Danas se obilježava 25. godišnjica genocida u Srebrenici, najvećeg zločina počinjenog u ratu u Bosni. U Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica–Potočari bit će ukopani posmrtni ostaci devet žrtava, koje će se pridružiti preko 6600 do sada ukopanih.

Najmlađa žrtva koja će biti ukopana danas, Salko (Ahme) Ibišević, imao je samo 23 godine, dok je najstarija, Hasan (Alije) Pezić, imao 70.

Slike mezarja punog bijelih nadgrobnih spomenika (nišana) koji sada obitavaju na tom mjestu bit će emitovane širom svijeta. 

Kada je američki predsjednik Bill Clinton održao govor na otvaranju Potočara 2003. godine, u pozadini se mogla vidjeti samo zelena padina. Danas je mezarje svjedok jedne od najuspješnijih intervencija u poslijeratnoj Bosni: potrage za nestalim u genocidu te njihovog pronalaska i identifikacije.

To je rezultat napora međunarodne zajednice usmjerenih na rješavanje ovog pitanja, razvoja domaćih institucija, a i predanog angažmana preživjelih članova/ica porodica.

Preživjeli iz Srebrenice izlazili su na ulice i obraćali se lokalnim i međunarodnim sudovima zahtijevajući informacije o svojim najmilijima koji su nestali i pozivajući na odgovornost počinitelje iz Srbije i počinitelje bosanske Srbe, a povrh toga i jedinice UN-a koje nisu spriječile genocid.   

Također su prepoznali Potočare kao mjesto za koje je ogromna većina željela da bude vječno počivalište njihovih najmilijih.

Smrt ljudskih prava

Na početku rata, dok je 1991. godine u Hrvatskoj bjesnio rat, Ujedinjene nacije su se suočavale s poteškoćama kako reagovati na sve teže stanje u pogledu kršenja ljudskih prava te pitanjem nestalih u državama nastalim raspadom Jugoslavije. Tenzije u Bosni i Hercegovini su porasle u jesen iste godine, što je kulminiralo i formalnim izbijanjem rata u aprilu 1992. godine.

U prvim mjesecima rata objavljeno je mnoštvo izvještaja o civilnim žrtvama, masovnim zločinima i zatvoreničkim logorima. U augustu 1992. godine, Komisija Ujedinjenih nacija za ljudska prava, imenovala je poljskog premijera i lidera pokreta Solidarnost Tadeusza Mazowieckog na funkciju specijalnog izvjestitelja te ga zadužila za provođenje hitne istrage o kršenjimaa ljudskih prava na prostoru Jugoslavije.

Tokom posjete Bosni koju je objavio tog mjeseca, Mazowieckom je, zajedno s njegovim timom, uskraćen pristup logoru Manjača na sjeverozapadu Bosne. Mazowiecki je po okončanju misije zaključio da “ljudska prava naprosto ne postoje u Bosni i Hercegovini”.

U dokumentu kasnije poznatom pod nazivom Izvještaj Mazowieckog izdvojena je patnja muslimanskog (bošnjačkog) stanovništva u Bosni, čija je sudbina okarakterisana kao “naročito tragična” jer su “[se osjećali] da im prijeti istrebljenje.”

U izvještaju je apelovano na osnivanje komisije koja bi utvrdila sudbinu nestalih osoba.

Do 1994. godine, Radna grupa UN-a za prisilne ili nedobrovoljne nestanke (WGEID) zaprimila je informacije o 11 000 slučajeva nestanka u Jugoslaviji. Te godine je na čelu s Manfredom Nowakom pokrenut Specijalni proces za nestale osobe na području bivše Jugoslavije čija je zajednička nadležnost sa specijalnim izvjestiteljem bila da utvrdi sudbinu nestalih i koordiniše aktivnosti u okviru ekshumacije masovnih grobnica.

Mazowiecki je potom dao ostavku u znak protesta zbog mlakog odgovora međunarodne zajednice na zločine počinjene u Bosni, a posebno u Srebrenici. U svom pismu ostavke oštro je prekorio UN. 

“Ova događanja predstavljaju prekretnicu u razvoju situacije u Bosni”, napisao je.

“U isto vrijeme, bavimo se borbom Države, članice Ujedinjenih nacija, za opstanak i svoj multietnički karakter, te nastojanjem da se zaštite principi međunarodnog poretka. Ne možemo s kredibilitetom govoriti o zaštiti ljudskih prava kada smo suočeni s manjkom dosljednosti i hrabrosti međunarodne zajednice i njenih lidera/ki.” 

Ovo nije bila prva osuda koju je uputio jedan dužnosnik/ca UN-a.

Rani znakovi upozorenja

U izvještaju Vijeća sigurnosti UN-a iz 1993. godine, koji je ambasador Venecuele u UN-u i tadašnji predsjednik Vijeća Diego Arria napisao nakon terenske misije u enklavi UN-a, ono što se događalo u Srebrenici opisano je kao “usporeni genocid”.

Potreba za pronalaskom osoba nestalih u sukobu utvrđena je Međunarodnim humanitarnim pravom (IHL). Četvrta Ženevska konvencija implicitno nalaže da strane u konfliktu olakšaju istražne radnje o osobama nestalim uslijed sukoba.

Zarad prava porodica, u dopunskom Protokolu 1 eksplicitno se “nalaže da svaka strana u sukobu obavlja potragu za osobama čiji je nestanak prijavila protivnička strana.”

U toku rata, pitanje nestalih osoba bilo je odgovornost lokalnih ogranaka Crvenog krsta, a kasnije je predano Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (ICRC). Nestale osobe su se u početku evidentirale podnošenjem zahtjeva za traženje, kojim se dokumentuju okolnosti u kojima je osoba o kojoj se radi posljednji put viđena.

