Prizrenska kompanija „SatStyro“ bavi se proizvodnjom stiropora. U njoj je bio zaposlen i mladi Seldin Alija, koji je marljivo obavljao svoje zadatke na radnom mjestu sve do 30. jula prošle godine, kada je doživio tragediju.

Dok je žurio da završi s recikliranjem stiropora, sedamnaestogodišnjaka je tačno u 11:40 sati mašina za reciklažu naprosto progutala nakon što se u njoj zaglavila jedna od vreća s komadima materijala.

Kada su njegove kolege vidjele šta se dešava, bilo je već kasno. Seldinovo tijelo je zajedno sa stiroporom već bilo zdrobljeno u mašini.

Samo tri sedmice prije toga, porodica ovog mladića okupila se na proslavi njegovog rođendana. Njegovi otac, majka i dvije sestre, od kojih je jedna starija od njega godinu dana, a druga pet godina mlađa, na narednom okupljanju oplakivali su njegovu smrt.

Kako kažu njegovi najmiliji, Seldinov prvi normalan posao bio je ujedno i njegov posljednji. Prethodno je radio u šumarskom sektoru, a pomagao je i članovima svoje porodice u kućanskim poslovima dok su svi zajedno živjeli u selu Ljubižda.

Mladić je bio prisiljen da se zaposli kako bi mogao pomoći svojim ukućanima. Njegov otac, Sedat, završio je samo obavezno školovanje te sada radi kao zaštitar u manjoj obližnjoj tvornici. Na osnovu usmenog dogovora s poslodavcem mjesečno zarađuje samo 150 eura.

Zabrinut za finansijsku sigurnost svoje petočlane porodice, Sedat se obratio vlasniku firme „SatStyro“, Adilu Bajramiju, i zamolio ga da zaposli njegovog sina. Naime, uobičajeni troškovi porodice povećali su se u prethodne dvije godine budući da je Seldin kao učenik Alaudin medrese morao redovno putovati u Prizren.

Pored troškova prevoza, godišnje je trebao izdvajati 135 eura za školarinu, s tim da su, prema riječima predstavnika medrese, u taj iznos uključene cijene udžbenika i obroka.

Ramush Rushiti, Sedatov šurjak i jedini član njegove porodice koji je javno govorio o ovom slučaju, navodi da je vlasnik kompanije čak sedam ili osam puta odbijao dati posao mladiću jer je bio premlad i neiskusan. Pred upornošću njegovog oca na kraju je nekako popustio.

Ubrzo se ispostavilo da je ovo Seldinovo zaposlenje trajalo itekako kratko. Radio je punih devet radnih dana prije nego što je u tragičnoj nesreći izgubio svoj život. Nije dočekao ni isplatu svoje prve plate, koja je trebala iznositi 200 eura mjesečno, kako se i dogovorio s poslodavcem.

Sve se odigralo toliko brzo da njegovi vršnjaci nisu ni primijetili da je počeo raditi.

„Nije ličilo na njega da izostaje s nastave“, tvrdi Enes Kryeziu, njegov školski drug. „Ako je suditi prema njegovom izgledu, činilo se da je imao finansijskih problema, ali nikada se nije žalio.“

Dodaje i da je Seldin bio dobar prijatelj. Mada tih, aktivno je učestvovao u nastavi.

Njegovoj porodici preostalo je samo nekoliko fotografija na kojima nosi odoru imama.

Bila je to prva nesreća sa smrtnim ishodom u navedenoj prizrenskoj firmi, gdje su nadzorne kamere zabilježile trenutak u kojem je Seldinov život naglo prekinut.

„Na video zapisu se vidi da ostali radnici niti upravitelj nisu vršili bilo kakav pritisak na žrtvu. Mladić je jednostavno morao izvlačiti stiropor iz vreća i ručno ga ubacivati u mašinu onako kako je to činio i do tada“, objašnjava Rrahman Mazreku, inspektor rada u Prizrenu koji je u saradnji s prištinskim Inspektoratom rada sastavio izvještaj o slučaju porodice Alija. „Na mašini se nalaze dvije tipke za isključivanje u slučaju nužde, no žrtva u strahu nije ni pomislila da ih pritisne i tako zaustavi mašinu.“

Kako stoji u izvještaju Inspektorata rada do kojeg je došao K2.0, ne samo da Seldin nije prošao adekvatnu sigurnosnu obuku prije samog zaposlenja, već ni sama mašina za reciklažu nije zadovoljavala europske standarde. Na njoj su se nalazile samo dvije tipke za isključivanje u slučaju nužde, ali nije bilo nikakvog alarma koji bi se aktivirao u slučaju neposredne opasnosti niti je postojala neka vrsta mehanizma za automatsko zaustavljanje. Prema tome, taj uređaj nije bio siguran za upotrebu.

