Moj otac je rođen 1956. godine u selu Brolić, u jednoj siromašnoj porodici. Djetinjstvo ga nije mazilo. Žitelji Brolića su se bavili poljoprivredom i išli u Peć na haotičnu lomu, gdje su pazarili meso, mlijeko i mliječne proizvode te voće i povrće. Brolićani bi sve što su imali donosili da prodaju Pećanima, ljudima iz grada, koji su radili u školama i fabrikama, a na seljake često gledali s visine.

Kao dijete, otac je mrzio kad bi ga djed tjerao da ide u Peć na lomu. Bio je mršavi zaljubljenik u knjige koji je u kakofoniji domaćih životinja i ljudi muku mučio sa teškim fizičkim radom. Ponekad bi mu povjerili zadatak da istovara slamu i bale čistog žutog sijena znanog kao dongji ili pak da nosi kokoši što su kreštale nagurane u blatnjave kaveze.

Odjeven u pohabanu tradicionalnu nošnju, sav znojav, otac se u stalnoj žurbi brinuo o životinjama, puneći korita za vodu i hranu te tjerajući miševe iz sijena da se u njemu ne bi kotili. Kad se nije brinuo o životinjama, brinuo se o ljudima — mušterijama iz Peći što su dizale noseve na vonj mokraće, gliba i đubriva, vrijeđajući odjeću seljaka skorjelu od znoja te njihove nažuljale ruke i suncem opaljena lica.

Djed je umro 1970. godine, pa je baka, kao najstarija od 40 ljudi koji su dijelili ciglenu kućicu nagrizenu zubom vremena, postala glava porodice. A kao glava porodice je počela da ide na lomu. Svakog utorka i subote, pošto bi rano ujutro nahranila krave i pustila kokoši u dvorište, izdala bi naredbu da moj otac i njegovi rođaci na traktor natovare stoku ili sijeno za stoku, pokriju sva ta dobra ceradom te s njom krenu na lomu. Stariji, mišićaviji dječaci su prenosili sve što je bilo teže, ali je baka željela da i moj otac bude uz njih — iako bi radije čitao nego utovarao ili istovarao traktor. Uvijek bi mu davala da radi nešto umnije, recimo da zapisuje cijene ili da barata novcem.

Mislim da joj je bio najdraže od sve djece, ali isto tako sam stekla utisak da mu nikad nije bilo dopušteno da zaista bude baš to — dijete. Nikad nije imao igračke. Nikad nije imao lijepu, udobnu odjeću niti udobnu obuću, već je nosio opanke, tanke, crne cipele od skromne gume. Kako je hodao, tako mu je bodljikava slama neumitno probadala već neudobne cipele. Djeca u Peći su nosila bolju obuću, onu kožnu.

Otac mi je govorio da je tim opancima utro sopstveni put do škole kroz neutabane predjele. Kako nije bilo dobrih puteva do Kruševca, gdje je bila najbliža školska ustanova, trčećim korakom je prolazio kroz livade i zapinjući priglavcima o trnovito šiblje derao koljena. Pričao mi je kako ga je bilo strah kad bi zapuhao jak vjetar ili kad bi nešto šušnulo u žbunju; pitao bi se koja se zvjerka tamo skriva. Vremenom je kroz te livade utro zemljani putić od sela do škole. Svakog školskog dana, nakon napornog puta, u dvorištu škole bi ga dočekale uvrede i poruga druge djece.

“Katunar.” “Qen.” “Çoban.”

“Seljak.” “Ker.” “Čoban.”

U školi su ga zadirkivali zbog toga što je zemljoradnik, a kod kuće zbog toga što se školuje. Muški članovi porodice bi ga ismijavali zato što je od džeparca koji je zarađivao na lomi kupovao knjige i sveske. Derali su se na njega jer puno čita i tako troši petrolej za lampe, koji je mojoj baki i drugim ženama bio potreban za pletenje. Najgore bi bilo kad bi ga zatrebali u štali ili na ispaši, a našli u hladovini drveta kako čita, sa travkom u ustima. Tad bi ga išibali thupërom, vrbovim prutom.

