Osman Osmani ima četiri kuće.

“Dvije u Prištini, jednu u Golemu i jednu u Nojhauzenu. U tri grada, dakle. Pa opet, nigdje se ne osjećam kao kod kuće”, kaže.

Šezdesetšestogodišnji Osmani planirao je da nakon penzionisanja češće boravi u Prištini i na dračkim plažama, ali njegovo prebivalište ostalo je u Švajcarskoj. Ne može se odvojiti ni od supruge — koja se razboljela — ni od svoje četvero djece.

Kad neko pomene dom, srčano počne da govori o staroj kući na Lađi i Muhadžerveu u Prištini — kući svojih roditelja, kako je naziva. U njoj je prohodao i naučio da čita, mahom knjige švercovane iz Albanije sedamdesetih godina prošlog vijeka.

“Nikad nisam ni sanjao da se neću vratiti na Kosovo. Da mi je to neko rekao kad sam bio malo mlađi, posvađali bismo se”, našalio se Osmani. U Švajcarsku je doselio osamdesetih godina.

Osmani je po struci socijalni radnik, a specijalizovao se u oblasti traume prouzrokovane migracijama. Do sada je radio kao predavač i savjetnik u brojnim obrazovnim, zdravstvenim i socijalnim ustanovama u Švajcarskoj. Godine 2005. postao je prvi Albanac u Švajcarskoj koji je osvojio četverogodišnji parlamentarni mandat, i to u Kantonalnoj skupštini Grada Šafhauzena. Mada se integrisao u švajcarsko društvo kao neko ko tamo živi već nekoliko decenija, on i njegova djeca i dalje njeguju veze sa Kosovom.

Priča o Osmanijevom egzilu ispričana je na naslovnici lista Schaffhauser AZ. Godine 2018, na stogodišnjicu lista, glavni naslov novog broja glasio je: “Më shumë se një atdhe” (alb. “Više od domovine”), a ispod je crvenim slovima bio napisan prevod na njemački jezik: “Albanisch: Mehr als eine Heimat”. Dva dana pred 10. godišnjicu proglašenja kosovske nezavisnosti Osmaniju je isti medij posvetio još dva teksta: “Ich bin Schweizer” (“Ja sam Švajcarac”), u kojem su objavljene fotografije Osmanijeve porodice u Švajcarskoj i na Kosovu, te “Der Vater” (“Otac”), u kojem Osmanijeva porodica govori o svojoj i sudbinama mnogih raseljenih i iseljenih Albanaca_ki.

“Otišavši sa 24 godine, u Švajcarskoj sam osnovao porodicu sa Albankom, a naša djeca se kreću u albanskim krugovima. Sklapao sam i poslovna i privatna prijateljstva sa mnogim Švajcarcima. Ponekad čak mislim i da sam bio malo nezahvalan”, kaže Osmani. “Što se tiče mnogobrojnosti identiteta, pripadnosti i odnosa, uvijek sam ohrabrivao mlade da se izdignu iznad problema jer nailaženje na problem gledam kao na priliku za kreativno djelovanje, a ne kao na nepriliku.”

Od progona do progonstva

Kosovski Albanci_ke kroz istoriju su često migrirali, stoga ih danas ima na svim krajevima svijeta. Razlozi za raseljavanje i iseljavanje varirali su u zavisnosti od istorijskih okolnosti. Samo za vrijeme Jugoslavije bilo je više talasa migracija — pored onih podstaknutih sporazumom o preseljenju albanskog stanovništva u Tursku odvijale su se i ekonomske migracije u pravcu Njemačke i Švajcarske, te migracije uslovljene političkim progonom. Osmani je jedan od mnogih koji je otišao iz Jugoslavije zbog potonjeg.

Godine 1981. prava Albanaca_ki unutar Jugoslavije bila su ograničena, a protesti koji su imali za cilj da se Kosovu dodijeli status republike u sastavu Jugoslavije nasilno su ugušeni. Srpska policija je upala u Osmanijevu kuću zbog njegovog političkog djelovanja. Nije uhapšen — sa svojom porodicom se nekoliko mjeseci krio u planinama.

Kao jedan od suosnivača Pokreta za ravnopravnost i nezavisnost Albanaca u Jugoslaviji (PKMLSHJ), koji je nastao 1978. godine, Osmani je u novembru 1981. godine ipak bio primoran da trajno napusti dom. Sa Fatonom Topallijem, Nazmije Sylom i Abdullahom Prapashticom iz PKMLSHJ-a prebjegao je u Tursku, sklonivši se kod tamošnjih albanskih porodica.

