U detalje | COVID-19

“Tad sam bio mlad — mogao sam pobjeći”

Telefonski razgovori s penzionerima/kama u izolaciji.

Piše - 23.04.2020

Anton Čuperjani (Çuperjani) živi u trospratnoj kući s baštom u kojoj najčešće provodi proljetna poslijepodneva. Tu sjedi na suncu i brine se o jagodama koje sadi svake godine, a katkada — kad je vrijeme posebno ugodno — pridruži mu se supruga Maria, da predahne od zamornih kućanskih poslova.

U blizini njihove kuće u Prizrenu nalazi se Katolička crkva, gdje Anton i njegova porodica inače prisustvuju nedjeljnoj misi i obilježavaju vjerske praznike. Za njega je to prilika da vidi rodbinu i poveže se sa svojom duhovnom stranom te istovremeno i jedna od rijetkih zadatih društvenih aktivnosti koje bi upražnjavao u ovim danima.

Dok mi ovaj 90-godišnjak govori o svom društvenom životu izvan porodice i posla koji i dalje obavlja u svojoj desetoj deceniji, pitam se koliko će osoba ostati u mom užem krugu prijatelja ako doživim tu dob.

Ove godine nije išao u crkvu na uskršnju misu kao što to obično radi — blagdan je zatekao i njega i ostatak građana/ki u izolaciji koju je vlada uvela kao odgovor na pandemiju COVID-19.

Anton Čuperjani se i sa svojih 90 godina još uvijek brine o jagodama i kosi travu u svojoj bašti. Fotografija: Zahvaljujemo Antonu Čuperjaniju.

Još od 13. marta kada su potvrđena prva dva slučaja zaraze na Kosovu, kretanje i okupljanje građana/ki se postepeno ograničava; mjere restrikcije kreću se od zatvaranja škola, granica, kafića, barova i brojnih drugih radnih mjesta pa sve do stavljanja cijelih općina pod karantin i određivanja pojedinačnih jednoiposatnih termina za kretanje tokom dana koji važe za većinu građana/ki. Sve to se dogodilo u kratkom razdoblju od samo nekoliko sedmica.

Čini se da sve veći dio stanovništva smatra da je blokada neophodna, s obzirom na to da se rezultat “presudnih sedmica” — često korištene sintagme koja je isprva bila predmet podsmijeha zbog toga što je kao upozorenje bila naizgled pretjerana — ogleda u ponekad dvocifrenom broju novooboljelih lica evidentiranih u toku jednog akdana.

Mada mnogo toga ostaje nepoznanica u vezi s novim koronavirusom, jedna stvar je jasna: virus se pokazao naročito opasnim za starije kao i za one koji već imaju određene zdravstvene tegobe. Takvo je stanje i na Kosovu, gdje je za nešto više od mjesec dana zaraženo preko 630 ljudi, a 18 preminulo.

Međutim, dok se nadležni zdravstveni organi bore da održe javno zdravlje pod kontrolom, pri čemu ostatak građanstva s mukom pokušava dokučiti dalekosežnost posljedica koje je pandemija ostavila u gotovo svakoj sferi društva, postoji rizik od toga da će se oni najugroženiji od nas pretvoriti u puku statistiku.

"Ja sam stara i radije bih da živim" — bila je to prosta misao, ali u isto vrijeme i vrlo duboka.

U saopćenjima koje za medije daje Zavod za javno zdravstvo — obavještavajući javnost o broju smrtnih slučajeva — navode se i podaci koji se između ostalog odnose na dob, rod i hronična oboljenja koje su imale preminule osobe.

Ova praksa našla se na meti kritika pojedinih zdravstvenih radnika/ca, među kojima je i trasfuziolog i imunohematolog u penziji, Hakif Hodža (Hoxha). Hodža je u objavi na Fejsbuku poručio kako naznačavanje činjenice da su neki od preminulih treće dobi “širi paniku i nelagodu kod starijih osoba te indiferentnost kod mlađih.”

“Tako ljekari/ke na neki način prejudiciraju klinički tok bolesti, i na kraju krajeva, gdje to na Kosovu možete naći osobe treće dobi koje nemaju prateća oboljenja?”, napisao je.

