Nedavno je u Parlamentu BiH razmatrano da li vozila pod specijalnom pratnjom treba da imaju pravo prvenstva prolaza čak i ispred hitne pomoći ili vatrogasnih kola. Postojeći zakon to dozvoljava. Prema dostupnim podacima, čak 31 osoba koristi ili ima pravo na korištenje policijske zaštite i vozila pod pratnjom, i svi oni su visoko-pozicionirani političari.

Među njima je i Bakir Izetbegović, jedan od trojice članova Predsjedništva BiH, čiju suprugu Sabiju su mediji nedavno snimili kako koristi službeno vozilo. Inače, Izetbegović je svoju suprugu, uz pomoć kolega u Stranci demokratske akcije (SDA) imenovao na mjesto direktorice Univerzitetsko-kliničkog centra u Sarajevu.

Ovo su samo dvije slike iz života današnje Bosne i Hercegovine, koja je 2015. Godine bila peta najsiromašnija zemlja u Europi. Dva incidenta predstavnici civilnog društva opisuju kao dodatnu eskalaciju samovolje, nemorala i neodgovornosti u bosanskoj politici, dok političare optužuju za neuspijeh da ispune svoje dužnosti prema javnosti i  budu primjer kako treba poštivati red i zakon. Umjesto toga, oni rade baš suprotno, ignorišući javno mnijenje.

Nakaradni ustav

Bosna i Hercegovina je zemlja koja je iz rata izašla prije 22 godine mirovnim sporazumom potpisanim u Daytonu, Ohio. Mirovni sporazum je priznao rezulate rata, i podijelio zemlju stvarajući zastrašujuće komplikovanu strukturu koju čine dva entieta (Republika Srpska i Federacija BiH), te distrikt Brčko. Federacija BiH ima 10 kantona, i svaki ima svoju vladu. Na čelu države je Vijeće ministara, te tročlano Predsjedništvo.

Uz to, BiH je zvanično i dalje poluprotektorat što znači da međunarodna zajednica ima izuzetno veliki uticaj koji koristi po potrebi i na različite načine, a što u praksi doprinosti očuvanju status quo i održavanje na vlasti istih političkih opcija. Te i takve političke opcije nemaju interes za značajnim poboljšanjem generalne situacije.

Predstavnici nevladinog sektora ukazuju na postojeće zakonodavstvo koje je napravljeno tako da ovdašnjim političkim elitama omogućava neviđene privilegije. Uz to koriste vječnu manipulaciju ratnom traumom i kolektivnim identitetima, i “uvrnuti daytonski Ustav” čineći  BiH zemljom u kojoj napretka gotovo da nema već više od decenije.

Srđan Blagovčanin, koji se bori protiv korupcije već više od deset godina kao ekspert u ovoj oblasti, opisuje političku situaciju u BiH kao “kontinuiranu krizu koju karakteriše odsustvo elementarnog funkcionisanja institucija i bazične podjele vlasti”. On opisuje situaciju u kojoj je sva vlast koncentrisana u rukama lidera nekoliko političkih partija koji vode državu i društvo.

Blagovčanin opisuje ono čemu građani svjedoče svaki dan, sistem baziran na “paralenim neformalnim partijsko-kriminalnim strukturama. Institucije su ispražnjene od svakog sadržaja i puka su kulisa iza koje se odvijaju stvarni procesi zadovoljavanja uskih interesa političko-kriminalne elite.” Ključni interes pomenute elite su zadržavanje statusa quo, jer im takvo stanje omogućava nastavak ilegalnog bogaćenja i zaštitu od procesuiranja.

Igra brojkama

Nedavno je Europska komisija (EK)  izdala izvještaj o ekonomskom napretku za zemlje Zapadnog Balkana i Turske u kojem se navodi kako je došlo do smanjenja zaposlenosti u BiH i to za 90.000 ljudi, što znači da je stopa zaposlenosti smanjena za 3,5 posto.

Pri tome, najviše nezaposlenih je među mladima, čak 60 posto. Ove podatke lokalni političari ignorišu, te nude svoje prema kojima zaposlenost u BiH raste.

Drugi problem koji prijeti BiH, a koji ignorišu lokalni političari, je masovni odlazak stanovništva. Iako podaci nisu potpuno pouzdani, prema nekim evidencijama samo tokom 2016., zemlju je napustilo oko 16.000 ljudi.

Od 2013., prema podacima Unije za održiv povratak i integraciju, nevladine organizacije koja se nekada bavila povratkom raseljenih lica iz zemlje, iz BiH je otišlo oko 90.000 ljudi. U nekim slučajevima odlaze cijele porodice. Za sada ne samo da ne postoji neki program koji bi ovaj egzodus zaustavio, nego vlasti u BiH skoro potpuno ignorišu ove alarmantne brojke.