Nakon što je 17. februara 1982. u Ankari bivše rukovodstvo PKMLKSHJ-a osnovalo Pokret za albansku republiku u Jugoslaviji, Osmani je ponovo prebjegao, ovaj put se sklonivši kod albanskih porodica u Njemačkoj. “Širom su nam otvorili vrata, a bili smo im na teretu u finansijskom i svakom drugom pogledu. Ugrozili smo ih jer su nas krili kao državne neprijatelje [neprijatelje Jugoslavije]”, kaže Osmani.

Osmanija je 1983. godine zvanično primila Švajcarska. Tu vijest su rodbina i prijatelji_ce uspjeli da prenesu njegovoj porodici na Kosovu, s kojom su telefonski pozivi svi sveli na minimum zbog straha od progona.

U Osmanijevoj priči sadržani su fragmenti najrazličitijih priča desetina hiljada kosovskih Albanaca_ki koji su napustili dom i otišli na Zapad u potrazi za bezbjednošću.

Da se Osmani vratio na Kosovo, zbog političkog djelovanja bi završio u zatvoru. Zato je polovinom devedesetih sa Topallijem kupio devet ari zemlje u Golemu kod Drača, gdje su izgradili trospratnu kuću. Prizemlje je bilo namijenjeno za goste, dok je Osmanijevoj i porodici njegovog druga pripao po jedan sprat.

Kuća je u tom periodu postala okupljalište aktivista_kinja kojima je bio zabranjen povratak na Kosovo. Budući da to nije mogao činiti u Prištini, Osmani se u Golemu viđao i sa svojim roditeljima.

Osmani je u toku rata na Kosovu volontirao u izbjegličkim kampovima u Makedoniji, dok su njegova djeca boravila sa izbjeglicama u Golemu. Nakon ulaska NATO-ovih trupa na Kosovo 12. juna 1999, što je označilo kraj rata, Osmani je otišao u rodnu zemlju sa jednim švajcarskim aktivistom. Tek oslobođeno Kosovo su za nekoliko sedmica prvi put u životu posjetila i Osmanijeva djeca, i to sa izbjeglicama.

“Putovali su devet-deset sati u otvorenom kamionu punom ljudi. Bilo je i povraćanja kad su išli ”, kaže Osmani. Poslije ratnih strahota i razaranja Osmani je svojoj braći pomogao da naprave kuću na Lađi e Muhadžerveu, i to na temeljima one stare, a da bi im se odužio za pomoć koju su mu godinama neprekidno pružali. U blizini je digao i sopstvenu kuću.

Osmani vadi fotografiju na kojoj se vidi kako otvara kapiju ispred kuće na Lađi e Muhadžerveu — na obližnjoj cesti koja se tad polako vraćala u život stoji njegov otac. Bilo je to samo nekoliko dana po oslobođenju Kosova u kasno proljeće 1999. godine. Temelji novih kuća izliveni su neposredno nakon toga. I dan-danas, svaki put kad uđe u dvorište stare kuće, s ponosom se sjeti svega onoga što je morao žrtvovati.

Dijaspora u kulturi

Iskustva migranata_ica i izbjeglica nastanjenih u zapadnim državama, ali vezanih za Kosovo predmet su mnogih knjiga, filmova i istraživanja.

Knjiga Timona Peraba i Jetona Neziraja “Domovina u koferu: Priče kosovskih imigranata u Njemačkoj” počinje opisom spona Albanaca_ki sa Zapadom. “Ako (na Kosovu) osmotrite djecu koja se igraju na ulici ili ispred kuća, moguće je da će se u jednom trenutku skupiti u krug i — ritmički pružajući ruke ispred sebe — početi da uzvikuju na njemačkom: ‘Schere, Stein, Papier!’ (‘Kamen, papir, makaze!’)”

U poglavlju “Rat na papiru” ispričana je priča Rexhepa Bajramija — političkog izbjeglice.

U jednom od tri pisma uvrštena u njemačko izdanje knjige Neziraj Perabu strastveno ilustruje kako se atmosfera u njegovom domu u Kačaniku mijenjala kad bi za ljetne ili zimske praznike došao amidža Ilmi. On je pripadao prvoj generaciji albanskih doseljenika u zemlji sa najjačom privredom u Evropi.

“Kad se sjetim amidže i na trenutak sklopim oči, naviru slike iz djetinjstva: zima i snježna vijavica, ford taurus, njemački ražev hljeb koji miriše na žvake, banane, skije u snijegu, odjeća, sijeda kosa, mentol-bombone u zelenim ambalažama, suze, otvaranje velikih kesa, dolazak gostiju, debeli kaput od vune, VHS, TV u boji, satelitska antena, fotografije, čokolade, gosti i tako dalje”, opisuje Neziraj.

