Pandemija stigla i za starije
Mučna usamljenost koja je tokom pandemije zadesila starije osobe bila je tu sve vrijeme.
Polovinom aprila 2020. godine, kada je koronavirus uzrokovao stotine smrtnih slučajeva dnevno na prostoru Španije, Cristina, naša kolegica Španjolka, o tim je nevoljama putem telefona razgovarala sa svojom majkom koja živi na Ibici.
“Na hiljade ljudi je umrlo, većinom starijih, i nikoga nije briga samo zato što su stari?! Zamislite da je umjesto njih u samo dva mjeseca umrlo hiljade i hiljade djece! Ovo je masakr”, poručila je kćeri iz njihove porodične kuće, s ostrva u Sredozemnom moru.
Bilo je već jasno da su osobe treće dobi najpodložnije zarazi kako se pandemija velikom brzinom širila pojedinim zemljama EU kao što su Italija, Španija i Francuska.
Dr Hans Henri P. Kluge, regionalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije za Evropu, rekao je u aprilu da posmatranja obavljena na evropskom tlu pokazuju da su stariji mnogo podložniji teškoj bolesti COVID-19. Naime, Kluge je objasnio da ogromna većina žrtava koronavirusa ima više od 60 godina, pri čemu su većem riziku izložene one osobe s barem jednom prethodno dijagnostikovanom bolešću — kao što je neka od kardiovaskularnih bolesti, hipertenzija, a naročito dijabetes — koja u prvom redu pogađa stariju populaciju.
Imajući u vidu te statističke podatke, riječi Cristinine majke produbile su strah od ravnodušnosti prema starijim generacijama. Nakon što su na Kosovu u proljeće evidentirani prvi slučajevi COVID-19, uvedene mjere izolacije te cijele općine stavljene u karantin, K2.0 je pisao o iskustvima starijih osoba u zemlji, kojima je bilo preporučeno da ostanu u zatvorenom i ne izlaze osim u hitnim slučajevima.
Privredne aktivnosti su se postepeno restartovale u junu, ali ono što je djelovalo kao miran početak ljeta pretvorilo se u ubrzan prijenos virusa širom zemlje u julu i augustu. Sistem javnog zdravstva zapao je u krizu dok je broj smrtnih slučajeva uzrokovanih COVID-19 rastao na dnevnoj bazi.
Uprkos tome što su se izvjesne mjere ograničenja počele ublažavati tokom ljeta, policijski čas za starije nije stavljan van snage, što je značilo da su se mogli slobodno kretati samo rano ujutro ili kasno poslijepodne.
Iako su ljudi već nekoliko mjeseci koegzistirali s virusom, u društvu se nije vodila rasprava o tome kako su neprestane izmjene mjera utjecale na starije osobe i u široj zajednici i u porodici. Prema tome, ponovo smo im posvetili pažnju, s tim da smo ovaj put s njima proveli više vremena kako bismo preispitali osjećanja stigmatizovanosti, isključenosti, diskriminisanosti, izolovanosti te usamljenosti prisutna u toku pandemije.
Međutim, na kraju smo preispitali samu treću dob.
Cijeli mjesec smo razgovarali sa ženama i muškarcima starijim od 65 godina, i to u parkovima i javnim baštama prištinskih naselja — mjestima koja stariji stanovnici/e glavnog grada tradicionalno posjećuju. Potom smo obišli manje gradove i sela širom zemlje.
Upoznali smo se s razdraženošću patrijarhalnih muškaraca koji su posvećeni odbrani svog autoriteta poljuljanog time što su neuključeni u ekonomske tokove, kao i sa razigranošću žena koje se ne trebaju zamarati očuvanjem moći koju nikad nisu ni imale. Upoznali smo se i s time kako je osjećati se da ste bespomoćni i da ste drugima teret kada penzije nisu dostatne ni za kupovinu rođendanskih poklona bratićima/čnama i sestrićima/čnama, kada sinovi i kćerke prenebregavaju stari običaj života u velikoj porodici te kada država ne interveniše radi pružanja dostojanstvenijeg tretmana.
