Za Bulćizu niko nikad ne bi ni čuo da nije “sjajno crne rude”. Tako žitelji/ke ovog mjesta na sjeveroistoku Albanije zovu hromit, kojeg ima u izobilju u velikom lokalnom rudniku, ujedno i najvećem u zemlji. Životi tih ljudi su neraskidivo povezani s rudnikom. Štaviše, sama Bulćiza je i podignuta oko rudnika.

“Teško da ćete u Bulćizi naići na nekoga ko nije radio u rudniku ili kome niko u familiji nije radio u rudniku,” kaže jedan mještanin ovog gradića.

Iskopavanje hromita u Bulćizi započeto je 1942. godine, za vrijeme italijanske fašističke okupacije. U početku se vadilo samo ono što se moglo pronaći na površini zemlje da bi nekoliko godina kasnije, 1948. godine, komunistički režim u Albaniji otvorio rudnik. U narednih nekoliko desetljeća, razvila se vertikalna, to jest podzemna eksploatacija ove rude.

U rudniku je svojevremeno bilo zaposleno na stotine rudara. Prve stambene zgrade u Bulćizi — dvospratnice i trospratnice — izgrađene su upravo za njih tokom šezdesetih i sedamdesetih godina. Komunističke vlasti su u tom periodu pored rudara u okna slale i zatvorenike na prisilnom radu, što je bila uobičajena praksa u toku vladavine Envera Hodže (Hoxha).

Albanija je desetljećima izvozila milione tona sjajno crne rude. Budući da se intenzivno upotrebljava u industriji širom svijeta, i to prvenstveno u industriji čelika, hromit je jedno od najvažnijih rudnih bogatstava kojim se ova zemlja može pohvaliti.

Rudnici u Albaniji su i dan-danas u funkciji, a na površinu se godišnje izvuku na hiljade tona hromita. Međutim, za razliku od vremena Hodžinog režima, većinom rudnika na prostoru zemlje upravljaju privatna poduzeća zato što su državne vlasti s njima sklopile ugovore o koncesiji.

Rudnik hroma u Bulćizi privatiziran je 2001. godine i inače je podijeljen na nekoliko sektora, odnosno galerija, kako ih rudari nazivaju u svom žargonu. Tim sektorima upravlja više desetina različitih kompanija, od kojih Albkrom (AlbChrome) — u kojem je zaposleno preko 600 rudara — u svom vlasništvu ima najveći dio površine rudnika.

Albkrom zajedno s još desetinama drugih poduzeća čini Balfin grup (Balfin Group), jedan od najvećih konglomerata u jugoistočnoj Europi koji obuhvata i mnoge druge djelatnosti kao što je tržište nekretnina i komercijalnih industrijskih prostora. Balfin grup je u vlasništvu najbogatijeg čovjeka u Albaniji, Samira Manea, kontroverzne ličnosti koju aktivisti/ce civilnog društva optužuju za kršenje prava rudara.

Uprkos svojim rudnim bogatstvima, Bulćiza je i dalje jedno od najsiromašnijih područja u Albaniji. Prema podacima Ureda rada Općine Bulćiza, u 2016. godini je 28% lokalnog stanovništva bilo nezaposleno. 

Najviše nezaposlenih je među ženama. “Neki bi nas mogli osuđivati jer kod nas žene ne rade, ali one nemaju gdje raditi,” ističe jedan od mještana nakon što mu je postavljeno pitanje koliko osoba u njegovoj porodice ima posao.

Izuzmemo li te cifre, Bulćiza čak i na prvi pogled djeluje kao mjesto u kojem vlada siromaštvo. Gotovo sve zgrade su stare, dok su ceste neasfaltirane i prilično uske. Brojni objekti u okolini glavnog trga su zatvoreni i na njima stoje natpisi koji glase: “Izdaje se”.

Prve stambene zgrade u Bulćizi izgrađene su za rudare u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Grad oživi rano ujutro — prije početka prve smjene u rudniku — i još jednom uoči ponoći — kada mnogobrojni rudari završavaju svoju treću i posljednju smjenu. U tim dijelovima dana, rudari se na nešto manje od sat vremena u velikom broju okupe u kafićima Duriči (Duriçi) i Cupi, koji ostaju prazni do sljedeće smjene.

