“Kada sam prije pet godina u sarajevskom porodilištu rađala drugo dijete, sestra me dovela do vrata sale i ostavila. Izašla je druga sestra, posadila me na stol, i pozvala doktora. Ljut, namrgođen, ušao je u salu i pitao me: ‘Koliko prstiju?’

‘Ne znam,’ jedva sam odgovorila jer su mi bolovi već bili nesnosni.

‘Pa šta je ovo danas, ova ne zna ni koliko je otvorena!’ izderao se na sestre i bacio nekakav pribor na metalni sto. 

‘Otkucaji djetetovog srca su previsoki,’ rekla je sestra. ‘Ovo mora van.’

Mene je počela hvatati panika i osjećala sam da sam sama.”

Ovo je priča koju je Adisa M. iz Sarajeva ispričala za K2.0 prisjećajući se drugog poroda. Ujedno bi ovo mogla biti priča nemalog broja žena koje su se porađale u BiH, zemlji u kojoj se u javnosti rijetko govori o odnosu ljekara prema pacijenticama. Ipak, ženska udruženja i aktivistkinje u regiji, tvrde da se priličan broj žena susreo s verbalnim i fizičkim neugodnostima u ginekološkim ordinacijama, pa čak i nasiljem. 

Foto: Zahvaljujemo Vala, Ljeposava.

Istovremeno, prijave ka institucijama su rijetke, sankcije još rjeđe. Ali, sve se možda ipak promijeni u budućnosti. 

Razbijanje zida šutnje

U Hrvatskoj je o ginekološko-akušerskom nasilju prvi put progovorila javno Ivana Ninčević Lesandrić, i to 2018. godine, dok je bila saborska zastupnica, ispričavši svoje iskustvo kiretaže bez anestezije u splitskoj bolnici. Odmah je reagovala Udruga Roda te pokrenula akciju Prekinimo šutnju, kojom su javnost željeli upoznati da su takva postupanja prema ženama svakodnevna.

Javnost u Srbiji u aprilu ove godine potresla je priča novinarke Mine Smiljanić o anesteziologu koji ju je maltretirao, udarao i vrijeđao tokom poroda. “Prva stvar koju mi je rekao, na moje dobar dan, bilo je: ‘Ma vi novinarke se prodajete za 50 eura’” ispričala je Mina.

“Na moje pokušaje da njegove izjave shvatim kao šalu, on je dodavao da sam debelguza, da sam nesposobna… Poprilično snažno me udario u leđa i desno rame, kako bi mi objasnio kako da se namestim da bi mi ubo iglu usred kičme… Rekla sam mu da nije baš ljubazan. Prošla su tri meseca, dete mi je značajno poraslo, meni su se fizički bolovi sanirali, ali i dalje osećam sramotu i nemoć kada se setim pojedinih scena sa svog sedmočasovnog porođaja.”

Književnica i novinarka iz Sarajeva Nermina Omerbegović u razgovoru s K2.0 kaže da nije imala strašna iskustva, no da se jeste sretala sa doktoricom koja je komentarisala to što nije rađala. “I to je popratila opaskom: ‘To novinarke neće da rađaju?’ i onim tradicionalnim: ‘Šta čekaš?’” prisjeća se Nermina. Prisjetila se i bolnih pregleda kod ginekologa, pri kojima su liječnici bili neljubazni, ali kaže kako nije razmišljala da se žali zbog ponašanja medicinskog osoblja. Dijelom, zato jer je imala više pozitivnih iskustava, ali i zbog toga što smatra da se ovakve pojave u bh. društvu ne doživljavaju nimalo ozbiljno.

“Valjda i što smo generacijama naviknute na pitanja: kad se misliš udati, pa kad misliš roditi, pa kad će drugo… Ali mislim da je ipak veliki problem i to što se ne ide dovoljno kod doktora, ne samo ginekologa,” kaže Nermina i dodaje kako smatra da, ako bi se žene susrele s pričama drugih žena koje su imale loša iskustva, a doktori bili sankcionisani, stvari bi se počele mijenjati. 

U BiH je prije nekoliko mjeseci pokrenuta Facebook platforma “Nisam tražila”, na kojoj žene iznose iskustva o različitim vrstama zlostavljanja kroz koja su prošle. Primjetno je kako su mnogi komentari obeshrabrujući i uvredljivi, te se čini kao da je u BiH sama percepcija nasilja i dalje vrlo problematična.

