Sunce je već počelo da zalazi iza planine Paštrik, blizu Prizrena, dok su brojna deca punila fudbalski teren na uzvišenju, tamo gde vetar duva sa svih strana.
Automobili sa registarskim tablicama iz zemalja poput Rumunije, Hrvatske, Srbije, Austrije i drugih, kretali su se kroz selo Đonaj u Hasu i uzdizali se putem ka brdu. Raznolikost tablica pokazivala je da su Hasjani pristigli iz dijaspore, iz zemalja gde danas žive i, najverovatnije, rade kao pekari ili poseduju sopstvene pekare. To je dugogodišnja tradicija u Hasu i retko se nađe porodica iz ovog kraja koja nije nekad bila, ili još uvek jeste, u pekarskom poslu.
Svi su se penjali ka glavnom događaju ovog kraja – folklornom festivalu “Hasi jehon” (Has odjekuje).
Ovaj festival održava se u Đonaju još od 1976. godine i prvobitno je okupljao folklorne grupe iz sela oko Prizrena i šire. Inicijalno ga je organizovalo Kulturno-umetničko društvo “Malësori”, koje su osnovali učenici iz Hasa, tadašnji đaci učiteljske škole u Prizrenu, sa željom da promovišu svoj folklor.
Malo pre šest sati uveče, pojačava se kretanje muškaraca i žena u narodnoj nošnji od škole preko puta Doma kulture “Reshat Çoçaj”. Haziz Hodaj, direktor ansambla, i Dilaver Kryeziu, umetnički direktor, nisu stajali. Čas su bili u jednoj od sala doma kulture, čas napolju razgovarajući sa tehničarima zaduženim za ozvučenje, čas sa nekom od ansambala — kojih je ove godine bilo ukupno 18.
“Hasi jehon” se od rata naovamo ustalio kao značajan kulturni događaj koji tokom tri dana okuplja ansamble i umetničke grupe iz različitih krajeva nastanjenih Albancima. Festival privlači oko 10.000 posetilaca i uključuje oko 20 ansambala iz Kosova, Albanije, Severne Makedonije, Crne Gore i dijaspore, koji izvode tradicionalne pesme, igre i obrede. Festival takođe sadrži izložbe narodnih nošnji, zanata i tradicionalnih proizvoda, kao što je hasjanski hleb.
Malo pre šest sati uveče, pojačava se kretanje muškaraca i žena u narodnoj nošnji od škole preko puta Doma kulture “Reshat Çoçaj”. Haziz Hodaj, direktor ansambla, i Dilaver Kryeziu, umetnički direktor, nisu stajali. Čas su bili u jednoj od sala doma kulture, čas napolju razgovarajući sa tehničarima zaduženim za ozvučenje, čas sa nekom od ansambala — kojih je ove godine bilo ukupno 18.
“Hasi jehon” se od rata naovamo ustalio kao značajan kulturni događaj koji tokom tri dana okuplja ansamble i umetničke grupe iz različitih krajeva nastanjenih Albancima. Festival privlači oko 10.000 posetilaca i uključuje oko 20 ansambala iz Kosova, Albanije, Severne Makedonije, Crne Gore i dijaspore, koji izvode tradicionalne pesme, igre i obrede. Festival takođe sadrži izložbe narodnih nošnji, zanata i tradicionalnih proizvoda, kao što je hasjanski hleb.
Njegovi napori kulminirali su masovnim okupljanjima, koja su do 1991. godine rezultirala pomirenjem preko 1.000 slučajeva krvne osvete i drugih sukoba. Cilj ove inicijative bio je da ujedini Albance u jačanju otpora protiv tadašnjeg sve represivnijeg srpskog režima.
Dana 2. maja 1990. godine, taj proces se odvijao u selu Đonaj, na mestu koje se danas zove “Polje pomirenja”, gde su porodice iz Hasa, uz posredovanje Çette, jedna drugoj pružile ruku pomirenja.
Danas se festival održava upravo na tom mestu, kako bi kroz njega bilo očuvano sećanje na čin oprosta krvnih zavada.
Na svojim počecima, festival se nije održavao redovno i bio je prekinut tokom ratnih godina na Kosovu. Prema sećanju Haziza Hodaja, ni posleratni period nije bio lak — stotine porodica u Đonaju boravile su u šatorima početkom 2000-ih, nakon što je oko 800 kuća bilo spaljeno.
Ipak, 2000. godine zajednica je pokušala da oživi festival uz podršku nemačkih snaga KFOR-a, koje su pomogle u izgradnji drvene bine. Godinu dana kasnije, festival se proširio na regionalni nivo i postao godišnji događaj. Od 2022. godine, “Hasi jehon” ima status Zaštićenog državnog dobra — priznanje koje potvrđuje njegov značaj za očuvanje kulturnog identiteta zemlje. Festival finansira Ministarstvo kulture, omladine i sporta, kao i Opština Prizren, uz dodatnu podršku privatnih donatora.
