Andreas Winhart, političar iz redova desnopopulističke stranke Alternativa za Njemačku (AfD), smatra da su Albanci_ke lopovi. To je izjavio kao predizborno obraćanje koje je izazvalo lavinu kritika, a u kojem je ujedno koristio antisemitističke stereotipe, nazivao crnce_kinje uvredljivim riječima te okrivio izbjeglice za slučajeve zaraze HIV-om i šugom.

Uprkos njemačkim zakonima koji zabranjuju govor mržnje, Winhartovi komentari nisu procesuirani kao podstrekivanje, već su okarakterisani kao sastavni dio “prava na retoričko preuveličavanje”.

Winhart nije kažnjen, ali njegovi kritičari_ke jesu. Godine 2019, njemačka komičarka, umjetnica i aktivistica Énissa Amani na Instagramu je reagovala na Winhartovu rasističku harangu. U novembru 2021. godine izdat je nalog za Amanino hapšenje, a zbog toga što je vrijeđala člana AfD-a.

Amani je u objavi na Instagramu Winharta nazvala “gadom” i “idiotom” te je skrenula pažnju na to da u sudskom procesu koji je vođen u vezi sa njegovim govorom mržnje nije donijeta osuđujuća presuda. Zato Amani sada mora platiti kaznu u visini od 1800 evra, a bude li odbila da to učini, završit će iza rešetaka. Čim je ova vijest dospjela u javnost, korisnici_e društvenih medija u masovnom broju su se solidarisali s Amani.

Énissu Amani je teško opisati nekome sa strane. Osobe albanske nacionalnosti mogle bi pomisliti: “A është shqiptare?” (“Je li ona Albanka?”) Njeno ime tako zvuči. Naime, Amani je poznata po tome što se oslanja na preko milion svojih pratitelja_ica na Instagramu ne samo radi marketinga i zabave, nego i za potrebe društvenog aktivizma. Primarno se bori protiv one vrste rasizma koju je osjetila na svojoj koži odrastajući u Njemačkoj kao kćerka izbjeglica iz Irana.

Kazna za Amani nije velik trošak. No, ne radi se o novcu. Ona odbija da prihvati to što Winhartove rasističke i antisemitističke izjave prolaze nekažnjeno, shodno čemu želi da isti plati bar simboličnu novčanu kaznu za svoje komentare.

Amani je na Instagramu objavila snimak u kojem je zamolila pratitelje_ice da joj pomognu da se odluči: da li da plati kaznu ili da ide u zatvor u znak protesta. U razgovoru vođenom na istoj platformi između ostalog je planirano da antifašističke inicijative na 40 dana preuzmu njen nalog na Instagramu, a kako bi doprli do što većeg broja ljudi i edukovali ih o ovom problemu. Ohrabrena valom solidarnosti, Amani je na kraju odabrala da ide u zatvor umjesto da plati kaznu.

Iako su na meti govora mržnje koji dolazi od AfD-a i drugih aktera u Njemačkoj, primijetila sam da su Albanci_ke i na Instagramu i u mom neposrednom okruženju solidarni tek u ograničenoj mjeri. Od pripadnika_ca albanske dijaspore očekivala sam da postavljaju albanske zastave ispod objava Énisse Amani ili da barem neko od mojih bližnjih podijeli Amanin slučaj u porodičnoj grupi na WhatsAppu. Utoliko sam i posumnjala u to da nas je Winhart uopće targetirao uvredama te sam se zapitala jesam li možda sve ovo samo pogrešno shvatila. Stiče se utisak da Albanci_ke gotovo nikad ne učestvuju u antirasističkim diskursima u Njemačkoj, pa čak ni onda kada su i sami na udaru. Zašto je to tako?

Albanci_ke i migrantski diskursi

U posljednjih nekoliko godina brojni Nijemci_ice migrantskog porijekla — često kvir i/ili ženske osobe iz druge ili treće generacije doseljenika_ca koje su aktivne u medijima, na kulturno-umjetničkoj sceni ili u oblasti političkog obrazovanja — koji imaju uticaj na diskusije koje se vode o rasizmu, diskriminaciji i Njemačkoj kao postmigrantskom društvu. Oni ne samo da osnažuju jedni druge, već se i uzajamno kritikuju da bi dalje razvili aktualne društvene rasprave.

Međutim, tek nekolicina Albanaca_ki u Njemačkoj učestvuju u takvim kritičkim migrantsko/njemačkim stavovima. Među njima su žene kao što je Elona Beqiraj, koja je objavila “Und wir kamen jeden Sommer” (“I dolazili smo svakog ljeta”), knjigu poezije koja se bavi pitanjima pripadanja. Beqiraj je trenutno uključena u niz političkih projekata usredsrijeđenih na probleme kao što je desničarski terorizam. Aferdita Suka, članica Stranke zelenih u Berlinu, politički je aktivna, a naročito u oblasti rada u zajednici. Nadalje, Fatbardh Kqiku, suosnivač inicijative Diversity Mentoring Germany te član uprave organizacije The Kaneza Foundation for Dialogue and Empowerment e.V, upravo objavljuje svoju prvu knjigu pod naslovom “Zwischen den Risses” (“Između pukotina”). Krug Albanaca_ki koji su politički angažovani zasad nije širok, ali oni ipak rade na važnim stvarima.