Nešto drugačiji pristup je onaj feminističkog kolektiva iz Crne Gore koji putem Facebook platforme “Vala, Ljeposava” otvaraju brojna pitanja. Stranica se oslanja na jugoslovensku seriju emitovanu 80tih godina prošlog stoljeća “Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo”, koja slika patrijarhat u jednoj crnogorskoj ruralnoj porodici. 

Foto: Zahvaljujemo Vala, Ljeposava.

Krajem prošle godine, sa kolektiv je uputio javni poziv ženama da govore o ginekološko-akušerskom nasilju. 

“Uf, oblači se da ti ne napravim treće!”; 

“Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Brad Pitt pa da raširiš?”; 

“Au, ti kao da si stajala pored puta”; 

“Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila”; 

“Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna”; 

“Imaš li momka? Pa neka stisne to da puknu ove ciste”; 

“Zna se kakve su te što koriste tampone i kontracepciju.”

Ovo su samo neki od komentara koje su žene čule od liječnika, a koje su podijelile na ovoj Facebook stranici. Odziv je bio masovan, a rasprave i ispovijesti su se raširili mrežama. Uskoro je nastala još jedna platforma za podjelu iskustava, i to na Instagramu. Uvidom u rasprave i komentare na Instagram stranici “Kritički”, jasno se može vidjeti matrica zlostavljanja koja povezuje žene iz regije na jedan drugačiji način. 

“Platforma je dala prostor ženama koje su željele nešto da kažu. I nije to nikakav junački čin,” kažu za K2.0 drugarice iz “Vala, Ljeposava”. Upozoravaju kako da nije bilo masovnosti, da brojne žene nisu odlučile da ispričaju svoju priču, teško bi došlo do osvješćivanja problema. 

Nasilje koje je godinama zanemarivano

Delila Hasanbegović-Vukas, koja radi u Sarajevskom otvorenom centru (SOC), te je autorica niza radova s fokusom na različite aspekte ljudskih prava, kaže kako ne sumnja da osobe koje prežive bilo koji oblik nasilja misle da imaju mnogo za izgubiti ako se krenu boriti protiv toga. 

“U BiH je nužno progovoriti o tzv. ginekološkom nasilju, dati glas mnogima koji još nisu ni svjesni šta im se desilo/dešava, jer misle da to tako treba i može”, kaže Hasanbegović-Vukas i dodaje da je za otvaranje ove teme potrebno koristiti sve dostupne kanale, “od škola, preko medija, do samih mjesta gdje se nasilje dešava.”

Književnica iz Banja Luke, Tanja Stupar-Trifunović, smatra da je BiH preplavljena verbalnim nasiljem prema ženama, koje se ogleda u javnom diskursu, na društvenim mrežama, u komentarima na članke, ali i u komunikaciji na ulici i u javnom prostoru. “Problematičan je čitav odnos prema reproduktivnom zdravlju žena”, smatra konstatujući kako, npr, HPV vakcine nisu dostupne u BiH, što je još jedan problem o kojem se šuti. 

“Sve je to jedno dugoročno, podmuklo i štetno društveno nasilje čije posljedice su godinama zanemarivane,” zaključuje Stupar-Trifunović, dodajući kako su neprimjereni komentari iz ginekoloških ordinacija zapravo odraz generalnog odnosa prema ženama.

Ipak, u proteklim godinama, nekoliko nevladinih organizacija u Banjoj Luci pokretalo je akcije koje su imale za cilj podizanje svijesti o ženskom reproduktivnom zdravlju. Tako je 2015. godine grupa žena odlučna da ukaže na to da se stvari u porodilištima moraju mijenjati, osnovala udruženje građana DRIP — skraćenica za Djeca, roditelji i porodilje. Udruženi za organizacijom “Oštra nula” pokrenule su javnu akciju u kojoj su uspostavile saradnju s medicinskim ustanovama. 

Nakon dvije godine zagovaranja, postigle su smanjene cijene epiduralne anestezije, te je osigurano prisustvo osobe od povjerenja tokom poroda. 

Foto: Zahvaljujemo Vala, Ljeposava.