Albanski mediji iz Bulćize izvještavaju o mafiji, političkim pritiscima, biznismenima koji se ubijaju između sebe, korupciji te kršenju prava rudara i povredama koje zadobijaju na radnim mjestima, kao i smrtnim slučajevima u rudniku.

Čak i prije nego što smo stigli u Bulćizu, naša ekipa je ugledala vozilo hitne pomoći koje se kretalo iz pravca rudnika. Odlučili smo ga pratiti, imajući u vidu činjenicu da su vijesti o nezgodama u rudnicima učestala pojava. U vozilu se nalazio Tuša Aslani (Tushë Asllani), rudar koji je zadobio povredu oka dok je radio u rudarskom oknu. U gradskoj bolnici mu je ukazana medicinska pomoć da bi ga medicinsko osoblje potom uputilo u Tiranu.

U izvještaju BIRN-a iz 2015. godine stoji da je u rudarskim nesrećama na teritoriji Albanije u proteklih deset godina život izgubilo oko 300 rudara. U posljednjih nekoliko godina su samo u galerijama rudnika Bulćiza poginula 22 rudara, od kojih sedam zaposlenika Albkroma.

Kada se radi o nezgodama sa smrtnim ishodom, državne institucije u mnogim slučajevima okrivljavaju žrtve. Osim toga, albanski mediji navode da sudske vlasti rijetko procesuiraju kompanije koje zapošljavaju rudare, pri čemu se za pojedine od njih otkrilo da imaju jake veze unutar političkih krugova. 

U novembru 2019. godine, stotine rudara iz Bulćize su se okupili i osnovali novi sindikat — Zajednički sindikat rudara u Bulćizi (SMBB) — kako bi mogli verbalizirati svoje zahtjeve za boljim uslovima rada. Rudari tvrde da su se u Albkromu samo nekoliko dana nakon osnivanja Sindikata sindikalistima/cama počeli uručivati otkazi, ali i da se na rudare počeo vršiti pritisak zbog njihovog aktivizma. 

Zbog tih poteza rukovodstva Albkroma, rudari i članovi/ice civilnog društva u Albaniji održali su proteste na kojima su Samira Manea optužili da pokušava uništiti SMBB nepravedno otpuštajući članove te sindikalne organizacije. Aktivisti/ce su također pokrenuli kampanju pod sloganom “Bojkotirajmo Samira Manea,” u okviru koje su pozvali građane/ke da bojkotiraju njegova poduzeća koja djeluju u čitavoj Albaniji.

Dan uoči zemljotresa koji je 26. novembra pogodio Albaniju, sindikalisti/ce su započeli štrajk koji je obustavljen na nekoliko dana u znak solidarnosti s desetinama ljudi koji su izgubili svoje živote u prirodnoj katastrofi. Ipak, članovi/ice sindikata izdvajaju da su neki njihovi kolege/ice koji nisu učestvovali u štrajku morali nastaviti s radom nekoliko sati neposredno nakon zemljotresa. To je izazvalo dodatni revolt, stoga rudari još uvijek zahtijevaju bolje uslove rada.

Brojni članovi/ice porodica poginulih rudara ne žele istupati u javnost — oni sjede i razgovaraju o nesrećama, posljednjim trenucima u životima njihovih najmilijih, o tome da su za to odgovorne privatne kompanije i državne vlasti, ali ne dozvoljavaju da se njihova imena objavljuju. Neki od njih su i sami zaposleni u rudnicima, a neki u državnim institucijama, te se zato boje da će izgubiti posao. Drugi se pak boje da će ostati bez novčane naknade na koju imaju pravo kao porodice žrtava.

Tokom naše posjete Bulćizi, od rudara i njihovih porodica imali smo priliku čuti mnoštvo priča. Naša ekipa je odabrala četiri koje vam donosimo u nastavku.

Nema prsta, nema naknade

Ljahim Boja već mnogo godina unazad započinje svoj dan prije 5 sati ujutro. Prvo nabrzinu doručkuje, zatim izlazi iz kuće i pješice se spušta niz strmi makadam. Nakon nekoliko minuta hoda, ovaj pedesettrogodišnjak se zaustavlja da bi pričekao autobus koji će ga iz mjesta Fuša Bulćiza prevesti u centar Bulćize.

