Jedan na jedan | Art

Odil Burluro: Umetnici mogu da doprinesu drugačijem razmišljanju i otvaranju raznih pitanja

Piše - 20.03.2017

Kustoskinje Odil Burluro i Džesika Kasteks pričaju o izlaganju umetničkog rada virtuelne stvarnosti autorke Hajun Kvon, “489 godina”, u Narodnoj galeriji Kosova.

Kao deo 17. izdanja kosovske Frankofone nedelje, nova izložba je trenutno izložena u Narodnoj galeriji. Ona prikazuje rad južnokorejske umetnice Hajun Kvon. Izložba je otvorena 16. marta i trajaće do 26. marta. Na njoj će biti prikazana video-instalacija, “489 godina”, koju su odabrale dve francuske kustoskinje, Odil Burluro i Džesika Kateks, iz Opštinskog muzeja savremenih umetnosti u Parizu.

“489 godina” je treći rad Kvonove na temu korejske demilitarizovane zone (DMZ) — što je strogo čuvan pojas koji razdvaja Severnu i Južnu Koreju. Ovo delo se zasniva na sećanjima jednog južnokorejskog vojnika koji je vojsku služio u DMZ-u.

Ogroman deo drugog sprata Narodne galerije je posvećen ovoj izložbi koja, pored filma, sadrži i beleške vojnikovog dnevnika i mali televizor koji emituje intervju sa ovom umetnicom. Sam film se može gledati u dva formata; projektovan na veliki ekran, ili u 3D kroz naočare virtuelne realnosti.

Kada se stave ove naočare, izgleda kao da se šetate DMZ-jem, jer je vidite očima vojnika, dok on prepričava svoju priču. Posebno snažan trenutak je onaj kada je putovanje prekinuto pojavom divlje svinje koja svoj pogled usmerava ka posmatraču. Posle nekoliko trenutaka, divlja svinja odlazi, poskakujući bez noge, što je, verovatno, rezultat, mnogih mina u DMZ-ju — procenjuje se da je oko 3.5 miliona mina postavljeno od strane dveju vojski sa obe strane.

Ovo je bila svetska premijera ove izložbe, dok su Burluro i Kasteks otkrile da su ovaj umetnički rad odabrale jer on govori o granicama, podelama i nedostatku komunikacije, što smatraju relevantnim temama za Kosovo. Burluro i Kasteks su se sastale sa K2.0 da bi razgovarale o “489 godina”, o značenju ovog naziva i onome što je autor hteo da izazove predstavljanjem ovog dela.

K2.0: Da li biste mogle da nam kažete kako ste došle do toga da budete kustoskinje jedne izložbe u Narodnoj galeriji Kosova i nešto malo o radu koji ste odabrale?

Odil Burluro: Pozvane smo da uradimo izložbu ovde, jer je sada nedelja frankofonije. Predložile smo rad koji pripada našoj kolekciji i koji smo kupili ove godine, ali koji još nije prikazan u našem muzeju. Ovo je novo delo.

Džesika Kasteks: To je rad autorke Hajun Kvon, koja je rođena u Južnoj Koreji i studirala u Francuskoj. Ona je vrlo zainteresovana za dva dela Koreje i njen rad se bavi njihovom prošlošću. Ovaj rad, “489 godina”, jeste poslednji u trodelnom serijalu o Koreji, a posebno o DMZ-ju.

Na šta upućuje naziv “489 godina”?

OB: Kada bi sada neko hteo da ukloni te mine, trebalo bi mu 489 godina, jer ih ima tako mnogo tamo, iako je to vrlo malo područje — ima samo četiri kilometra između Severa i Juga. Takođe, apsolutno niko ne može da pristupi toj zoni sem dveju vojski, pa čak ni one ne mogu svuda da idu. Video počinje pričom [južnokorejskog] vojnika. On se zove Kim i bio je vojnik u ovoj zoni.