„Bez ikakve sumnje, mašina predstavlja ozbiljnu opasnost za zdravlje i sigurnost na radnom mjestu“, dodaje se u izvještaju Inspektorata sastavljenom 2. jula 2018.

Narednog dana, 3. jula, upotreba mašine je zabranjena odlukom Inspektorata, a u skladu sa Zakonom o radu i Zakonom o sigurnosti i zdravlju na radu od kompanije je zatraženo da zaposli obučene radnike. Također je naloženo da se na mjestu nesreće procijeni rizik te da se imenuje osoba odgovorna za zdravlje i sigurnost na istoj lokaciji. Prema navodima Inspektorata, firma je do sada poduzela sve navedene mjere.

„Svi smo krivi“, kaže Rushit dok se prisjeća kobne sudbine svojeg nećaka. „Ali glavni krivac je teška ekonomska situacija na Kosovu.“

Podaci iz Ankete višestrukih pokazatelja u Republici Kosovo za period 2013–2014, koju je sprovela Agencija za statistiku Kosova, ukazuju na to da je jedanaest posto kosovske djece starosne dobi od pet do 17 godina činilo dječiju radnu snagu u 2014. Na temelju predviđanja Agencije u vezi s brojem stanovnika može se zaključiti da je onda gotovo 46 000 djece te godine učestvovalo u dječijem radu.

Lindita Boshtrakaj, čelnica Međunarodne organizacije rada (MOR) na Kosovu, ističe da iz desetogodišnjeg praćenja ovakvih slučajeva proizlazi stanovište da je ono što tjera maloljetnike na dječiji rad uglavnom „loše finansijske stanje u njihovim domovima“.

Kako navode stručnjaci iz MOR-a, dječijim radom ozbiljno se ugrožava dobrobit djece, njihov razvoj te budući standard njhovog života. Povrh toga, kršenje njihovih prava u tom procesu dovodi do trajnih psihofizičkih oštećenja, eksploatacije i zlostavljanja.

Boshtrakaj dodaje da se među štetnim oblicima dječijeg rada nalaze upotreba opasnih pesticida pri poljoprivrednim djelatnostima, radovi u šumi, građevinarstvo, prodaja sitnica ili prosjačenje na ulici, trgovina djecom, kao i dječija pornografija.

Međunarodnim standardima i zakonskim okvirima na Kosovu starijim maloljetnicima je dozvoljeno da se bave određenim poslovima uz povećane mjere zaštite u uporedbi s punoljetnim radnicima.

U Sjedinjenim Državama, naprimjer, Zakonom o pravičnim standardima rada omogućeno je da djeca u starosnoj dobi od 14 ili 15 godina obavljaju lakše poslove maksimalno 18 sati sedmično, no na radnom mjestu se mogu zadržati samo tri sata dnevno ukoliko tog dana pohađaju nastavu. Maloljetnicima starosne dobi od 16 ili 17 godina dozvoljeno je da u istim okolnostima rade četiri sata u danu, a tokom jedne sedmice na radnom mjestu mogu provesti maksimalno 20 sati.

S druge strane, Zakonom o radu na Kosovu omogućeno je da se djeca starosne dobi između 15 i 17 godina bave „lakšim“ poslovima maksimalno 30 sati sedmično, pri čemu su noćne smjene i prekovremeni rad zabranjeni. Osobama ispod 18 godina starosti nije dozvoljeno bavljenje poslovima koji bi moglo ugroziti njihovo fizičko ili psihičko zdravlje, njihovu sigurnost ili razvoj, a poduzete su i dodatne mjere zaštite kao što je produženje trajanja pauze.

Međutim, iako je na snazi zakonski okvir vezan za rad, u proteklih nekoliko godina više desetaka osoba je poginulo ili povrijeđeno na svojim radnim mjestima širom Kosova. Seldinov slučaj pokazuje da ni djeca nisu pošteđena teških uslova rada koje moraju trpjeti zbog siromaštva.

Eksploatacija i zlostavljanje maloljetnih plesačica

U dječiju radnu snagu na Kosovu uključena su i djeca mlađa od Seldina, koja nerijetko imaju još kontroverznija zanimanja.

Maloljetne Arta, Donika i Mimoza*, sve tri kao četrnaestogodišnjakinje, radile su u baru „Xhaka“ otvorenom u novembru 2016. pored prometne autobuske stanice u Štimlju.