Migracije dokumentuju i filmski autori. Reditelj Samir Karahoda u svom dokumentarcu “U sredini” razmatra fenomen kuća identičnih tlocrta i fasada dignutih duž autoputeva na Kosovu. Kaže da inicijalno nije planirao da se bavi temom iseljeništva.

“U početku sam htio da se usredsrijedim na koncept suživota i fenomen gradnje kuća identičnih tlocrta. No, pošto sam počeo da istražujem i prikupljam materijal na terenu, uvidio sam da je većina tih kuća prazna”, ističe Karahoda.

U filmu nema naratora, a imena protagonista i mjesta nisu obznanjena.

“Imam pet sinova u Arburgu, u Švajcarskoj”, govori u jednoj sceni izvjesni hadžija, sjedeći pored svog šestog sina s kojim živi na Kosovu. “Oni su vlasnici kuća. Njima sam ih izgradio, i to po istom nacrtu, da mi ne bi kasnije zanovijetali da je ova ili ona bolja. Eto im fino svakom isto — po dva sprata”, napominje zadovoljno. Nakon toga slijedi kadar sa šest trospratnica — samo je jedna dovršena, dok ostalih pet još uvijek nije malterisano.

“S obzirom na to da je jedan od glavnih stubova privrede, a u neku ruku i društva, mislim da će dijaspora uvijek biti prisutna u pričama koje pričamo”, ističe Karahoda.

Arsim Canolli, antropolog i profesor antropologije, proučava pojam doma u albanskoj kulturi, a koji sagledava u odnosu na migracije. U knjizi “Antropološki prikaz kuće” Canolli piše da se dom kao postojbina predaka smatra centrom svijeta.

“Suštinski gledano, ukoliko je kućni čovjek, odn. biće kuće, kuće u kojoj živi dugo kao potomak svojih predaka, utoliko je čovjek i migrant koji putuje i bježi u želji da svije gnijezdo negdje drugdje”, piše Canolli. Kuća je po Canolliju ujedno sinonim za izolaciju. “Imajući u vidu izolaciju Albanaca, postoji izreka: “Mu ka ba shpia uk” [“Kuća se pretvorila u vuka”]. Za fanatika se ne kaže bez razloga da je neko ko ne vidi dalje od sopstvenog praga. Koliko god nama svima trebao dom, neophodno je da od njega i odemo, ali da mu se i vratimo.”

Kako je istakla norveška antropologinja Berit Backer, riječ “kuća” u albanskom jeziku i kulturi ne označava isključivo stambeni objekat, već i porodicu. Backer je godinama radila istraživanja na temu života u Istiniću i Dečanima, pri čemu se fokusirala na strukturu doma. Njena knjiga “Iza kamenih zidova” objavljena je posthumno, u martu 2015.

U albanskom jeziku postoji bezbroj pozitivnih izraza vezanih za kuću, uključujući: shtëpi pushke (“kuća od puške” [dom hrabrih]), shtëpi mikpritëse (“domaćinska kuća”), shtëpi bukëdhënëse (“kuća što daje hljeba” [gostoprimljiva porodica]) i shtëpi e madhe (“velika kuća”). Često se kaže da nigdje nije kao kod kuće ili da se neko skućio, a ima i izraza koji upućuju na težak odnos sa domaćinstvom kao što je “Po m’ha shpija” (“Pojede me kuća”).

Zbog istorije Kosova, a naročito za vrijeme Jugoslavije, kuća je često bila više od krova nad glavom te je imala više namjena. Tako su devedesetih godina — kada je albansko stanovništvo izbacivano iz javnih ustanova — lokalne kuće i stanovi postali školske i visokoškolske ustanove, domovi zdravlja, vojni štabovi i mnogo toga drugog. Za to vrijeme su kuće i stanovi iseljenika_ca na Zapadu prenamijenjeni u centre političkog djelovanja dijaspore.

“Kuću čine ljudi”

Jedan pjesnik u iseljeništvu, koji je želio da ostane anoniman, kaže da su njegova sada već odrasla djeca sve manje željna odmora sa roditeljima na selu, u velikoj porodičnoj kući na brdovitom jugu Kosova. Kad su se jedanput zaputili prema toj idili pokraj rijeke, pjesnikov sin je rekao da ne voli da ostaje dugo na Kosovu jer čak i sanja na njemačkom. “Zaboljelo me je to, ali možda i ima pravo”, navodi pjesnik.