Pobliže smo se upoznali i s čežnjom i sjetom, strahom, usamljenošću. Čuli smo priče o uspjehu i priče o neuspjehu, nailazeći na one koji strepe od ovisnosti i sklanjanja ustranu, pa i na one koji za treću dob očekuju da će biti važan dio njihovog života.
Bez obzira na to, tek smo zagrebali po površini u pogledu toga šta znači stariti na Kosovu. Jedna stvar ipak je očigledna: “Niko ne bi trebao biti sam pod stare dane”, kao što je u kontemplaciji podvukao Santiago u djelu Ernesta Hemingwaya “Starac i more”.
Tu krilaticu potvrdili su i junakinja i junak naše priče: Drita i Mustafë.
Mustafina priča
Samo koji minut prije nego otkuca 17 sati, Mustafë Krasniqi staje u red ispred Društvenog centra za starije osobe u Prištini, u ulici koja je nazvana prema nadaleko poznatoj Lab-džamiji, nekoliko stotina metara od stare zgrade Općine. Stariji građani/ke koji žive sami, samohrane majke, studenti/ce bez novca, slabo plaćeni radnici/e i druga lica u stanju potrebe svakog radnog dana u popodnevnim satima redaju se ispred javne kuhinje s još 50 ljudi i čekaju svoj besplatni obrok.
Jednog septembarskog dana, Mustafë uzima grah, hljeb i koje god voće je već dostupno, odlazi na najbližu autobusku stanicu i čeka prijevoz za svoje selo Lukare, smješteno pet kilometara dalje od centra Prištine. Za njega koji živi sam — u kući koju je sagradio njegov pradjed, srušenoj u ratu pa zatim obnovljenoj — s penzijom od koje jedva spaja kraj s krajem, obrok koji mu nudi Općina omogućava mu da uštedi, ali i da se “razgovori”.
Njegova priča je tipična za radničku klasu Kosova, gdje je nečije porijeklo zapanjujuće tačan pokazatelj njegove nesposobnosti za ostvarivanje društvene i ekonomske pokretljivosti. Naime, Mustafë je rođen u siromašnoj porodici. Završio je samo nekoliko razreda osnovne škole i cijeli život je radio kao kondukter u autobusu, a sada je penzioner svrstan u prvu kategoriju platiša doprinosa, što uključuje one korisnike penzije koji nisu stekli formalno obrazovanje.
S obzirom na to da je udovac i da je izgubio dvoje djece, te da mu ostalo troje djece žive daleko, empatiju i bliskost pronalazi među starijim osobama u Centru.
Budući da nije zdravstveno osiguran, neće moći priuštiti ni osnovnu njegu u slučaju ozbiljnije zaraze virusom — pacijenti/ce navode da su za troškove liječenja izdvajali i po stotine eura.
S obzirom na to da je udovac i da je izgubio dvoje djece, a još troje žive daleko, empatiju i bliskost pronalazi među starijim osobama u Centru, usred simfonije zveckanja koje prisutni proizvode kašičicama dok miješaju šećer u čašicama napunjenim čajem.
Međutim, kako bi se širenje virusa među najugroženijim stanovništvom, centri za starije osobe u Prištini zatvoreni su još od početka pandemije. Neki od svakodnevnih posjetitelja — koji su mahom muškarci — preselili su svoj društveni život ispred kafića. Kako jesen donosi hladnije dane, i ovom obliku socijalizacije ubrzo će doći kraj.
Sve 82 stolice u Centru — koji koriste penzioneri/ke iz Prištine, Podujeva, Kosova Polja, pa čak i Lipljana — konstantno su bile zauzete, dok su mnogi stajali i iščekivali da završi partija šaha ili da se oslobodi sto. Mustafini prijatelji i poznanici bili bi odvoženi u hitnu pomoć zbog povišenog krvnog pritiska izazvanog prekomjernom konzumacijom čaja.
“Kad se Centar otvori, dođemo da popijemo po jednu čašicu čaja, ili više, i idemo”, kaže Mustafë. “Omladina ima šta raditi, ali mi starci nemamo. Mi nemamo gdje drugo.”
Besa Sinani, upravnica Centra, ističe da za jedan dan nerijetko očisti preko 100 čaša, i to sve dok se velika kesa crnog čaja u potpunosti ne isprazni, što se dešava otprilike u isto vrijeme kada svi odu, u terminu zatvaranja.
