Sa glavne autobuske stanice u Subotici svaki dan u ranim popodnevnim satima polaze autobusi ka Evropskoj uniji.

Na liniji za Beč među putnicima je i dvadesetogodišnjakinja iz Novog Kneževca koja odlazi kako bi nastavila školovanje. Ona nije voljna pričati o odlasku, ali njen otac za K2.0 kaže da je prije pet godina u Austriju otišla njena majka koja sada radi kao čistačica u hotelu za platu od oko 1500 evra. U Srbiji je za isti posao dobijala 16.000 do 20.000 dinara (oko 160 evra).

“Sa takvom platom ni sam sebe ne možeš da izdržiš, a ne ostalo”, kaže otac koji se oprašta sa kćerkom ne želeći reći ime. Dodaje i da sa mlađim sinom još ostaje u Srbiji, ali smatra da u državi nešto mora da se promijeni “jer će inače svi otići”.

Slične slike sa autobuskih i željezničkih stanica, ali i aerodroma punih ljudi koji odlaze zauvijek, mogu se vidjeti svaki dan širom Balkana. Prema nedavno objavljenom Alternativnom izveštaju o potrebama mladih u Srbiji, 71 posto ispitanika reklo je da žele napustiti mjesto u kome žive, a većina želi ići u zemlje Zapadne Evrope (45 posto).

Zemlje širom Balkana njihovi građani napuštaju masovno. Foto: Natalija Jakovljević.

U izvještaju se konstatuje da je situacija slična u čitavom regionu, te navodi da države nažalost nemaju adekvatne odgovore, niti mjere populacione politike za to kako spriječiti masovne odlaske građana.

“Demografska istraživanja u regionu pokazuju da mladi iz zemalja okruženja u svet odlaze ne samo zbog ekonomskih uslova i ‘trbuhom za hlebom’, već zbog nestabilnosti političkog sistema i narušenih vrednosti”, zaključak je donesen na osnovu istraživanja u kojem je učestvovalo 1.200 ispitanika.

Tačan broj onih koji su napustili zemlje regije teško je ili nemoguće utvrditi zbog nepostojanja pouzdanih statistika, ali isti trend je primjetan i u Srbiji, i na Kosovu, u Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj, jedinoj zemlji u regiji koja je i članica EU.

Prema podacima njemačkog Ureda za statistiku, u periodu od 2013. do 2017, samo iz Hrvatske, u zadnjih pet godina, u Njemačku je došlo oko 240.000 ljudi, što je populacija Splita ili Zadra, većih gradova u Dalmaciji.

Zvanični podaci govore i da je većina onih koji su napustili zemlju između 20 i 39 godina.

U istom petogodišnjem periodu, neto migracija u Njemačku sa Kosova je bila oko 39.000, iz Srbije oko 29.000, iz Albanije oko 28.000, iz Makedonije oko 24.000 i iz Crne Gore oko 3.000.

Dijagnoza odlazaka

Od početka devedesetih, Bosnu i Hercegovinu napustilo je više od dva miliona stanovnika, što ovu zemlju stavlja na 16. mjesto u svijetu po stopi emigracije, a prema podacima Svjetske banke. Većina je otišla tokom ratnih, devedesetih godina, ali je broj odlazaka tokom proteklog perioda ponovo u porastu.

Samo u Njemačku tokom proteklih pet godina, otišlo je oko 40.000 ljudi, od čega je njih oko 14.000 otišlo 2017. godine.  

Prema procjenama nevladine organizacije iz Sarajeva, Unije za održiv povratak i integracije, više od 160.000 ljudi napustilo je BiH, zemlju sa ukupnim brojem stanovnika od oko 3,5 miliona. Broj raste svake godine.

Prema ovim procjenama, godine 2014. BiH je napustilo oko 27.000, godinu kasnije broj je bio oko 29.000, da bi se 2016. popeo na oko 34.000. Prošle godine kažu da je broj bio oko 35.000, dok direktorica Unije Mirhunisa Komarica Zukić tvrdi da je broj onih koji su napustili zemlju u prvoj polovini 2018. godine, oko 18.000.

Demografi upozoravaju da su brojke koje su dostupne javnosti neprecizne, ali i takve su alarmantne.