Na svoje odredište stiže nekoliko minuta nakon 6 sati i odlazi ravno u kafić Cupi, gdje ispija jutarnju kafu sa svojim kolegama iz rudnika. U roku od pola sata, kafić će se u potpunosti isprazniti zato što će Ljahim i njegovi kolege već biti na poslu.

Rudari jedan po jedan koračaju do ulaza u rudnik formirajući tako “red mrava”, kako ih nazivaju njihovi sugrađani/ke. U 6:45 sati, rudari počinju ulaziti u rudnik kojim upravlja Albkrom, gdje će raditi sve do 15 sati.

Dan 10. oktobar 2016. godine započeo je otprilike na isti način za Ljahima koji u rudniku hroma u Bulćizi radi već više od 35 godina i zadužen je za osiguravanje kaveza u kojima se stotine rudara spuštaju u okno. Međutim, ovaj oktobarski dan neće biti toliko uobičajen.

Tog 10. oktobra, oko 7:30 sati, Ljahim je sa svojom trojicom kolega ušao u kavez koji se nalazio na dubini od 14 spratova. Opremljen matičnim ključem, čekićem, dlijetom, alatom za varenje, maskom i šljemom uz zaštitno uže, Ljahim je vršio sigurnosne provjere iznad kaveza u kojem su bili njegovi kolege.

Dok je provjeravao potporni stub u oknu, jedan dio se otkinuo zahvativši mu palac. “Prst mi je otpao i sišao sam nazad u kavez, i dalje vezan sigurnosnim užem,” prisjeća se.

Kada su ostali rudari ugledali krv, smjesta su pocijepali jednu majicu i njome obmotali ranu na Ljahimovoj šaci. Hitna služba rudnika ga je kasnije prevezla u lokalnu bolnicu u Bulćizi — ljekari/ke mu nisu mogli spasiti palac, već su mu samo ublažili bol. Ljahim je u bolnici proveo deset dana.

Neposredno nakon nezgode, dok se oporavljao na bolovanju, Ljahim je sedmicama pokušavao razgovarati s poslodavcima budući da se bojao da će ga premjestiti s radnog mjesta i tako mu smanjiti njegovu mjesečnu plata koja inače iznosi 54.000 leka (oko 445 eura).

Kada je saznao da se to neće dogoditi, s olakšanjem se posvetio reguliranju novčane naknade na koju ostvaruje pravo imajući u vidu činjenicu da je na radnom mjestu izgubio prst.

“Plaćam osiguranje, to su moje pare,” naglašava Ljahim. “Zašto mi ih ne bi dali?”

Prema Ljahimovim riječima, iz poduzeća su mu rekli da galerija predstavlja rizičnu lokaciju i da postoji mogućnost od povrede, te da ima pravo na novčanu naknadu.

“Isplatite mi je onda!” prisjeća se onoga što im je odgovorio. Oni su ga uvjeravali da hoće, pokušavajući ga umiriti.

“Evo, čekam, i čekam, i čekam — prošle su već tri godine,” ističe on s ogorčenjem.

Ljahim navodi da policija nije unijela njegovu nezgodu u zapisnik i naglašava da ga to sputava, odnosno da upravo zbog te činjenice ne može dobiti naknadu. “Vjerovao sam im, ali oni to nisu učinili,” kaže on.

U jutarnjim satima 6. oktobra 2016. godine, Ljahim je izgubio palac u nezgodi koja se dogodila na njegovom radnom mjestu u rudniku u Bulćizi. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Ovaj dugogodišnji rudar se vratio na posao tri mjeseca nakon zadobijanja povrede i do današnjeg dana je ostao u istoj kompaniji. Izdvaja da su kolege/ice u njegovoj okolini od tada postali oprezniji i da ga oslobađaju težih obaveza. Ipak, napominje da je to jedina pomoć koju dobija na radnom mjestu otkako je izgubio palac.

Iako još uvijek ulaže napore u reguliranje novčane naknade — tvrdi da je prije četiri do pet mjesec išao u sjedište Albkroma u Tirani — i dalje ne zna kada će je primiti.

Ljahim ističe da se njegova porodica ne nalazi u finansijski povoljnom položaju, zbog čega mu je prijeko potreban novac. Ni njegova supruga ni njegove kćerke do sada nisu uspjele pronaći posao, dok se njegov sin preselio u Grčku, također u potrazi za zaposlenjem.

