Krajem augusta, državno tužilaštvo u Bosni i Hercegovini zatražilo je od Suda BiH da proglasi krivim Vuka Ratkovića, bivšeg pripadnika Vojske Republike Srpske u Višegradu, za, između ostalog, ratno silovanje. Tužilaštvo je zatražilo da  optuženi plati 45.000 KM (oko 23.000 eura) na ime kompenzacije preživjeloj. Ratković je na kraju osuđen na osam godina zatvora zbog, a sud je odredio da žrtvi plati kompenzaciju u iznosu od 35.000 konvertibilnih maraka (oko 17.000 eura).

Samo u Bosni i Hercegovini od kraja rata je osuđeno više od 130 osoba jer su počinili ratni zločin silovanja. Broj suđenja za ovaj zločin u Bosnia je za sada najveći u svijetu.

Žrtve su bile djevojčice, djevojke, žene, muškarci… Silovanja su vršena masovno i organizovano u privatnim stanovima, kućama i hotelima koji su pretvoreni u logore za masovno silovanje. Međunarodni tribunal u Hagu je svojim odlukama silovanje u ratu okarakterisao kao vid mučenja, a seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti, što se smatra ogromnim postignućem.

Još tokom rata, žene u BiH su počele govoriti o silovanjima koja su pretrpjele. Godinama kasnije, o ovom zločinu snimani su filmovi, pisane knjige, pokretane međunarodne inicijative i projekti koji su usmjeravali novac ka nevladinom i vladinom sektoru u cijelom regionu.

No, više od dvije decenije nakon kraja ratova, žene i muškarci koji su preživjele ovu vrstu torture u svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, još se bore za osnovna prava, ali i protiv stigme koja okružuje ovaj zločin. Aktivistkinje u ovoj oblasti ipak kažu da, i pored svega što je postignuto, nije moguće biti zadovoljan.

Nela Porobić Isaković, koordinatorica za Bosnu i Hercegovinu organizacije WILPF (Međunarodna liga žena za mir i slobodu), smatra da, s obzirom na uložene sume novca u razne projekte, vođene kampanje, presude, preživjele/i su možda i u težoj situaciji nego su bili/e prije. “Ili, možda, nisu gore, ali su na istom mjestu gdje su bile prije nego je međunarodna zajednica uložila milione”, zaključuje.

Aktivistička bitka

Teško je doći do preciznog podatka o broju osuđenih za ratna silovanja u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije jer su se suđenja odvijala na različitim sudovima, domaćim, stranim i međunarodnim. No, taj broj je sigurno znatno manji nego što je stvarni broj počinilaca. Istovremeno, još nikada nije, i teško da će ikada biti moguće, ustanoviti broj onih koji su prošli kroz ovu vrstu torture.

Procjene UN su da je oko 60.000 osoba silovano tokom ratova u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu. Najveći broj žrtava je iz BiH, između 20.000 i 40.000. U toj zemlji su tokom četverogodišnjeg rata formirani logori za silovanje, kakav je bio onaj u Vilinoj Vlasi u Višegradu, u kojem je mučeno, silovano i ubijeno više od 200 žena. Zna se za pet preživjelih koje su bile i svjedokinje na različitim suđenjima.

Angažman aktivistica za ženska prava u Bosni, među kojima su i same preživjele, doveo je do procesuiranja više od 120 slučajeva, te do toga da su sudovi počeli provoditi zakonske odrednice u svakodnevnoj praksi i donositi odluke o kompenzaciji preživjelima tokom krivičnog postupka umjesto da ih upućuju na građanske parnice.

Ipak, procesi pred sudovima nisu dovoljni, kažu aktivistkinje. Gorana Mlinarević, ekspertica za međunarodno pravo iz Sarajeva, tvrdi da je jedan od problema u cijeloj regiji to što ratne zločine, povrede i traume “patrijarhalni režim ne želi da prizna”.

Ekspertica za međunarodno pravo Gorana Mlinarević kaže da, iako im zakon priznaje status, malo je napretka vidljivo u društvu da bi se izborilo protiv stigme koja prati ovaj zločin. Foto: Imrana Kapetanović/K2.0

“Priznavanje bi značilo i da se moraju donijeti odluke koje bi značajno izmijenile položaj žene”, kaže Mlinarević. “Na žalost, ono do čega smo došli jeste priznanje jedne grupe koja je pretrpila zločine, ali nismo uspjeli da senzibiliziramo društvo ili pak prodrmamo zadrte stavove patrijarhalnog režima.”

