Književnost pisana u zemljama Balkana, ili ona koju stvaraju pisci koji potiču iz regije, dobija sve važnije mjesto u svjetskoj literaturi.
Rat, izbjeglištvo, migracije, pad jednog sistema vrijednosti, često su teme autora kao što su Aleksandar Hemon, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Staša Stanišić, Faruk Šehić, imena koja već odavno zauzimaju važna mjesta u modernoj svjetskoj literaturi.
Neki od njih stvaraju na svojim jezicima, u zemljama u kojima žive, dok dobar dio piše u zemljama u kojima su našli novi dom, na jeziku koji su prisvojili nakon što su napustili zemlje rođenja, kao izbjeglice ili miganti.
Ali pored ovih “velikih imena” ima puno autora koji pišu sa Balkana i o Balkanu i koje bi bi zaista trebalo čitati.
Bez sumnje bi ova lista mogla biti duža, ali ovo je moj izbor sa sedam imena koja preporučujem.
- Damir Karakaš (Hrvatska, 1967)
Damir Karakaš jedna je od najautentičnijih literarnih pojava na prostoru postjugoslovenske književnosti.
Još od svoje knjige priča “Kino Lika”, objavljen 2008. godine, preko romana “Blue Moon” i romanesknog, ostvarenja “Sjećanje šume”, Karakaš je izgradio prepoznatljiv prosede koji ga prikazuje kao pisca koji svoje knjige duboko promišlja, i u njihovoj izvedbi se beskompromisno u jeziku suočava sa nekim od temeljnih pitanja ovih prostora, ali i čovjeka uopšte, bačenog u žrvanj povijesti i političkih sistema.
Ono što je posebno karakteristično za ovog autora jeste da je u okviru potrage za hronotopom svojih knjiga izgradio cijeli jedan književni svijet ličkog kraja [dijela Hrvatske iz kojeg potiče] i u literaturu ga uveo kao centralnu pozornicu drame i tragikomike svojih junaka.
Polazeći od tog svijeta, Karakaš iz knjige u knjigu ide za složenijim oblicima pronicanja u jednu tradicionalnu sredinu, tragajući za onim pukotinama i pomjerenostima koje će suptilnim jezičkim intervencijama do srži direktno razobličavati mitomaniju jednog patrijarhalnog života, donoseći karaktere i situacije koji prikazuju svu mračnost dvadesetog stoljeća u njegovim političkim i ideološkim burama.
Posljednja Karakaševa knjiga “Proslava”, moglo bi se reći, u književnost ovih prostora vraća jedan klasičan postupak, tačnije da pokazuje da je za uspjelu književnost i dalje najvažnija snažna noseća priča.
Karakaša možete čitati na njemačkom, češkom, makedonskom, slovenačkom, italijanskom i engleskom.
- Arian Leka (Albanija, 1966)
Arian Leka je autor koji je u evropskom kontekstu postao poznat nakon demokratizacije Albanije i predstavlja književnu avangardu koja je raskrstila sa hodžinskim socrealističkim postupkom u književnosti kao dominantnim.
Leka kao pisac, vidjeće se to iz načina oblikovanja njegovih priča u knjizi “Muževljeva leđa”, jeste nesumnjivo stasavao na socrealističkoj književnosti, ali ju je potom kao autor prenebregao i tu podlogu iskoristio za razvoj pripovjedačkog stila koji, biću slobodan da napišem, danas sigurno jeste jedan od najautentičnijih autorskih postupaka u ovom dijelu Evrope.
Ono što su opsesivne teme Lekine književnosti tiče se prije svega odnosa spram prošlosti, onoj zatvorenoj, totalitarnoj u razdoblju Envera Hodže, vrhovnog vođe koji je bio na čelu te države od 1944. do smrti 1985. godine, te sadašnjosti koja je neizostavno determinirana tim prošlim vremenom, kao bolnom ranom, ili još bolje kao dubokom traumom jednog društva.