Albanski glasovi nadjačani u četvrtom valu

Slučaj Énisse Amani intenzivirao se u najgorem mogućem momentu. Naime, Njemačku je zapljusnuo četvrti val koronavirusa, pri čemu je krajem novembra u jednom danu zabilježeno 76.414 novih slučajeva zaraze. Značajan broj ljudi, među kojima je mnoštvo glasača_ica AfD-a, ne želi da se vakciniše, čime ugrožavaju zdravlje drugih. Građani_ke su umorni, anksiozni i frustrirani, a i to uslovaljava uključenost njemačkih Albanaca_ki u Amanin slučaj.

Ja sam posljednja osoba koja bi na društvenim medijima s ponosom objavila nešto o uspješnim ljudima albanskih korijena, a što čine mnogi Albanci_ke. Pretpostavljam da moja suzdržanost glede “patriotskih objava” ima veze s time što sam odrastala na relaciji Njemačka—Kosovo, zbog čega se kritički odnosim prema konceptu patriotizma. Nemojte me pogrešno shvatiti. Naravno da budem sretna kada vidim da Albanci_ke uspijevaju u svijetu i da mi naviru suze kada pomislim na sve one potresne biografije te na ratna iskustva kroz koja smo prošli. Ipak,  vjerujem da bi Albanci_ke i unutar i van dijaspore zaista trebalo da pridaju više pažnje slučaju Énisse Amani, i to zbog više razloga.

Albanska dijaspora je do sada pretežno šutjela o Amaninom slučaju i rasističkim napadima kojima su bili izloženi od navedenog člana AfD-a. Manjinske grupe u Njemačkoj često se susreću sa rasističkim ili islamofobnim komentarima. Međutim, Winhartovi komentari su bili jedna od najeklatantnijih prilika u kojima su Albanci_ke direktno bili na verbalnom nišanu. Njihovu tišinu moglo bi se posmatrati kao samoodbranu, ali dugoročno gledano, šuteći o rasizmu i diskiminaciji podrivamo samodostojanstvo, a potencijalno se i dovodimo u opasnost.

Čak i kada sam kontaktirala s Albancima_kama iz svijeta kulture koji obično kače političke sadržaje na internetu, rekli su mi da nemaju sredstava za angažman niti konkretan stav o Amani.

Mnogi Albanci_ke objavljuju sadržaje o političkim dešavanjima na Kosovu ili u Albaniji, ali ne i o onim pitanjima koja su aktualna u Njemačkoj. Porazgovarate li sa mladim Albancima_kama nastanjenim u Njemačkoj, uvidjet ćete da veliki broj njih dijeli mišljenje da nismo dovoljno politički uključeni u njemačke diskurse, a zašto — to nije baš najjasnije. Uzrok bi mogao biti to što su Albanci_ke kroz historiju posmatrani kao žrtve, uz činjenicu da ljudi u dijaspori ne žele biti u položaju ugroženih. Bez obzira na to, kao i druge manjinske skupine u Njemačkoj, Albanci_ke se također suočavaju s rasizmom.

U albanskoj dijaspori prvenstveno muškarci imaju tendenciju da radišnošću pokazuju do kojeg nivoa su se integrisali, a ne tako što će zahtijevati vlastita prava ili reći za sebe da su ugroženi zbog diskriminacije. To je povezano i sa toksičnom muškošću prisutnom unutar naše zajednice.

Jedan mladi albanski preduzetnik u Njemačkoj rekao mi je da nije siguran je li se Énissa Amani opredijelila za zatvor usljed nepravde, jer Amani ne pripada grupama koje je član AfD-a targetirao u svojim komentarima. Pritom je dodao da se boji kako je Amani to uradila radi imidža. Nadalje, preduzetnik ne želi davati publicitet spomenutom političaru rasistu. Razmišljanja mog sagovornika o Amaninom slučaju posve su validna, ali pokazuju da nedostaje povjerenja u druge u tom smislu da će se zauzeti za nas, odnosno da će reagovati na nepravdu.

Ko smo to mi?

Zbog našeg fizičkog izgleda nas Albance_ke ponekad i ne percipiraju kao stereotipne muslimane_ke niti Ausländere (“strance_kinje”), što dovodi do toga da u Njemačkoj bivamo nevidljivi ili se “izbjeljujemo”. Tako pojedine osobe pred nama često istresaju islamofobne opaske, a da pritom ne shvataju da i naše bake nose marame, dok nas neki za Bajram pitaju: “Je l’ te to nije bilo u školi jer si se razbolio/la?”

