Sonja Ražnatović je inženjerka iz Podgorice, zaposlena u struci, ima siguran posao, porodicu, kućnog ljubimca, prijatelje, voli muziku i, kako kaže, uživa u malim stvarima trudeći se da se što kvalitetnije iskoristi svaki dan. Uz to, Sonja je i autorica dva romana. Uspješna žena, opisali bi je oni koji je znaju. Ipak, Sonja kaže kako biti žena i biti uspješna na ovim prostorima nije lako. 

“Autorice na ovim meridijanima, u odnosu na muške autore, moraju dvostruko više da se trude, dvostruko brže da misle, dvostruko žešće da grabe da bi uopšte bile puštene da privire na književnu scenu”, kaže dodajući da i kada se izbore za sve to, žene ponovo imaju niz prepreka za savladati da bi njihov rad bio vidljiv. 

S njom se slaže i Melida Travančić, književnica iz BiH. “Žene trpe na poslu, trpe u porodici, trpe u karijeri, trpe u svijetu umjetnosti i moraju uložiti veliki napor da bi njihovo djelo bilo vidljivo i prihvatljivo. A ko određuje mjerilo vrijednosti? Ko određuje da li je neko djelo dobro ili loše? Muškarci!” 

Dodatnoj marginalizaciji u društvu u kojem se sve što je “žensko” nerijetko unaprijed proglašava trivijalnim, manje vrijednim, idu u prilog i termini kao što su “žensko pismo”, ”žensko štivo”, ”ženska književnost”. 

Brojne prepreke i izazovi nijesu pokolebali Sonju Ražnatović da istraje u onome što voli. Tako se u februaru ove godine našla na listi sa devet dobitnika_ca novoustanovljene regionalne književne nagrade “Štefica Cvek” i to za svoj drugi roman “Exit: Restart”. Nagradu su joj dodijelile “Pobunjene čitateljke”, regionalni kolektiv koji okuplja književne kritičare_ke. Nagrada se ne dodjeljuje za “žensko štivo” nego književnost koja je feministička i angažovana. 

Književna pobuna

Kolektiv “Pobunjene čitateljke” je nagradu “Štefica Cvek” ustanovio 2021. godine, kao reakciju na činjenicu da još jednom u nizu, od 1954. godine od kada se NINova nagrada dodjeljuje, ni te godine nijedna žena nije ušla u uži izbor. Samo šest puta u dugoj istoriji nagradu, koju je ustanovio beogradski časopis NIN, dobile su žene. Prva dobitnica je bila Dubravka Ugrešić i to za roman “Štefica Cvek u raljama života”, ali tek 1988. godine. Roman je prvi put izašao 1981. godine, a tri godine kasnije snimljena je i istoimena televizijska serija. 

Roman, u kome autorica ironizira patrijarhat i norme, do danas je ostao primjer feminističke književnosti u regiji. Baš takav pristup željeli su da proklamuju i “Pobunjene čitateljke” nagradom koju su ustanovile sa ciljem afirmacije autorica, ali i drugog marginalizovanog stvaralaštva, na BHCS govornom području. Nadaju se da bi uskoro mogli proširiti to djelovanje i na područja gdje se govore makedonski, albanski i slovenački jezik.

Tražeći naziv za kolektiv inspirisani su tumačenjem engleskog termina against the grain, što ukazuje na tumačenja i čitanja literature koja se protivi standardima i okvirima u kojima je većina odrasla i sazrela. Tako se “Pobunjene” bune protiv ustaljenog pristupa književnoj kritici i književnosti, protiv omalovažavanja žena, seksizma, a sve sa ciljem stvaranja ravnopravnijeg, “ako ne u potpunosti ravnopravnog, društva”, kažu članovi kolektiva.

Za Sonju Ražnatović priznanje koje nosi ime po kultnom romanu podsticaj je za dalji rad  i simbol borbe protiv marginalizacije ženskog književnog izraza, te priželjkuje da se u budućnosti ženskim glasovima pruži više prostora, da ih se čuje, vidi i čita.