“Da bismo došli do željene promjene, ona bi se morala provoditi kroz sve segmente društva.  Ovu problematiku važno je uključiti i u obrazovni proces,” kaže Stupar-Trifunović te napominje kako bosanskohercegovačko društvo još uvijek nije sazrelo do nivoa spoznaje o kakvom je nasilju riječ. Nasiljem se i dalje smatra ono fizičko.

S tim se slaže i doktorica socioloških nauka i docentica na Pravnom fakultetu u Sarajevu Amila Ždralović koja podsjeća da se teško može reći da smo kao društva tolerantni na nasilje, ali je češći problem što se neki oblici nasilja ne prepoznaju kao takvi. Kao lijek i ona vidi javni razgovor o ovoj vrsti nasilja.

“Upravo takav razgovor pomaže i da se osvijesti ono što je pogrešno,” kaže za K2.0 Ždralović. “Ideja jednakopravnosti počiva na uvažavanju svih pojedinaca. I sve one verbalne nelagodnosti (uključujući i neprimjerene komentare) koje žene doživljavaju na različitim mjestima (uključujući i ginekološke ordinacije) jesu oblici diskriminacije.”

Osuda i linč kroz koje na društvenim mrežama često prolaze žrtve bilo koje vrste zlostavljanja igraju veliku ulogu u tome.

“Nismo u stanju shvatiti ozbiljnost i učestalost suptilnijih/manje vidljivih oblika nasilja: psihološko, ekonomsko, online nasilje, nasilje u sistemima zaštite, javnim institucijama, u zdravstvu i još mnogo skrivenih oblika nasilja. Da ne govorim o strašnim posljedicama koje takvi vidovi nasilja ostavljaju na preživjele i čitavo društvo,” odlučna je Stupar-Trifunović.

Šta kaže zakon?

Feminističke organizacije o tome trebaju govoriti, ali teret se ne može prebaciti samo na žensko/feminističko udruživanje. Javna osuda i kritika za sada je, čini se, jedina sankcija za ginekološko nasilje u BiH.

Na pitanja o sankcijama ovakvih oblika nasilja upućena na niz zdravstvenih ustanova u BiH šturo odgovaraju kako postoje obrasci za prijavu i prigovore pacijenata, ali tvrde da se na ginekologe pacijentice ne žale. I zaista, nijedan dom zdravlja ili bolnica koji smo kontaktirali nema zabilježenu takvu prijavu (Banja Luka, Sarajevo, Mostar, Goražde, Livno, Zenica, Tuzla itd). Kada prijava dođe, zdravstvene ustanove je obrađuju internom procedurom, a Komisija za žalbe i prigovore postupa prema Zakonu o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata. 

Pacijenti se mogu žaliti, prema ovom zakonu, podnoseći prigovor direktoru zdravstvene ustanove, pismeno ili neposredno. U slučaju da se utvrdi povreda radne obaveze, propisana sankcija je od pismenog upozorenja do otkaza.

I u Crnoj Gori, Zakon o pravima pacijenata propisuje kazne za neadekvatno ponašanje prema pacijentima, kao i za nesavjesno liječenje, odbijanje pružanja zdravstvene zaštite i sl. Ovaj zakon propisuje zaštitnike prava pacijenata i/ili direktore zdravstvenih ustanova nadležnim za primanje i obradu prigovora, a zatim i (uglavnom novčane) kazne za osoblje. 

U praksi, u obje zemlje, najveći broj žalbi ostane mrtvo slovo na papiru. Mnoge žene obreshrabrene su da podnesu prigovor nakon što saznaju da ne mogu dokazati postupke na koje se žale jer nemaju svjedoka. Obeshrabrene su i spoznajom o malo izrečenih sankcija liječnicima protiv kojih su podnošene žalbe.

“To ostavlja prostor za racionalni strah žena da će, ukoliko podnesu prigovor, narednog puta kada im budu potrebne slične medicinske usluge, proći još gore jer su se žalile — a par žena nam je pisalo i o baš takvom iskustvu,” kažu Ljeposave. 