Dilaver Kryeziu, umetnički direktor i poznato ime u oblasti koreografije, svake godine pomaže u izboru ansambala koji ispunjavaju festivalske kriterijume, čime se osigurava visok kvalitet nastupa. Pripreme za sledeće izdanje festivala počinju odmah po završetku aktuelnog, što zahteva celogodišnji rad i posvećenost.
Prema rečima Kryeziua, glavni kriterijum za odabir ansambala jeste originalnost nastupa — pesme, igre i običaji moraju biti izvorni i neobrađeni, kako bi se verno prenela autentična baština konkretnog kraja. Tokom trodnevnog festivala, izabrani ansambli predstavljaju tradicionalne pesme, igre i plesove, obučeni u autentične nošnje iz raznih regiona, okupljajući hiljade posetilaca koji dolaze da uživaju u ovom kulturnom događaju.
Odbrojane decenije na sceni
Ovogodišnji umetnički odabir doveo je 18 ansambala koji su stigli od juga Albanije pa sve do sela u Tuzima u Crnoj Gori, donoseći bogat mozaik kulturnog nasleđa. Grupa za grupom, scena se punila tradicionalnim nošnjama i starim igrama. U ovom izdanju predstavljena su čak 44 plesna karaktera iz različitih ansambala.
Grupe su čekale red da izađu na scenu. Okupljene po ćoškovima pored scene, uočavala se i prisutnost Lajde Kolgjeraj, direktorke etno-muzičkog ansambla “Katarina Josipi” iz Zjuma u Hasu, koja je više od četiri decenije aktivna na folklornoj sceni.
Njena nošnja, izrađena od žena iz tog kraja, sastojala se od bele košulje od debele tkanine, pažljivo izvezene raznobojnim cvetnim motivima oko grudi. Preko košulje nosila je crni prsluk ukrašen zlatnim gajtanima i crvenim detaljima, dok je na glavi imala tradicionalnu crvenu maramu sa šarenim cvetovima.
Kolgjeraj, 57-godišnjakinja, bavila se ansamblom veći deo svog života. “Posle rata sam oživela ansambl, okupljajući stare članove koje sam poznavala od ranije, a zatim sam stalno uključivala nove generacije, učeći ih svim običajima i tradicijama”, kaže ona. Ali, brine je nemogućnost da zadrži iste ljude u ansamblu zbog migracije mladih iz Zjuma, bilo u urbana područja, bilo u inostranstvo, kao i zbog nedostatka interesovanja za priključenje ansamblu.
Mnogi ansambli na Kosovu nemaju stabilno finansiranje i funkcionišu kao nevladine organizacije. Iako su nekada, zajedno sa sportskim klubovima i amaterskim pozorištima, bili privlačno utočište za mlade, to se u velikoj meri promenilo pojavom drugih aktivnosti, ali i digitalizacijom životnog stila.
Nekada je potraga za novim igračima/cama uglavnom počinjala u osnovnim školama, gde su koreografi/kinje odlazili/e da pronađu i regrutuju mlade sa potencijalom. Ali, strast za angažmanom u ansamblu bledi s godinama, posebno uz nedostatak stabilne finansijske podrške. Ponekad se potreban broj članova u ansamblu popunjava ljudima iz sela koji nisu aktivni članovi.
Na Kosovu samo državni ansambl “Shota” ima finansijsku podršku Ministarstva kulture, omladine i sporta, koji ga je svrstao u posebnu kategoriju u Zakonu o platama.
Uprkos svim ovim izazovima, festival i pesma Kolgjeraj i dalje traju. Dok defovi odjekuju, devojke se okupljaju i pesma počinje. Lajdin glas odjekuje, dalje muškarci igraju tradicionalno hasjansko svadbeno kolo koje se zove “burnište”. Iza scene, Behar Hoxha pomera prste po brojnim rupama klarineta, svirajući poznatu melodiju. Hoxha je stigao iz Berata sa kulturno-umetničkim društvom “Qupërlinjtë e Roshnikut”.
Od 2002. godine više puta je dolazio na festivale na Kosovu. Inače poznat i pod umetničkim imenom “Slavuj iz Vriona”, Hoxha je život proveo s klarinetom u ruci i već 56 godina se penje na festivalske scene.
“Imao sam 14 godina kada sam prvi put izašao na scenu na Prvom festivalu u Đirokastri”, kaže Hoxha, dok je već obukao nošnju sa fustanelom da bi izašao na scenu. “Od tada nikada nisam sišao sa scene i zajedno sa svoja četiri brata predstavljali smo Berat svuda.”
Hoxha je preuzeo scenu. Jedan svirač je izvodio igre s defom, dok su četvorica starijih muškaraca započela tradicionalno kolo — čim kleknu, odmah se brzo uspravljaju i okreću u krug. Na nekoliko minuta, cela scena pripala je Hoxhi. Šoka, platno obavijeno oko njegovog struka, širi se dok duboko udiše, a klarinet pušta prepoznatljive tonove jedne poznate kabe — kako se nazivaju instrumentalne solo melodije za klarinet na jugu Albanije.