Istraživanje iz 2017. godine ukazuje na to da je osnovni razlog odlaska danas nezaposlenost, ali i kompletno socio-ekonomsko okruženje, slab zdravstveni sistem, nestabilnost države. Škole su u pojedinim gradovima poluprazne, a slično je i na fakultetima.

Kao i u drugim zemljama regije, najčešće odlaze liječnici i medicinsko osoblje. “Neke procjene su da dnevno državu napusti jedan do dva liječnika”, rekla je za lokalne medije Kristina Bevanda, predsjednica Strukovnog sindikata ljekara medicine i stomatologije u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. “Kad se to grubo zbroji, na državnom nivou to je 360 liječnika. Godišnje se izbriše jedna cijela bolnica.”

Priče iz Makedonije su slične, iako, prema dostupnim istraživanjima,  “odliv mozgova” više nije isključivo fokusiran na osoblje medicinskih i tehničkih nauka, već se polako preliva i na pravne, političke i ekonomske nauke. Istovremeno, Ministarstvo obrazovanja i nauke izdvaja samo 0.2 odsto sredstava za nauku.

U Subotici, medicinski radnici su ti koji su najviše pogođeni migracijom. Žolt Sendi, predsednik Sindikata medicinskih sestara i tehničara Doma zdravlja, kaže da raste broj onih koji traže privremeno napuštanje radnih mesta (neplaćeno odsustvo) ili prekidanje ugovora o radu. Godišnje iz Srbije ih ode više od 1.000.

“Oni koji odlaze su uglavnom srednjih godina, oko 30-40, iskusni zdravstveni radnici sa više godina radnog staža”, smatra Sendi. “Odlaze kada su najproduktivniji, a razlozi su preopterećenost, stres i materijalna situacija u kojoj se nalaze. Njihovim odlaskom dolazi do slabljenja primarnog i sekundarnog zdravstvenog sistema.”

Predsjednik Sindikata medicinskih sestara i tehničara Doma zdravlja Sendi Žolt, kaže da iz Srbije odlazi sve više iskusnih medicinskh radnika. Foto: Natalija Jakovljević.

Nenad Ivanišević, direktor Gerontološkog centra u Subotici, kaže da je ova institucija suočena sa egzodusom uposlenika.

Kaže da se obratio Nacionalnoj službi za zapošljavanje sa zahtjevom za “međuregionalno posredovanje”, na osnovu čega su im upućeni kandidati medicinske struke iz drugih gradova i mjesta u Srbiji. Bez ovakve vrste pojačanja bilo bi dovedeno u pitanje njihovo pružanje usluga.

Prema procjenama Sindikata, na godišnjem nivou odlazi dva do pet odsto zaposlenih, pretežno medicinskih sestara i tehničara. Među njima je i Zlatko Prćić koji se odselio u Englesku, kako kaže, da bi živio dostojanstveno, “kako lično, tako i profesionalno”.

“Izgubio sam integritet kao osoba i kao profesionalac u Srbiji. Postalo je nebitno da li se zaista trudiš i radiš svoj posao odgovorno ili ne”, smatra Prćić.

Kaže da u Engleskoj uopšte nije sjajno, ali ima platu sa kojom može podmiriti vlastite troškove, te pomoći roditeljima u Srbiji.

“Organizovani bijeg”

Da je manje studenata na fakultetima u Subotici tvrdi Viktorija Aladžić, profesorka na Građevinskom fakultetu. Ona smatra da glavni razlog za odlazak nije samo nefunkcionalna država, već i promjena dinamika u društvu.

“Međuljudski i kvalitetni socijalni odnosi u okviru porodice, sa prijateljima, sa kolegama sa posla i tako dalje, spadaju u najznačajnije faktore za ostvarenje individualne i kolektivne sreće”, smatra Aladžić.

Prema njenim riječima, u društvu gdje su ti odnosi poremećeni, u kojem je normalno da šefovi maltretiraju radnike, ili članovi porodice jedni druge, gdje se ljudi odnose sa mržnjom i neuvažavanjem, potcenjivanjem i nepoštovanjem, većina, a pre svega mladi, teže odlasku na drugo mesto.

Viktorija Aladžić, univerzitetska profesorica iz Subotice, kaže da je broj studenata na fakultetima smanjen jer ljudi odlaze. Foto: Natalija Jakovljević.