Kim je napisao dnevnik, nekoliko pisama i slikao je. Svetu smo pokazali neke isečke iz njegovog dnevnika i njegove beleške. Kvon se sastala sa tim muškarcem, razgovarala s njim i snimila mu glas. Dakle, u videu se vidi šta on govori o svakodnevnom životu, kada je noću odlazio u DMZ; kako se osećao i o čemu je razmišljao, šta je video. To je mesto na kom se mogu videti neka drveća i vegetacija koja više nigde u svetu ne postoji. Ima i nekih životinja koje su nastale, ali tamo i dalje postoje.

JK: To je vrlo čudno područje. Godinama je rasla šuma sa divljim životinjama. Kvon bi htela da prikaže iskustvo iz te zone, zbog čega je ovaj film zamislila uz pomoć tehnike virtuelne realnosti, uz pomoć posebnih naočara. U stvari, ako se s tim eksperimentiše, onda se zaista može doživeti fizičko iskustvo. Ne zamišljate samo uz pomoć uma, i vaše telo oseća da je uronjeno u ovo područje. To je tako snažno:

OB: Kako bi napravila ovaj video, ona je dosta crtala, jer sama, u studiju, proizvodi baš svaku sliku. Sve je digitalno, svakako. Ona meša stvarnost sa nekom fikcijom. Većina slika je nacrtana kroz njeno shvatanje suvenira ovog vojnika, pa je sve pomešano.

Na kraju videa se dešava lančana eksplozija, čitavo mesto biva dignuto u vazduh i požari se pojavljuju unaokolo. Šta mislite da umetnica želi da kaže prikazujući ovakav kraj?

OB: Ona tako vidi opasnost. Jer, uvek postoji strah od Severa koji sve vreme pokušava da napravi nuklearno oružje i rakete. Sever preti Jugu, ali i ostatku sveta, mada su njih dvoje braća. Dakle, uvek postoji taj problem. Požari koji se pale na brdu, to je nešto kao granica požara. Mislim da je to prikaz granica. To je vrlo jaka poruka.

Nama ima smisla da ovaj rad predstavimo ovde, jer postoji pitanje granica, pitanje država koje su jedne drugima susedi i nisu uvek u mogućnosti da ostvare dijalog i da budu u miru. Pomislili smo da bi to bio neki znak, jer DMZ daje mnogo nadahnuća umetnicima.

U Seulu postoji umetnički centar. On svake godine održava izložbu sa radovima inostranih i lokalnih umetnika na temu ove zone. Oni proizvode umetničke radove, kako bi se razmišljalo o ovom problemu.

Umetnici ponekad mogu da doprinesu razmišljajući drugačije i otvarajući razna pitanja. To se može desiti na političkom, društvenom, ili istorijskom nivou, ali i na drugačiji način, na način koji može da pomogne ljudima da više razgovaraju o ovoj temi.

Da li možete da nam date još neke informacije tehničke prirode? Koliko će dugo izložba biti otvorena, kako je posetioci mogu percipirati i šta bi ovde trebalo da očekuju??

JK: Postoje dva načina na koje možete da posmatrate ovaj film, u 2D i 3D sa naočarima. Postoji i soba posvećena dokumentima, koja se sva nalazi u papirima i objašnjenjima o DMZ-ju; u njoj postoje i beleške vojnika s kojim se umetnica sastala.

Nažalost, Kvon nije mogla da dođe jer putuje inostranstvom. Ona stalno putuje između Njujorka i Seula, radeći na novom projektu. Kada god napravi ovakav video, obično joj za to trebaju dve godine rada, jer je za svaki video potrebno mnogo vremena da se iscrta i konstruiše, jer sve to ona radi.

Pročitah negde da je jedan od vaših specijalnosti rad sa nastajućim umetnicima. S obzirom na to da ste ovde, da li ste razmišljali o tome da izlažete radove nekih mladih kosovskih umetnika?

OB: U stvari, mi smo ovde došli kako bismo se, između ostalog, sastali sa lokalnim umetnicima. Ovog popodneva smo imali dva sastanka, a sutra imamo četiri sastanka sa raznim umetnicima sa Kosova. To je način na koji možemo da vidimo radove, ljude i razgovaramo s njima, te da, možda, pozovemo nekoga ili predložimo ideju.

Ovaj razgovor je uređen radi njegove dužine i jasnoće.

Fotografije: Majljinda Hodža / K2.0.