Borba žena u BiH doprinijela je uveliko tome da UN tokom godina usaglasi niz rezolucija i odluka kojima osuđuje silovanje u ratu i poziva na borbu protiv nekažnjavanja i stigmatizacija. Velika Britanija se 2012. godine stavila na čelo globalne Inicijative za prevenciju seksualnog nasilja u sukobima, te se time ova tema vratila u međunarodni fokus. To je značilo niz projekata u cijelom svijetu, no, kaže Mlinarević, “jako malo su direktnih beneficija od toga dobile žene koje su preživjele seksualno nasilje”.

Nakon što je ratno silovanje prepoznato u međunarodnom pravu kao zločin protiv čovječnosti (presuda MKSJ u slučaju Kunarac i ostali za ratne zločine počinjene na području Foče donesena 1998. godine, a potvrđena 2002.) –  slučaj koji je otvorio vrata za procesuiranje u budućnosti – sljedeći korak za aktivistkinje bila je borba za priznavanje statusa preživjelih.

U BiH je ta borba vođena zajedno sa udruženjima koja okupljaju preživjele, nevladinim organizacijama, ali i umjetnicima. Tako je režiserka Jasmina Žbanić tempirala premijeru svog filma Grbavica, koji je dobio Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu 2006. godine, u vrijeme kampanje.

Rezultat je bio da je iste godine dat status preživjelim seksualnog nasilja kao civilnim žrtavama rata. No, taj status im je dat samo ukoliko žive na području jednog od dva entiteta u BiH, odnosno u Federaciji BiH. U distriktu Brčko ta promjena je unesena u zakon tek 2012. godine, dok je u Republici Srpskoj zakon usvojen tek u junu ove godine.

Novi zakon u RS, koji tek treba da se primjenjuje, prepoznaje preživjele seksualnog nasilja i osigurava im kompenzaciju od oko 300 konvertibilnih maraka (oko 150 eura). Problem koji preopoznaju aktivisti i organizacije koje se bave ovim pitanjem, je da će status biti dat samo preživjelim koji su registrovani od lokalnih veteranskih organizacija, znači da neko ko je dobio status u Federaciji, a iz RS je, ne može to pravo ostvariti tamo gdje je se zločin desio.

I pored ovakvog zakonodavstva, tek mali broj preživjelih danas ima priznat status. Selma Korjenić iz organizacije TRIAL International, koja se bori protiv nekažnjivosti za ratne zločine u svijetu, kaže da je tek oko 900 žena do sada prošlo kroz proceduru priznavanja statusa.

Ogromna razlika u broju žrtava i onih kojima je dat status je uveliko uzrokovana sveprisutnom stigmatizacijom i činjenicom da se ratni zločini stalno negiraju, i pored presuda i ustanovljenih činjenica. Posebno je ovo slučaj kada je riječ o muškarcima koji su pretrpjeli ovu vrstu torture.

Oni kojima je priznat status u Federaciji i Brčko distriktu danas dobijaju mjesečnu naknadu od oko 500 KM (250 eura). Ipak, Selma Korjenić kaže da kompenzacija koju primaju preživjeli nije reparacija, koja je obaveza države prema međunarodnom pravu jer to podrazumijeva i pružanje drugih vrsta podrške i priznanje koje nije svedeno samo na materijalnu isplatu.

Mlinarević pojašnjava da sa ovim pristupom, prema kojem su preživjeli/e ratnog silovanja tretirani0/e kao specijalna kategorija koja prima materijalnu naknadu, država umjesto repariranja povreda pretrpljenih u ratu i omogućavanja integracije u poslijeratno društvo, “od njih pravi grupu ljudi koja je prisiljena do se kraja života identificira sa tim pretrpljenim ratnim zločinom kako bi ostvarile stečena prava”.

Porobić Isaković iz WILPFa se slaže da je jedini način da se izbjegne produbljavanje postojećih hijerarhija unutar kategorija preživjelih žrtava rata, da se osigura jednak pristup reparacijama. “Samo sa ujednačenim pristupom možemo sagledati kompleksnost postratnog društva, ne reduciranjem samo na kompenzaciju, nego tako što ćemo gledati u druge aspekte, uključujući recimo mentalno zdravlje”, kažu iz WILPFa.

Koordinatorica Ženske međunarodne lige za mir i slobodu Nela Porobić Isaković kaže da novčana kompenzaijca sama nije dovoljna da ispuni kompleksne potrebe preživjelih. Foto Imrana Kapetanović/K2.0

No, još mnogo toga u BiH mora biti urađeno kako bi preživjele/i zaista dobili/e podršku u životu. Država nije do danas uložila napore na izgradnji kapaciteta koji bi pružali adekvatnu zdravstvenu, ali i socijalnu i psihološku podršku onima koji su preživjeli/e silovanje tokom rata.