Imajući u vidu da je bio smješten u podrumu zgrade, lokal u kojem su ove tri djevojčice bile zaposlene kao konobarice izgledao je veoma sumnjivo.

U presudi Osnovnog suda u Uroševcu donesenoj 19. aprila 2017, djevojčice nisu samo konobarile, već su barem dvije od njih u večernjim satima radile i kao „plesačice“.

Zaposlenici ovog bara su za K2.0 izjavili da su dvije djevojčice, Arta i Donika, gostima plesale u krilu i izvodile plesne pokrete na stolovima dodirujući ih.

„Sve više klijenata je dolazilo sa svih strana Kosova“, kaže dvadesettrogodišnji vlasnik lokala Rrahim Miftari.

Posao je cvjetao sve dok jedne noći u januaru 2017. u bar nisu ušla dva policijska službenika u civilnoj odjeći, pretvarajući se da su redovni gosti.

Uvidjevši situaciju u lokalu, policajci su lišili slobode i vlasnika i sve tri djevojčice te ih odveli u policijsku stanicu. Djevojčice su kasnije obavile ljekarski pregled.

U prvostepenoj presudi Suda, Miftariju i suvlasniku objekta, dvadesetšestogodišnjem Fitimu Beqi, izrečena je zatvorska kazna u trajanju od šest mjeseci, u skladu s Članom 7 Zakona o radu kojim se zabranjuje zapošljavanje djece ispod 15 godina starosti, kao i s Članom 27 istog zakona kojim se zabranjuje noćni rad za osobe ispod 18 godina starosti, i to u vezi s Članom 221 Krivičnog zakonika, kojim se kažnjava kršenje prava zagarantiranih maloljetnim radnicima. U žalbenom postupku je sud kazne zatvora preinačio u novčane kazne u visini od 1800 eura.

Sudija Hakile Ilazi, koji je donio presudu u aprilu, navodi da su djevojčice vraćene svojim domovima i da nisu poslate u centre za socijalni rad kako se ne bi odvajale od porodica. Olakšavajuću okolnost za njih predstavljala je činjenica da su optuženi priznali krivicu te da su se članovi porodica djevojčica obavezali da će povesti više brige o njima.

Miftari, inače bivši građevinski radnik, tvrdi da nije znao tačnu starosnu dob djevojčica niti je poznavao zakonska ograničenja u vezi sa zapošljavanjem maloljetnih osoba.

Dodaje i to da su Doničini i Artini roditelji bili svjesni gdje su djevojčice bile zaposlene. „Umjesto da novac dajem njima, polovinu njihovih plata davao sam njihovim roditeljima zato što sam znao da su bili u stanju potrebe“, napominje Miftari. „Ovo govorim svakome i ponovit ću još jednom – njihova jedina obaveza je bila da poslužuju pića, uključujući i žestoke alkoholne napitke.“

Miftari je izjavio i da su se djevojčice počele baviti plesom iako ih je upozoravao da to ne čine. „Shvatile su da tako mogu zaraditi više“, ističe on. „Nekad bi dobijale i više novca od mene, ali jedino sam ja snosio posljedice.“

Članovi porodice jedne od djevojčica odbili su da govore o ovom slučaju, dok do porodica njenih kolegica u pomanjkanju preciznih informacija nije bilo moguće doći.

Sociolog Albert Mecini s Univerziteta u Prištini smatra da je Kosovo postalo plodno tlo za ovakvu vrstu savremenog ropstva i eksploatacije koji proizlaze iz siromaštva.

„Do pojave takvih fenomena dovode teško stanje u privredi i slabo obrazovanje, kao i dugotrajan proces tranzicije“, kaže on. „Djeci poput njih isprva se obećava normalan posao kao što je konobarenje. Riječ je o tome da se njima manipulira jer su mladi. Nepravdu trpe duže vrijeme, a to je posebno tragično ako imamo u vidu njihovu starosnu dob.“

Početkom decembra 2018 u toku je bilo i drugo suđenje u predmetu vezanom za bar „Xhaka“. Zbog postojanja osnova sumnje da je poticao djevojčice na ples, Miftari je optužen za seksualno zlostavljanje osoba ispod 16 godina starosti, ali i optužnica je pokrenuta i protiv njegovog brata Afrima, koji se k tome još i tereti za trgovinu ljudima.

Riza Murati, šef centralnog sektora Direktorata Kosovske policije za istrage o trgovini ljudima, navodi da osobe koje žive u siromaštvu vrlo često postaju žrtve trgovine ljudima, što u većini slučajeva ne prijavljuju nadležnim organima.