Isti problem vide i u Centru za ženska prava u Podgorici. Centar pruža informacije i povjerljivu i besplatnu psihološku i pravnu podršku te radi na podizanju svijesti javnosti o svim oblicima nasilja prema ženama. Maja Raičević, izvršna direktorica, za K2.0 kaže da su negativna iskustva žena različita, od komentara seksualne prirode tokom pregleda ili medicinskih procedura, uvreda, ponižavajućeg postupanja prema pacijentkinjama, nekad čak i fizičkog nasilja, pa sve do sprovođenja procedura bez jasne i informisane saglasnosti pacijentkinje, bez medicinskih razloga.

Kao jedan od primjera procedura za koje liječnici često ne traže pristanak Raičević navodi epiziotomiju, zahvat koji se nekada rutinski radio svim ženama pri porodu, ali se vremenom pokazao kao nepotreban, izuzev u posebnim slučajevima. U Centru za ženska prava naglašavaju da je akušersko nasilje svako loše postupanje ili nepoštovanje prava pacijentkinje, uključujući primoravanje na postupke protiv svoje volje.

Foto: Zahvaljujemo Vala, Ljeposava.

“Kad bi muškarci mogli da rađaju, sigurna sam da bi porodilišta izgledala potpuno drugačije i da bi se u njih ulagalo neuporedivo više novca,” zaključuje Raičević te dodaje da nasuprot tome u regiji imamo bolnice u kojima nedostaju sredstva za higijenu, što je prije nekoliko godina bio uzrok smrti novorođenih beba u bolnici na sjeveru Crne Gore. 

“Za to vrijeme vlada na čijem su se čelu nalazili muškarci imala je vozni park u vrijednosti od više miliona eura. Podsjetiću i da je epiduralna anestezija u Kliničkom centru Crne Gore i dalje komercijalna usluga i da se plaća 125 eura po anesteziji.”

Konkretne akcije

Za mnoge, društvene mreže su dobra platforma da se prekine ova šutanja. Žene okupljene oko kolektiva “Vala, Ljeposava” upozoravaju kako da nije bilo masovnog odziva na njihov poziv ženama da govore o nasilju, teško bi došlo do osvješćivanja problema.

“Mnogi vidovi nasilja nad ženama još uvijek se posmatraju kao ‘normalne stvari koje se dešavaju’ i patrijarhat želi da vjerujemo da je to patnja koju žene moraju da dožive i istrpe jer su žene,” kažu u ovom feminističkom kolektivu, napominjući kako je ginekološko-akušersko nasilje na neki način javna tajna.

“Svi znamo šta se dešava, ali je insistirano na tome da je to normalno. Pa čak i žene koje su doživjele loša iskustva govorile bi drugim ženama — zbog internalizovanja patrijarhalnih matrica — da se strpe, da to tako treba, ili rečenice tipa da nije porodilište hotel, ne idemo tamo da uživamo i tako dalje”, kažu Ljeposave.

Ova grupa aktivistkinja je otišla i korak dalje od FB rasprava te su pisale Ministarstvu zdravlja Crne Gore zahtijevajući detaljno objašnjenje o konkretnim koracima koje namjeravaju preduzeti na rješavanju problema akušersko-ginekološkog nasilja. Inicijalni odgovor dobile su od ministrice zdravlja Jelene Borovinić Bojović i direktorice Kliničkog centra Crne Gore Ljiljane Radulović. Obje su javno iskazale podršku akciji i obećale da će se pristupiti rješavanju problema. 

Ali, nisu sve reakcije bile pozitivne i podrška. Tako je načelnica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Crne Gore, Vesna Čolaković-Popović, pokušala negirati iznesena iskustva pozivajući se na javnosti nedostupnu statistiku. Kao odgovor, Ljeposave su Ministarstvu zdravlja ponudile posredovanje u komunikaciji s korisnicama zdravstvene zaštite.

“S obzirom na to da je ovo sistemski problem čiji korijeni duboko prožimaju sve institucije, smatramo da je jedini pravilan odgovor temeljna reorganizacija sistema, a zatim edukacija, kako medicinskog osoblja, tako i pacijentkinja,” kažu Ljeposave.

Članice kolektiva, ali i druge žene koje su progovorile, slažu se s time da je ginekološko-akušersko nasilje kompleksan problem, te da rješenje ne može doći preko noći, no da je važno da se na tome počne raditi — što prije.

Naslovna ilustracija: Zahvaljujemo kolektivu Valja, Ljeposava.