Otuda Lekina književnost, kako ona u pričama iz knjige “Muževljeva leđa”, tako i ona iz esejističkih (mada je kod Leke teško govoriti o jasnim žanrovskim određenjima, budući da pisac u svom tekstu neprestano mijenja žanrovske perspektive) knjiga “Jedanaest akustičnih eseja” i “Dollap” svoj fokus usmjerava na suočavanje sa temeljnim potresima albanske kulture.
Počevši od obilja priča o odlascima, pražnjenju društva od stanovništva, koje već više od jednog vijeka emigira iz Albanije, preko tekstova koji obrađuju generacijske sukobe i traumu zatvorenosti prouzrokovanu Hodžinim režimom, do zapisa o rodnom Lekinom gradu Draču i moru koje u jednom trenutku jeste put u “bolji svijet”, a u drugom već prijeteća sila putem koje dolaze brodovi kolonizatora, Leka ponire dubinski u one pukotine jedne kulture koje su naizgled nevidljive, a zapravo se na njima reflektuju ključni lomovi koji temeljno potresaju čovjekov život.
Književnost koju piše Arian Leka možete čitati na njemačkom, francuskom, italijanskom, engleskom, španskom, rumunskom, bugarskom i hrvatskom jeziku.
- Emina Smailbegović (Bosna i Hercegovina, 1996)
Emina Smailbegović mlada je književnica i muzikologinja iz Breze, koja studira postdiplomske studije na Univerzitetu La Sapienza Roma u Rimu. “Via Appia” je naslov njenog romanesknog prvjenca.
Radi se o autorici koja je na početku dvadesetih godina života, a sa druge strane posrijedi je književno ostvarenje koje umnogome pomjera neke ustaljene granice pripovijedanja u recentnoj bh. književnosti.
Roman “Via Appia” rijedak je i uspješan primjer kako se zapravo ulazi u književnost sa razlogom. Ono što je upadljivo jeste da autorica piše neusiljeno, te da je roman nastao zaista kao potreba da se jedna priča ispriča umjetničkim sredstvima.
Junak ovog romana, Kozimo Meštrović, netipičan je protagonista koji zaobilazi sve manjkavosti generacijske proze. Kozimo svoju priču pripovijeda iz Đenove (Genova), prelaz je milenija i on se, dok snijeg iznenada zatrpava Mediteran, sjeća burnih dana svoje mladosti na početku devedesetih godina 20. vijeka.
Porijeklo mu je italo-slovensko, po jednoj strani porodice (onoj iz Rima) Italijan je sa katoličkom porodičnom tradicijom, a po drugoj (onoj iz Dubrovnika) Jugosloven sa simpatijama prema djedu komunisti i ateisti.
Taj odabir jednog specifičnog karaktera, rasterećenog od standardnih identitetskih okvira naše književnosti iznimno je smjela odluka ove spisateljice. Smailbegović zaobilazi tipično involviranje junaka u neposredne događaje, već njegovim identitetskim ambigvitetom stvara složen put kojim se ovaj junak suočava sa sobom i sa svijetom koji ga okružuje.
Time se drama mladog čovjeka na prelazu milenija oslikava sa mnogo dalekosežnijim posljedicama. Autorica uspijeva tim odmakom dati uvjerljivu sliku milenijumskog prelaza, donoseći pred čitaoca slojevitu priču o jednom vremenu koje je iz temelja promijenilo našu civilizaciju.
Prateći Kozimove avanture, putovanja u Egipat, Veneciju, Đenovu, Dubrovnik i Rim, čitalac se suočava sa autentičnom ljudskom dramom u potrazi za vlastitim putem.
- Stevo Grabovac (Bosna i Hercegovina, 1978)
Stevo Grabovac književnik je iz Bosanskog Broda. Izdavačka kuća Imprimatur iz Banjaluke objavila je tokom ove godine njegov prvi roman “Mulat Albino Komarac”.