Mustafë s druge strane naglašava da se moraju “nekako snaći” do ponovnog otvaranja Centra da bi lagodnije mogli dočekati naredni dan.
Dritina priča
Drita Nushi je čula povišen i uznemiren glas svoje prijateljice koja je sjedila u blizini nje iako je u autobusu treštala muzika praćena smijehom. Dritina prijateljica, koja je razgovarala s nekim preko telefona, objasnila joj je da su u Albaniji zabilježeni prvi slučajevi zaraze COVID-19.
Autobus pun žena pretežno starijih od 65 godina vraćao se s putovanja koje je organizovalo udruženje Kolektiv penzionerki. Naime, Drita i desetine njenih drugarica već tradicionalno su provele još jedan vikend u inozemstvu, ovaj put u Pogradecu, Albanija.
“Budimo oprezne, čut će nas”, predložila je Drita. “Neka ovo ostane između nas, da se možemo zabaviti prije nego što se vratimo. Kad smo raspoložene kao grupa, tu ćemo vedrinu ponijeti sa sobom u dom.”
Jedna od njenih karakternih crta je i ta da ozbiljne situacije nastoji prebroditi humorom i veseljem. Isto se dogodilo i tada. Iako je izolacija za brojne osobe širom svijeta bila izazov bez premca, Drita kaže da ju je provela relativno bez stresa, pronalazeći načine da zabavi i sebe i svoje dvije nećakinje.
To je manje-više nešto što bi svakako učinila uzevši u obzir to da je otišla u penziju prije osam godina, kada se njena rutina poslije više od četiri decenije rada preko noći izmijenila.
“Uvidjela sam da je to razumna stvar. Govorim sebi: ‘Odradila sam svoje. Moram ustupiti prostor nekom drugom, kao što je neko ustupio i meni’”, naglašava Drita. “Danas je mladima svakako teže pronaći posao.”
„Nakon što sam prošla rat, svemu prilazim opuštenije.“
-Drita Nushi
Ističe da je tu metodu nošenja sa životom morala usvojiti prije više godina, i to nakon što su srpske snage upale u njihovu porodičnu kuću u ratu 1999. godine i ubile njenog supruga.
“Nakon što sam prošla rat, svemu prilazim opuštenije”, objašnjava.
Međutim, koliko god da je ta tragedija odredila njene 40-e, čini se da Drita posjeduje dar vječnog divljenja životu i da je nadasve istrajna.
Na Univerzitetu u Prištini završila je osnovni studij filozofije. U 18 godina koliko je predavala u đakovičkoj srednjoj školi “Hajdar Dushi”, prvo bi ušuškala svoje četvero djece i onda pripremala časove iz sedam predmeta: Filozofije, Logike, Sociologije, Pedagogije, Uvoda u državnu regulaciju, Marksizma i Predavanja. U kasnim 80-im godinama je predavala u medicinskoj školi, a poslije rata se zaposlila u Inspektoratu za obrazovanje u Prištini.
Navodi da je njena penzija od 340 eura dovoljna za dobar, skroman život. Štaviše, ona je jedna od onih žena koje primaju penzijsku naknadu iz doprinosa i kojih je manje od 30%, za razliku od ostatka korisnika penzije, koje čine muškarci. Prema njenom mišljenju, država mora povećati vrijednost penzija da bi njene vršnjakinje mogle izlaziti i družiti se.
“S djecom se mnogo zabavljam, ali znam kad moram posvetiti malo vremena i sebi”, kaže Drita. “Prijateljstva su svima nama važna u životu. Usamljenost vas može ugušiti, može vas psihički skršiti.”
Tekst: Dafina Halili
Video: Trëndelinë Halili
Fotografije: Ferdi Limani
Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Inovacija za otporne medije i angažman građana”, uz finansijsku podršku Kancelarije Evropske unije na Kosovu. Projekat sprovodi Kosovo 2.0, u partnerstvu sa Institutom GAP. Njegov sadržaj predstavlja isključivu odgovornost Kosova 2.0 i Instituta GAP, te ne odražava nužno stavove Evropske unije.