ICRC je 1996. godine oformio i predsjedavao Radnom grupom za nestale osobe. Njihovi spiskovi bili su važan početni izvor informacija o nestalima u Bosni.

Do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, čime je završen rat, stradalo je oko 100 000 osoba, što je obuhvatalo preko 27 000 nestalih. Od tih osoba, nestali u Srebrenici predstavljali su izazov u identifikaciji budući da su tijela nakon zločina bila ponovo otkopavana i prebacivana u sekundarne masovne grobnice, i to kako bi se prikrili dokazi o počinjenju.

Tradicionalne metode identifikacije koje se temelje na obradi posmrtnih ostataka i ličnih predmeta žrtava bilo je nemoguće upotrijebiti. Upotrebom DNK ubrzo je uspostavljena veza između primarnih i sekundarnih grobnica na širokom geografskom području.

Prve ekshumacije masovnih grobnica vršili su Ljekari za ljudska prava (PHR) te Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u okviru vlastitih sudskih procesa.

Na samitu G-7 održanom u Lionu, Francuska, 1996. godine, na inicijativu predsjednika Billa Clintona osnovana je organizacija koja je vremenom prerasla u Međunarodnu komisiju za nestale osobe (ICMP) zaduženu za pomaganje regiji u potrazi za nestalima. Da bi u tome uspio, ICMP je u dogledno vrijeme otvorio laboratoriju svjetske klase u Sarajevu, glavnom gradu poslijeratne države, te zaposlio mnogobrojan lokalni kadar kako bi razvili upotrebu tehnologije DNK u pronalasku nestalih.

Ovom tehnologijom se DNK u kostima iskopanim iz masovnih grobnica upoređivala s DNK u uzorcima krvi preživjelih članova/ica porodica.

Prva identifikacija objavljena je 2001. godine, kada je identifikovan tinejdžer ubijen u genocidu.

Stvaranje zajedničkog narativa

Uspjeh ICMP-a zavisio je ne samo od primjene ove tehnologije i forenzičkog vještačenja, već i od uloge rukovoditelja/ica slučajeva ICMP-a u objašnjavanju procesa identifikacije članovima/icama porodica koji moraju potvrditi nalaze o podudaranju DNK. 

ICMP je provodio kampanje informisanja na terenu u Bosni i državama u koje su Bosanci/ke došli kao izbjeglice kako bi popunio svoju bazu podataka profilima DNK koji su omogućili identifikaciju. ICMP je ujedno pružio sveobuhvatnu pomoć bosanskim udruženjima porodica.

“Za nas koji smo radili u ICMP-u, od velike važnosti bilo je da učinimo sve što je moguće da ponudimo odgovore porodicama i vratimo ime i dostojanstvo gomili kostiju, ali istovremeno i da pokažemo kako jedna mala država izašla iz rata može pretvoriti svoju tragediju u nešto pozitivno za čitav svijet”, rekla je Alma Mašić, bivša regionalna koordinatorica Programa inicijativa civilnog društva ICMP-a.

Paralelno tome, Bosna je stvorila domaće institucije, izradila zakon i poslužila se ekspertizom ICMP-a.

Usvajanjem Zakona o nestalim osobama 2004. godine postavljen je zakonski okvir i riješeni su problemi kao što je nemogućnost preživjelih da primaju penzijske naknade u odsustvu identifikovanog člana/ice porodice. Komisije na entitetskom nivou transformirane su u proces koji vodi država, a osnovan je i Institut za nestale osobe, koji se bavi svakodnevnim operacijama na terenu uz podršku stručnjaka/inja ICMP-a. Domaći krivičnopravni sistem počeo je procesuirati ratne zločine.

Taj napredak se odvijao u atmosferi negiranja koja je konstantno prisutna i u Bosni i u susjednoj Srbiji. Ulaganjem napora u izgradnju mira nakon konflikta i tranzicijsku pravdu pretežno se podrazumijeva da će povećavanjem količine informacija, dokumentacije i odgovornosti za ostavštinu političkog nasilja biti stvoreni zajednički narativi i konsolidovani procesi tranzicije.

Tačnost ove pretpostavke strši u periodu poslije rata. Ipak, potraga za nestalima je pravo preživjelih članova/ica porodica i od presudne je važnosti za poslijeratnu državu.

U knjizi “Missing: Persons and Politics” (Nestali, osobe i politika), Jenny Edkins zalaže se za “politiku utemeljenu na uvažavanju ‘nekoga’, a ne ‘nečega’, politiku koja nije zasnovana na kategorizaciji, determinaciji i potrazi za izvjesnošću”. Edkins nas isto tako poziva da stremimo ka razumijevanju “politike kojoj nedostaje osoba”, pored toga što bismo trebali sagledati političke aspekte koji su doveli do toga da osoba nestane.

Danas porodice odaju počast uspomeni na svoje najmilije koji im nedostaju (i koji su se prije vodili kao nestali). Tragično poglavlje u povijesti Bosne razvilo je svijest o pitanju nestalih u postkonfliktnim državama. Potraga za nestalima mora se nastaviti za više od 1000 osoba koje nisu pronađene u Srebrenici, što je napor koji će iziskivati trajno ulaganje resursa.

Nadalje, historijski aspekti priče o Bosni trebali bi biti shvaćeni kako bi preživjeli u drugim državama mogli iskoristiti to iskustvo prilikom zagovaranja prava na porodicu i na to da znaju.

Naslovna fotografija: Lara J. Nettelfield.