Upitana o stepenu demokratije u njenoj rodnoj Turskoj, književnica Elif Šafak (Shafak) nedavno je u jednom intervjuu upozorila kako je nedostatak nezavisnosti u akademskoj zajednici, pored ostalog, jedna od komponenti “oštećene i uništene” demokratije. 

Pogled na ostatak Balkana, kada je riječ o demokratiji i akademskoj zajednici, pokazuje da je situacija slična. U cijelom regionu, univerziteti se suočavaju sa istim problemima i izazovima: zloupotrebom univerziteta od političkih elita, upitnim kvalitetom obrazovanja, oportunizmom akademske zajednice, nedostatkom etike, te takozvanim “odlivom mozgova”. 

Sa željom da istražimo šta se dešava, K2.0 je razgovarao sa nekim od najznačajnijih intelektualaca/ki u regionu. Naši sagovornici/e, univerzitetski profesori i profesorice iz sedam zemalja, složili su se oko toga da akademska zajednica na Balkanu nije nezavisna. 

U drugom dijelu našeg serijala “Redefiniramo akademsku zajednicu”, K2.0 razovara sa Nenadom Veličkovićem, profesorom Odsjeka za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a ujedno i književnikom koji je nedavno objavio knjigu „Akademsko šarlatanstvo — Nauka o književnosti i univerzitet u tranziciji (etnografski pristup)”. 

Veličković govori o političkom uplitanju u akedemiju, ulozi akademskih profesora u društvu i obrazovanju u tranziciji. 

K2.0: Knjiga “Akademsko šarlatanstvo” je jedna vrsta studije slučaja, utemeljena na Vašem dugogodišnjem iskustvu univerzitetskog profesora u Sarajevu. Kakvo je to iskustvo? 

Nenad Veličković: Knjiga pokazuje da su iskustva loša. Kada sam došao na fakultet, 1999. godine, a to je bilo malo nakon rata u Bosni i Hercegovini, još uvijek je bilo nekog optimizma, na momente i euforije, u vezi s ulogom Odsjeka i studija književnosti. I vjere da će stvari krenuti na bolje. 

Dok sam se snašao, dok sam ušao u taj diskurs, dok sam završavao redovne obaveze, univerzitet — konkretno Filozofski fakultet i moj odsjek — pali su pod uticaj bošnjačke politike. I izbor kadrova, i kreiranja planova i programa, i odnos prema studentima, i takozvani nepisani ishodi znanja, sve to je išlo ka utvrđivanju kapitala dobijenog u ratu. 

To što se u ratu dobilo, trebalo je preko univerziteta, preko autoriteta koji nauka ima, da se utvrdi, potvrdi, aminuje, obrazloži… 

Rezultat je da sve manje ljudi postavlja pitanja koja su ranije postavljali. Neke nenormalne stvari su postale normalne, između ostalog zato što je naučni autoritet učestalo potvrđivao da nešto što nije — jeste.

Što bi reklo da to samo po sebi postaje istina?

Tako je. Zato što iza toga stoji neki autoritet nauke. Ova moja knjiga je pokušala, a ja stvarno vjerujem da je i dokazala, da to što se predstavlja naukom o književnosti nije nauka. To vjeruju i ljudi koji su je čitali, koji su radili sa mnom na njoj. 

Knjiga nije pisana suhoparnim akademskim jezikom, polemična je, i bavi se činjenicama i stvarima koje su nastajale i sa kojima ste se susretali u Vašem dosadašnjem radu. Između ostalog  ukazujete i na neke ozbiljne anomalije oličene u etniziranom akademskom obrazovanju. Ipak, težište knjige je, kako se čini, na drugoj strani?

Etnički problem je što se knjige tiče, meni se barem čini, u drugom planu. Jer, unutar akademske zajednice prije svega je važna strogoća mišljenja, fokusiranost na činjenice. Kvalitet analize, preciznost sinteze… to je ono što ja smatram standardima naučnog mišljenja. I oni su isti za sve, jednaki i za fiziku, i za matematiku, i za književnost.

Fotografije: Imrana Kapetanović

Naravno, naučni pristup nije jedini način kako se književnošću može baviti. Ima drugih i puno slobodnijih. Ali, ako smo književnost postavili u naučni okvir, a uz to dobili neke titule i autoritet koji iz njih izlazi, pa i privilegije, onda smo dužni da i neke standarde, koji idu uz nauku, poštujemo. 

Ja sam pokazao da ljudi koji rade taj posao, prije svega na mom odsjeku, odstupaju od tih standarda. A iz knjige se vidi da se to prenosi i na dekanat, i na na naučno vijeće, i na senat Univerziteta. 

Nažalost, jasne indicije ukazuju na to da ništa bolje nije ni izvan Sarajeva, ili izvan Bosne i Hercegovine. 

