Sve je krenulo od jednih obreda posvećenih božanstvima. Obavljani su u staroj Grčkoj, gdje je vjerovanje ljudi u božanska bića itekako bilo postavljeno visoko na duhovnoj ljestvici. U ovom slučaju, ishodište je kult Dioniza, gospodara vina i izobilja, jednog od olimpijskih bogova. Dioniza su pratili satiri — pijana stvorenja; napola ljudi, napola životinje — kao i “razuzdane” menade.

U staroj Grčkoj, dakle, Dionizovi sljedbenici/e igrali su uloge satira i menada te pjevali, pili i plesali u čast svog boga, s tim da su se ove manifestacije odvijale upravo u toku vjerskih obreda. Kasnije, prije nekih 2500 godina, tzv. thespis — Dionizov svećenik — odvojio se od hora i preuzeo ulogu glumca. On je dionizijski mit umjesto kroz pjesmu dočaravao riječju i dijalogom.

To je bio početak onoga što danas nazivamo “teatrom”. Počevši od antičkog doba uslijedile su nove društvene etape, pa je dramska umjetnost vremenom obogaćena.

Teoretičari/ke, dramatičari/ke i teatarski praktičari/ke stvarali su određene sisteme, metode i stilove kojima su unaprijedili moć pozorišnog izražavanja. Antičko razdoblje ostalo je upamćeno po autorima poput Eshila, Heraklita, Sofokla itd. Srednji vijek je pak obilježio pisac Dante Alighieri. Kasnije, svijet je prepoznao dramske spisatelje iz vremena renesanse, kao što su William Shakespeare, Miguel de Cervantes i mnogi drugi. Molière, Pierre Corneille i Jean Racine iznikli su iz ere klasicizma, dok su Henrik Ibsen, August Strindberg, Tennessee Williams i brojni drugi bili istaknuti predstavnici modernizma. Putem svojih djela, svi oni su uvezivali dramske likove s gledalaštvom koje je dolazilo na pozorišne nastupe.

Kao što se da zaključiti iz nekoliko prethodno spomenutih imena, rodni jaz je bio i ostao prisutan u pozorišnoj umjetnosti kroz cijelu njenu povijest. Tek od 19. stoljeća pa naovamo pojavljuju se i dramske spisateljice, a njihova djela su pokrenula niz rasprava u svijetu kreativnosti koji se stalno mijenja. Neke od tih autorica su Charlotte Lennox, Agatha Christie, Maya Angelou, Sarah Kane i dr.

Rat teatra i kina

S pojavom kina pred kraj 19. stoljeća sveprodiruća moć pozorišta je okopnila. Tehnički medij poput filma imao je nekoliko prednosti nad teatrom: donosio je veću finansijsku dobit uz to što je tehnologija omogućila da se videozapisi distribuiraju širom svijeta. Shodno tome, šanse da će neko pogledati filmski sadržaj prije nego predstavu postale su mnogo veće.

No, većina glumaca/ica koji su igrali glavne uloge u filmovima prvobitno su glumili u pozorištu, stoga je sve proizašlo direktno iz baze. Kino je nesumnjivo unijelo svježinu i pojedine promjene kao inovativan izum, iako se još od antičkog perioda aktivno radilo na stvaranju lika u pokretu.

Danas, kada je napredna tehnologija ušla u gotovo sve pore života, imamo priliku gledati teatarske performanse koji u kompoziciji obuhvataju velike projektore, snimanje videozapisa i različite specijalne efekte — u čemu se ogleda utjecaj filma. Mnogi su mišljenja da to umanjuje jedinstvenost načina na koji publika doživljava izvedbu glumaca/ica na sceni.

Ono što se događa na sceni izaziva specifičan, neopisiv osjećaj kod gledalaštva. Glumci/ice utjelovljuju likove iz prošlosti, pri čemu sam koncept ponovnog utjelovljenja ima smisla kada gledamo pozorišni komad — svjedočeći kako se glumci/ice više puta transformišu iz jednog lika u drugi.

Gubitak identiteta

Kulturni život je usljed širenja COVID-19 bio primoran da pronađe alternativne načine disanja. U skladu s tim, onlajn platforme na Kosovu i u ostatku svijeta omogućile su emitovanje raznih predstava iz prošlosti, a glumci/ice su izdaleka kazivali segmente iz dramskog dijaloga.

Mada funkcionalna, takva praksa nije mogla replicirati pozorišnu priredbu u kojoj se gledatelj/ica sjedinjuje s likovima — na toj priredbi, on/a doživljava snažne emocije, dobija čudne utiske, prolazi kroz trenutke oslobođenja i zabave te gleda umjetnost koja živi. Tu je i estetska strana, ljepota: kada smo ispred njih, likovi, kostimi, scenografija, rekviziti kao i osvjetljenje izgledaju drugačije u odnosu na prijenos, u okviru kojeg sve izgleda bljeđe i skučenije.

Još od začeća [teatra], cilj je bio da se predstave izvode javno. Osvrnemo li se na period od antičkih obreda do danas, različite kulture svijeta razvijale su nove tehnike u zavisnosti od svojih uvjerenja. Tako su se ljudima prisutnim na izvedbama prenosile različite energije i emocije. Tim činovima budila se čovjekova podsvijest, budila su se dormantna osjećanja duše. Bio je to proces u kojem su um i tijelo zajedno dostizali zenit.

Veliki praktičar i teoretičar pozorišta, Konstantin Stanislavski, u svom sistemu “umijeća uživljavanja” naglasak je stavio na scensku kredibilnost, u sklopu koje se glumac mora uživjeti u ulogu do srži, a taj magični trenutak uživljavanja u ulogu po pravilu uzbuđuje publiku iluzijom da je ono što vide stvarno. Kako je tvrdio Stanislavski, glumac/ica se ni za trenutak ne smije pretvarati niti izvoditi trikove kako bi zavarao/la publiku, budući da je bio stava da se umjetnik može nazvati umjetnikom samo ukoliko čvrsto vjeruje u svoja djela i predstavu.

Za primjer uzmimo film iz 1971. godine, “A Clockwork Orange” [“Paklena narandža” — uobičajeni prijevod], koji je režirao Stanley Kubrick. Taj film krajnje neobično objedinjuje više žanrova: već iz samog naslova se primjećuje da je nešto prirodno kao što je narandža predstavljeno u drugom obliku — mehaničkom [clockwork — eng. “satni mehanizam”].

Objašnjenje nalazimo u priči glavnog lika, mladića po imenu Alex DeLarge, razuzdanog i veoma nasilnog tinejdžera. Kao vođa jedne mladalačke bande, DeLarge biva uhapšen, nakon čega ga policija revolucionarnom metodom obrađuje u pokušaju da iz njega iskorijeni svaku želju za činjenjem krivičnih djela. Pristup je isprva uspješan, pa Alex gubi pojedine dijabolične misli, ali na kraju se vraća onome što je bio u prošlosti.

Originalnost nikada ne može biti učinjena drugačijom, već samo izmijenjena. Definiciju jedinstvenosti teatra iznio je Antonin Artaud u knjizi “Pozorište i njegov dvojnik”, napisavši da je “pozorište jedino mjesto na svijetu gdje jedna gesta ne može biti ponovljena dva puta na isti način.” S tim u vezi, svaka tendencija izmještanja pozorišta iz njegovog ishodišta mora biti zaustavljena.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.