U knjizi Društva za industrijsku i organizacijsku psihologiju naslovljenoj “Nepotizam u organizacijama” navodi se da je jedna od odlika istinskog vođe samosvijest. Kako je objašnjeno u ovoj publikaciji, vođa koji je samosvjestan zna da “nepravedna demonstracija favoritizma zasnovanog na krvnom srodstvu ima potencijal da nepovoljno djeluje na članove/ice kao i na cjelokupan uspjeh određene organizacije.”

Eklatantan primjer te prakse ponuđen je u jednoj knjizi o kralju Eduardu II, koji je na prijestolju naslijedio svog oca, uglednog kralja Eduarda I. Prvospomenuti se oslanjao na svoje nekompetentne prijatelje/ice i davao im moć, usljed čega je na kraju bio primoran da abdicira.

Većina kosovskih Albanaca/ki ima vrlo usko shvatanje kolektiva kada je riječ o institucionalnom životu. Ono ne doseže čak ni integritet jednog grada, pa ni naselja, već se u cijelosti svodi na jedan jedini kolektiv: porodicu.

Nepotizam nije uvijek sinonim za neuspjeh. Ako je neko dobio posao preko rodbinske veze, to ne znači da ga automatski neće obavljati na zadovoljavajući način. Ipak, iz ove prakse mnogo toga možemo naučiti ne samo o viziji naših vođa, nego i našoj izvitoperenoj kolektivnoj svijesti koja bi neizbježno mogla utjecati i na njih.

Zašto da nešto ostane unutar porodice?

Puno je uzroka nepotizma, ali jedan dio njih svakako ćemo spomenuti u nastavku. Naime, sa sigurnošću se može ustvrditi kako je glavni uzročnik nepotizma u javnim institucijama činjenica da vođa nastoji konsolidovati svoju moć. Zapošljavajući svoje ljude, on/a ne samo da proširuje kontrolu, već i dalje učvršćuje autoritet, a u neku ruku i kupuje punu pokornost tih osoba tako što ih nagrađuje javnim položajima.

Ekonom Vernon Smith — koji je 2002. godine osvojio Nobelovu memorijalnu nagradu za ekonomske nauke — kazao mi je da iako smatra kako je prihvatljiv u privatnim poduzećima nezavisnim od vlade, nepotizmu nije mjesto u javnom sektoru.

“Nepotizmom se državne ovlasti iskorištavaju na osnovu toga da vlast čini usluge i to je itekako opasno. U privatnom poslovanju, nezavisnom od vlade, nepotizam mora imati za cilj da zadovolji klijentelu koja prema vlastitoj želji nabavlja proizvode, stoga je za mene prihvatljiv”, poručio je Smith.

Zastupljen je izvjesni stav da kosovska inačica nepotizma po prirodi nije toliko zlonamjerna koliko je površna. Takav nepotizam, međutim, ništa manje nije štetan. Kao što je prethodno navedeno, pod nepotizmom se često podrazumijeva to da neko povećava svoju moć tako što postavlja svoje bližnje u javni sektor. No, zanemarimo li tu njegovu favoritističko-kronističku stranu, nepotizam na Kosovu ujedno može biti uslovljen i velikom moralnom obavezom koja se nameće kosovskim Albancima/kama odgojenim u duhu porodičnih vrijednosti.

Namjera da svog roditelja ušlog u treću dob pošalje u penzionerski ili gerontološki dom nerijetko donosi sramotu onome ko se na to odluči, dok je brat ili sestra koji/a se brine o roditeljima i živi s njima pod istim krovom stavljen/a na pijedestal. Nepotizam je tu već hiljadama godina te je u različitoj mjeri prisutan širom svijeta. Ipak, na Kosovu se nepotizam kao moralna dužnost dobrano proširuje van granica uže i ulazi u širu porodicu.

Kosovski Albanci/ke odrastaju s idejom i istrajavanjem na tome da bi sve vrijeme trebali brinuti o svojoj porodici. Ona je zapravo temeljna vrijednost njihovog kolektivnog postojanja. Jedan od primjera njihove privrženosti porodici ogleda se u novčanim pošiljkama koje im neprestano šalje rodbina nastanjena u inozemstvu. Ova praksa se nastavila istim intenzitetom čak i nakon što se Kosovo izborilo za slobodu, a naposljetku i samostalnost.

Trajni pritisak koji je orijentisan na to da se osigura dobrobit porodice može okrenuti lidera/ku ovoj praksi. Taj poriv je potencijalno toliko snažan da će ih ohrabriti da zaposle svoju rodbinu bez obzira na njihove kvalifikacije.

Zapošljavanje te vrste odigrava se brzo, u magli i bez razmatranja dugoročnih posljedica. Takvi slučajevi su toliko učestali da čak i stručni ljudi obično uzmiču pred ovim praksama koje su nekako prihvaćene kao normalne.

Stvaranje meritokratije

Institut za razvojnu politiku (INDEP), Institut GAP i Balkanska zelena fondacija prošle godine su glasno apelovali na tužiteljski sistem Kosova da zaustavi nezakonito i diskriminatorno zapošljavanje u javnoj upravi. 

U jednu ruku je ironična činjenica da su Albanci/ke poznati po tome što se više ističu na pojedinačnom planu negoli kao kolektiv. Međutim, njihove porodične veze su toliko jake da u nekim slučajevima čak i individualnost kopni u njima. Upravo ta neporeciva odanost porodici ponekad dovodi do njihovog pada.