Među onima koji su otišli iz Subotice je i Tamara Olman. Ova ekonomistkinja je napustila Srbiju u ranim tridesetim i već četiri godine živi u Beču. “Sada živim u zemji gde se poštuju pravila, gde postoji red, gde država brine o građanima, gde ima puno prilika i gde je sistem socijalne zaštite adekvatan”, kaže Tamara.

Ona radi kao konobarica i uči jezik i kaže kako joj je država obezbijedila i kurs za knjigovođu. Iz Subotice je otišla jer je zapošljavanje sa državnim Ekonomskim fakultetom bilo “nemoguća misija”. “Pokucala sam na 101 vrata, ali uzalud. I besna sam i razočarana što se ne može regularnim putem zaposliti i zbog toga sam napustila svoju zemlju”, kaže Olman.

Priče slične ovoj česte su u Subotici.

Sociolog Branislav Filipović smatra da je ključni razlog za odlazak mladih iz ovog grada loša ekonomska i demografska politika. Podaci iz ostalih zemalja regiona ukazuju da je situacija vrlo slična.

“Mladi ljudi iz Subotice ne odlaze, pre bi se moglo govoriti o konceptu organizovanog bekstva”, smatra Filipović.

Prema njegovim riječima, nesigurnost, korupcija, nefunkcionalni državni aparat, male plate i sve ostalo što čini svakodnevicu može da se tumači kao uzrok za odlazak.

“Odlaskom profesionalaca i obrazovanih mladih ljudi, grad i država gube društvenu esenciju mogućih promena”, zaključuje Filipović.

Nevena Miljački Ristić je među onima koji su otišli, iako je imala posao u Subotici. “Živim u severnom delu Hjustona, mali divan gradić, Vudlends, Teksas”, priča za K2.0.

“Glavni razlog zbog kojeg smo otišli je isključivo finansijske prirode, jer smo pored moja dva posla i suprugovog jednog videli da ne možemo više od najosnovnijeg da imamo, možda čak ni to. Sa bebom na putu nije bilo izbora nego da krenemo tamo gde smo plaćeni za rad”.

Kaže da su svi njeni prijatelji i poznanici koji su napustili državu to uradili nakon što su “previše godina potrošili u nadi da će da bude bolje”. “Više se ceni ’snalažljivost’ i pripadnost određenim partijama ili grupama, nego stručnost ili želja za unapređivanjem”, smatra Miljački Ristić.

Odlazak na duže vrijeme

Mnogi od problema u Srbiji vidljivi su i na susjednom Kosovu. Redovi ispred ambasada opstaju godinama i u njima je najviše mladih ljudi.

Za ovo je razlog i nepostojanje bezviznog režima sa EU: od 2010. godine, građani Kosova su jedini u regionu kojima i dalje trebaju vize da bi putovali u zemlje šengenske zone.

Uz to, suočeni sa slabim ekonomskim uslovima, rijetko viđenim stepenom političke korupcije i jedva postojećoj vladavini zakona, na desetine hiljada Kosovara pokušalo je napustiti zemlju u proteklim godinama.

Najviše ljudi je otišlo u masovnom egzodusu 2014. i 2015. godine kada su stotine Kosovara odlazile svaki dan, uglavnom autobusima za Beograd, odakle su pokušavali ući u Mađarsku, i dalje, u zemlje EU. Do februara 2015. godine, oko 1.400 Kosovara je prelazilo granicu iz Srbije u Mađarsku svaki dan, dok se u prvim mjesecima te godine oko 42.000 ljudi prijavilo za azil u EU.

Niz političkih mjera je poduzeto da bi se Kosovare spriječilo da odlaze i da se ohrabri njihov povratak, ali malo je urađeno da bi se adresirala činjenica da veliki broj ljudi sa Kosova ne vidi budućnost u zemlji iz koje su.

Sa Kosova se u periodu 2012-2016. iselilo 122,657 ljudi – legalno ili ilegalno – najčešće u Njemačku. Prema podacima Evropske agencije za statistiku Eurostat, najveći broj Kosovara koji su dobili dozvole za boravak je u Njemačkoj (47 posto), potom Italiji (12 posto), Francuskoj i Austriji (oko devet posto), te Sloveniji (oko sedam posto). Godine 2016, oko 21.000 Kosovara je imalo boravišne dozvole u zemljama EU.