Iako kod nekih od njih veze sa domovinom polako labave, nove generacije stastale u dijaspori nastavljaju da grade kuće na Kosovu, pa čak i ako u njima mogu boraviti samo ljeti ili zimi.

Širom Kosova, a naročito u seoskim krajevima, strše velike kuće sa zatvorenim kapcima. Izgradili su ih emigranti_ce od kojih je većina rođena i odrasla na Kosovu.

“Lijepe kuće, ali nikakve fajde od njih”, komentariše u Gornjem Nerodimlju — selu kod Uroševca — jedan stariji muškarac sa crnim šeširom na glavi. “Zjape prazne. Ladanjske su ovo kuće — ništa više od toga. Kuću čine ljudi.”

Dok traje sezona odmora, kapci na mnogim takvim kućama stoje otvoreni, a dvorišta su puna života. Kosovo drugačije diše kad dođe dijaspora, a naročito ljeti, kada su sve sfere života prožete planovima i aktivnostima dijasporaca_ki. Njihove svadbe i zabave izvor su zarade mnogima — kako frizerskim salonima, tako i svadbenim pjevačima_cama.

Tri pitanja se postavljaju toliko često da su se pretvorila u floskule, a to su: “Kad ste došli?”, “Koliko ostajete?” i “Kad se vraćate?” Bliža porodica i rodbina članove_ice dijaspore čak znaju da pitaju i: “Jeste l’ donijeli pare svojima?”, što često dovodi do neprijatnosti.

Prema podacima Evropske agencije za statistiku, Eurostata, Kosovo u odnosu na druge zemlje Zapadnog Balkana najviše zavisi od doznaka iz inostranstva. Iz Eurostata navode da je na Kosovo 2022. godine iz dijaspore stiglo više od tri milijarde eura, što je porast od 5,5% u odnosu na prethodnu 2021. Samo iz Švajcarske je poslano više od 600 miliona franaka.

U članku “Kosovo, zavisno od doznaka” objavljenom 6. januara na portalu albinfo.ch podvučeno je da “70% novca iz doznaka koje stignu na Kosovo bude potrošeno na rashode u domaćinstvu”. Kako se konstatuje u nastavku članka, “da se usmjere u investicione projekte, navedeni prilivi doprinijeli bi razvoju države — loše stanje u zemlji, slaba privreda i nizak dohodak po glavi stanovnika povećavaju nivo zavisnosti od dijaspore”.

Pored doznaka, dijaspora ulaže u gradnju ili kupovinu stambenih jedinica. Detjon Maloku iz agencije za nekretnine Royal Home kaže da emigranti_ce u sve većem broju traže stanove u Uroševcu, gdje građevinski bum nikad nije ni stao.

“Kad kupite stambeni prostor, treba da se pobrinete za osiguranje, obezbjeđenje, uređenje i održavanje, a to niko neće raditi umjesto vas. Zato oni kupe stan i plate godišnje održavanje u visini od 220 do 280 eura”, ističe Maloku.

“Dijaspora je duša Kosova”, dva-tri puta ponavlja Vlera Bega iz proizvodno-trgovinskog preduzeća Bega Sanitary Ware and Ceramics, objašnjavajući cjelokupni upliv dijaspore na privredu. “Bez dijaspore ništa. Pa znate koliko je drugačije kad ovamo dođu na odmor!”

Bega izdvaja da se u proteklim godinama broj kupaca iz dijaspore koji naručuju robu u toku zimskih praznika i kraćih ljetnih odmora povećava. Ona i vlasnici_e drugih preduzeća naglašavaju da sve više sredstava ulažu u oglašavanje putem društvenih medija — usmjereni su na kategoriju kupaca albanskih korijena nastanjenih u brojnim evropskim zemljama, pri čemu im nude praznične ponude i sniženja cijena.

“Na Facebooku postavljam objave vezane za namještaj i odaberem da se vide samo u Njemačkoj ili isključivo u jednom gradu. Vrlo lako mogu targetovati albansku zajednicu jer je moja stranica kosovska, a ostalo reguliše Facebook. To i te kako pozitivno utiče na posao”, kaže Bega.

Osmani sa porodicom trenutno boravi u Golemu. Kaže da ih za svaku od njihove četiri kuće (dvije u Prištini, jednu u Golemu i jednu u Nojhauzenu) vezuju posebne emocije i asocijacije, ali da fotografija stare kuće u Prištini koju je morao napustiti prije 44 godine evocira najviše uspomena.

Naslovna fotografija: Arhiva Osmana Osmanija obrađena u Adobe AI-ju.

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0.

Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.