Bio je to instrumental “Kabe Halita Beratija”, koji je deo filma “General Gramofon”, jednog od kultnih ostvarenja albanske kinematografije. Radnja filma smeštena je u Albaniju tridesetih godina prošlog veka, uoči italijanske okupacije 1939. godine. Halit Berati, kojeg tumači glumac Bujar Lako, klarinetista je i radnik u naftnoj industriji, koji se suočava s pritiscima da napusti tradicionalnu albansku muziku u korist italijanskih melodija tog fašističkog doba. Ovaj pokušaj da se kontroliše albanska kultura nailazi na odlučno odbijanje Halita, koji kroz svoju svirku pruža otpor i čuva kulturni identitet. I na festivalu “Hasi jehon” izvođenje kabe Halita Beratija deluje kao vid istrajnosti u očuvanju kulturne baštine.
Od laute do dodira s nebom
Scena festivala “Hasi jehon” menjala je ansamble iz dana u dan. Na njoj nije uvek bilo igara.
Sledećeg dana, jedan duo koji nastupa uz muziku i reč pripremao se za scenu. Nazmi Hajdari i Muzafer Osmani, obojica iz Uroševca, sedeli su rame uz rame. Nazmi je u ruci držao lautu i pomerao razmakivač na žici kako bi pronašao “duzen”, idealni ton.
Vraćao se u Has s lautom, iako je karijeru započeo sa čiftelijom.
“Ja sam rapsod od detinjstva. Kad sam malo porastao, počeo sam da pevam po svadbama s čiftelijom, ovuda sam mnogo pevao”, kaže Hajdari. “Nije bilo sela ni mahale u kojoj nisam bio.”
Pomalo iz inata počeo je da svira lautu, iz straha da će ovaj stari instrument i umetnost sviranja na njemu nestati.
“Video sam da lautara ima sve manje iz dana u dan. Proradio mi je inat, pa reših da je naučim – i evo, već 20 godina se ne odvajam od nje. Sad učim i svog praunuka”, priča Hajdari.
Hajdari je bio odeven u tradicionalnu nošnju iz Rugove – imao je čakšire, jelek, pojas zategnut šokom oko struka, a na glavi je nosio rugovsko keče. Njih dvojica su se popeli na binu, a Hajdari je prišao mikrofonu, stavio ruku iza uha i povikao iz sveg glasa, onako kako to rade Rugovci: “Dobro vas našao, braćo Hasjani, velika je ovo fešta – Has odjekuje!” Toliko je podigao glas da su svi okrenuli glavu ka bini, a oni što su zurili u telefone, trgli su se.
Kad je on utihnuo, Osmani je počeo da priča anegdotu, koja je bila spoj umotvorina staraca i savremenih događaja. Čas lauta, čas anegdota – ova tačka je donela raznolikost sceni.
Dok su silazili sa bine uz aplauze, ostali igrači iz Kulturnog centra “Anamorava” iz Vitine pripremali su se za nastup.
Getuar Sadiku i Meriton Xheladini, prvi šesnaest, drugi sedamnaest godina, spremali su se da izvedu kolo u paru, tipično za predele Karadaka i Pomoravlja. Sadiku je u centru kulture još od desete godine, dok se Xheladini pridružio tek pre godinu dana.
“Video sam ih jednom na televiziji kako igraju i rekao sebi – zašto se i ja ne bih priključio. Evo me danas ovde i osećam se sjajno što nas publika ovako prima”, kaže Xheladini.
Obojica kažu da su sada u svojim porodicama i na svadbama oni ti koji prvi započinju igru.
Pratili su glavnog solistu izvornog muškog kola Karadaka, Bardhyla Osmanija. Za razliku od ostalih igrača u belim košuljama, Osmani je nosio crnu, što je činilo da njegov crveni prsluk, ukrašen crnim gajtanima, još više dođe do izražaja. On igra još od desete godine.
Igra počinje s muškarcima rame uz rame. Jednolični ritam bubnja ih drži u liniji. Kada se ritam malo promeni i prelazi postanu neujednačeni, Osmani započinje igru. Zavrteo se oko ruke druga s desne strane, iskočio sam u sredinu uz ritam bubnja, i dok je još bio u vazduhu, saborac ga je dočekao, spustio pravo na binu, a on je rukom udario o pod u istom ritmu bubnja koji ga je pratio.
Bina je gorela dok je pomoravski bubanj duboko odjekivao Hasom. U nekoliko pokreta, Osmani se našao u naručju svog druga, jedan preko drugog, skinuo je keče s glave i pozdravio publiku, završavajući nastup ekipe iz Vitine.
“Ove igre su nam porodično nasleđe. Gledao sam sve svoje kako su ih igrali i igraćemo ih i dalje”, rekao je zadihan posle nastupa. “Ovo nam je treći put u Hasu i mesecima smo se spremali za ovu tačku.”
Taj nastup doneo mu je i titulu najboljeg igrača festivala u ovom izdanju.
Has je dočekao i ispratio stotine igrača i instrumentalista, baš kao što će ih dočekati i sledeće godine.
“Održavali smo ga i tokom najtežih trenutaka posle rata, nakon što smo pretrpeli progon i ubistva, a sada nas ništa ne može zaustaviti”, kaže direktor Hodaj.
Fotografije: Ferdi Limani / K2.0