Kosovari su se naviknuli na duge redove ispred ambasada zemalja EU ako žele ići čak i na kratko putovanje, što je samo dodatni pritisak na već postojeći osjećaj izolacije i okruženja. Foto: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.

Toplog oktobarskog dana, pred ambasadom Švicarske je, uobičajeno, veliki red.

Među onima koji stoje satima i čekaju da se prijave za vizu je i Jetlir (21). Za K2.0 kaže da je student i da želi otići jer ne vidi budućnost na Kosovu. “Ništa ne vidim. Čak i kada završim studije, neću moći naći posao”, govori.

Dodaje da misli kako ima malo šansi da dobije vizu, ali insistira da mora pokušati. “Ako mi je daju, idem kod ujaka u Švicarsku koji mi je obećao pomoć da nađem posao na gradilištu.”

Iako se već dugo čeka ukidanje viza za građane Kosova, za Jetlira, kao i mnoge druge, dobijanje i kratkoročne turističke vize znači mogućnost da napuste zemlje na duže vrijeme. “Nadam se da će uskoro doći i do liberalizacije viznog režima jer ovo čekanje zamara”, kaže Jetlir. “Onda ćemo otići kao ljudi.”

Enver, koji stoji u blizini Jetlira, skoro je duplo stariji od njega, 41. I on želi da ode, bespovratno.

“Nadam se da će mi dati vizu i da ću otići i naći posao jer ovdje ga nema. Naša generacija više nema vremena, ali barem možemo da radimo za našu djecu, da im omogućimo ono što nama nedostaje već 20 godina”, kaže.

Tragajući za inspiracijom

Više od polovine mladih želi napustiti i Crnu Goru, gdje je nezaposlenost ove grupe stanovništva visokih 41,3 odsto.

Veliki dio je već otišao. Lokalna nevladina organizacija Forum MNE tvrdi da je, prema njihovim podacima, preko 10.000 mladih ljudi u posljednjoj deceniji otišlo iz ove male zemlje sa nešto više od 620 hiljada stanovnika.

Među njima je i Dušan (30), koji je zemlju napustio prije skoro 10 godina i još ne razmišlja o povratku.

“Država ne inspiriše mlade”, kaže ukazujući na nepotizam, sveprisutan problem sa kojima se mladi u Crnoj Gori, ali i ostatku regiona, moraju boriti. “Država nam govori da je OK koristiti bilo kakve veze da bi se nešto postiglo u životu.”

Boris smatra da državna politika ne iskazuje interesovanje da zaista zadrži mlade. “Ako uzmemo u obzir da Crna Gora, iako članica NATO i kandidat za članstvo u EU, i dalje pokazuje ogromne znake slabosti u oblasti vladavine prava, političku diskriminaciju, sa rizičnom bezbjedonosnom situacijom, onda i ne čudi što, po istraživanjima, više od pola ukupne populacije mladih, želi da napusti zemlju”, smatra Boris.

Evropska komisija u svom izvještaju o napretku na putu ka EU također zaključuje da je Crnoj Gori potrebna “snažna politička volja kako bi se efikasno depolitizovala državna uprava”, te osiguralo efikasno sprovođenje i održivost reformi.  

Umoran od situacije u svojoj zemlji, otišao je i politolog Boris (30). On se preselio u Ameriku, gdje radi i, kako kaže, nema namjeru da se vrati na Balkan.

Kao i Dušan, i Boris ukazuje na nepotizam kao ključni faktor koji mlade ljude drži izvan sistema zapošljavanja, ali kaže i da se malo ulaže u razvoj politike rada.

“Visok stepen političkog uticaja, odnosno, partijskog favorizovanja, te neusklađenost stručnih i profesionalnih profila sa potrebama tržišta rada, dominantni su razlozi zbog kojih mladi ne mogu da se zaposle, ili radno i profesionalno ostvare u svojoj struci”, kaže Boris.

Neke mjere su poduzete u pokušaju da se kreira okruženje ekonomske podrške za mlade ljude.