Nezaposlenost nije jedini razlog zbog kojih građani odlaze iz BiH. Sve češći razlog je bezizlana situacija i život u vječnom status quo. U takvoj situaciji, lokalni lideri rade minimalno.

Situacija se pogoršava svake godine. Jedan od primjera je rad Parlamenta BiH koji je tokom 2016. godine usvojio tek 25 zakona.

U isto vrijeme, bh. parlamentarci ostaju među najplaćenijim u Evropi s mjesečnim naknadamo od po 2.500 eura prosječno. Prosječna plata u BiH je oko 430 eura. Povrh svega, parlamentarci uživaju  brojne privilegije, poput putnih troškova, službenih telefona, službenih auta, odvojenog života, itd.

Blagovčanin je još kritičniji i ukazuje na potpuno odsustvo odgovornosti u političkom životu, te kaže kako su institucije zarobljene od strane partijsko-kriminalnih struktura, zbog čega ne postoji mehanizam da se postojeće stanje barem počne rješavati. U isto vrijeme, opozicione partije nisu u mogućnosti da artikuliraju građanske zahtijeve, a dok društvo ostaje odveć slabo.

Paralelna stvarnost

Civilno društvo tek povremeno ukazuje na sve ove probleme. Građani su zadnji put masovno izašli na ulice u februaru 2014. godine. Protesti, najveći od rata, izveli su hiljade ljudi na ulice, ali su bili brzo obeshrabreni uglavnom kada su shvatili da je teško naći pravu adresu na koju uputiti gnjev, a s obzirom na komplikovanu državnu strukturu. Iako se protesti dešavaju gotovo svaki dan širom zemlje, ali nema artikulisanog bunta građana, i često nedostaje solidarnosti među onima koji protestuju. Građani moraju naći način kako da djeluju o ovakvom okruženju, a kako bi njihov glas bio dovoljno glasan i mogao uticati na promjene.

O pasivnosti civilnog sektora govori i činjenica da je zakon sa početka teksta na snazi je od 2005. godine ali niko do sada nije reagovao. U centar pažnje je došao nakon što je jedan političar pokrenuo to pitanje u parlamentu. Ni korištenje službenih automobila za privatne svrhe nije naišlo na protest. To je dozvolilo gospođi Izetbegović da na upit novinara o tome zašto je koristila službeno vozilo, jednostavno odgovori da je vozilo koristila za “prekrasnu afirmativnu posjetu Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, Tuzlanskom”. Njen suprug, član Predsjedništva, je pak rekao “Moja supruga doživljava neprijatnosti tako da ja nju nemam namjeru pustiti nezaštićenu, neka je štiti država onako kako štiti supruge drugih državnika kada dođu u posjetu BiH.”

Istraživanja nevladinog sektora ukazuju na činjenicu da je većina građana sistematski isključena iz procesa donošenja odluka. Građani naprosto nemaju načina da utiču na rad javnih organa, dok njihovi pokušaju da se pobune bivaju osuđeni od političara i odbačeni kao nedemokratski.

Tokom protesta 2014. godine, u najveći postratni protestima u Bosnia, političari su one koji su demonstrirali nazivali “huliganima”. Iako se protesti u Bosnia dešavaju skoro svaki dan, nema artikulacije građanskog nezadovoljstva, i često izostaje solidarnost među onima koji protestuju. Civilni sektor mora naći način kako da djeluje, da izgradi mrežu solidarnosti, i pronađe glas koji će biti dovoljno snažan da utiče na promjene.

Kada a stanje kakvo je u BiH potraje deceniju ili više, građani se na isto navikavaju kao normalno i počinju se prilagođavati, te sami ponašati slično.  Dio nevladinog sektora ipak vjeruje da postoji izlaz i to kroz jačanje odgovornosti i vladavinu prava, odnosno izgradnjom institucija i ulaganjem napora da se politička moć iz stranaka vrati u institucije sistema.

No, za to je neophodno osloboditi pravosuđe od političkog uticaja, depolitizirati upravljanja i spašavanje javnih kompanija i institucija iz ralja političkih stranaka, te unaprijeđenje mehanizama za prijevremene izbore, smatraju ekseprti. Ovo su samo ključni uslovi za konsolidaciju demokratije i izgradnju funkcionalne države. No, za tim se počinje tragati tek nakon 25 godina tokom kojih su vršeni eksperimenti sa zaleđenim konfliktom i kontroliranim haosom, što je prosta slika savremene Bosne i Hercegovine.