Tu su ujedno i naznake da pojedinci širom svijeta gledaju na naše starije sugrađane/ke kao na potrošnu robu.

Jedna moja prijateljica penzionerka iz SAD-a citirala je na Fejsbuku izvjesnog dužnosnika iz Teksasa koji je izjavio da je siguran kako bi mnogi članovi/ice starije populacije radije umrli nego dopustili da pandemija našteti američkoj privredi. Druga starija, meni isto tako draga osoba komentarisala je objavu rekavši: “Ja sam stara i radije bih da živim.”

Bila je prosta misao, ali u isto vrijeme i vrlo duboka.

U želji da čujem iskustva osoba treće dobi s Kosova — kojima se u ovom periodu preporučuje da nikako ne napuštaju svoje domove, osim ukoliko se ne radi o prijekoj potrebi — s tim da sam žudjela i za zrncima provjerene mudrosti (čisto iz sebičnosti, jer mi je takvo nešto potrebno u ovim turbulentnom vremenima), obratila sam se ponekima iz one generacije čiji bi se svakodnevni životi mogli suptilno, no ipak u znatnoj mjeri promijeniti.

I tako stvari stoje

U jeku porasta broja zabilježenih slučajeva zaraze i ograničenja kretanja koja su na snazi u cijeloj zemlji, iskustva vezana za trenutnu pandemiju itekako su raznolika.

Na Antunovu svakodnevicu najviše je utjecalo zatvaranje tržnica i radnji koje nisu od vitalnog značaja. Prije bi svakog jutra odlazio u nabavku za svoju tročlanu porodicu, nakon čega bi se sa sinom zaputio u njegovu optičarsku radnju u centru grada da mu pomogne, a u tome ga sada sprečavaju mjere zabrane.

“Stavim masku i rukavice i odem tu blizu u prodavnicu da kupim šta nam već treba pa se odmah vratim kući”, kaže on; bilo je to prije nego što je Ministarstvo zdravstva najnovijim restrikcijama primoralo starije osobe da izlaze samo u slučaju nužde. “Navikao sam se na ove obaveze, svakako neću da opterećujem suprugu i sina.”

Još jedna Prizrenka, 72-godišnja Kimet Bejljeri (Bejleri), naglašava da je izašla van samo jednom od početka blokade, i to da kupi hljeb u pekari ispod svog stana u blizini centra grada. Kako živi sama, sin joj donosi potrebne namirnice da se ne bi izlagala virusu. Povremeno, kad joj nešto hitno treba — recimo mlijeko ili hljeb — zamoli svoju susjedu da joj sve to kupi usput, kada i sama bude išla u kupovinu.

Napominje da čak ni prije pandemije nije često izlazila iz stana.

“Imam problema s koljenima, tako da svakako rijetko kad izlazim”, objašnjava, te dodaje da u stambenoj zgradi u kojoj živi od 1976. godine — kada su je izgradile tadašnje vlasti — nema lifta, stoga se mora penjati šest spratova do svog stana svaki put nakon što izađe.

“Kad je ružno vrijeme, ne mogu da izlazim jer me bole koljena. Kad je malo ljepše, izađem da se vidim sa sestrama i bratom. Oni žive tu blizu”, spominje mi. “Ali ovih dana ih ne viđam zato što rade. U mojoj porodici ima doktora.”

Kimet pokušava naći način kako da premosti ovu nepogodnost koja je postala sastavni dio njenog života, a da ne govorim kako je to samo jedna u mnoštvu zapreka na putu na koje s vremena na vrijeme možete i bukvalno naići ukoliko živite u gradskoj sredini na Kosovu.

"Ne mogu da idem kod njih, boje se da će i oni pokupiti virus, a još više se boje da će ih zaraziti starije žene."

Kimet Bejljeri, 72 godine

Prema rezultatima izvještaja koji je 2018. godine objavila organizacija EC Ma Ndryshe — NVO koji se bavi promocijom aktivnog građanskog djelovanja usmjerenog na oblikovanje životne sredine — 25% javnih površina u historijskom jezgru Prizrena nedostupno je javnosti.