„Žene i djevojke pod teškim finansijskim teretom pristaju na eksploataciju“ dodaje on. „Siromaštvo se trgovinom ljudima produbljuje jer žrtve nemaju pravo zadržati za sebe ono što zarade.“

U septembru 2017, samo nekoliko mjeseci nakon izricanja prvostepene presude braći Miftari, Osnovni sud u Uroševcu je tridesetpetogodišnjeg Azmena Eminija osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci zbog kršenja prava iz radnih odnosa. Optuženi je u svom baru „Italia“ u selu Laškobare prethodno zaposlio trinaestogodišnju Linditu koja je danju radila kao konobarica, a noću kao plesačica.

U presudi koju je donio Ilir Bytyqi stoji da takav tip posla može usloviti „stagnaciju u psihosocijalnom i edukacijskom blagostanju djeteta“.

Odjeljenje za maloljetnike pri Osnovnom tužilaštvu u Uroševcu protiv dvije muške osobe povezane s prethodnim predmetom podiglo je optužnice za seksualno zlostavljanje osoba ispod 16 godina starosti. Ipak, sudija uroševačkog Osnovnog suda te je optužbe odbacio 20. novembra 2018.

Lokal „Xhaka“ u Štimlju sada je zatvoren, za razliku od lokala „Italia“ u Laškobarama, mada je potonji promijenio vlasnika.

U Osnovnom sudu u Uroševcu trenutno se vode četiri predmeta u vezi s trgovinom maloljetnim osobama (u skladu s Članom 171 Krivičnog zakonika), pribavljanjem seksualnih usluga od žrtava trgovine ljudima (u skladu s Članom 231 istog dokumenta) te kršenjem prava iz radnog odnosa (u skladu s Članom 221).

Prema podacima koji su proslijeđeni iz Odjeljenja za teška krivična djela Sudskog vijeća Kosova, na kosovskim sudovima se tokom 2018. obrađivao ukupno 91 predmet vezan za seksualno zlostavljanje osoba ispod 16 godina starosti, uz osam predmeta u vezi s kršenjem prava iz radnog odnosa. Štaviše, podaci iz Državnog sekretarijata SAD-a pokazuju da je na Kosovu u 2017. osuđeno 29 trgovaca ljudima.

Agencija za statistiku Kosova i Svjetska banka su 2017. objavile podatke na osnovu kojih se može zaključiti da je broj žena koje žive u siromaštvu veći od odgovarajućeg broja muškaraca. Također se navodi i da je stopa siromaštva izraženija u ruralnim u odnosu na urbana područja te da je broj djece koja žive u siromaštvu veći od radno sposobnih osoba i osoba treće dobi u stanju potrebe.

Mecini kaže da jednu od otežavajućih okolnosti za mlade žene predstavlja činjenica da im se uskraćuje pravo na nasljedstvo, što je u vezi s izvještajem Balkanske istraživačke mreže (BIRN) iz 2016. u kojem se procjenjuje da samo 16 posto vlasnika nekretnina na Kosovu čine žene.

„Ženama preostaje da krenu od nule, barem što se njihovih finansija tiče“, dodaje Mecini.

Arta, Donika, Mimoza i Lindita su to i učinile u sumnjivim barovima, no pogoršanje njihove situacije spriječili su policijski službenici koji su ih pronašli na njhovim radnim mjestima ili, u Linditinom slučaju, fotografija koja je došla do tužioca.

Mecini napominje da je proces reintegracije tih djevojčica u društvo veoma težak budući da se na Kosovu teret stavlja na leđa žrtava. „Ljudi se stigmatiziraju na temelju njihovih poslova te se ne uzima u obzir koje okolnosti i kakvi uslovi života su ih natjerali da krenu određenim putem“, objašnjava Mecini.

Izvjesno je i da veliki broj djevojčica dijeli iste sudbine koje još uvijek nisu ugledale svjetlo dana, ukoliko se u vidu ima činjenica da identificiranje slučajeva prisilnog dječijeg rada teče sporo.

Objavivši rezultate Indeksa zaštite djece 2018, Koalicija nevladinih organizacija za zaštitu djece Kosova ukazuje na to da je država poduzela samo 16 posto od ukupnog broja mogućih mjera za koje ova organizacija vjeruje da su učinkovite u borbi protiv štetnih oblika dječijeg rada i rada na ulici.

Mecini upozorava da podrška nadležnih institucija u ovom pogledu izostaje te da državni organi ne uspijevaju riješiti onakve probleme s kakvima su se suočile maloljetnice u Štimlju i Uroševcu.

„Nadležni organi ili odugovlače s procesuiranjem ovih predmeta ili ih u potpunosti zanemaruju, a rješenje se još uvijek ne nazire“, smatra Mecini.

