U petak, 11. septembra, kombi je kružio Prištinom emitujući poeziju.

Budući da su na Kosovu trenutno zabranjena kulturna okupljanja i na otvorenom i u zatvorenom, organizacijski odbor Polipa, međunarodnog festivala književnosti u Prištini, pripremio je audio-turu osmišljenu tako da se sluša putem radioprijemnika. To je bilo šaputanje riječi u mrak u kolažu jezika.

Deseto izdanje Festivala trebalo je biti održano u maju ove godine, ali, kao što je slučaj s većinom kulturnih događanja u svijetu, taj plan je osujetila pandemija COVID-19. Polip je odgođen za septembar i, kao što je također slučaj s ogromnom većinom kulturnih događanja, (većim dijelom) prebačen u onlajn format. Stoga su čitanja koja se obično organizuju uživo, u prostorijama punim pažljivih slušatelja/ica, ovaj put upriličena na internetu.

Sporedni program Polipa ispunjen panelima i diskusijama ove godine je organizovan na Zoomu. Festival možda i nije bilo prilika za slavlje kakvoj su se nadali organizatori/ce, no i dalje je uspjeh to što je uopće realizovan u tekućoj pandemijskoj godini, koja je — što se može pripisati i samom Festivalu — promijenila parametre.

Čeznula sam da prisustvujem Polipu još od kada sam saznala za njega, na prvom Kosovo Theatre Showcaseu 2018. godine, te sam se radovala što ću to konačno učiniti u maju, a zatim je Festival odložen. Prema tome, bilo je istovremeno i lijepo i gorko iskustvo fizički boraviti u Prištini dok se Festival odvija u virtualnom okruženju, sa spisateljima/cama rasutim po Europi.

Književni festivali su oduvijek bili prostori za razmjenu ideja. Oni podižu jezik s papira i pri tome pretvaraju samotne činove pisanja i čitanja u udružene poduhvate. Što se pak Polipa tiče, posrijedi je uvijek bilo nešto veće, odnosno proces koji suosnivač Jeton Neziraj naziva “literarnim pomirenjem”.

Naime, radi se o ponovnom povezivanju dva društva, Srbije i Kosova, koje su razdvojili rat i poraće, o prelasku jezičkih, kulturnih i fizičkih granica.

Može li jedan festival zasnovan na ideji spajanja imati isti učinak onda kada su učesnici/e udaljeni jedni od drugih? Kako je okupljanje je uvijek bilo ključna sastavnica Polipa, može li set taj isti osjećaj zajedništva prenijeti preko ekrana?

Festival su 2010. godine pokrenuli Neziraj i srbijanski pisac Saša Ilić, čiji je roman “Pas i kontrabas” nedavno osvojio prestižnu nagradu NIN-a. Pošto su se upoznali na Sajmu knjige u Lajpcigu, odlučili su da stvore nešto što će moći “napraviti mostove između [njihovih] post-konfliktnih društava”, navodi Ilić, nešto što će moći obnoviti interes za književnim prijevodima između dvije zemlje, izboriti se s nacionalizmom, staviti akcent na zajednička obilježja, polučiti mir i izgraditi povjerenje. 

Ilić do 2010. godine nikada nije bio na Kosovu i za većinu pozvanih književnika/ca iz Srbije je to bila prva posjeta svojevremeno autonomnoj pokrajini, a od 2008. godine mladoj zemlji. Tako je Festival omogućio povezivanje, doslovce okupljajući ljude.

U nekim krugovima su naišli na otpor, s obzirom na to da lokalni političari/ke nisu imali istu viziju niti su im ponudili podršku. Prema Nezirajevim riječima, u prvim godinama postojanja Festivala morali ste biti “ili malo ludi ili hrabri da učestvujete”. Bilo je i optužbi da je Festival jugonostalgičan, pa su pojedini učesnici/e u šali sebe nazivali izdajnicima.

Isprva usmjeren na poeziju, Festival je uskoro stasao i u njemu su počeli učestvovati romansijeri/ke i prozaisti/ce općenito. Učesnici/e su dolazili iz drugih postjugoslavenskih država i šire, i to posebno u posljednjih nekoliko godina, nakon što se Alida Bremer — hrvatska književnica s adresom u Njemačkoj — pridružila timu u svojstvu kodirektorice. Drugim riječima, kako to opisuje Neziraj, “proširio se krug izdajnika”.

Deseto izdanje Polipa otvoreno je pismom dobrodošlice Bore Ćosića, koga organizatori/ke već odavno žele dovesti u Prištinu. Ćosić je govorio o tome kako se ne trebamo “zatvarati u varoška dvorišta”, već se otvoriti jedni prema drugima.

Svako izdanje ima krovnu temu ili provokaciju, pa su se tako prethodni Polipi bavili književnošću u egzilu i balkanskom migrantskom rutom. Ovogodišnje geslo glasilo je: “Promijeni jezik”, shodno čemu je razmotrena zamisao da naše riječi, kao i one koje koriste mediji i političari/ke, oblikuju naš svijet, te se preispitalo možemo li usloviti promjene tako što ćemo pronaći nova sredstava izražavanja i definisanja našeg svijeta.