“Muškarci su u našim sredinama uvijek, pa je tako i danas, imali apsolutnu moć u svim sferama života,” dodaje Ražnatović. “U politici, u medijima, u kulturi, izdavačkim kućama, u žirijima za dodjelu nagrada… Na svim tim pozicijama dominantno sjede muškarci, simbiotski povezani s drugim muškarcima.”

Sonja nije usamljena u takvom razmišljanju. “Žena umjetnica, ili da budem preciznija književnica, kritičarka i čitateljka, jeste žena koja misli,” kaže Melida Travančić, književnica iz BiH, te dodaje da društvo u kojem živimo vidi pametne žene kao opasnost jer pokušavaju uznijeti promjene. 

“A to se društvu najčešće ne sviđa. Jer naša balkanska društva ne idu naprijed i nisu sklona promjenama. Ona tapkaju u mraku već 30 godina”, kaže ova književnica i dodajući kako je danas na Balkanu “lakše govoriti o položaju zvijezda nego o položaju žena o kojima sude i zaključke donose najčešće muškarci”.

Članica kolektiva Pobunjenih, Dara Škuljić, problem vidi u sistemu koji “diskriminiše različite grupe i različite poetike. Sistem u kojem nema prostora za kritičku misao, za dijalog, sistem koji nije otvoren, savremen i progresivan, a to se očitava i kroz nagrade koje se dodjeljuju.”

Borisav Matić, također dio kolektiva, ukazuje kako je problem i u reprezentaciji žena u književnosti, “jer često imamo neke seksističke i mizogine obrasce, a mi se zalažemo za feminističke perspektive i za tumačenje knjiga iz feminističke perspektive“.

Nagradu “Štefica Cvek” Pobunjene čitateljke dodjeljuju od 2021. godine kao znak pobune protiv patrijarhata u književnosti. Foto: Pobunjene čitateljke.

Seksizam i diskriminaciju kolektiv vidi ne samo pri dodjeli književnih nagrada u regiji, nego tokom cijelog procesa koji počinje od izdavaštva, preko pisanja kritika, zastupljenosti u medijima i svega što dalje vodi do vidljivosti, pa i književnih nagrada. Ove tvrdnje u kolektivu baziraju na rezultatima šestomjesečnog regionalnog monitoringa koji su uradili 2019. godine, i koji jasno pokazuju marginalizaciju žena u književnosti, autorica, ali i kritičarki. 

Od izdavaštva do nagrada

Na sličnim principima, i sa sličnim ciljevima, djeluje i grupa okupljena oko Festivala ženskog književnog stvaralaštva “I literatura ima žensko lice” u Beranama, Crna Gora. Festival je 2020. godine pokrenula crnogorska aktivistkinja i spisateljica Rebeka Čilović, sa ciljem da afirmira književnice. 

“Buntovno, ali i promišljeno, poželjele smo da se kvalitetna literatura koju pišu žene slavi pod okriljem jednog ozbiljnog festivala koji će smjelo reći da je ženski, feministički i da nije ‘prst u oko’”, pojašnjava Čilović dodajući kako je cilj Festivala “otvoriti oči sredinama koje su okovane patrijarhatom, da ‘literatura ima žensko lice’ i da nikome ne pripada pravo da jedan izvanredan književni opus stavi po strani samo zato jer su ga stvorile žene”.

Festival “I literatura ima žensko lice” prvi put je održan u Beranama 2020. godine kao bunt protiv festivala na kojima vladaju muškarci. Foto: Festivala “I literatura ima žensko lice”.

Prvo izdanje Festivala održano je u martu 2020. pod sloganom „One“, a drugo u novembru 2021. pod sloganom „Ja“. Nazivima izdanja su željeli dodatno naglasiti kako se o ženama često govori u trećem licu, dok ih se u književnosti stavlja na marginu, “one koje čine velike stvari, ali su njihovi dometi mali”. 

“Festival je nastao iz bunta, jer smo isuviše dugo pratili festivale koji, često, pozivaju autorke po šablonu ‘daj da zovemo neku ženu’. Kao da se sve pretvorilo u formu bez istinske suštine”, priča Čilović.

Ipak, to što žene trpe živeći u takvom patrijarhalnom društvu, iskustva kroz koja prolaze, čine ih borkinjama koje svojom književnošću razbijaju stereotipe. Govoreći i pišući o temama koje ih se lično tiču i problemima koje osjećaju na svojoj koži, oslikavaju stanje u cijelom društvu. Čilović je svjesna da, kada je riječ o književnosti, spisateljice često kreću sa drugačije pozicije nego muškarci, te se na početku pitaju koliko imaju vremena za pisanje. 

Problem koji je i sama Sonja Ražnatović imala, pokušavajući naći vrijeme za pisanje između posla i svih dnevnih obaveza koje iziskuju vrijeme i energiju koja bi se mogla iskoristiti znatno kreativnije.

“Muškarac autor se nikada ne pita odakle mu vrijeme”, smatra Čilović. “On je gospodar, a ženi ostaje samo da sanja. U tome se desi jedan i više života koji zamijene literaturu. To je naša realnost i mi je moramo mijenjati.” 

Travančić ukazuje kako žene u regiji mnogo više pišu o diskriminaciji, ali i o seksualnosti. “Dominira erotika, upoznavanje vlasitog tijela, govori se o bolesti koja mijenja žensko tijelo, ruše se tabui i pomjeraju granice. Govori se o majčinstvu, abortusu, homoseksualnosti, a sada se već piše i o nasilju nad ženama, tako da se otvaraju brojne važne teme”, tvrdi Travančić.

Ražnatović je pak spremna zaključiti da jezik žena u književnosti jeste osoben. Nasuprot muškarcima koji vole da pišu o “velikim temama”, historijskim epohama, ratovima ili religiji, Ražnatović kaže kako žene pišu o detaljima — “sitnim djelovima” vremena i sa manje ega. To pisanje o ženskom iskustvu nerijetko bude tumačeno kao nešto što interesuje samo žene, te se takvim djelima prilazi nedovoljno otvoreno.

“Dok, ako se piše o muškom iskustvu, onda je to univerzalno iskustvo za kompletan ljudski rod, ne samo za muškarce, muškarce na Balkanu i slično, već su u pitanju univerzalna iskustva i vrijednosti za čitav univerzum,” kaže Matić. “To deprivileguje i književnice i čitateljke, jer one onda nemaju priliku da čitaju o svom iskustvu, već moraju da se povinuju klišeiziranim muškim pričama koje čitaju.“

Aktivizam i književnost

Rebeka Čilović smatra da je potrebno stalno raditi na promjenama, a književnost vidi kao jedan od ključnih motora. “Ako književnost ne ruši stereotipe, ako ne služi da te potakne i takne, onda nema vrijednost”, tvrdi dodajući kako smatra da su neraskidive veze između ženskih autorki i ženskog aktivizma.

“Ideje su sve što književnost ima, a na tim idejama se formiraju ženski pokreti organizuju tribine i učimo od književnosti kako da mijenjamo naša ubjeđenja, a da pritom pokušamo da u tim promjenama nađemo sljedbenike”, kaže Čilović. “Jedino zajedničkim naporima možemo za 10 do 20 godina govoriti o nekoj konkretnoj promjeni na talasu ovih započetih ideja. Dok to vrijeme ne dođe — ne smijemo čekati da nam ovo koje živimo prođe.”

Melida Travančić smatra i da je književnost tu da bi mijenjala svijet u nama kao pojedincima, dok pisci i spisateljice pokušavaju da čitateljke i čitaoce navedu na razmišljanje o promjenama. 

”Onda smo mi kao pisci uspjeli, jer smo promijenili/pomjerili nečiji svjetonazor, nevažno da li je to samo jedan čovjek. I u tom smislu danas možemo govoriti o moći književnosti”, zaključuje.

Prvi korak za ljude okupljene oko kolektiva i festivala je prestati sa stalnim preispitivanjem feminističke književnosti i kritike, i “početi slušati, razumijevati i razgovarati”, poručuje Dara Šljukić, podsjećajući ponovo na lik Štefice Cvek koja je već više od 40 godina simbol pobune, ironije prema nametnutim obrascima ponašanja i očekivanjima, ali i simbol slobode i sopstvene volje.

Naslovna fotografija: Boris Pejović.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.

Zašto je navedena ova klauzula?