S obzirom na te okolnosti, Ljahim sebi ne može priuštiti poslijepodnevni odmor nakon radnog vremena. Naime, on sa suprugom i kćerkama radi u bašti i brine se o domaćim životinjama, a kada nema obaveza u rudniku, onda cijeli dan provodi obavljajući poslove na svom imanju.

Prednost tog rada je što njegova porodica ne mora kupovati luk, grah, jaja, mlijeko, sir, jogurt, meso peradi i pojedino voće, te su tako u prilici uštedjeti nešto novca.

“Ne kupujemo ni rakiju”, naglašava Ljahim uz osmijeh dok podiže čašicu ovog alkoholnog pića koje je napravio sa ženom. “Nekako se snalazimo — pa kako god.”

Kada je riječ o njegovoj naknadi, odlučno tvrdi da neće odustati. “Ma da je pet leka”, kaže on. “To su moje pare.”

Oči u oči s medvjedom na putu do posla

Samo nekoliko metara dalje od samog centra Stare Bulćize nalazi se trosoban stan u kojem Ferhat Kurti živi sa svojom majkom, suprugom i njihovo dvoje djece. Ovaj pedesetčetverogodišnjak se u Bulćizu preselio prije 30 godina, kada se zaposlio kao rudar.

Centar grada je od njegovog stana udaljen koliko i rudnik u kojem radi već tri desetljeća. Ferhat je u ovom području gotovo cijeli život — tu su odrasla njegova dva sina, koji trenutno žive u inozemstvu. Bez obzira na sve to, iz ovog kraja nosi i neke ne tako lijepe uspomene.

Prije više od deset godina, dok je radio na dubini od pet spratova u rudniku u Bulćizi, Ferhat je osjetio oštru bol u predjelu grudi. Nakratko je zastao i već je nakon nekoliko minuta nastavio s radom, mada se nije osjećao najbolje. Kasnije je završio smjenu i vratio se kući, ali bol u grudima nije jenjavala.

Sutradan se vratio na posao, uprkos tome što je osjećao nelagodu kada se probudio. Kolegama je nevoljko rekao kako se osjeća i oni su ga odmah natjerali da ode u ambulantu istog dana, čim okonča smjenu.

“Uh, uh, uh”, prisjeća se uzvika svog ljekara.

Ferhat je doživio srčani udar — hospitaliziran je, iako to i nije želio.

“Nije me toliko boljelo”, navodi on, te dodaje da se osjećao beskorisno. “Bio sam ljut, jako ljut.”

Bio je uvjeren da je imao dovoljno snage da nastaviti raditi i znao je da je morao radi svoje porodice, budući da je njegova plata bila jedini izvor prihoda u njegovom domaćinstvu.

Sedam dana kasnije, i rado i nerado je odlučio napustiti bolnicu. Smjesta se vratio na posao — na infarkt nije gledao kao na nešto ozbiljno — i nakon dvije sedmice rada u rudniku doživio je još jedan srčani udar. Ovaj put se onesvijestio.

“Znam samo da sam se probudio u bolnici”, prisjeća se on.

Nije imao izbora — morao se oporavljati malo duže. Njegovo bolovanje je produženo nakon što je dva mjeseca kasnije doživio i treći infarkt. “Niko od nas nije baš stručan, ali mislim da ga je izazvala prašina [u rudniku]”,  tvrdi Ferhat.

Čak i prije srčanih napada, višedesetljetni rad u rudniku itekako je ostavio traga na njegovom organizmu. Pogledate li njegove ruke izbliza, uočit ćete da su mu vrhovi prstiju poderani od dugogodišnjeg kopanja.

Mada je ovaj posao ostavio dugotrajne posljedice na njegovo zdravlje, smatra da je još uvijek fizički sposoban za rad u rudniku. Kako bi to opravdao, spominje mnogobrojne nezgode koje je tokom godina preživio u rudniku u Bulćizi, uključujući i slučajeve kada su njegove kolege poginuli uslijed odronjavanja ili eksplozija plina, pri čemu po cijelom tijelu pokazuje veliki broj ozljeda koje je zadobio na poslu.

I nakon tri infarkta, Ferhat je još deset godina nastavio raditi u rudniku — ne kao rudar, već kao serviser ventilacije čiji je zadatak osiguravanje dovoda kisika u okno.

