U julu 2024. godine, tijelo muškarca pronađeno je u rijeci Savi, na granici Bosne i Hercegovine (BiH) i Hrvatske, članice EU i šengenskog prostora. Nekoliko mjeseci kasnije, 12 ljudi izgubilo je život kada se prevrnuo čamac kojim su pokušavali preći iz Srbije u BiH, na rijeci Drini koja čini granicu između dvije zemlje. Putnici su vjerovatno namjeravali na kraju stići do EU.

Nedaleko od mjesta gdje je pronađeno tijelo na Savi nalazi se novoizgrađeni most. Izgrađen sredstvima EU, most je namijenjen olakšavanju putovanja između EU i njenih susjeda koji nisu članice, poput BiH, za one koji imaju potrebne dokumente koji im omogućavaju nesmetan prelazak preko riječne granice.

Dok nedostatak radne snage u EU čini legalnu imigraciju ekonomski poželjnom, osobe koje ne ispunjavaju uslove za ulazak i pokušavaju doći do EU izložene su velikom riziku po svoju sigurnost, prava, pa čak i živote, kao posljedica politika EU. Dobro je poznato da ljudi često stradaju pokušavajući preći Mediteran, ali i druge vodene površine na putu ka EU i šengenskom prostoru predstavljaju opasne tačke.

U cijeloj EU postoji nesklad između javne percepcije o nedokumentovanoj imigraciji i stvarnosti. Malo pažnje posvećeno je politikama EU za upravljanje migracijama i razornim posljedicama koje te politike imaju na živote miliona migranata, tražitelja azila i izbjeglica — skupno poznatih kao ljudi u pokretu.

Pristup EU neregulisanoj imigraciji na Balkanskoj ruti može se sažeti u jednu riječ: licemjeran. Evropskoj uniji je potreban stalan priliv migranata kako bi održala svoju ekonomiju. Mnogi od njih su kvalificirani radnici iz zemalja Balkana koje nisu članice EU, zaposleni kao medicinske sestre, osoblje u domovima za starije osobe, građevinski ili poljoprivredni radnici. Dok EU uspostavlja investicione fondove za infrastrukturu kako bi poboljšala veze s ovim susjednim zemljama, istovremeno zemlje članice EU pojačavaju granične kontrole, oslanjajući se na sve sumnjičavije i nasilnije granične policijske snage.

Izgradnja novog mosta preko Save završena je u maju 2024. godine. Djelimično je finansirana grantom EU od 3,15 miliona eura i zajmom od 65 miliona eura iz Evropske investicijske banke, investicijske banke EU. Očekuje se da će most biti u potpunosti pušten u promet za vozila u aprilu 2025. godine.

Dok izgradnja novog mosta radi poboljšanja veza između EU i njenih susjeda koji nisu članice zahtijeva investicije od nekoliko miliona, jačanje kontrola za čuvanje šengenskih granica predstavlja ulaganje u milijardama. To je vidljivo kroz povećano finansiranje Fonda za azil, migracije i integraciju (AMIF), fonda EU koji ima za cilj olakšavanje legalne imigracije u EU, borbu protiv nedokumentovane migracije i osiguranje povratka državljana zemalja koje nisu članice EU, a koji su prešli granicu bez potrebnih dokumenata. Budžet Fonda povećan je sa 3,137 milijardi eura (2014–2020) na 9,88 milijardi eura za period 2021–2027.

Iako infrastruktura donosi mnoge koristi, pažnja i resursi koje EU ulaže u jačanje migracija radnika koje smatra potrebnima blijede u poređenju s mnogo većim ulaganjima u zadržavanje onih koje smatra “ilegalnima” izvan šengenskih granica.

Pogranično područje između BiH i Hrvatske tako je postalo ključno polje za investicije EU. Ovo područje takođe pokazuje dvije paralelne stvarnosti: ubrzavanje ulaska migranata i radnika koji se smatraju vrijednima, dok istovremeno pojačava represiju nad onima koji ne ispunjavaju kriterije za ulazak.

