Perspektive | životna okolina

Kada se ksenofobija i ekološki pokret susretnu

Piše - 13.06.2024

Da li će rastuća ekstremna desnica dovesti do većeg ekofašizma?

Tvrdo desničarske i ekstremno desničarske političke stranke osigurale su više mandata na izborima za Evropski parlament (EP) 2024. godine nego ikada ranije. Ove stranke, koje čine grupe Evropskih konzervativaca i reformista (ECR) i Identiteta i demokratije (ID), će držati otprilike 25% mandata, što je porast sa ispod 20% u prethodnom parlamentu. Ova promena moći može imati dugoročne posledice u Evropskoj uniji (EU) i na Zapadnom Balkanu.

Tokom proteklih godina, ekstremna desnica je postigla izborni uspeh širom EU, značajno menjajući politički pejzaž Evrope. Desno i ekstremno desno orijentisane političke stranke su deo vladajućih koalicija u sve većem broju država EU. Stranka Braci Italije premijerke Đorđe Meloni je pobedila na izborima u Italiji 2022, dok je Stranka slobode Geerta Vildersa osvojila najviše mesta u holandskom parlamentu 2023. godine.

Neki politikolozi pripisuju nagli porast podrške ekstremnoj desnici u Evropi delom trenutnoj krizi troškova života, koja je obeležena povećanim ekonomskim disparitetima. Ova kriza je izazvala nezadovoljstvo koje su ekstremno desni politički subjekti uspešno iskoristili, dok neki birači dovode u pitanje da li tradicionalne centrističke i centrističko-desničarske političke stranke efikasno predstavljaju njihove interese pred rastućom nejednakošću i ekonomskom anksioznošću.

Ekstremno desničarski pokreti često instrumentalizuju ekonomsku nesigurnost kriveći imigrante za nedostatak dobrih poslova i pritisak na socijalne programe, usmeravajući elektorat ka desničarskim strankama. Takve stranke koriste ove sentimente kritikujući glavne političke stranke zbog navodnog lošeg upravljanja migracijama i neuspeha u služenju interesima naroda. Takođe zagovaraju povećanu ekološku zaštitu, kriveći imigraciju za njihov navodni uticaj na životnu sredinu.

Politički centar pod pretnjom

U ovom kontekstu, glavne stranke brinu zbog gubitka glasova u korist populističkih i ekstremno desničarskih pokreta. Lideri od socijaldemokratske levice do hrršćansko-demokratske desnice u mnogim zemljama EU-a odgovorili su novim strožim zakonima o imigraciji, pokazujući svoju posvećenost rešavanju kontrole imigracije koja podstiče rast ekstremno desničarskih pokreta.

Na primer, francuski predsednik Emmanuel Macron, koji se predstavlja kao centrista, podržao je strogi zakon o imigraciji koji je usvojio francuski parlament, uz značajnu podršku ekstremno desničarske Nacionalne stranke Marine Le Pen. Zakon bi se mogao posmatrati kao gest prema ekstremno desničarskoj struji, ili kao napor da se oslabi kritika da politički centar ne čini dovoljno u vezi sa migracijama, u domaćem političkom kontekstu u kojem Le Pen izgleda kao ozbiljna kandidatkinja za predsedničke izbore 2027. godine. Zakon uvodi stroge mere poput smanjenja socijalnih davanja za migrante.

Nemački kancelar Olaf Scholz, socijaldemokrata, takođe podržava oštrije politike migracija. “Moramo početi masovno deportovati [migrante]”, izjavio je Scholz. Ricarda Lang, suliderka Zelene stranke u Nemačkoj i koaliciona partnerka Scholza, zatražila je od vlade da proizvede plan “kako bi se izbeglo da sve više ljudi dolazi” suočavajući se sa uspehom Alternative za Nemačku (AfD), ekstremno desničarske stranke koju nemački pravosudni sistem zvanično sumnjiči za ekstremizam. Lang je dalje tvrdila da umesto “ukazivanja prstom”, koalicija mora učiniti “sve što može” kako bi porazila AfD na izborima.

Legitimizacijom radikalnih okvira povezanih s ekstremnom desnicom, glavni politički lideri bi mogli ohrabriti upravo one snage koje pokušavaju da suzbiju.

Ipak, postoji mogućnost da će napori glavnih stranaka da promene svoj stav o imigraciji s nadom da suzbiju ekstremistički glas izazvati kontraproduktivne efekte, jačajući radikalnu desnicu umesto da je pobede. Legitimizacijom radikalnih okvira povezanih s ekstremnom desnicom, glavni politički lideri bi mogli ohrabriti upravo one snage koje pokušavaju da suzbiju.

Potreba za više strategijskih i sveobuhvatnih odgovora je očigledna, što poziva ove stranke da uzmu u obzir dugoročne implikacije svojih akcija. Da li će ova obećanja o oštrijem stavu prema imigraciji i azilu voditi ka efikasnom rešavanju problema birača bez daljeg podsticanja rasta ekstremne desnice?

Uspon ekstremnog environmentalizma

Kako postaju neizbežne posledice klimatskih promena, katastrofalni efekti globalnog zagrevanja sve više zabrinjavaju rastući broj glasača, naročito među mlađim generacijama. Ovo nastaje u vreme kada su mladi sve nezadovoljniji postojećim političkim opcijama i sve više se okreću novijim strankama, uključujući i ekstremno desničarske, koje povezuju probleme nepriuštivog stanovanja sa imigracijom.

