Jednog zimskog dana 2018. godine, dok sam u Narodnoj biblioteci u Prištini spremala ispit iz antropologije, omeo me je lavež pasa. Kako sam sjedila kod velikog prozora, okrenula sam se da vidim šta se dešava vani.

Pored Biblioteke je sa plastičnim kesama u rukama prolazio neki muškarac — koji je, sudeći prema njegovom izgledu, imao pedesetak godina — te su ga za tili čas okružili psi lutalice. Gledala sam kako pokušava da ih otjera vičući i mašući rukama. Usljed slabe zvučne izolacije, lavež pasa i vika uspjeli su da prodru kroz zidove Biblioteke. Skamenjena sam posmatrala cijelu scenu. Osvrnula sam se oko sebe da vidim gleda li još neko, ali bila sam sama.

Tog dana se nisam zadržavala u čitaonici. Univerzitetski kampus, zgrada Biblioteke i okolica postali su lokalitet kojim se oprezno krećem i koji nastojim i da izbjegnem, i to sve zbog ovoga što sam upravo opisala.

Zbog tako nagle promjene mog ponašanja javilo mi se nekoliko pitanja. Treba li da naši svakodnevni prostori budu prostori kojih ćemo se kloniti jer se plašimo lutalica? Treba li na pse gledati kao na strašna i opasna bića? Mislim da je odgovor na oba pitanja “ne”.

Rješenje za sve (i za pse)

Na ulicama Prištine više nije neuobičajeno sretati velike čopore pasa lutalica, koji su suočeni sa teškim vremenskim uslovima, nedostatkom hrane i drugim opasnostima. Osim u prijestolnici, problem pasa lutalica prisutan je i u ostatku zemlje — i u urbanim i u ruralnim krajevima.

Strah od napada često prisiljava građane_ke da traže alternativne rute samo kako bi zaobišli mjesta na kojima psi lutalice obično borave. Kampus, parkovi, pa čak i glavni trgovi samo su neka od tih mjesta.

Problem u vezi sa psima lutalicama prisutan je već odavno, a dugo slušamo i obećanja o tome kako će se riješiti. Međutim, izgleda da se ovom pitanju u posljednje vrijeme posvećuje više pažnje. Razlog je sve veći broj pritužbi od građana_ki koje su napali psi, ali tu su i aktivističke inicijative usmjerene na zaštitu životinja koje razne grupe pokreću na društvenim medijima i šire.

Inicijative i pokreti u okviru kojih se zahtijeva bolji tretman prema psima lutalicama svakako su važni, ali naporima koji se čine s ciljem rješavanja ovog problema mora se pridružiti i država. Samo tako se može iznaći dugoročno rješenje, što bi dovelo da istinskog hvatanja ukoštac sa navedenim izazovom.

To rješenje — mimo zaštite građana_ki od opasnosti — mora obuhvatati razvijanje svijesti o pravima životinja. U tom smislu možemo slijediti primjer drugih zemalja te iz njih crpiti inspiraciju.

Prvo, obrazovni sistem bi učenicima_ama trebalo da ponudi više prilika za stupanje u kontakt sa životinjama i učenje o njima, kao i za gajenje ljubavi prema živim bićima. To bi uslovilo bolje razumijevanje prava životinja te bi eventualno i više ljudi usvajalo pse lutalice. Na taj način bismo izgradili mentalitet zahvaljujući kojem bi se psi smatrali prijateljima, a ne neprijateljima.

Drugo, ključno je investirati u prihvatilišta. Što je više prihvatilišta koja ispunjavaju neophodne uslove za život životinja i koja raspolažu specijalizovanim timovima, to će manje pasa lutalica biti na ulici, a posljedično tome će i manje građana_ki biti izloženo opasnosti.

Treće, kampanjama lokalnih i državnih institucija koje bi promovisale usvajanje životinja — umjesto kupovine životinja od uzgajivača_ica — povećalo bi se interesovanje kao i potencijal za usvajanje. Naravno, to je vezano za prvu i drugu stavku. Da ima više prihvatilišta, procedura za usvajanje bila bi mnogo lakša.

Navikli smo na vijesti o napadima pasa lutalica, no pozivi na usvajanje nisu toliko česti. Ti pozivi uglavnom dolaze od pojedinaca_ki dobre volje, ali presudna je intervencija institucija koje posjeduju resurse i kapacitet za uključivanje većeg broja ljudi u ove napore.

Prilika za rješavanje problema je mnogo, a sve što je potrebno jesu volja i rad na iznalaženju solucija. Ako se pozabavimo ovim pitanjem, građanstvo će se osjećati manje ugroženo. No, povrh svega toga, psi lutalice ne bi živjeli u očajnim uslovima, bili bi na sigurnom i imali bi dovoljno hrane, njege i — što je najvažnije — ljubavi.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.