*Napomena urednika: Prava imena ovih osoba su promijenjena.

S jedne na generacije na sljedeću

Siromaštvo se veoma često prenosi s koljena na koljeno.

Jednog toplog junskog dana, četrdesetdvogodišnji Blerim Malaj radio je na održavanju groblja u selu Streoc, Općina Dečani. U poslu mu je pomagao njegov jedanaestogodišnji sin.

Od decembra 2016. Blerim mjesečno dobija 100 eura od Asocijacije „Haki Povataj“, koju su osnovali mještani sela trenutno nastanjeni i zaposleni u Švicarskoj. Članovi Asocijacije nastoje prikupiti novčana sredstva i tako pomoći osobama u stanju potrebe.

Plata ovog čovjeka je za 20 eura niža od iznosa koji prima svaki od sedam članova njegove porodice u sklopu programa socijalne pomoći. U skladu s finansijskim stanjem u njegovoj porodici, Blerim tvrdi da obavlja „bilo kakve zadatke“ koje mu u selu povjere, bilo da je to i čišćenje dvorišta.

Kaže i da se još od svoje devete godine života bavio raznim poslovima u oblastima šumarstva, poljoprivrede i građevinske sigurnosti kako bi priuštio dostojan život svojoj porodici i sebi.

„Nikad nisam mogao birati posao“, dodaje on. „Stalni posao još uvijek nisam imao.“

Sada se boji da bi ista sudbina mogla zadesiti i njegovog sina.

Mališan voli matematiku i nogomet, ali na školu se ne može fokusirati.

Blerimu Malaju u obavljanju svakodnevnih poslova pomaže njegov jedanaestogodišnji sin. Otac se pribojava da bi njegovo dijete moglo živjeti u siromaštvu u kojem je i sam odrastao. Fotografija: Fjolla Hajrizaj / K2.0.

Sociolog Mecini ističe da se siromašnoj djeci koja rade, poput Blerimovog sina, uskraćuju prava na školovanje i društveni život. „Takva djeca su marginalizirana i rade na crno, čime se iskorištavaju, a sve zbog siromaštva koje ih je prisililo na to“, objašnjava on.

Iako je i sam bio siromašan kao dječak, Blerim tvrdi da njegova djeca odrastaju u još gorem siromaštvu nego on.

„Uslovi života u kojima sam odrastao bili su jako teški, a ni moj sin nije bolje sreće“, smatra Blerim. „Ko god ga zamoli da mu očisti kuću, on to i učini. Ide i u šumu po drva.“

Da se siromaštvo veoma često prenosi iz naraštaja u naraštaj, što je slučaj s Blerimom i njegovom porodicom, dokazuju i akademska istraživanja. Ta tendencija je uočena u bogatim zemljama kao što su Sjedinjene Države, koje su 2018. bile u središtu rasprava o teškom siromaštvu održanim u Ujedinjenim narodima. Međutim, mnogo je izraženija u siromašnim zemljama te zemljama u razvoju, uključujući i Kosovo.

Prema Indeksu multidimenzionalnog siromaštva (MPI) objavljenom u septembru 2018, procjenjuje se da gotovo 1,3 milijarde ljudi širom svijeta živi u siromaštvu, s tim da polovinu tih osoba čine djeca. Ovim indeksom se u okviru Razvojnog programa Ujedinjenih nacija stepen siromaštva mjeri na temelju zdravlja, obrazovanja, uslova života i nekolicine drugih pokazatelja.

Muharrem Alimehaj iz sela Ljubenić kod Peći još jedan je čovjek koji živi u teškom siromaštvu.

„Brat i ja smo se još od nase 14. godine sami brinuli o našoj majci i ostatku porodice“, kaže on, uz napomenu da je njihov otac preminuo kada su bili adolescenti. „Radili smo u šumama i na poljima, uprezali smo konje u plug i tako obrađivali zemlju… U životu smo obavljali toliko različitih poslova samo da bismo osigurali opstanak naše porodice.“

Siromaštvo je itekako utjecalo na Muharremovu životnu putanju, a danak su kasnije uzele i političke okolnosti, kao i rat na Kosovu.

U Muharremovom selu je 1. aprila 1999. počinjen masakr, kada su srpske snage ubile 49 osoba. Među žrtvama su bili njegova majka i njegov brat zajedno sa svojim sinom i suprugom.

Osim toga što su pretrpjeli lični gubitak, Muharrem i njegova supruga Xufa morali su se brinuti o svoja tri nećaka koja su preživjela masakr, a potom su i sami dobili troje djece. Četrdesetogodišnja Xufa nikada nije bila u mogućnosti naći zaposlenje jer se mora starati o svim članovima porodice.