Najdosadniji dio knjige, ali i najvažniji, jeste taj dokaz da ljudi koji sebe predstavljaju kao naučnike, to prema onome šta i kako rade nisu, jer ne zadovoljavaju pomenute standarde nauke.

I ako čitalac stekne taj utisak, ako mi povjeruje na osnovu dokaza koje sam iznio, onda za njega ti ljudi u javnom prostoru gube autoritet naučnika. Postaće mu jasnije da su njihove karijere ideološki a ne naučni projekti, da su akademske pozicije zauzeli apartčici čija je misija rad za etniju kojoj pripadaju, ili, još preciznije, za stranku koja se predstavlja da zastupa interese te etnije.

Kada je konkretno u pitanju nauka o književnosti, šta je najveći problem odsjeka na kojem radite, a imamo li na umu činjenicu da je zapravo sve manje studenata zainteresovano za taj odsjek? Koliko je cjelokupna atmosfera na Fakultetu i ono što se prodaje kao znanje, zapravo, doprinijelo tome?

Trend je inače da se broj studenata smanjuje. Ali ja vjerujem da to što se ove godine u prvom roku na Odsjek upisalo troje studenata ima veze sa zastarjelim i rigidno nacionalnim programom, s profesorima koji ne unose novine u svoja predavanja, i od kojih je većina netalentovana. Ne samo za pisanje, nego i za čitanje književnosti. 

Moguće je da se pročulo nezadovoljstvo prethodnih generacija. Kada dođu do pete godine, studenti imaju osjećaj da su dosta vremena izdangubili. Posebno kad i ako se zaposle poslije u školi, pa otkriju da je mnogo znanja koja su na fakultetu stekli u razredu praktično neprimjenjivo. 

Postoji više načina da se književnost proučava, ali na tom odsjeku niti se može naučiti ili zavoljeti čitanje ili pisanje, jer tog cilja nema, niti se može postati dobar nastavnik, jer ni tog cilja nema. 

Praktično, to je jedna vrsta ispiranja mozgova u kojoj se pokušava buduće nastavnike uvesti u identitarni narativ i osposobiti ih da ga samo takvog, i jedinog, oni dalje pričaju kao nastavnici generacija novih đaka. Naravno da to mnogi studenti doživljavaju kao preuzak okvir i neracionalno utrošeno vlastito vrijeme. Pet godina za nešto za šta su dovoljne dvije. 

Bez obzira što je književnost u nekoj njenoj ukupnosti marginalizirana u našoj kulturi ona se ipak i dalje revnosno koristi kao instrument ideološkog, posebno na Univerzitetu. Šta je po vama razlog toga, zašto je ona pogodna kao oružje za ideološku indoktrinaciju?

Takozvane nacionalne stranke čvrsto drže institucije u svojim rukama, naročito obrazovanje, jer preko njega mogu da indoktriniraju. Iako škola ima sve manje uticaja na djecu, i ona sama je pred desetinama različitih izazova, još uvijek je mjesto gdje se oblikuje nekakva slika stvarnosti. 

Pa čak i ako djeca u tu sliku ne vjeruju, oni dobiju poruku da je to ipak stvarnost. Pošto se ta slika stvara pričom, prije svega pričom o prošlosti, o dobru i zlu, o načinu na koji se društva uređuju, o vezama između pojedinaca, o tome šta jednu zajednicu oblikuje, književnost postaje važna jer još uvijek tu priču priča dobro. 

Na žalost, ili na sreću, mi nemamo jaku filmsku industriju, ni televiziju, nemamo produkciju koja bi mogla, kao što je to vani slučaj, da slikom potisne književnost. Škola koja se nije transformisala u modernu ustanovu još uvijek predstavlja autoritet, po inerciji upotrebljava književnost, i otuda je to njen nezasluženi, možda ja to precjenjujem, značaj.

Fotografije: Imrana Kapetanović

Pa čak i ako djeca u tu sliku ne vjeruju, oni dobiju poruku da je to ipak stvarnost. Pošto se ta slika stvara pričom, prije svega pričom o prošlosti, o dobru i zlu, o načinu na koji se društva uređuju, o vezama između pojedinaca, o tome šta jednu zajednicu oblikuje, književnost postaje važna jer još uvijek tu priču priča dobro. 

Na žalost, ili na sreću, mi nemamo jaku filmsku industriju, ni televiziju, nemamo produkciju koja bi mogla, kao što je to vani slučaj, da slikom potisne književnost. Škola koja se nije transformisala u modernu ustanovu još uvijek predstavlja autoritet, po inerciji upotrebljava književnost, i otuda je to njen nezasluženi, možda ja to precjenjujem, značaj. 

Kada se uđe u školu treba pogledati šta je na zidovima, koje su slike u kabinetima, učionicama. Sve su to bitne informacije o ideologiji koja stoji iza obrazovanja, i o tome sam pisao svojoj ranijoj knjizi, “Školokrečina”. 