Ne samo da je uspio zadržati posao, nego je i učestvovao u štrajkovima i protestima. Jedan od najmasovnijih takvih događaja bio je štrajk održan 2011. godine, na kojem su rudari između ostalog zahtijevali povećanje plata i ulaganje u rudnik. Međutim, tvrdi da od toga i nije imao neke koristi.

Potpisivanjem ugovora o koncesiji, Albkrom je 2013. godine postao odgovoran za upravljanje galerijom u kojoj radi Ferhat.

Nakon nekog vremena, uslijedile su nove nevolje, ovaj put na protestima koji se svake godine organiziraju na Dan rada. “Ja u Bulćizi i da ne odem [na protest] Prvog maja?”, glasi Ferhatovo retoričko pitanje koje postavlja dok se prisjeća simboličnih demonstracija koje su rudari održali ispred rudnika 2017. godine.

Tog Prvog maja, svoj bijes je u prvom redu usmjerio na čelništvo rudarskog sindikata, za koje tvrdi da poduzeću nije adekvatno nametnulo zahtjeve za povećanjem plata i poboljšanjem uslova rada.

“Malo sam pretjerao — rekao sam mu [predsjedniku sindikata] psihološki i finansijski ubijaju rudare”, prisjeća se Ferhat, te tvrdi da njegova izjava jeste bila pretjerana, ali da nije rekao ništa gore od toga.

Izdvaja da su ga nekoliko dana nakon toga pozvali u prostorije kompanije da objasni zašto je tako reagirao, a naknadno je obaviješten da je suspendiran s posla na tri mjeseca. U tom periodu je dobijao svoju redovnu platu i čekao da sazna šta će biti s njim.

Rukovodstvo poduzeća je na kraju odlučilo da ga premjeste u pogon za preradu hromita smješten u Burelu, mjesto udaljenom od Bulćize otprilike sedam kilometara. Poručili su mu da je ta odluka donijeta zbog njegovih kardiovaskularnih tegoba. “Vi ste ti kojima nešto nije uredu sa srcem”, bio je Ferhatov odgovor koji im je uputio.

Vjeruje da su ga odlučili premjestiti ne zato što im je bilo stalo do njegovog zdravlja, već zato što je učestvovao na protestu. “Shvatio sam to kao odluku o progonu koja je donesena jer sam digao svoj glas”, kaže on.

Iako je negodovao, Ferhat je pristao da radi u Burelu. Ipak, tamo je — za razliku od prije — morao prelaziti više kilometara pješice po planinskom putu. “Jednom sam na putu do posla naišao na medvjeda,” naglašava Ferhat.

Ističe da je o ovom slučaju obavijestio nadređene, ali da se niko nije pozabavio tom temom.

Ferhat je tamo radio sve do ljeta 2019. godine kada je, u junu, dobio otkaz. Tvrdi da su kao razlog naveli kršenje kodeksa rada imajući u vidu to da je psovao i fizički napao svoje nadređene tokom prepirke koja je nastala nakon što je zatražio da ga vrate u Bulćizu.

Tako je već šest mjeseci nezaposlen. Kako bi popravila finansijsko stanje u porodici, njegova supruga je počela raditi na crno na jednom privatnom otvorenom ugljenokopu, gdje se hromit vadi iznad površine zemlje.

Njihov sin — koji trenutno živi u Njemačkoj — također je proveo nešto manje od godinu dana radeći na crno u jednom rudniku sve dok ga povreda stopala nije natjerala da napusti posao.

Ferhat se prisjeća riječi koje mu je sin rekao u vezi sa strukom unutar koje je izgradio karijeru.

“Radio si 30 godina i šta sad imaš od toga? Kad ti nisi mogao postići ništa za sve te godine, šta ću onda ja postići?”

Eljton Debreši (Elton Debreshi) i Bećir Duriči (Beqir Duriçi), koji već dugi niz godina rade u Albkromu, suosnivači su novog rudarskog sindikata. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Revolt treće generacije

Još prije nego što je napunio 20 godina, Eljton Debreši je napustio Bulćizu.

Budući da se suočavao s poteškoćama pri potrazi za poslom u svom rodnom gradu, osjetio se primoranim na odlazak u Grčku, gdje se bavio raznim poslovima, uglavnom u građevinskom sektoru. Međutim, u to vrijeme je Grčka bila zahvaćena ekonomskom krizom, te su stotine hiljada mladih osoba — pa tako i on — ostale bez posla.