Ovaj pisac progovara iz pozicije izgubljene generacije koja je tokom rata u nekadašnjoj Jugoslaviji bila još malodobna za direktno učešće u njegovim pokoljima, ali koja je odrastajući okružena nasiljem u najbrutalnijem svom izričaju u potpunosti ostala obilježena njime.
Dakako, tako posmatrano ne bi se moglo reći da se radi o nečemu do sada nepoznatom u ovdašnjim literarnim okvirima, jer mnogi su pisci iz generacijske perspektive ovdje nastojali govoriti o ratnim i poratnim vremenima.
Ono što, međutim, književnost Steve Grabovca distancira od mnogih drugih ostvarenja koja se bave sličnim tematskim krugom jeste da ovaj pisac uspijeva svoj roman izdići iznad refreničnog ponavljanja dobro poznatih faktografskih činjenica iz naznačenog razdoblja. Umjesto toga, autor ide za gradnjom junaka putem kojeg će ispričati jedinstvenu priču o odrastanju u pograničnom gradu Bosanski Brod, ratnom nasilju, ali i apatičnim i raspalim postratnim gradovima u kojima je svaka misao na budućnost postala nedostižna utopija.
“Imam dvadeset sedam godina i nemam nikakvu budućnost pred sobom”, reći će za sebe Grabovčev junak.
Atmosfera ovog romana stoga jeste, prije svega, mučna, ona svjedoči jednoj opštoj razrušenosti u kojoj se čovjek savija do neprepoznatljivosti u svom obličju.
Grabovac priču ne donosi linearno, iako ispripovijedana u prvom licu, ona prevazilazi oblik ispovijesti, a čestim promjenama vremenskih tački gledišta, krećući se u tri pravca (mira, rata i poraća), postiže se dinamičan efekat koji ovaj roman čini lako prohodnim za čitaoca. Ipak, to ne znači da je riječ o tekstu bez težine.
Naprotiv, Stevo Grabovac pokazuje iznimno preciznu vještinu gradnje narativa, poigravanja sa ironijom i oniričnim fleševima, čime se postiže ritam teksta koji jeste tečan, ali koji upravo iz toga crpi svu strahotnost prizora koje donosi.
- Jasna Dimitrijević (Srbija, 1979)
Jasna Dimitrijević je još u svojoj prvoj knjizi priča, “Prepoznavanje”, pokazala da je autorica koja formom kratke priče vlada izuzetno dobro.
Taj pripovjedački prvijenac ove autorice donio je važno pomjeranje, kako u kontekstu onoga što se označava kao žensko pismo, tako i u postupku koji je posvjedočio da je posrijedi autorica koja u tijelo priče ulazi sa minucioznim osjećajem za detalj, te sa dobro osmišljenim kompozicionim rješenjima.
Suženi prostor kratke priče traži vještinu sažetosti, ali i znanje u osluškivanju ritma priče, da bi se u nekoliko poteza, bez suviše raspisivanja, dala suština onoga što priča jeste, a da se pri tome ona ne svede na banalnu anegdotu.
Knjigom “Fibonačijev niz” Dimitrijević nastavlja tamo gdje je stala sa svojom prethodnom knjigom. Iznova se kod ove autorice uočava književni zamah koji insistira, prije svega, na efektnom detalju, maloj pukotini, koja će pred čitaocem otvoriti ponore egzistencije njenih junaka.
U preciznim potezima, prateći zakrivljenja i pomjerenosti stvarnosti, autorica kroz promjenu registara, krećući se kroz različite karaktere, iznova dojmljivo pokazuje vještinu oblikovanja kratke priče kao pripovjedne forme.
U odnosu na knjigu “Prepoznavanja”, Dimitrijević ovdje dodatno razvija svoj postupak, pa stoga njena posljednja knjiga pokazuje predan autorski rad na brušenju stilskog postupka, te pronalaženju još boljih rješenja kako bi se priča što efektnije izvela do kraja.
- Goce Smilevski (Makedonija, 1975)
Goce Smilevski je autor specifičnih romanesknih biografija povijesnih ličnosti. Poznati su njegovi romani “Razgovor sa Spinozom” i “Sestra Sigmunda Frojda”.