Porobić Isaković za K2.0 kaže kako je više urađeno u periodu kada nije bilo donatorskog novca – prije 2012. godine i Inicijative za seksualno nasilje počinjeno tokom konflikata – odnosno kada su aktivistkinje ulagale napore jer su vidjele da postoji potreba za rješavanjem određenih pitanja. Ulaskom velikih količina novca povećao se broj projekata.

“I šta se desilo?”, pita Nela Porobić Isaković. “Imali smo bezbroj radionica, pričali ženama o raznim stvarima, razlagali zakone, dovodili na radionice predstavnike institucija i njima govorili o pravima koja su u zakonu, ali i dalje, kada odeš kod neke žene, ona ti kaže kako ne može da ostvari neka bazična prava.”

Kosovski primjer

Model sličan bosanskom primjenjen je u nekim drugim zemljama regije. Od februara ove godine, na Kosovu je počeo proces registracije i dodjele statusa onima koji su preživjeli silovanje tokom rata 1998. i 1999. godine. Svi koji dobiju status imaju pravo na penziju u iznosu od oko 230 evra, te niz drugih beneficija.

Zakon na Kosovu je donesen u martu 2014. godine, nakon opsežne kampanje civilnog društva, kao i u Bosni, ali ipak su trebale još četiri godine da bi specijalna komisija, koja odobrava status, počela da razmatra prijave.

U međuvremenu, baš kao i u BiH, većinom nevladin sektor i aktivisti su činili da tema ne nestane iz javnosti, čemu se pridružila bivša predsjednica Kosova Atifete Jahjaga, glasna zagovornica prava preživjelih ratnog silovanja.

Godine 2015, umjetnica Alketa Xhafa-Mripa postavila je poznatu instalaciju “Mislim na tebe” na prištinskom fudbalskom stadionu, koja je prikazivala na stotine ženskih haljina kako vise sa štrika, a čime je pokušala podići svijest o borbi protiv stigmatizacije žrtava ratnog seksualnog nasilja.  

Do juna ove godine, oko 560 osoba se prijavilo za status, 120 ga je i dobilo, a njih pola već dobija penzije. Mjesečna naknada im se isplaćuje iz državnog budžeta. Istovremeno, na desetine žena je odbijeno, te su nevladine udruge već uputile žalbe.

Prijavljivanje za status trebalo bi trajati narednih pet godina, što izaziva mnogo kontroverzi i protivljenja u civilnom sektoru iz kojeg tvrde da ne smije biti ograničenja za prijavu. Dodatno negodovanje izaziva to što se pri prijavljivanju moraju unositi podaci i opis samog silovanja, uključujući i vrijeme i mjesto, te podaci o eventualno dobijenoj bilo kojoj vrsti pomoći. Takođe je potrebno priložiti potvrdu od ljekara ili izjavu svjedoka, te ako je moguće i fotografije povreda. Tako aktivistica Andriana Šalje (Shale) upozorava da će zadati rok za prijavljivanje spriječiti mnoge da se jave.

“S obzirom da su žrtve stigmatizirane i čekaju u tišini 20 godina, i da im ova podrška sada daje razlog za novu nadu da će njihov bol neko prepoznati, mislim da im moramo dati više vremena da prikupe snagu i naprave korak ka prijavljivanju, a ne limitirati ih simboličnim periodom u kojem to trebaju uraditi, samo da bi rekli da su nešto uradili”, piše Šalje.

Ignorisanje zločina i žrtava

Do sada su održana tri suđenja za silovanja počinjena na Kosovu, i sva tri su rezultirala oslobađajućom presudama. U Haagu su osuđene četiri osobe. U međuvremenu, u susjednoj Srbiji, do sada je podignuto sedam optužnica, četiri su završile sa presudom.

Fond za humanitarno pravo (FHP), organizacija koja radi monitoring suđenja, upozorava da su u mnogim slučajevima svjedokinje na suđenjima za silovanja u ratu vrijeđane i izložene poniženjima u sudnici. Također, svjedokinje ne dobijaju psihološku podršku, koja je krucijalna.

Ivana Žanić, koordinatorka pravnog tima Fonda, za K2.0 kaže da je samo 10 preživjelih – svi iz susjednih zemalja – obuhvaćeno pravnim procesima koji su u toku. “U cilju procesuiranja većeg broja zločina silovanja u ratu, FHP je u januaru 2018. godine Tužilaštvu za ratne zločine podneo krivičnu prijavu za silovanje šest Romkinja u Belom Manastiru u leto 1993. godine. Međutim, do danas nemamo podatke o tome da li Tužilaštvo postupa po ovoj krivičnoj prijavi,” napominje Žanić za K2.0.