Eljton se 2010. godine vratio u Bulćizu, ali je razmišljao o tome da ponovo ode u Grčku. Njegovi planovi su se promijenili kada je doživio nezgodu na motociklu zbog koje je bio spriječen raditi narednih nekoliko mjeseci.

Kada se oporavio, počeo je tražiti posao u gradu i kao što to svi u Bulćizi znaju, rudnik nudi jednu od rijetkih prilika za zaposlenje u tom mjestu.

Mogao se snaći u rudniku zato što je njegov otac tamo radio više od 30 godina, dok mu je djed bio zaposlen na istom mjestu još od njegovog otvaranja. Prema tome, Eljton je 2010. godine krenuo njihovim stopama.

To je ujedno bila treća godina otkako je još jedan mladić iz Bulćize, Bećir Durići, nastavio tradiciju članova svoje porodice i zaposlio se u rudniku.

Bećir Duriči već mnogo godina radi u rudarskoj industriji, baš kao što je to bio slučaj s njegovim bratom, ocem i djedom. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Bećir izdvaja da je prvih nekoliko godina bilo naročito teško, imajući u vidu učestale nezgode, teške uslove rada i niske plate.

Sjeća se da su rudari svojevremeno odsustvovali s posla nekoliko mjeseci, čime su prisilili poslodavce da povećaju njihove plate. Učestvovao je i u štrajku održanom 2011. godine, nakon čega je dvije godine kasnije promijenio poslodavca — dio rudnika u kojem je radio prešao je u vlasništvo Albkroma, čije je rukovodstvo obećalo da će ulagati u rudnik.

Eljton je čuo glasine o tome da će novi vlasnik omogućiti bolje uslove rada, što ga je navelo da promijeni poslodavca. To je i učinio u februaru 2014. godine, tako da su do kraja 2019. Eljton i Bećir radili za istu kompaniju. Ipak, obojica kažu da Albkrom nije ispunio obećanja vezana za poboljšanje uslova rada za rudare/ke.

“Stvar je u tome što je poduzeće ulagalo samo u povećanje dubine rudnika, i to su uradili samo radi vlastitog profita,” navodi Bećir.

Prema njegovim riječima, to je samo povećalo obim rada, ali kompanija im nije pružila veće plate niti je učinila uslove rada boljim.

Osvrćući se na posljednjih nekoliko godina koje je proveo na ovom poslu, Eljton se prisjeća brojnih povreda. “Helikopterska linija Tirana-Bulćiza počela je ličiti na liniju minibusa,” tvrdi on.

Bilo je i mnoštvo nesreća sa smrtnim ishodom.

Eljton se ponajbolje sjeća one u kojoj je život izgubio dvadesetsedmogodišnji Eduard Damas. Tog tragičnog dana 2017. godine, vijesti o nesreći su se velikom brzinom proširile među stanovništvom Bulćize, ali ime poginulog nije odmah objavljeno, već samo njegovi inicijali — koji su isti kao i Eljtonovi.

Eljtona su odjednom počeli zvati mnogobrojni prijatelji/ce i rodbina. Međutim, na svom telefonu u tim trenucima nije imao mreže. I on je čuo za nesreću, te je pokušavao doći do informacija o tome da li su njegovi otac i mlađi brat, koji su također radili u rudniku, bili povrijeđeni. Članovi porodice Debreši su se jedni s drugima uspjeli čuti tek nakon radnog vremena.

Eljtona i Bećira je taj slučaj iscrpio. Posebno su bili kivni na rudarski sindikat, za koji su smatrali da ne radi svoj posao i da je na strani vlasničkog poduzeća, a ne rudara. Zbog toga su od sindikata su zahtijevali odgovor, i – prije svega – povećanje plata. Čelništvo sindikata je obećalo da će porazgovarati s liderima/kama kompanije.

Nekoliko dana kasnije, sindikat je obavijestio Bećira da poduzeće neće povećati plate, što je razbjesnilo ne samo njega, nego i Eljtona zajedno s 30 njihovih kolega koji su pripremili navedeni zahtjev.