Nakon što im je dom uništen u ratu, Muharrem je sa svojim najmilijima bio primoran živjeti u drugom selu dvije godine da bi se 2001. vratio na svoje ognjište, kada je švicarski Crveni križ obnovio njihovu kuću.

Jedini izvor prihoda u poslijeratnom periodu za ovu porodicu predstavljala je Muharremova plata koju je zarađivao kao građevinski radnik bez potpisanog redovnog ugovora.

Nažalost, Muharrem je u petak, 20. novembra 2002, pao s trećeg sprata kuće na kojoj je radio u Peći. Dr Cen Bytyqi, tadašnji direktor Klinike za ortopediju na Univerzitetskom kliničkom centru Kosova (UKCK), u medicinskom izvještaju navodi da je Muharrem polomio vratne pršljenove, ozlijedio kičmu i pretrpio nekoliko uganuća, zbog čega je zadržan u bolnici dva mjeseca.

U izvještaju se napominje i da mu je vrat imobiliziran gipsanim zavojem te da je medicinsko osoblje Muharremu neprestano davalo analgetike.

Prisiljen da se što prije vrati na gradilište, kod kuće je proveo samo još mjesec dana, usprkos savjetima njegovog ortopeda koji mu je preporučio da miruje.

„Opet sam počeo raditi zato što cijela porodica ovisi o meni“, objašnjava Muharrem.

Članovi njegove porodice već dugi niz godina su primali socijalnu pomoć od države, a s novcem koji je povremeno dobijao uspijevali su preživjeti sve do 2011.

Te godine je njihovo najmlađe dijete navršilo pet godina starosti, stoga su općinske vlasti obustavile isplatu socijalne pomoći u iznosu od 65 eura.

Muharremovi prihodi više nisu bili dovoljni kao jedini izvor zarade, pa mu se njegov najstariji sin pridružio u obavljanju sitnih poslova kao što je sječa drva. Kao šesnaestogodišnjak sada je počeo pomagati svojem ocu i u građevinarstvu.

„Zna koliko mi je sve to zamorno i razumije koliko su teški naši uslovi života, tako da jednostavno mora raditi sa mnom. Jednom mi je rekao: ‘Doći ću da ti malo pomognem.’ Šef ga je primio znajući kakva je finansijska situacija kod nas. ‘Neka ga, neka ti bude desna ruka’, tako mi je odgovorio“, objašnjava Muharrem. „Zimi, kad nema radova, snalazim se tako što posuđujem novac od ljudi do početka nove sezone radova. Tek tada im mogu vratiti sve.“

Muharrem Alimehaj i njegov šesnaestogodišnji sin dijele radne obaeze kako bi njihova petočlana porodica mogla sastaviti kraj s krajem. Fotografija: Fjolla Hajrizaj / K2.0.

Muharremov sin, adolescent, trenutno je učenik drugog razreda Medicinske škole „Ali Hadri“ u Peći. Kaže da se opredijelio za medicinu u nadi da će pronaći posao u inostranstvu.

„Možda će mojoj porodici i meni biti bolje kada odem vani“, dodaje on.

Postoji mogućnost da će njegove planove pokvariti trenutno stanje u kojem se nalazi.

Besnik Ibishi, ljekar opće prakse u Centru porodične medicine u Kamenici, navodi da podizanje teških predmeta i izloženost ekstremnim temperaturama, buci i udisanju prašine kod djece zaposlene u građevisnkom sektoru uzrokuje bolove u leđima, deformacije kičme, lomove ekstremiteta i druge povrede. Ibishi tvrdi da takve ozljede ograničavaju radne sposobnosti djece, uz to da pogoršavaju i njihovo socioekonomsko stanje.

Štaviše, psiholog Fitim Uka, direktor Centra za psihosocijalna i medicinska istraživanja u Prištini, ističe da rad u djetinjstvu sprečava djecu da se igraju i odmaraju te da se uključe u psihosocijalne aktivnosti.

„Pored toga što su fizički iscrpljena, kod djece koja rade povećan je rizik od suočavanja s depresijom, osjećajem bespomoćnosti i stida, grižnjom savjesti, kao i s manjkom samopouzdanja i samopoštovanja“, napominje Uka.

Podrška države uglavnom svedena na obećanja

Siromaštvo se u urbanim centrima manifestira kroz prosjačenje djece na ulici.

Time se bavi i troje djece dvadesetpetogodišnje Nakie Hajrizi, koja ih je sama naučila da prose.