Ali ono čime se nisam bavio, a sad je došlo na red, jeste mjesto proizvodnje takvog koncepta obrazovanja. I kad se govori o književnosti, to mjesto jeste univerzitetski odsjek za književnost. Dovoljno je vidjeti koje su pozicije ljudi s Odsjeka zauzeli u procesima odlučivanja. 

Tu ima jedan dobar primjer — Čitanka za dijasporu, udžbenik za dopunsku nastavu djece u inostranstvu. U njeno kreiranje bili su uključeni i Ministarstvo civilnih poslova BiH i Institut za jezik kao renomirana ustanova i članica Univerziteta u Sarajevu. Čitanka je sramotno loša. A recenzent — profesor sa Odsjeka — napisao je pozitivnu recenziju. Tom slučaju sam posvetio jedno poglavlje “Šarlatanstva”.

U novoj knjizi govorite o tome kako se zapravo danas autoritet profesora i naučnika proskribira, ali se sa druge strane i ne komentariše ono što je kvalitet znanja jednog akademskog radnika. Prije svega u smislu toga da se titula koristi kao nekakav credo, bez obzira šta se govorilo i kako se djelovalo, ona bi sama po sebi trebala biti neupitna potvrda znanja i stručnosti, a pokazuje se u praksi da to nije tako. 

Činjenica je da se to jedno pojednostavljeno razumijevanje postmoderne ušunjalo u univerzitete, da je relativizovalo nauku, i poljuljalo razumno uvjerenje da nešto jeste istina, a nešto nije. Stvorili su se mehanizmi unutar kojih ljudi vjeruju da je nemoguće utvrditi tačnost iskaza u naučnom radu, ako je on humanistički. 

Ja te mehanizme u “Šarlatanstvu” dovodim u pitanje. Kada je neko primljen na fakultet kao asistent, šanse da do penzije ostane na fakultetu su ogromne. Jer mora ispuniti neke formalne, kvantitativne uslove, ali kvalitet toga se ne propituje. Naši izbori su čista inercija.

Hoćete reći da postoji samo ispunjavanje određene forme, bez obzira da li ona donosi neki stvarni sadržaj, u smislu nekog originalnog otkrića, dostignuća, zaključka, znanja?

Odmah čujem pitanja s druge strane: šta bi to bilo stvarno znanje, šta bi to bilo naučno dostignuće? Pokušao sam da kažem u knjizi da se stvarna dostignuća mogu mjeriti po tome koliko su nova, originalna i korisna za razumijevanje problema i njegovo eventualno rješenje.

Ovo što ja pišem u knjizi pokazuje da ono što neko predstavlja kao naučni rad može biti čista besmislica, potpuno suvišna, i nikome korisna. Ali količina zaglušujuće gluposti stvara utisak da se događa neka ozbiljna produkcija. A u suštini se vrte iste stvari, sumnjivo utemeljene, logički slabo izvedene. 

Upravo je univerzitet mjesto kritike takve produkcije, takvih procedura, tih profesora i autoriteta, ali je za nju trenutno zatvoren. Nema slobodnog i dobro argumentiranog propitivanja stvarnog, konkretnog naučnog doprinosa. Za mene je to važno — kakve koristi i ko od nečijeg akademskog rada ima. U čemu se sastoji stvarni neki pomak. 

Obrazloženja napredovanja su prečesto štura i formalistička. Okoštale konstrukcije, fraze koje se ponavljaju. Nema ni strasti ni uvjerenja, energije. Ali četiri, pet, šest godina se ljudi pomijeraju po stepenicu više u karijeri, uz titule raste i njihov uticaj, s uticajem i prihodi. A ko osim njih još od svega toga ima koristi, ostaje u drugom planu. 

Tu je dosta zanimljivo promisliti odgovornost medija. Kad se desi neka dnevna aferica, mediji se uzbune, i prvo što urade je da traže izjavu, mišljenje stručnjaka, i objave to bez obzira na sadržaj izrečenog, kao samo po sebi neupitno. 

Pominjete na jednom mjestu u knjizi da bi zapravo univerzitet trebao biti jedna vrsta korektiva društva. Mislite da bi on morao generirati neke procese i propitivanja, biti prostor osvajanja slobode i kritičnog propitivanja?

Tako je. Nedavno je usvojen Zakon o udžbenicima u Kantonu Sarajevo. I njega su radili neki pravni šarlatani i vjerovatno je tu bio uključen i neko pospan iz struke. 

Izdavači, oni koji su proizvodili udžbenike, i koji znaju nešto o tome, su imali stotinu primjedbi na taj zakon. I čitajući obrazloženje tog zakona može se uvidjeti da je na većinu tih primjedbi neka anonimna komisija, vrlo arogantno odgovorila tako što ih je bez argumentacije naprosto odbacila. 