To i za mlade i zdrave ljude može biti frustrirajuće, no razgovor s Kimet me je još jedanput podsjetio na to koliko se ranjivo ona i ostale osobe smanjene pokretljivosti poput nje moraju osjećati kada se susretnu s takvim preprekama čak i u nekoj rutini, što je slučaj i kad želi posjetiti sina ili kćerku koji također žive u Prizrenu.

Pošto dolazimo na temu djece, opušta se i nastavlja razgovor pričajući mi o njima s čežnjom u glasu. Ima kćerku i sina koji žive u Prizrenu; djeca njene kćerke s vlastitim porodicama žive u Finskoj, Turskoj i na Kosovu, dok njen unuk sa sinove strane ima 14 godina i živi sa svojim roditeljima na samo nekoliko minuta hoda od njenog stana.

“Otkako su uveli ova ograničenja, s unukom se samo mogu čuti”, kaže. “Ne mogu da idem kod njih, boje se da će i oni pokupiti virus. Još više se boje [toga da će ih zaraziti] starije žene.”

U javnom gerontološkom centru u Prištini namijenjenom osobama koje nemaju pomoć porodice — jedinom takvom domu za njegu u glavnom gradu — konačno uspijevam dobiti telefonski broj jednog od stanara. Niz koraka kroz koje moram proći ostavljaju mi dojam kako je sva ta birokratija uvedena ne da olakša komunkaciju među građanima/kama, već da je oteža.

Dom za osobe treće dobi u Prištini jedina je takva ustanova na Kosovu kojom upravljaju državne vlasti. Ostala tri gerontološka centra pod upravom su lokalnih, općinskih vlasti. Fotografija: Tringa Sokolji (Tringë Sokoli) / K2.0.

Azem Baljaj (Balaj), 80-godišnji korisnik doma, raspoloženo se javlja na telefon. U njegovu sobu ga je došla posjetiti socijalna radnica, da mu pravi društvo dok razgovaramo. Govori mi da se maloprije vratio iz dvorišta doma, koji se nalazi u naselju Dodona. Tu je čekao moj poziv uživajući na suncu (nazvala sam ga malo kasnije nego što sam trebala) te se prisjećao kako je provodio vrijeme u razonodi prije nego što je dom stavljen pod karantin u okviru mjera suzbijanja pandemije na nivou institucija.

“Ponekad se izađemo iz soba, hodamo gore-dolje — ponekad izađemo napolje [u dvorište]… i uvijek se to završi šahom”, objašnjava. “Nekad igramo karata, a sad kako se vrijeme proljepšalo, odemo u naš lijepi [vrt] koji je preuredio američki KFOR.”

Iznenađujuća tabu-tema

Stanari/ke doma su se počeli navikavati na nova pravila života u karantinu, objašnjava Azem i dodaje da su čak i prije izolacije samo “fizički spremniji” korisnici/e (uključujući i njega) svakodnevno ili barem povremeno izlazili iz centra.

Gerontološki centar — jedna od ukupno četiri takve ustanove namijenjene osobama treće dobi na Kosovu — smješten je u prometnom naselju u starom centru grada. Međutim, osim kluba za penzionere u kojem Azem obično igra šah i Parka prirode Grmija nedaleko od autobuskog terminala, u blizini nema toliko mjesta na kojima bi 80-ak stanara/ki koliko ih ima u domu mogli aktivno provoditi vrijeme; navedene lokacije su uz “centre za dnevni boravak starijih osoba” raspoređenim po cijelom gradu i sve ostale javne ustanove zatvorene.

U pomanjkanju drugih izvora zabave, ispijanje čaja i kafe u prostoriji s televizorom postala je osnovna razbibriga korisnika/ca doma u ovom periodu. “Non-stop gledamo televiziju, to nam je jedino preostalo sredstvo informisanja”, naglašava Azem.

I Kimet revnosno prati vijesti na TV-u, ali — baš kao ni ostala dva sagovornika — ne voli diskutovati o temi koja neminovno dolazi na red u razgovoru s većinom osoba s kojima sam redovno u kontaktu: politici.