Budući da nema štednjak, Nakia donosi drva za potpalu u svoju baraku u Naselju 29 na Kosovu Polju. Pored peći na drva sjede njena dva sina, od kojih je jedan navršio pet godina, a drugi godinu i pol starosti, dok njena kćerka, dvomjesečna beba, spava.

Majka je kupila hranu, malo narezane kobasice, novcem koji je u toku dana zaradila proseći. „Iz dana u dan jedva preživljavamo“, kaže ona.

Baraka se sastoji iz samo jedne sobe, gdje svih pet članova porodice spava zajedno. „Ovo nam služi kao soba za dnevni boravak, ovdje i držimo svu našu odjeću i hranu… U ovoj sobi i kupam djecu“, dodaje Nakia, koja je već pet godina u braku.

Njen dvadesetosmogodišnji muž, Nehat, zarađuje prodajući sve ono što prethodno pokupi s otpada, no ni to nije dovoljno da prežive. Nakia je stoga odlučila da svakog petka ide do džamije na Kosovu Polju, ispred koje će ispružiti ruku pred vjernicima.

Nakia je nakon nekog vremena svakodnevno počela odlaziti i u Prištinu, u početku samo sa svojim najstarijim djetetom, a kasnije i sa drugim sinom. Sada im se pridružuje i njena kćerkica.

Nakia objašnjava da svoje mališane vodi sa sobom zbog dva razloga: zato što ih ne može ostaviti same kod kuće kada njen muže ode sakupljati otpad i zato što se nada da će ljudi biti milostiviji kada je ugledaju s malom djecom.

„Ali sada ima više ljudi koji prose“, ističe ona.

Prema statističkim podacima dostavljenim iz Policije Kosova, službenici organa za provođenje zakona tokom 2017. identificirali su 351 prosjaka. Među njima su se nalazile žene i starije osobe, ali većinom su to bila djeca, i to pretežno pripadnici manjinskih zajednica kao što su Romi, Aškalije i Egipćani.

Ove brojke bi mogle biti itekako veće, s obzirom na terensko istraživanje koje je provela švicarska organizacija za zaštitu djece „Terre des Hommes“.

Ova organizacija je za samo četiri radna dana u junu 2018. zabilježila 153 slučaja u kojima su djeca radila na ulicama dvaju najvećih općina na Kosovu, Prištine i Prizrena, bilo da se tu radilo o prosjačenju ili prodaji sitnica.

Vebi Mujku, bivši dugogodišnji direktor Centra za socijalni rad u Prištini, javne službe za socijalna i porodična pitanja, tvrdi da povećanje broja prosjaka ne mora biti u direktnoj vezi sa siromaštvom.

„Bilo je situacija u kojima se kod prosjaka u policijskoj stanici pronađe 50 do 100 eura“, dodaje Mujku. „Oni na ulici dnevno mogu zaraditi možda i više novca nego što ministri zarade mjesečno, tako da su postali ovisni o fenomenu zarade bez rada.“

Vebi Mujku iz prištinskog Centra za socijalni rad zajedno sa svojim kolegama radi na razvijanju svijesti o opasnostima s kojima se djeca suočavaju dok prose na ulici. Fotografija: Majlinda Hoxha / arhiv K2.0.

Kako navodi Mujku, zaposlenici Centra su općinskim organima prijavili veliki broj prosjaka. Povrh toga, njegov dvanaestočlani tim socijalnih radnika organizira obuku članova porodica maloljetnih prosjaka, pri čemu se govori o rizicima s kojima se ta djeca suočavaju, uključujući ovisnost, emocionalne posljedice, praksu zarade bez rada, uskraćivanje školovanja, eksploataciju koju vrše kriminalne grupe, neuhranjenost te psihičko i psihološko nasilje.

Donjeta Kelmendi, direktorica Koalicije nevladinih organizacija za zaštitu djece Kosova, smatra da je kapacitet vladinih organa nadasve ograničen u pogledu pružanja socijalne pomoći siromašnoj i ugroženoj djeci, kao i da sama zainteresiranost Centra za socijalni rad polako slabi.

U dokumentu koje je Ministarstvo rada i socijalne zaštite objavilo u novembru 2018. stoji da centri za socijalni rad nude više usluga utemeljenih na zahtjevima nego onih koje proizlaze iz stvarnih potreba. Nadalje, gro socijalne pomoći siromašnoj i ugroženoj djeci pružaju četiri licencirane nevladine organizacije, a u nastavku dokumenta napominje se da mnoge općine ne posjeduju socijalne službe niti dodjeljuju bilo kakva sredstva relevantnom dijelu nevladinog sektora.