Sjećam se da me je jednom kao djevojčicu bilo sram kada su nam u posjetu došli neki dalji rođaci iz Švicarske, a zato što su puštali albansku muziku vani te se ponosili time što su albanski shaciji iz Švicarske. Danas na tu situaciju gledam potpuno drugačije. Kod albanske dijaspore u Švicarskoj uočavam više samopouzdanja u odnosu na pripadnike_ce albanske dijaspore koji žive u Njemačkoj.

I starije generacije su doprinijele nevidljivosti Albanaca_ki u Njemačkoj, i to tako što su se krile iza italijanskih ili hrvatskih restorana i inih djelatnosti. Uprkos ogromnom broju Albanaca_ki koji rade u ugostiteljstvu, u Njemačkoj gotovo da i nema mjesta gdje možete naručiti izvorna albanska jela.

Navedeno u prvom redu svakako proizlazi iz činjenice da njemačko društvo u prošlosti nije bilo prijemčivo za albansku kuhinju, a zbog čega je voditi ugostiteljsku radnju posvećenu istoj bilo izuzetno težak poduhvat. Međutim, danas se društvo otvorilo, bar u pogledu gastronomije. Mnogi pripadnici_e njemačke vijetnamske zajednice, koji su prije spremali “kinesku” hranu (paušalno gledano), u proteklim godinama su se uspješno prešaltali te sada u svojim restoranima imaju autentične vijetnamske jelovnike. A isto mogu i Albanci_ke.

Brojni Nijemci_ice migrantskog porijekla osnažuju se u zajednicama BIPoC-a (od engl. Black, Indigenous, and People of Color — “Crnci_kinje, autohtono stanovništvo i obojene osobe / nebijelci/kinje”), što je termin i društveni prostor za koji pojedini Albanci_ke imaju osjećaj da možda i nije otvoren za njih. Stoga se postavljaju sljedeća pitanja: “Jesam li ja dovoljno musliman/ka (u kulturološkom smislu)?”, “Jesmo li privilegovani u migrantskim diskursima koji se vode u Njemačkoj?”, te “Jesam li ja u dovoljnoj mjeri suočen/a sa rasizmom?”. Ponekad se čak predstavljamo kao osobe iz istočne Evrope, a ni to nije baš najprikladnije. Tako se javljaju problemi u domenama pripadanja i osnaživanja neophodnog za građanski angažman.

Muke roditelja u dijaspori

Od pripadnika_ca starijih generacija albanskih Nijemaca_ki koji žive u dijaspori nerijetko čujem da više nikoga nije briga za druge. “Društvo se promijenilo. Svi su se okrenuli sebi, pa čak i Albanci_ke.” Njih je život razdvojio od prijatelja_ica s kojima su došli u Njemačku. Za to vrijeme, njihova domovina se do te mjere promijenila da imaju osjećaj kako se više niko ne brine za njih. No, slučaj Amani dokazuje da rasistički i antisemitistički stereotipi dotiču ljude te da im je stalo do vas — mada nisu Albanci_ke.

Nadalje, mnogi roditelji u dijaspori, i to ne samo Albanci_ke, odgajaju djecu tako da budu tiha i da se ne bore protiv rasizma. “Ne obazirite se”, kažu, a ponekad čak i svaljuju krivicu na djecu govoreći im: “Možda si uradio/la nešto što je naljutilo učitelja/icu.” Šablon takvog reagovanja na rasizam mogao bi biti posljedica anksioznosti, tj. želje za neisticanjem. Možda se plaše zbog događaja kao što je pucnjava u Hanauu, u kojoj je desno orijentisani terorist ubio devet mladih osoba migrantskog porijekla. Naravno, roditelji u dijaspori su zabrinuti za svoju djecu i nastoje da ih zaštite, ali jedino suprotstavljanjem rasizmu te borbom za vlastita i prava drugih možete sačuvati sebe i druge.

Njemačka, nesavršeno mjesto

Moramo se riješiti te ideje da je Njemačka perfektno mjesto sa savršenim pravosudnim sistemom koji štiti svakoga. Osobe migrantskog porijekla koje žive u Njemačkoj, čak i kada imaju njemačko državljanstvo, svakodnevno se suočavaju sa diskriminacijom.

S druge strane, Énissa Amani će u zatvor. Njen slučaj nam je dao do znanja da kod njemačkih Albanaca_ki ima mnogo više potencijala za učešće u društvenim diskursima nego što se da primijetiti, bez obzira na to koliko Albanaca_ki živi u Njemačkoj i jesu li stigli prije ili kasnije. Možemo se udružiti sa ostalim manjinskim zajednicama te učiti jedni od drugih. Nikada ne bi trebalo da prihvatimo ni rasizam usmjeren protiv nas ni rasizam usmjeren protiv drugih. Énissa Amani zaslužuje našu solidarnost.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.