Uprkos svem tom maltretiranju koje je trpio od ostalih dječaka jer je sa sela te od muškaraca jer je bio zadubljen u knjige, otac je nastavio da se školuje. Polja je nakon nekog vremena ostavio za sobom i upisao medicinu u Prištini, a potom se sa Kosova preselio u Hrvatsku, u Zagreb, i to radi staža. Tamo, u stranom gradu, na asfaltu, morao je sebi utrti novi put. Haos lome zamijenio je onim užurbane bolnice u jednoj metropoli. Mada je odrastao u 40-članom domaćinstvu i rintao na dupke punim tržnicama u Peći, otac je sigurno doživio šok kad se susreo sa zagrebačkim ulicama zatrpanim biciklima, automobilima te vatrogasnim i kolima hitne pomoći — vozilima ni nalik na traktore u Broliću.

O svom životu u Zagrebu nije mi mnogo pričao sve dok nisam otišla da studiram u SAD — tad je počeo da mi se otvara o teškoćama s kojima se suočavao u stranom gradu. U Zagrebu nije nosio one iste cipele ispunjene slamnatim bodljama, ali je ipak osjećao neprijatnost dok je pješačio bučnim ulicama što su vrvjele od njemu nepoznatih lica.

Više nije trčao rodnim selom, već je polako koračao gradom, držeći na oku svaku znamenitost, svaki objekat i svaki park kako se ne bi izgubio. Više nije derao koljena, ali zato bi ga uhvatila kiša bez kišobrana ili bi se okliznuo na trotoaru bez igdje ikoga da mu pritekne u pomoć. Mimo toga što je radnim danima bio na stažu, vikendom bi radio i po 24 sata da bi mogao pokriti kiriju za stan u kojem je spremao prosta jela. I čitao kao i prije.

Zimus sam sa ocem šetala po Grmiji, u Prištini. Padala je kiša, ali smo — gledajući ispred sebe da ne ugazimo u neku lokvu — uspjeli i da koju progovorimo. Pitao me je kako mi idu studiji u Americi i iznenadio se kad sam mu rekla da mi više nije teško kao prije. U toku prve godine koju sam proveo u inostranstvu, svaki naš razgovor vrtio se oko toga kako s izvjesnom nesigurnošću koristim engleski, kako mi se sve čini stranim, kako sam izgubljena. I svaki bi se završio njegovim pitanjem: “Da li bi voljela da možeš nazad?”

Dok sam uskom stazom u Grmiji špartala za ocem, kazao mi je: “Meni je, čim sam došao u Zagreb, najveća želja bila da odem.” Rekao je da je sanjao o tome da se vrati u Brolić i da se bio uželio sjedeljki sa starijima u prostorijama što zaudaraju na jeftine motane cigarete i rakiju. Umorio se bio od toga što je večerao sam i što je zavidio hrvatskim vršnjacima na njihovim privilegijama i lagodnim životima.

Otac mi je pomenuo cimera s kojim je prvog mjeseca staža živio u studentskom domu. “Bio je nizak i mršavuhan. Podsjećao me je na tvog strica Demusha”, pričao mi je. “Imao sam takav osjećaj da moram paziti da malo više jede.” Svakog dana — nastavio je — kad bi se vratio iz duge smjene u bolnici, nakvašen jeftinom kolonjskom vodom ne bi li prikrio smrad krvi i znoja, smjesta bi otišao u zajedničku kuhinju. I tamo bi nešto skuhao, i za cimera i za sebe.

“Pride sam s njim išao u crkvu nedjeljom, jer nije želio sam”, rekao mi je otac. A onda ga je jednog dana posjetio njegov najmlađi brat Qamil, ponijevši sa sobom domaći sudžuk iz Brolića. Kad je moj otac pozvao cimera da jede s njima, nije mu odgovorio. Pomislio je da ga nije čuo od grijalice ili od buke koja je dolazila spolja. “Kad sam ga opet zvao, zalupio je vratima.”