U svom posljednjem romanu “Heloiza ili povratak riječi” Smilevski se tematskim okvirom ponovo vraća priči o istorijskim ženama koje su ostale u sjeni muškaraca. U tom pogledu, radi se o jednom proznom trendu koji uzimajući povijesni okvir stvarne ličnosti gradi fikcionaliziranu romanesknu biografiju žene, nastojeći na taj način dekonstruisati jednoperspektivnu romantizovanu priču kojom je ona postavljena u poziciju one koja je tu samo kao odjek dominantne muške perspektive.
Smilevski u romanu “Heloiza ili povratak riječi” nastoji izgraditi slojevitu pripovijest u kojoj će se pored sudbine povijesne žene sliti i cijeli niz drugih elemenata, koji priču usložnjavaju i stvaraju pozornicu na kojoj će se odigrati tragična životna drama njegove junakinje. Ovoga puta kao istorijsku osnovu svog romana Smilevski uzima srednjovjekovnu priču o zabranjenoj ljubavi Heloize i Abelarda. Nekoj vrsti istorijskog parnjaka Tristanu i Izoldi.
Ono što je, međutim, bez obzira na glasovitost ove klasične francuske ljubavne priče, fokus romana Goceta Smilevskog, ne iscrpljuje se u rekonstrukciji poznatih njenih detalja. Naime, tragajući za istorijskim izvorima ove priče, Smilevski otkriva da Abelardova i Heloizina pisma, koja su sačuvana u Pariškoj knjižnici, možda i nisu u potpunosti autentičan izvor.
Zapravo, prema nekim istraživačima, Abelardo je taj koji je napisao sva pisma, i ona Heloizina, kako bi “našminkao” svoju biografiju za vječnost. Polazeći od tog izostanka Heloizinog glasa, kao inicijalne potrage ovog romana, autor ispisuje autentičnu književnu fikciju u potrazi za glasom koji nedostaje.
Knjige Goce Smileskog prevedene su i na njemački, engleski, slovenački, češki i mađarski jezik.
- Stefan Bošković (Crna Gora, 1983)
Stefan Bošković je pisac, dramski pisac i scenarista. Njegov roman “Šamaranje” nagrađen je 2013. godine na konkursu za Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori. Kratke priče i drame obavljivao je u nekoliko časopisa i antologija.
Njegova knjiga priča, “Transparentne životinje”, objavljena 2017, koncepcijski je osmišljena i izvedena knjiga priča kojom ovaj autor nastavlja razvijati postupak uspostavljen u svom romanesknom prvijencu “Šamaranje”.
Bošković je autor čiji stil odlikuje svedeno pripovijedanje, sa čestim inverzijama i obrtima pripovjedne stvarnosti, što njegovoj prozi, ispisanoj mahom u fleševima ili slikama daje poetski ritam.
Tematski registar Boškovićevih priča u “Transparentnim životinjama” svojom atmosferom, ali i pomjerenošću koju ova knjiga nosi, donosi pred čitaoca svojevrsnu tranzicijsku postapokalipsu.
Moglo bi se, također, kazati da četrnaest priča koje ova knjiga donosi funkcionišu i kao partitura, budući da, kako je i Vladimir Arsenić u pogovoru ove knjige primijetio, svaka od njih djeluje kao element u okviru jednog muzičkog stava.
Drugim riječima, Bošković u “Transparentnim životinjama” donosi jednu simfoniju postapokaliptičnog vremena, usljed kojeg čovjek postaje stvar ili funkcija. Robot koji je otuđen, oslobođen emocija i savjesti. Otuda junaci Boškovićevih kratkih proza djeluju kao unaprijed poražene, neuravnotežene i neurastenične kreature koje bazaju u svom somnambulnom transu, koje ne mogu da ostvare čvrste odnose, čije su veze sa stvarnošću pokidane. Zato je taj svijet brutalan, krvav i nasilan.
Naslovna fotografija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.