Uzmimo za primjer švicarsku političarku albanskog porijekla, Qëndresu Sadriu, zastupnicu u trenutnom sazivu Kantonalne skupštine Ciriha. Da živi na Kosovu, koliko bi joj teško bilo da napreduje u političkim redovima bez porodičnih i inih konekcija?

S jedne strane, nepotizam ne zvuči toliko strašno, već nekako lijepo. Sigurno je primamljivo i prija: steknete dovoljan autoritet i moć, a zatim pomognete onima koje najviše volite i onima s kojima ste odrasli.

Recimo, mora da je uzbudljivo biti u prilici da zaposlite ujaka koji vam je kupio prvi bicikl, ili onu rodicu s kojom ste se poderanih patika igrali u danima djetinjstva obilježenim siromaštvom.

Nažalost, izgleda da se brojni kosovski Albanci/ke sjete da su građani/ke Kosova samo u određenim događajima, ali ne i u svakodnevnom, praktičnom životu. Dan nezavisnosti Kosova, utakmice reprezentacije, političke drame u regiji — sva ta događanja izazivaju ogroman izljev tog nacionalnog ponosa i osjećaja na internetu. Onda dva dana kasnije sve to splasne.

Međutim, ovdje ne govorimo o događajima. Govorimo o institucijama koje uređuju naš građanski život te omogućavaju prosperitet i zdravlje šire zajednice, a te su zdravstvene, pravosudne i obrazovne institucije preplavljene nestručnim ljudima koji sasvim slučajno imaju veze među vlastodršcima.

Država za sve

Ta fokusiranost na porodicu uzrokuje pucanje zdravog, funkcionalnog kruga (manje zajednice koja uživa koristi unutar veće), a zauzvrat i do sramotnog srozavanja morala, odnosno Sittlichkeita, hegelovskim jezikom rečeno. Sve to proistječe iz preračunatosti onih koji daju prednost dobrobiti svoje porodice na štetu države, što proizvodi katastrofu i ona će jednog dana neminovno zadesiti i njihove obitelji.

Krajnje je žalosno to što kosovski Albanac/ka ne shvata da će porodicu staviti na prvo mjesto ukoliko na prvo mjesto stavi društvo. Djeluje obeshrabrujuće konstatovati ono što je očigledno, a to je da jedno zdravo društvo sačinjeno od kompetentnih ljekara/ki, akademika/kinja i inžinjera/ki samo po sebi stvara povoljnu okolinu za sve naše građane/ke. Zapošljavanjem velikog broja članova/ica porodice na položaje koje ne zaslužuju šteti se ne samo društvu, nego i vlastitoj porodici kao neodvojivom dijelu tog društva.

Ovaj tekst nije ništa više do apel na naše ljude da njeguju, a na naše vođe da praktikuju istinski osjećaj građanstva. Ovo je poziv tim vođama da svoje obaveze prema porodici usmjere na pravi kolosijek i da ne pribjegavaju brzim kvazirješenjima skrojenim za užu i širu porodicu, rješenjima koja će vjerovatno imati katastrofalne posljedice za društvo i državu gdje žive, pa samim time i za njihove porodice. Malo romantičnije gledano, ovo je poziv na promišljanje.

Čitavog života sam zabrinut: nepravilno posložena ljubav, krivo usmjereni akti odavanja priznanja nositeljima/cama ljubavi koju osjećate. Poslije manjka ljubavi, druga najtragičnija stvar u životu jeste pogrešno očitovanje ljubavi. Nepoštenom praksom zapošljavanja nekompetentne rodbine uništavate ne samo državu, već možda i upravo tu porodicu kojoj pravite ustupak.

Nepotizam u javnom sektoru možda i nije glavni problem, no vjerovatno je jedan od najrelevantnijih pokazatelja nečeg većeg, a to je da građani/ke Kosova ni dvanaest godina nakon proglašenja nezavisnosti ne dijele istu svijest niti osjećaj o tome da su građani/ke koji poštivanjem zakona i zaštitom interesa zemlje garantuju svoju i dobrobit svoje porodice unutar te zemlje.

Društvo u cjelini

Za lidera/ku je ključno da si razbije djetinjastu ideju o tome kako može napraviti malu utopiju za svoju porodicu dok oko sebe pravi sve veću distopiju. Kosovska djeca bi trebala biti odgajana u duhu kolektiva u njegovom najširem smislu. Neophodno je da od početka znaju kako je zarad dugoročne dobrobiti fer i mudar izbor borba za dobrobit cijelog društva, u okviru kojeg će njihove voljene porodice cijeniti takav život.

U drami “Pokop u Tebi”, veliki irski pjesnik i dramski pisac Seamus Heaney prosto i vrlo otvoreno tvrdi da je najgori čovjek onaj koji ne posluša dobronamjeran savjet zbog slabih živaca i da je “podjednako kriv svako ko ono lično pretpostavi općem, svako ko prijatelja ili porodicu stavi na prvo mjesto.”

Zar se ovdje logika i moralna pravednost nisu uskladile da bi nam dale jednu dobru lekciju? Ta lekcija glasi da borba za opću dobrobit nije samo moralna, već i pragmatično razborita. Primjerice, osoba s odgovarajućim kompetencijama — s kojom igrom slučaja niste u krvnom srodstvu (niti on/a glasa za vas) — dobija posao hirurga.

Pogodite šta! Jedan manje razlog za strah ukoliko vam usred noći pukne slijepo crijevo i hitno vas odvezu u bolnicu, što je toliko očigledno da je neprijatno i pisati o tome. Međutim, kada ste suočeni s toliko apsurdnim situacijama, itekako imate potrebu da ovo stalno ponavljate.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.