Prije šest godna, Ministarstvo prosvjete pokrenulo je Program stručnog osposobljavanja visokoškolaca koji podrazumijeva da nakon svršenog fakulteta imaju mogućnost devetomjesečnog pripravničkog staža tamo gdje žele. Platu tokom stažiranja im obezbjeđuje država i to u iznosu od oko 250 eura.

Do sada je u ovaj projekat uloženo više od trideset miliona, ali ne bez problema. Naime, zbog nedostataka i zloupotreba, do sada su dva puta inicirane izmjene Zakona o stručnom osposobljavanju, do kojih na kraju nije došlo. Civilni sektor ukazuje na manjak informacija o tome ko su poslodavci kod kojih se pripravnici zapošljavaju, ko vrši kontrolu i da li mladi koji se prijave za učešće zaista dobiju priliku da nešto nauče na radnim mjestima za koja su aplicirali.  

Još jedan pokušaj načinjen je prije dvije godine, kada je predstavljen Zakon o mladima, te usvajanjem Strategije za mlade za period 2017–2021. kojom je ustanovljeno da se “tržište rada u Crnoj Gori suočava s ozbiljnim problemom apsorpcije mladih koji su završili školovanje”.

Također je 2016. godine formiran Direktorat za mlade pri Ministarstvu sporta. Direktorat je zadužen za “promociju, razvoj i unaprjeđenje omladinske politike na nacionalnom i lokalnom nivou”.

Nenad Koprivica, generalni direktor Direktorata, za K2.0 kaže da je od izuzetne važnosti da sve institucije koje se bave podsticanjem zapošljavanja mladih “koordinišu aktivnosti i razvijaju institucionalne kapacitete”. Za sada te koordinacije nema.

U posljednjem izvještaju o Crnoj Gori, Evropska komisija ukazuje na činjenicu da je ženama, mladim i dugoročno nezaposlenim teško naći posao. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje u Crnoj Gori, trenutno je nezaposleno 5.779 osoba sa fakultetom, a među njima su i 243 osobe sa magistrijem i 10 sa doktoratom.

Uprkos svim nabrojanim mjerama, nedostatak konkretnih rezultata uzrokuje da mladi i dalje odlaze iz Crne Gore, kao i njihovi vršnjaci u regionu, tragajući za boljom budućnošću negdje drugdje.

Lični odabir

Kako je odlazak uticao na život pojedinaca, zavisi od slučaja do slučaja. Neki, kao Ervin Heđi (26) rodom iz naselja Palić, iz okoline Subotice, nema sumnje da je dobio pravu odluku i ne osvrće se.

“Ja sam godinu dana napolju i ne planiram kući”, kaže Heđi koji u Beču radi kao pomoćni građevinski radnik za platu od 2600 do 2800 evra. Heđi kaže da ima mnogo više poznanika vani nego što ih je ostalo kući, a kada se vrati, gotovo više nema koga ni da posjeti.

Neki drugi imaju pomiješanija osjećanja.

Marko Makivić je 10 godina bio glumac Drame na srpskom jeziku Narodnog pozorišta u Subotici, gdje je odigrao više od 25 predstava. Umoran “degradacijom društva koja se sukcesivno sprovodi nauštrb šačice skorojevića”, napustio je Srbiju i već godinu i po dana živi i radi u Bangkoku, Tajland, kao nastavnik engleskog jezika.

“Dok sa druge strane imate većinu koja je akutno otupela i čija je pasivnost metastazirala”, kaže Makivić. “Naravno, tu je i podgrupa malog broja aktivnih koji nastoje, u okviru svojih mogućnosti, da osveste i probude ljude oko sebe.”

Odluka da napusti zemlju nije bila laka, ali, kao i mnogim drugima koji su otišli, još uvijek ga tišti.  

“Tužan sam zbog prijatelja koje nisam video dugo, tužan sam zbog moje publike koja mi nedostaje… Mnogo je stvari zbog kojih sam tužan”, kaže. “Nekako se sve svede na dve opcije – biti srećan ali vezan ili biti slobodan ali ponekad tužan. Svako mora sam da odabere, tako i ja.”K

Napisali: Natalija Jakovljević, Sanja Rašović, Nidžara Ahmetašević i Fitim Salihu.

Uredio: Jack Butcher.

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.