Međutim, ovo je na neki način oduvijek i bila tema Polipa. Potencijal za promjenu utkan je u Festival još od njegovog začeća, baš kao i čin prevođenja, potreba za uzajamnim razumijevanjem između govornika/ca srpskog i albanskog, lokacijom zajedničkog jezika.

Imajući to u vidu, u sklopu Festivala su još u samim počecima objavljene dvije antologije poezije i proze: “Iz Beograda s ljubavlju” na albanskom i “Iz Prištine s ljubavlju” na srpskom, s tim da se potonja oslanja na privatnu prepisku osnivača Festivala.

S obzirom na to da slabo govorim srpski i da jedva znam i progovoriti albanski, upotreba engleskog jezika kao mosta na Polipu bila mi je posebno dobrodošla.

Prijenosom Festivala na internet možda jesu nastale prepreke vezane za kamere, softver za strimanje i ekrane, ali zato je čitanje otvoreno potencijalno mnogo široj publici.

Dok su neki autori/ce, između ostalih albanska pjesnikinja Anna Kove koja je čitala iz “The Sunday Bellsa”, uz lokalne spisatelje i spisateljicu Platora Gashija, Artrita Bytyçija i Aurelu Kadriu, čitali svoja djela pred kamerama u Teatru Oda — čime je zabilježena intimnost čitanja bez neposredno prisutne publike — drugi su dostavili prethodno snimljene videe. 

Minimalistički stihovi bili su kontrastirani duboko čulnom prozom, poemama s dugim isječcima, memoarima i esejima.

Hrvatska književnica Katja Grcić čitala je svoje retke s krova u Splitu. Turska pjesnikinja Naduran Duman govorila je dok se iza nje talasalo more. Faruk Šehić, autor “Knjige o Uni” iz Bosne i Hercegovine, pročitao je odlomke iz tog djela iz svog stana u Sarajevu. Denijen Pauljević je čitao iz svog stana u Njemačkoj. Makedonska autorica Olivera Corveziroska uzburkala nam je čula svojim pasusom prožetim slikama hrane i ljubavi. Grčki spisatelj Dimitris Lacos čitao je svoj tekst iz vagona napuštenog voza.

Naročito su me dojmile austrijska spisateljica Lydia Haidar u žestokoj, potresnoj interpretaciji svog djela briljantnog naslova “Stvarno fuck you, krmačo; je li ti utroba puna govana?”, te sušta suprotnost Svetlana Slapšak sa strastvenim govorom o položaju žena u postjugoslavenskom društvu i zapadnjačkom kulturnom kolonijalizmu.

S pravom se može reći da su pojedini spisatelji/ce prihvatili izazove neprisustva i fizičkog odmaka više nego neki drugi. Uprkos tome, bilo mi je zadovoljstvo slušati sve te različite glasove kako interpetiraju vlastiti rad na vlastiti način.

Kako i priliči jubilarnom desetom izdanju Festivala, i Ilić i Neziraj su čitali pasuse iz svojih djela i uživo (mada uz fizičku distancu) vodili debatu o nastanku, povijesti i nasljedstvu Polipa.

Za muzičku opremu — važan dio svakog Polipa — bio je zadužen Ilir Bajri, dok je uroševački bend Bystandr ispratio Festival digitalnom mini-svirkom u Odi, prikazanom onlajn. Upravo to je kod mene proizvelo možda i najintenzivniji osjećaj odvojenosti, budući da muzika uživo čak i više negoli poezija iziskuje prisustvo određenog broja osoba u jednoj prostoriji.

Donekle je i ironična činjenica da je festival koji već deset godina ulaže napore u izgradnju mira i, kako Neziraj konstatuje, “kulturno deminiranje”, održan za vikend nakon što su oči svjetske javnosti bile uprte u predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijera Kosova Avdullaha Hotija koji su nezgrapnim hodom pohrlili u Bijelu kuću da rasprave o normalizaciji odnosa, pri čemu je Donald Trump bezočno pretendovao na Nobelovu nagradu.

Ilić mi je rekao da je najznačajnije postignuće Polipa u posljednjih deset godina, i to mimo “ponovne uspostave književne i ljudske komunikacije koja je decenijama bila nepostojeća”, stvaranje “slobodnog prostora za mišljenje, što je od esencijalne važnosti za budućnost regije.”

Taj prostor se ove godine možda i jeste fizički smanjio — usljed čega su spriječene žučne i žustre rasprave koje se obično pokreću kada grupu spisatelja/ica stavite u jednu prostoriju i date im rakiju — no zato je povećan domet Festivala.

Iako mi je zaista nedostajala izvjesna doza alhemijskog boravka u prostoriji inače svojstvenog  književnim festivalima, ova mješavina snimljenih i čitanja uživo omogućila je da se Festival proširi van prostora za nastupe u Prištini i stigne u naše domove. Zagazivši u desetu godinu postojanja, Polip je postao istinski bezgraničan.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla.