Moj odnos prema Kosovu je prilično kompleksan. Ponekad neizmjerno volim Kosovo. Ponekad mi Kosovo slama srce. Smatram da to proizlazi iz našeg toksičnog odnosa prema idejama države, pripadnosti i doma.

Pripadam generaciji ljudi rođenih poslije rata. Budući da je kroz historiju albanski identitet na Kosovu bio potiskivan, naučeni smo da volimo taj aspekt našeg identiteta — da volimo svoju zemlju, da znamo povijest i da smo svjesni doprinosa svih. Na nas je stavljen veliki teret, ali taj teret ima svoje prednosti. On nas podstiče da razvijamo svoju zemlju, da guramo Kosovo naprijed i da cijelom svijetu govorimo o potencijalu koji ima ova mala država.

Kada sam na Kosovu, manje ga volim. Znam da to možda ružno zvuči, ali ne mogu se osjećati dobro dok svakodnevno gledam neuspjehe svoje države te izazove s kojima se suočavaju njeni građani_ke — smeće, haos, siromaštvo i druge probleme. Ne mogu se osjećati dobro kad vidim da ljudi cijelim srcem žele da napuste zemlju, ili kad vidim radnike_ce kako u očajnim uslovima zarađuju minimalac, ili kad vidim da se nad ženama i pripadnicima_ama drugih kategorija vrše sistematsko ugnjetavanje i diskriminacija.

Uvijek pokušavam da pridonesem mijenjanju tih okolnosti. Nastojim da razgovaram sa prijateljima_cama, da pišem, lobiram i protestujem, da se bavim javnim zastupanjem — da dignem glas protiv nepravde. No, ja sam samo kap u moru. Ponekad me obeshrabruje to što ne vidim nikakav pomak na planu na kojem se borim iz dana u dan.

S druge strane, kad god sam u inozemstvu, Kosovo mi silno nedostaje. Fale mi i one najobičnije stvari koje me uopće ne impresioniraju kad sam kod kuće. Drugima gorljivo pričam o Prištini, o cijeloj zemlji.

Govorim im o tome kako Kosovo ima ogroman potencijal, kako je malo i lijepo, kako ima odličnu hranu, najbolje kafiće u Evropi, dinamične i impresivne mlade osobe, divnu kulturu i divnu umjetnost, talente u sportu i drugim poljima… Govorim im o tome kako imamo lijepe planine, historijske spomenike bogate i zanimljive prošlosti. Govorim im o našem gostoprimstvu, o fliji, o našem ruskom čaju. Govorim im o svemu u ovoj državi, a naročito o onom što je dobro.

Međutim, povrh svih tih pozitivnih osjećanja koje gajim prema Kosovu, sanjam jedan san, san o promjeni — san o Kosovu gdje će građani_ke uživati ravnopravnost.

S one strane euforije

Činjenica da nas osjećaj euforije preplavljuje te da se naša ljubav prema Kosovu povećava samo u trenucima uspjeha izuzetno je problematična. Patriotizam, ljubav i posvećenost zemlji ne treba da se javljaju samo kada igra fudbalska reprezentacija, ili kada osvajamo medalje, ili kada naši filmovi odlaze na prestižne festivale, ili kada albanski pjevači_ce dignu ruke u znak orla. Nije zdravo voljeti svoju zemlju samo u inat drugima, ili samo onda kada se spomene nešto dobro.

I ljubav i posvećenost zemlji mora da budu postojane, stabilne. Moramo kolektivno raditi, zarad razvoja naše države, zarad poboljšanja društveno-ekonomskog blagostanja, zarad poštivanja ljudskih prava i zarad održavanja zelenih površina.

Ipak, takav doprinos je malčice teško postići u društvu kakvo je naše, a s obzirom na kulturu, edukaciju i druge okolnosti. Stoga je ponekad lakše samo otići. Ne moramo žrtvovati vlastitu sreću, udobnost i dobrobit za Kosovo. Ako nam naša zemlja ne nudi te stvari, onda nije pogrešno otići vani u potrazi za boljim životom i cijeniti Kosovo izdaleka.

Smatram da bi mnogi moji sugrađani_ke promijenili dosta toga na Kosovu da im se ukaže prilika. Obrazovni sistem, privreda, zdravstvo i socijalna zaštita, infrastruktura i diplomatski odnosi — u svim oblastima ima prostora za razna poboljšanja. Moramo ukinuti restriktivni vizni režim, povećati plate i uvesti državu u međunarodne organizacije.

Ako nam se ukaže prilika, voljeli bismo da očistimo prirodu i da je držimo čistom, da na životinje gledamo kao na dio zajedničkog prostora, a ne kao na neprijatelje. Promijenili bismo političku garnituru te unaprijedili umjetničku, kulturnu i sportsku scenu. Želimo da budemo u sastavu Eurovizije.

Beskonačna lista promjena

Od svih upravo spomenutih željenih promjena htio bih podcrtati jednu, a to je promjena načina na koji se odnosimo jedni prema drugima.

Ja bih promijenio način na koji se odnosimo jedni prema drugima čak i kada se međusobno ne poznajemo. Želim da se jedni prema drugima odnosimo kao sugrađani_ke, kao osobe koje nešto dijele — koje dijele javne prostore kao i pasioniranosti. Želim da ljudi shvate da su njihove vrijednosti samo njihove i da ne treba da svako vjeruje u iste vrijednosti. Želim da narod na Kosovu gleda na različitost kao na nešto pozitivno i da se protiv toga ne bori.

Na Kosovu morate razmišljati kao većina, postupati onako kako drugi hoće, živjeti život koji vam je isplanirala okolina. Čim se suprotstavite tim dominantnim vrijednostima represivnog sistema, život vam postaje teži.

Život pripadnika_ca društvenih grupa suočenih sa ugnjetavanjem — LGBTIQ+ osoba, Roma_kinja, Aškalija_ki i Egipćana_ki, osoba sa invaliditetom te siromašnih — veoma je mukotrpan, a djelimično zbog institucionalnog i društvenog tlačenja.

Kada kažem da možemo bolje postupati jedni prema drugima, u prvom redu mislim na ove potlačene grupe. Ako odrastate u patrijarhalnom sistemu koji je ispunjen mizoginijom, seksizmom, homofobijom, transfobijom i nacionalizmom, problematično je razmišljati i djelovati drugačije. Međutim, to ne opravdava nasilje, diskriminaciju i ugnjetavanje nad bilo kim.

Ljudi se moraju navesti da razumiju da njihova prava nisu ništa važnija od prava drugih ljudi. Vaša uvjerenja nisu ništa važnija od uvjerenja drugih ljudi. Niko nema obavezu da ispunjava vaša očekivanja. Prema tome, imamo pravo da mislimo šta god hoćemo o identitetu nekog drugog. Ali nemamo ni zakonsko ni moralno pravo da nekom uskraćujemo identitet samo zato što se ne uklapa u naša preduvjerenja. Imamo slobodu da mislimo, ali nemamo slobodu da ograničavamo slobodu drugih ljudi zbog svojih stanovišta.

Želio bih da promijenim to kako se odnosimo jedni prema drugima kod kuće, u školi, na ulici, na autobuskom stajalištu, na gradskom stadionu, u pozorištu, kinu, muzeju, u kafiću, na TV emisijama, u Skupštini — svugdje. San o Kosovu koje je razvijeno pomaže mi da mirno spavam. San o Kosovu gdje ljudi žive zajedno, kao kolektiv, uzajamno se poštujući.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.