“Kuku, ništa me za to ne pitaj, ljubim te, pretvorili su mi mozak u ajran, što kažu, ne znam više kome da vjerujem”, sasijeca me čim pokušavam preusmjeriti razgovor na aktualna politička događanja u zemlji, koja su na međunarodnom planu predmet rasprava, pa i ponekih kritika.

Zahvaljujući mojoj nepopustljivoj ljubopitljivosti, Anton nastavlja u malo apstraktnijem tonu te mi spominje jednu poslovicu.

Istu temu načinjem i s Antonom, koji u početku nerado komentariše.

“Žao mi je što se svađaju”, kaže, misleći na bojno polje u koje se lokalna politička scena pretvorila. Situacija je kulminirala raspuštanjem vlade čiji je mandat trajao 52 dana, ni dvije sedmice nakon uvođenja prvih vanrednih mjera borbe protiv COVID-19.

Ipak, zahvaljujući mojoj nepopustljivoj ljubopitljivosti — a možda i tome što i čitateljstvo i mene želi potaknuti na razmišljanje — moj sagovornik nastavlja u malo apstraktnijem tonu te mi spominje jednu poslovicu.

“Zemlja je kuća. Ako se ukućani slažu i razumijevaju, onda će kuća napredovati. U suprotnom, ništa od toga”, govori mi.

“Bilo jednom jedno veliko, neobrađeno polje i cijelo selo se sastalo da vidi kako će ga obraditi. Jedan seljak upita ko bi trebao raditi u polju, pa se ovi ostali složiše da bi svaka kuća u kojoj ima radnih ljudi trebala poslati nekoga da obrađuje zemlju. ‘I do kad ćemo tako?’, neko se javi. ‘Dok god nema prevare. Čim se počne podvaljivati, hljeba više nema.’, odgovoriše mu.”

Otpornost sve pobjeđuje

Dok su ljudi širom svijeta suočeni s fizičkom izolacijom uslovljenom pandemijom, zajedno s nemalim brojem briga i zebnji koje su ih uz to zadesile — prvenstveno one najugroženije od nas — zdravstveni stručnjaci/kinje upozoravaju na štetu koju ove okolnosti mogu nanijeti našem mentalnom zdravlju.

Prema riječima pojedinih zdravstvenih radnika/ca, na Kosovu bi dodatni “faktor rizika” mogla predstavljati retraumatizacija iskustava iz proteklog rata, kada se iz domova nije izlazilo i po nekoliko mjeseci. Budući da me zanima šta Anton misli o tome, insinuiram na te poveznice i pitam ga gdje su on i njegova porodica bili za vrijeme rata.

“Gdje sam bio za vrijeme rata… na koji rat misliš?”, pita me. Počinjem se prigušeno smijati jer sam uvidjela da je proživio više od jednog rata, što Anton čuje i dodaje: “Heh, mislio sam da te možda prebacilo na ona davnija vremena!”

Priča mi kako je preživio Drugi svjetski rat; rat je dočekao kao dječak u Albaniji, gdje je živio sa svojom porodicom.

Prisjećajući se malo bliže prošlosti — 1999. godine — napominje da je posljednji rat proveo kod kuće. “Zaključali smo se i ni nosa nismo promolili”, objašnjava, no djeluje mi kako nema želju da ponovo proživljava to iskustvo prepričavajući ono što mu se dogodilo, tako da ne navaljujem.

"Po prirodi sam ja malo… optimističan, razumiješ? Prema tome, ne sekiram se previše ni oko čega."

Anton Čuperjani, 90 godina

Kimet je isto tako provela rat u svom rodnom Prizrenu.

“Bila sam u stanu sa svojim mužem. Nikuda nismo išli. Nije nas to toliko pogodilo”, naglašava. “Mislim, generalno, malo ko od komšija je napustio svoj dom… nismo trpjeli pritisak od njih [Srba], ponašali su se normalno.”

Pozamašan broj kilometara i stvarnosti dalje od Antona i Kimet, Azem spominje da je bio gotovo tri mjeseca zaključan u svom domu u Sjevernoj Mitrovici. Na moje iznenađenje, prisjeća se tog vremena nekim skoro pa nostalgičnim glasom.

“Sad je drugačije. Moj ujak je imao običaj reći: ‘Starost je gora od Srbije””, urla od smijeha dok izgovara poznatu izreku (koja se rimuje na albanskom jeziku). “Tad sam bio mlad… znaš, mogao sam pobjeći. Sad ne mogu.”

Njegov smijeh — nit koja se provlači kroz svaki od naših razgovora — vraća me nazad u baštu iza Antonove kuće u Prizrenu. Uprkos teškoćama koje u pravilu dolaze sa starošću i teretu koji čovjek sa sobom nosi kada u životu prođe sito i rešeto, čini se da je ovaj Prizrenac uvijek vedrog raspoloženja i da ima tu nedokučivu vrlinu znanu kao otpornost.

“Po prirodi sam ja malo… optimističan, razumiješ?”, objašnjava mi. “Prema tome, ne sekiram se previše ni oko čega.”

Na pitanje u kojoj je mjeri pandemija poremetila njegovu svakodnevicu, uvjerava me da to nije ništa na što se čovjek ne može navići. “Čak i prije sam provodio puno vremena kod kuće ili u bašti, gdje smo zasadili svakakvo voće i povrće”, kaže.

“Nisam navikao da budem samo na jednom mjestu; volim se nečim zaokupiti, volim da imam nešto da radim”, nastavlja. “Batalio sam [baštovanstvo] prije jedno tri godine — u godinama sam. Sad imam samo te jagode, malo ja oko njih… i kosim, to je to.”

“Sam se brinem o njima”, objašnjava. “Ne mogu tražiti od žene da mi pomaže, svakako ima dovoljno posla kod kuće. Jedino ponekad izađe da pojede koju jagodu, eto, radi ćeifa.”

Azem Baljaj se u 80. godini života raduje što će kada prođe izolacija uživati u sitnicama poput igranja šaha s prijateljima. Arhivska fotografija: Tringa Sokolji / K2.0.

Razmišljajući o tome šta će biti poslije, kada se izolacija okonča, naglašava da će prvo otići u optičarsku radnju svog sina. Pored toga što ga obuzima želja za produktivnošću koju će utažiti tako što će pomagati sinu u radnji, govori mi i da je zabrinut zato što je to jedini izvor prihoda u njegovoj porodici.

“Mi od toga zavisimo, i od naših penzija”, napominje.

U februaru 2019. godine, vlada je povećala iznos osnovne penzije (penzije na koju ostvaruju pravo svi građani/ke dobi preko 65 godina) za 20% — odnosno na 90 eura mjesečno — a iznos penzije za uplatitelje/ice doprinosa (koja se utvrđuje prema radnom stažu) za 15% posto, te se tako najviša vrijednost te penzijske naknade popela na oko 260 eura. Otprilike 170 000 osoba ima pravo da se odluči za jednu od te dvije penzije.

Jednom od pandemijskih mjera predviđena je i dodatna pomoć za veći broj građana/ki treće dobi, dok vlada Kosova u tehničkom mandatu kao i vlade mnogih drugih zemalja svijeta ponovo razrađuju sisteme socijalne pomoći kako bi bili ispunjeni osnovni uslovi života za najugroženiju populaciju. Usto, tehnička vlada je 14. aprila saopćila da će u sklopu hitnog fiskalnog paketa pomoći svako ko prima socijalnu naknadu ili penziju u iznosu manjem od 100 eura mjesečno u naredna tri mjeseca dodatno dobijati po 30 eura.

Kako se naš razgovor bliži kraju, Azem se zamislio. “Znaš da su stariji najugroženiji, moramo se više čuvati”, kaže.

U želji da ga oraspoložim, pitam ga šta je prva stvar koju će uraditi kada bude ponovo mogao da ide kuda želi. “Imamo klub penzionera… prvo ću otići sa svojim prijateljima na šah.”K

Naslovna fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.