Isto tako, dok se ekološki pokret, ili environmentalizam, sve više povezuje sa političkom levicom, trenutne političke promene dovode u pitanje pretpostavku da je environmentalizam isključivo levičarsko pitanje. Ekstremno desničarske stranke sve više prihvataju ekološka pitanja, predstavljajući svoju verziju zelene ideologije koja odjekuje retorikom s početka 20. veka, kojom su se služili mislioci poput Madisona Granta, a koja je udružila očuvanje životne sredine s eugenikom, rasnom separacijom i restriktivnom imigracionom politikom.

Ukrštanje krajnje desničarske ideologije i zaštite životne sredine naziva se “ekofašizam” ili “zeleni nacionalizam”. Prema istraživačima Iris Beau Segers i Manès Weisskircher, ova ideologija je izgrađena na temeljima nativizma, etnonacionalizma i ksenofobije, povezujući pojmove navodne ekološke čistoće sa “čistoćom” u okviru “regeneracije zamišljene zajednice” zasnovane na rasnoj homogenosti.

Ipak, ekstremno desničarske stranke, iako prepoznaju ekološke probleme, protive se međunarodnim konvencijama o klimatskim promenama i radije se fokusiraju na demografske argumente kako bi opravdale ksenofobne zakone protiv rasno definisanih migranata.

Ipak, ekstremno desničarske stranke, iako prepoznaju ekološke probleme, protive se međunarodnim konvencijama o klimatskim promenama i radije se fokusiraju na demografske argumente kako bi opravdale ksenofobne zakone protiv rasno definisanih migranata. Za razliku od ekološkog pokreta levog političkog spektra, u kojoj se sistemski pristupa rešenjima kroz političke odgovore koji promovišu pravdu u vezi sa klimom i dekarbonizaciju ekonomije, environmentalistička vizija ekstremne desnice zasniva se na etnonacionalizmu jer je prožeta klišeima o rasnoj čistoći i nadmoći bele rase koje imigrante predstavljaju kao invazivne sile sa uticajem na ekološku situaciju.

Neki populistički radikalno desničarski pokreti zagovaraju zelenu nacionalnost promovišući zaštitu životne sredine na lokalnom nivou. Ističu očuvanje prirodnih resursa za domaću populaciju i protive se imigrantima kao ekološkoj pretnji. Neki ekstremno desničarski pokreti propagiraju ekofašizam, predstavljajući migracije kao glavni pokretač ekološkog propadanja. Zbog toga zagovaraju jače mere protiv imigracije. Na primer, u Francuskoj, Le Pen tvrdi da migranti “ne mare za životnu sredinu” jer nemaju “domovinu”, dok je Jordan Bardella, predsednik Nacionalnog saveza, povezao granice sa zaštitom životne sredine. “Granice su najveći saveznik životne sredine”, izjavio je Bardela 2019. godine.

Bogate države na Globalnom severu već troše dva puta više na militarizaciju svojih granica nego na ulaganje u borbu protiv klimatskih promena.

Hitnost pitanja klimatske migracije često je zasenjena fokusom na demonizaciji imigranata i jačanjem granica. Na ovaj način, lideri ekstremne desnice koriste tehniku ekološkog graničarenja kako bi pomešali kontrolu imigracije sa zaštitom životne sredine, predstavljajući klimatske izbeglice kao ekološku pretnju, čime opravdavaju povećano trošenje na politike jačanja “Tvrđave Evrope”. Bogate države na Globalnom severu već troše dva puta više na militarizaciju svojih granica nego na ulaganje u borbu protiv klimatskih promena.

Svetska banka procenjuje da će do 2050. godine biti više od 216 miliona unutrašnje raseljenih klimatskih migranata, pri čemu će populacije na Globalnom jugu najviše trpeti posledice klimatske katastrofe. Važno je napomenuti da se projekcija Svetske banke fokusira na unutrašnje raseljenje, umesto na ljude koji se sele u nove zemlje. Strože imigracione mere na Globalnom severu mogu značiti da će pojedinci najviše pogođeni klimatskim promenama biti prisiljeni da se prilagode unutar granica svoje zemlje porekla, posebno zato što se problemi vezani za klimatske promene ne priznaju kao osnov za traženje azila prema Konvenciji o statusu izbeglica iz 1951. godine.

Sekuritizovano upravljanje, podstaknuto strahom od masovnih kretanja migranata uzrokovanih klimatskim promenama, dodatno će kriminalizovati i imobilizovati ljude u potrebi. Surove realnosti klimatskih promena, uključujući dezertifikaciju, oskudicu vode, poplave i ekstremne vrućine, prisiljavaju pojedince da napuste svoje domove i zajednice. Siromašne i ranjive zajednice nepravedno su pogođene, ali imaju sve manje mesta za traženje utočišta u eri sve strožih imigracionih restrikcija. Tužna ironija je što ekstremno desničarske stranke mogu opravdati takve restrikcije pozivajući se na ekološke probleme, što je luksuz koji oni koji beže od klimatske katastrofe neće moći priuštiti.

 

Naslovna slika: Atdhe Mulla / K2.0