Naravo da ljudi koji sjede u Skupštini — nećemo sad kako su tamo došli i koje su njihove predispozicije za tako odgovoran posao — ne mogu ni izbliza poznavati sve stvari o kojima donose odluke i usvajaju zakone. Niti to mogu ljudi koji nemaju vremena da se time bave iz dana u dan, ili oni kojima nedostaju neka osnovna predznanja. Ali postoje ljudi, i plaćeni su, ta ih zajednica plaća, da nešto o nečemu znaju. 

Kanton Sarajevo plaća mene, i sve moje kolege, ne samo da držimo nastavu nego da se bavimo i drugim stvarima. Moja četrdesetočasovna radna sedmica podrazumijeva samo pet sati predavanja, sve ostalo je neki drugi rad. I dobar dio toga je naučno-istraživački rad, i tu se podrazumijeva onda da ja pratim šta se u to mom području dešava. 

Mene su konkretno zanimali udžbenici, pa sam se posljednjih deset godina bavio time. Pa znam gdje su sve problemi, u štampi, u recenzijama, gdje su problemi u nametanju loših udžbenika, gdje se tu i kako stranka umješa, kako radi korupcija… Sve je to istraženo, analizirano, dokazano, sve se može provjeriti, jer se pošlo od činjenica koje su provjerljive, dostupne, dokumentovano je sve, poslikano, fotografisano… To je nešto što sam ja radio kao univerzitetski radnik i za šta sam smatrao da me društvo plaća. To je bila moja obaveza.

I kada je prije dvije godine Zakon o obrazovanju donosen, potrošio sam mjesec dana analizirajući ga, učeći pravne stvari da bih mogao da razumijem taj jezik. To je bila moja obaveza, i obaveza akademske zajednice. To nije samo moje znanje, to bi trebalo da bude resurs zajednice koja nas plaća. I morao bi da bude toj zajednici na raspolaganju. 

Mislite li da može doći tako do trenutka privatizacije i samog univerziteta?

Mislim da do toga može doći, ali ne možda tako brzo. Ako većina ljudi ovdje zaista povjeruje, kao što mnogi moji mlađi prijatelji i neki od studenata vjeruju, da je rješenje svakog problema privatizacija, u smislu da se zna ko je gazda i šta je čije, onda bi rješenje i za državu trebalo biti da se privatizira. Pa da živimo pristojno.

Evidentna je ipak činjenica da od svega toga najviše trpi društvo, kao cjelina, posebno mladi ljudi, učenici, studenti, koji se koriste kao statisti za nacionalističke i njima kompatibilne igrokaze. 

Može li se to stanje promijeniti? Realno, a mislim da to i moja knjiga pokazuje, ne može. Barem ne odmah, ili brzo. 

Problem sa Univerzitetom je u tome što nema standarda, zakoni su loši. Okruženje je takvo da se ne favorizuje kvalitet, šarlatani su već zauzeli ključne pozicije u odlučivanju. Tako da bi svaka promjena nailazila na opstrukciju. Ali to ne znači da koliko sutra ne može biti mjesto neke ozbiljne rasprave ili polemike. 

Jedno vrijeme ste sa svojim saradnicima radili na kreiranju udžbenika za osnovne škole. Kako je prošao taj projekat?

Tri od pet tih udžbenika su odobreni za upotrebu, i svaki nastavnik može ih koristiti. Međutim, pokazalo se, iako su naši udžbenici kvalitetni, da je većina nastavnika koristila lošije. 

Kriterije određuju dakle uglavnom stvari ideološke i finansijske prirode?

Naravno, uvijek je novac iza toga, jer su udžbenici prije svega dobra investicija. Vi nešto napravite, odredite tome cijenu, i onda natjerate ljude da to kupuju. Ko uđe u taj posao na njemu sigurno dobija. 

Uglavnom se taj posao dobija zahvaljujući stranci, koja također može preko mreže podobnih direktora škola osigurati plasman. Direktiva je, očito, postojala, jer inače kako objasniti da 80 posto nastavnika izabere najlošiji od svih udžbenika u ponudi? Pri tome i onaj koji identitetsku i nacionalnu priču drži u u prvom planu. 

U knjizi kažete: “Zamijenili smo racionalno za nacionalno”. Kako tu tvrdnju objašnjavate?

Možda nisam dovoljno istakao taj lanac. Na fakultetu školujemo nastavnike za etničko čitanje književnosti. Onda za njih obezbijedimo udžbenike koji takvo čitanje podržavaju. Njih recenziraju opet ljudi s Odsjeka. A to im povjere kolege u mandatima ministara. Radi se očigledno o lancu iza kojeg, mislim da je knjiga to i pokazala, stoji stranka.

Naslovna fotografija: Imrana Kapetanović