Bećir, Eljton i tih 30 rudara počelo je prikupljati potpise kako bi osnovali novi sindikat, za što su saznali upravljački vrhovi i kompanije i sindikata. U roku od nekoliko dana, Eljton i Bećir su premješteni sa svojih radnih mjesta.

“Poslali su me na dubinu od 17 spratova, gdje su obaveze teže,” izdvaja Bećir.

S druge strane, Eljton — koji je do tada bio rudar — prebačen je na poziciju vozača vagoneta. Obojica su radili na svojim novim radnim mjestima, ali su istovremeno nastavili s prikupljanjem potpisa kolega/ica da bi naposlijetku podnijeli sudski zahtjev za registraciju njihovog sindikata.

“S grupom pouzdanih osoba smo neprestano radili na osnivanju [novog] sindikata,” ističe Eljton.

Dana 15. oktobra 2019. godine, sud u Tirani je priznao njihov sindikat kao legitimno tijelo. Mjesec dana kasnije, okupili su se u centru Bulćize da ozvaniče osnivanje Zajedničkog sindikata rudara u Bulćizi — Eljton je izabran za predsjednika Sindikata, dok je Bećir stupio na mjesto šefa finansija.

Ipak, Eljton je 19. novembra pozvan u prostorije Albkroma u Bulćizi, gdje su mu rekli da poduzeće ne priznaje novi sindikat te ga pitali koji su njegovi ciljevi.

Rečeno mu je i da će 21. novembra morati prisustvovati sastanku koji će biti održan u sjedištu kompanije u Tirani. Kaže da je na tom sastanku čuo isto [što su mu prethodno poručili u Bulćizi], mada su poslodavci ovaj put spomenuli i nekoliko izostanaka.

Prema njegovim riječima, optužili su ga da je mjesec dana ranije odsustvovao s posla pet dana zaredom. Eljton naglašava da je bio odsutan zato što je njegovo dijete bilo bolesno — što može potvrditi ljekarskim nalazom — i da je svoje nadređene blagovremeno obavijestio o tome da će izostati s posla.

Međutim, 23. novembra je otpušten uz obrazloženje da je prekršio kodeks rada i da nije poštivao radni raspored.

Nakon što su saznali da je predsjednik njihovog novog sindikata dobio otkaz, 25. Novembra rudari su stupili u štrajk okupivši se ispred prostorija poduzeća u Bulćizi.

Tog dana je u sjedište kompanije u Tirani pozvan Bećir. Kako navodi, poduzeće je i njega optužilo da se nije pojavljivao na radnom mjestu, pri čemu on ističe da je bio odsutan samo nekoliko minuta i da je kasnio zato što je red na ulazu u rudnik bio dug.

Po povratku iz Tirane, Bećiri se pridružio štrajku na kojem su rudari odlučno istrajavali uprkos kontinuiranim pritiscima s vrha kompanije. Ipak, nakon zemljotresa koji je pogodio Albaniju krajem novembra, štrajk je zaustavljen na nekoliko dana u znak solidarnosti sa žrtvama.

Štrajk je nastavljen 1. decembra i trajao je još tri dana da bi 3. decembra i Bećir bio otpušten.

“Poslije toga su počeli ucjenjivati rudare prijeteći im da neće dobiti plate krajem decembra ako se ne vrate na posao,” izdvaja Bećir.

Početkom 2020. godine, nakon još jednog protesta rudara iz poduzeća su ih obavijestili da će biti isplaćeni.

Bećir smatra da je kompanija Eljtonu i njemu uručila otkaze kako bi poslužili kao primjer drugim rudarima ukoliko se budu nastavili buniti. Napominje da se isto dogodilo Beharu Đimiju (Gjimi) i Aljiju Đeti (Ali Gjeta), koji su ibili članovi Vijeća novog sindikata. I oni su otpušteni zbog navodnih neopravdanih izostanaka.

“Od svojih nadređenih nikada nisam čuo prigovore vezane za to da kasnim ili da ranije izlazim s posla,” zaključuje Eljton. “Zašto su se takve tvrdnje pojavila kada smo osnovali sindikat i počeli tražiti naša prava?”K

K2.0 je zamolio Albkrom za izjave, ali iz kompanije nisu odgovorili na naše upite.

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.

Videoprilog: Trendeljina Haljilji (Trëndelinë Halili) / K2.0.