Znao je da je moj otac sa Kosova, ali zbog ovog ili onog razloga nije imao u vidu to da je možda musliman. Nešto je u toku Qamilove posjete iznijelo na vidjelo tu naoko zastrašujuću činjenicu. Otac je rekao da je njegov cimer — kao i drugi ljudi u tadašnjoj Jugoslaviji — bio stava da su kosovski muslimani opasni i da su potencijalne ubice. Iako je ovaj bio zgranut, iako je pokušavao da mu objasni da to nije istina, njegov cimer nije htio ni da čuje. Otac je rekao da je po koncu mjeseca napustio dom te da mu se bivši cimer nikad više nije javio. Nikad se više nisu ni vidjeli.  

Tad sam se sjetio da sam čitala pisma koja je otac slao mom stricu Qamilu iz Zagreba da bi ih Qamil onda naglas čitao mojoj baki. Prisjetila sam se jednog toplog ljetnog dana u Broliću; sjedila sam na podu u dnevnoj sobi kuće moje bake i pijuckala čaj. Svi su švrljali uokolo i čavrljali, a ja sam listala prašnjavi foto-album. Gledala sam već požutjele porodične fotografije i tako nabasala na pisma iz Zagreba, sve vrijeme pokušavajući da se ne obazirem na larmu svojih namilijih što su se smijali i nadvikivali. Otvorila sam jedno od pisama i počela da čitam:

“I dashtun vlla,

Šaljem ti ovo pismo da ti se zahvalim na sudžuku, kajmaku i zeleni što si mi donio od kuće.

Dobro sam i zdravo. Sretan sam. Radim dokasno, ali već imam prijatelje ovdje. Vidio sam se sa Kadrijom i rekla mi je da je njen rođak, što si s njim išao u školu, isto u Zagrebu. Uskoro ćemo se upoznati. Drago mi je što srećem ljude odozdo. Brate moj, meni je ovdje lijepo. Reci majci da se ne brine za mene.

Kako je tamo?

Kad ćeš ti u Švajcarsku?

T’fala mi ban nàns,

Rrustemi”

Pisma su bila kratka, ali je otac u njima uvijek naglašavao da je dobro i da je sretan. Pisao je o tome kako se navikavao na Zagreb, šta je sve jeo i koga je upoznao. Ni riječi o tome kako se osjećao strancem. Ni riječi o tome kako su su neki ljudi mislili da hoće da ih zakolje. Ni riječi o tome kako je sanjao o tome da se vrati u Brolić i posjedi sa starijima što vonjaju na jeftine motane cigarete i rakiju. Nije ni pomenuo da je želio da bude neko drugi.

I kad ga zovnem iz Floride, gdje trenutno živim, ne razgovaramo dugo. Ne šaljem mu pisma — pričamo preko WhatsAppa. Prvih nekoliko minuta svakog razgovora je uvijek isto. “Čuješ li me?” “Jesi upalio kameru?” Mi jedno prema drugom ljubav iskazujemo implicitno, kroz svakidašnja pitanja. “Šta si jela za ručak?”

I dalje me pita da li bih voljela nazad. Odgovor je gotovo uvijek potvrdan, ali mu to nikad ne kažem. Skoro svakog jutra, dok pijem kafu u kuhinji koju dijelim sa dvoje cimera Amerikanaca, što misle da je Kosovo negdje u Rusiji, sanjam o povratku kući. Sanjam o tome da sa svojim ocem sjedim u našoj tijesnoj kuhinjici u Prištini i pijem kafu, gledajući ga kako rješava ukrštenicu. Ponekad, kad me pita da li bih voljela da se vratim i kad mu ne mogu direktno reći istinu, nasmiješim se i upitam ga: “Jesi li ti to ikad poželio dok si živio u Zagrebu?”

Naslovna fotografija: Arhiva porodice Gashi / K2.0.