„Na Kosovu se socijalne i porodične usluge pružaju reaktivno, s tim da se na pravi način ne usklađuje s ostalim sektorima kao što su policijski ili zakonodavni. Nedostaju i preventivne mjere, popratne usluge te podrška koja bi se trebala omogućiti u ranim fazama problema“, dodaje se u dokumentu.

Međunarodna tijela i nevladine organizacije pokušavaju nadoknaditi manjak kapaciteta u ovoj sferi kao i nezainteresiranost državnih vlasti.

„Terre des Hommes“ planira otvoriti drop-in centar kako bi se moglo pomoći djeci prisiljenoj na rad na ulici, a organizacija trenutno radi na odabiru osoblja.

Albulena Shabani, bivša službenica za zaštitu djece u navedenoj organizaciji, smatra da je cilj drop-in centra doprinijeti stvaranju baze podataka u kojoj će se nalaziti imena djece izložene štetnim oblicima dječijeg rada. Toj djeci bi se potom pružala pomoć na dnevnoj bazi, što bi uključivalo opskrbu hranom, pomoć pri izvršavanju različitih zadataka te proces socijalizacije.

„Posebna pažnja mora se posvetiti porodicama u sklopu stručne obuke i aktivnosti vezanih za ostvarivanje prihoda“, ističe Shabani. „Djeca koja se bave negativnim oblicima dječijeg rada eskploatiraju se budući da ne mogu samostalno donositi odluke.“

Međutim, Kelmendi, pripadnica Koalicije nevladinih organizacija za zaštitu djece, vjeruje da je potrebno uvezati sve strane u ovom predmetu kako bi se došlo do uspjeha.

„Ovi mališani bi se trebali skloniti s ulice kroz programe rehabilitacije da bi se mogli vratiti svojim uobičajenim tokovima života i svojim porodicama, ponovo sjesti u školske klupe i tako još jednom postati punopravni članovi društva“, kaže ona.

Donjeta Kelmendi iz Koalicije nevladinih organizacija za zaštitu djece vjeruje da je potrebno poduzeti dugoročne mjere kako bi se pomoglo djeci koja su na negativan način uključena u dječiju radnu snagu. Fotografija: Fjolla Hajrizaj / K2.0.

Ipak, gotovo sve činjenice ukazuju na to da se situacija, barem u bližoj budućnosti, neće promijeniti. Protivnici navedenih mjera tvrde da iznos od 4,72 miliona eura predviđen za pružanje socijalnih i porodičnih usluga u 2019 nije srazmjeran obimu problema te je k tome još i za deset hiljada eura niži od onoga koji se nalazio u budžetu za prethodnu godinu.

Političari su skrenuli pažnju javnosti i na nedostatke odluka vlade Kosova koje se odnose na zaštitu djece u pogledu pružanja socijalne pomoći.

U ovom trenutku jedino hraniteljske porodice i porodice djece s trajnim invaliditetom dobijaju socijalnu pomoć, uz siromašne porodice u kojima nijedan roditelj nije zaposlen niti posjeduje zemljište, odnosno neku drugu nekretninu visoke vrijednosti, te u kojima je barem jedno dijete starosne dobi ispod pet godina.

Zastupnica Donika Kadaj iz Saveza za budućnost Kosova (AAK), inače stranke čiji je član i sadašnji premijer, 27. juna prošle godine je u Skupštini Kosova predložila rezoluciju kojom se vlada poziva da svim porodicama s djecom osigura dodatnih 10 eura za svako dijete u okviru mjesečne isplate socijalne pomoći.

Prema riječima zastupnice Kadaj, tim povećanjem bi se godišnji državni budžet umanjio za tri posto, ali bi se njime pridonijelo jednakosti te bi se poboljšali uslovi života djece u stanju potrebe. Ukoliko bi se ovaj prijedlog implementirao, stvorio bi se najširi program zaštite djece koji je proveden-na Kosovu u posljednjih nekoliko decenija. Na potezu je sada vlada.

Sve dok državni organi ne odluče pozabaviti se sirošmaštvom pomoću konkretnih političkih mjera, djeca i njihove porodice i dalje će spajati kraj s krajem, hvatajući se za sve moguće slamke samo kako bi pronašli dovoljno novca za opstanak.K

Uredio: Artan Mustafa.

Dodatno uredili: Besa Luci, Jack Butcher.

Jezičko uređenje: Lauren Peace.

Naslovna fotografija: Diellza Balaj.

Ovaj članak je napisan u okviru Programa stipendiranja za novinarstvo u oblasti ljudskih prava K2.0, 2018.

Vrati se na monografiju