Albanska zajednica u jednom gradiću na sjeverozapadu Njemačke priredila je svečanost povodom treće godišnjice proglašenja nezavisnosti Kosova. Mada je na pozivnici pisalo da će početi u dva sata po podne, početak je kasnio sat vremena. Jedan ministar nije mogao doći, a bez njega obično ništa nije moglo početi. Prema tome, čekali smo gotovo sat vremena te su neki od nas počeli da gube strpljenje. U jednom trenutku je nastala strka. “Ministar je došao”, uskliknuli su prisutni.

Smjesta nam je naređeno da napustimo dvoranu, stanemo u red i sačekamo ispred, otprilike onako kako se to očekuje od gostiju_šći vjenčanja. Moj prijatelj i ja nismo željeli da se povinujemo, pa smo ostali unutra i tako zavrijedili oštre poglede od ostalih koji su izašli.

U dijaspori se politički predstavnici_e s Kosova i iz Albanije već tradicionalno pozivaju na takve svečanosti, pri čemu je bez ikakve sumnje cilj održavanje kontakta sa domovinom i informisanje o tamošnjim dešavanjima. Povezivanje tim kanalima postaje sve učestalije, a naročito u proteklim godinama. Razlog je to što mnogi iseljenici_e s Kosova  — pored snažne emocionalne povezanosti sa zemljom — direktno podupiru razvoj države tako što ulažu novac i konstantno pomažu svojim porodicama koje žive tamo. Veze postaju čak i jače kako se odnosi Njemačke i Kosova neprestano njeguju.

Ma koliko nama ta razmjena bila važna, ponekad i pretjerujemo sa poštovanjem, što se pretvara u servilnost, u pokoravanje, i to naročito kada vidim kako se odnosimo prema vlastima — ko god da je na vlasti.

No, vratimo se na fanatizam i pretjerano poštovanje koje pojedini van svake pameti iskazuju političarima_kama, a koje je dobrano zastupljeno na Kosovu i u dijaspori. Mnogo puta do sada sam svjedočio veoma čudnim, pa čak i komičnim scenama.

Druga scena tog tipa odigrala se na sličnoj svečanosti upriličenoj u Njemačkoj godinu dana nakon gorespomenute. Naime, jedan političar s Kosova je došao u posjetu i nije mogao držati papir sa pripremljenim govorom — držali su ga njegovi pomoćnici_e, koji su ga čak i postavili na govornicu. Političar je jedva pročitao govor. Njegova profesionalna, jezička, kulturna i intelektualna nekompetentnost svima je zapela za oko.

Nakon što je program završen, organizatori_ce su nas pozvali na večeru sa švedskim stolom. Naš političar aristokrata se nije udostojio ni da ustane. Svi su čekali u redu, ne samo Albanci_ke, već i mnogi Nijemci_ice, od kojih su neki bili političari_ke i poznate ličnosti iz društvenog života. Međutim, pomoćnici_e našeg sunarodnjaka, koji je uspio da postane političar, nisu imali strpljenja da čekaju u redu, stoga su se laktanjem progurali do stola, napunili tanjir i stavili ga pred dotičnog.

Ovo su samo neke od mnogih scena koje sam lično doživio, a koje vas tjeraju da promislite o ulozi političara_ki. Naravno, uprkos njihovoj učestalosti, ovakvi prizori nisu slika i prilika svih politički ličnosti s Kosova. Ima i onih sa drugačijim pristupom  koji ih približava građanima_kama i odražava njihovu pravu ulogu u društvu: da služe narodu.

Služti onima koji za njih glasaju

Kosovski političari_ke su u centru pažnje do te mjere da se stječe utisak kako su samo oni relevantni za društvo. Pomislite da su zvijezde. Na brojnim večernjim televizijskim emisijama, na raznim manifestacijama i u kafićima, za njih se ostavljaju najbolja mjesta.

Isto se događa i kada odlaze u “službene posjete”. Jednostavno ih ne možemo izbjeći. Pojedini simpatizeri_ke ih čak tretiraju kao bogove i u njih se kunu. Zato je politika — a posebno politička elita — preuzela božansku ulogu — od političara_ki se sada očekuju čuda.

Zanemarimo li političke ličnosti, njihovi vatreni obožavatelji_ce su posebna priča. Ako se usudite da kritikujete njihove političke “poslanike_ce”, posvađat će se s vama u njihovo ime. A to vam ne treba. Odmah će početi da vas zastrašuju i maltretiraju.

Oni bez ikakvog ustručavanja iskazuju ogromnu ljubav koju gaje prema njima. “Jao, kako volim ovog političara! Duša moja!” Klepaju zanosne ljubavne stihove. Neki su čak uzeli njihova imena. Fotografišu se, plaču i smiju s njima, svugdje ih prate u stopu, idu na njihove grobove, te pritom čak ljube njihove nadgrobne ploče.

Birači_ce moraju biti svjesni da im političari_ke koji su na vlasti služe te da shodno tome moraju i ponašati. Prema tome, funkcije treba da se obnašaju u svrhu službe, a ne poradi ličnih privilegija i koristi. Državna služba se ne bi smjela vrtjeti oko privilegija, već oko odgovornosti.

Kako sam odrastao i stekao obrazovanje u drugačijoj sredini, ne podnosim ove stvari. Nije sve savršeno ni u razvijenim zemljama kao što je Njemačka, tako da neću da pravim naivna poređenja Njemačke i Kosova. Ipak, ne mogu, a da ne spomenem nekoliko primjera koji pokazuju kako političari_ke iz Njemačke predstavljaju sebe i svoju misiju.

Naime, ovdje nema toliko velikog otklona političara_ki od građana_ki. Štaviše, upravo prvonavedeni ne dozvoljavaju da se poradi njih čine iznimke. Čekaju u redu, nikad se ne okorištavaju te od kuće nose kafu i hljeb. Idu na posao biciklom ili tramvajem, a službene aute koriste samo u posebnim prilikama.

U prodavnici često vidim gradonačelnika. Kupuje hranu — u kupovinu ide bez tjelohranitelja, bez ikakvih bijesnih automobila. Ne šepuri se i ne nosi skupocjenu odjeću niti metaforičku “čalmu” (dio turbana koji imami stavljaju na glavu).

Volio bih da u ovakvom izdanju vidim kosovske političare_ke. Njihovo ponašanje nikome ne ide na ruku, i to ponajmanje građanima_kama koji biraju predstavnike_ce koji će se brinuti o njihovim potrebama i interesima. Upravo potonje bi trebalo da bude jedina misija izabranih, a ne besmislena arogantnost.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.