Kršenja ljudskih prava na Balkanskoj ruti

Balkanska ruta je glavni koridor za ljude u pokretu koji se kreću prema Evropskoj uniji. Zbog raširene ekonomske nesigurnosti i oružanih sukoba u dijelovima Bliskog istoka, Afrike i južne Azije, priliv ljudi koji traže bolje živote više-manje kontinuirano dolazi iz tih regija prema centralnoj i zapadnoj Evropi. Ljudi na Balkanskoj ruti obično kreću iz Turske, a zatim se kreću prema sjeveru kroz neku kombinaciju Bugarske, Grčke, Sjeverne Makedonije, Albanije, Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine, pokušavajući ući u Hrvatsku i nastaviti put dalje.

Kršenja ljudskih prava često se dešavaju na šengenskim granicama i duž cijele rute, koja predstavlja plodno tlo za različite oblike zlostavljanja, pa čak i nad maloljetnicima. Prema izvještaju Frontexa iz januara 2025. godine, procenat maloljetnika među osobama koje su označene kao neregularni migranti u 2024. godini porastao je na 16%, u odnosu na 13% godinu ranije. Ovi maloljetnici suočavaju se sa značajnom traumom, ne samo tokom dugog putovanja — koje, prema nalazima organizacije Save the Children, u prosjeku traje četiri godine — nego ponajviše u centrima za zadržavanje migranata. Prema studiji Save the Children iz 2022. godine sprovedenoj u Bosni i Hercegovini i Srbiji, počinitelji zlostavljanja u većini slučajeva su granična policija i krijumčari.

Izloženost nasilju među maloljetnicima na Balkanskoj ruti

Izloženost nasilju je česta među maloljetnicima na Balkanskoj ruti; gotovo svi koje je intervjuisala organizacija Save the Children izjavili su da su pretrpjeli zlostavljanje. Maloljetnici bez pratnje suočavaju se s posebno visokim rizikom od trgovine ljudima ili iskorištavanja u kriminalnim aktivnostima od strane krijumčara. Djeca su takođe često žrtve zlostavljanja i od strane policije. Jedan šesnaestogodišnjak, govoreći o raširenom policijskom nasilju na Balkanskoj ruti, ispričao je za Save the Children: “Policija pita: ‘Imaš li stvarno 15 godina?’ pa me ošamare dva puta. Onda kažu: ‘Lažeš, nemaš 15, imaš 20 godina.’”

U julu 2024. godine, kada je tijelo izvučeno iz rijeke Save na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, lokalni mediji u BiH su o tome izvijestili tek u nekoliko redova. Vijest je prenio i Sarajevo Times, portal na engleskom jeziku. Čovjek je hladno opisan kao osoba vjerovatno “afroazijskog porijekla”, a takođe je navedeno da su u toku obdukcijski postupci.

Ovo nije izolovan slučaj; Balkanska ruta svake godine odnosi sve više žrtava. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) izvijestila je da je tokom 2024. godine na ruti nestala 41 osoba, među kojima je bilo i troje djece. Saobraćajne nesreće i utapanje navedeni su kao glavni uzroci smrti i nestanka, zbog čega rijeke Una, Drina i Sava spadaju među najopasnije tačke za ljude u pokretu.

U međuvremenu, hrvatska granična policija pojačava kontrole na granici, zaustavljajući autobuse satima, provjeravajući krovove vozila, između točkova, između sjedišta i u prtljažnim prostorima, tražeći migrante bez dokumenata. Najveća neprijatnost o kojoj izvještavaju lokalni mediji su dugi redovi na granici, dok se kao rješenje najčešće predlaže izgradnja drugog mosta i drugog autoputa kako bi se ubrzale kontrole i smanjile gužve.

U objašnjenju finansiranja novog mosta, Evropska investicijska banka navela je duge čekanja kamiondžija na graničnom prijelazu Gradiška između BiH i Hrvatske. Kamiondžije čekaju i po osam sati, a njihove opravdane žalbe dijele i lokalni stanovnici koji svakodnevno prelaze granicu zbog posla. Ipak, dok EU ulaže desetine miliona eura kako bi osigurala efikasan promet između Šengenskog prostora i BiH, hiljade ljudi svake godine rizikuju svoje živote pokušavajući preći iz Srbije u BiH, a zatim iz BiH u Hrvatsku.

Iako je izgradnja novog mosta i autoputa koji povezuje Banju Luku sa Zagrebom jedno moguće rješenje za gužve na granici, potrebno je pozabaviti se i korijenima problema. Otkako je Hrvatska 2013. ušla u Evropsku uniju, a posebno nakon ulaska u Šengen zonu 2023, njena granica s Bosnom i Hercegovinom postala je ključna vanjska granica EU. To otvara pitanje: da li su sve veće gužve na granici posljedica povećanog prometa u i izvan EU, ili su ipak više rezultat sve strožijih policijskih kontrola?

Posljedice ovih sveobuhvatnih graničnih kontrola nadilaze obične saobraćajne probleme. Velika teškoća u prelaženju granice sakriven u vozilu tjera sve veći broj ljudi da pokušaju preplivati Savu. Tokom ljeta, kad visoke temperature dodatno snize nivo rijeke, mnogi riskiraju život pokušavajući tako preći granicu.

Istraživački članak britanskog Guardiana iz oktobra 2024. godine otkriva šta sve ljudi u pokretu doživljavaju od strane hrvatske policije, ako uspiju preći Savu. Prema izvještajima, hrvatska policija migrantima pali lične stvari — uključujući dokumente, pasoše, naočale, telefone i odjeću — prije nego ih nasilno protjera nazad u BiH.

Ova djela nasilja potvrdila je i organizacija No Name Kitchen (NNK), nevladina organizacija koja pomaže ljudima na Balkanskoj ruti i dokumentuje zlostavljanja. NNK je pronašla više velikih gomila pepela u kojima su otkriveni spaljeni ostaci ličnih predmeta. Uz to, svjedočenja ljudi u pokretu potvrđuju da ih hrvatska policija pljačka i nasilno protjeruje iz EU.

Hrvatska granična policija takođe je optužena za seksualno uznemiravanje migrantica. Jedna 23-godišnja trudna žena iz Maroka ispričala je za NNK da su je policajci pretraživali na invazivan način i prijetili joj silovanjem, što je opisala kao “najgoru stvar koja joj se ikad dogodila”. Jedan 29-godišnji tražilac azila iz Irana je za NNK rekao: “Iranska policija mi je polomila sve zube, a hrvatska mi je slomila nos i rebra”.

Dok se nasilje na granicama EU nastavlja, a krijumčarske mreže opstaju uprkos naporima država i nevladinih organizacija, kršenja ljudskih prava na Balkanskoj ruti jedva da se spominju u medijima zemalja članica EU. Javnost i mediji sve su ravnodušniji čak i prema najstrašnijim vijestima o učestalim pronalascima beživotnih tijela na obalama Mediterana, dok antiimigrantsko raspoloženje raste.

Kako se približava ljeto i nivoi rijeka opadaju, ključno je skrenuti pažnju na rizike kojima su izloženi ljudi u pokretu na vodotocima Balkanske rute. Fokusiranje na manje izvještavane tragedije, poput smrti i nestanaka na Savi i Drini, neophodno je za ozbiljnu kritiku politika migracija kroz Balkan i u EU. Takođe je od suštinskog značaja da organizacije civilnog društva pomno prate odnos vlasti prema ljudima u pokretu i potencijalnim tražiocima azila.

Naslovna slika: Arianna Previtera.