Žanić kaže da krivični sud u Srbiji nikada nije dosudio naknadu štete ženama koje su silovane u ratu, dodajući kako je jedna osoba, uz podršku FHP, u predmetu koji se trenutno vodi pred domaćim sudom za silovanje u ratu, još 2017. godine podnijela zahtijev za naknadu štete, ali do danas o njemu sud nije odlučio.

U Hrvatskoj je Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu donesen u junu 2015. godine. Onima koji ostvare pravo zakon omogućava novčanu naknadu u iznosu od 2.500 kuna (oko 330 evra), ali i na dopunsku zdravstvenu zaštitu, medicinsku rehabilitaciju i psihološku pomoć. Za razliku od Kosova, nema roka u kojem se zahtijevu mogu podnositi.

Prema procjenama UNDP-a, u ovoj zemlji je do 2.000 preživjelih.

Centar za žene žrtve rata Rosa veoma je kritičan prema ovom zakonu, kao i njegovoj primeni. Naime, oni tvrde da je broj prijavljenih i odobrenih zahtijeva zanemarljivo mali, do sredine ove godine je 215, dok je samo 132 dobilo status i prava koja on nosi.

“Ostvarenje reparacija osoba koje su preživjele seksualno nasilje u ratu treba biti praćeno i nastojanjem cijeloga društva u prepoznavanju problema i borbe protiv stigmatizacije i sekundarne viktimizacije osoba koje su preživjele nasilje i članova/članica njihovih obitelji”, poručili su iz ove organizacije na Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u sukobima, 19. juna ove godine.

Odluke o kompenzaciji

Bosna, kao zemlja koja se uzima za primjer kada je riječ o ispunjenju prava preživjelih, ima još mnogo problema.

Jedan od najvećih pomaka urađenih u Bosni, smatraju neke aktivistice, jeste da su sudovi počeli donositi odluke o kompenzaciji koje moraju isplatiti optuženi u krivičnom postupku. Godinama su preživjele/i tokom suđenja, ako su tražili/e odštetu, upućivani na građansku parnicu.

Za pokretanje takvog procesa, preživjeli/e su morali da unajme advokate, za šta mnogi/e nisu imale mogućnost. No. veći problem je što u građanskim parnicama ne postoji mogućnost zaštite identiteta, a većina osoba koje su svjedočile pred sudovima o zločinu ratnog silovanja to su radile uz zaštitu identiteta.

Korjenić, iz TRIAL International, kaže da je put ka tome da sudovi počnu primjenjivati zakon bio dug, a uključio se široki civilni sektor sa brojnim aktivnostima, koje podrazumijevaju rada sa pravosudnim institucijama i preživjelima.

Do sada je u Bosni ovakav princip korišten na devet suđenja, sedam pred Sudom BiH i dva na kantonalnim sudovima, a naknade koje su presuđivane se kreću od 10.000 do 30.000 KM (5.000 do 15.000 evra).

U samo dva slučaja izrečena kazna je postala i pravosnažna, no u jednom osuđeni nema novca da isplati oštećenu. “Sada tražimo način da privolimo državu da isplati oštećenu, a da kasnije tu sumu naplati od osuđenog”, ukazuje na još jedan korak u borbi Selma Korjenić. “Postoje međunarodni standardi koji ukazuju na to u ovakvim slučajevima države trebaju preuzeti odgovornost za plaćanje oštećenih, a da potom pronađu način kako da to naplate od presuđenih osoba.”

Selma Korjenić, voditeljica ureda sarajevskog TRIAL International ureda, kaže da je još potrebno kako bi se osiguralo da preživjeli/e prime kompenzacije koje su im dodijeljene tokom suđenja. Foto Imrana Kapetnović/K2.0.

Da bi ovo postalo praksa, TRIAL International se zalaže da tužilaštvo tokom istrage zločina ima uvid i u imovinsko stanje optuženog, te da po potrebi Sud donese odluku o zaleđivanju njegove imovine do okončanja procesa, što bi omogućilo eventualnu naplatu odštete. “Već smo pred prešli na međunarodni nivo, pred Komitet UN protiv torture, koji može da izda preporuke državi kako da riješe ovakve probleme”, zaključuje Korjenić.

U TRIAL International vide da je sama mogućnost da traže kompenzaciju značila osnaživanje preživjelih. “To niti u jednom slučaju nije stvar novca, koji i nije velik, ali je satisfakcija za preživjele”, kaže Selma Korjenić.

Nela Porobić Isaković kaže da i uspjesi i neuspjesi iz BiH mogu biti lekcija za druge zemlje, naročito Kosovo u ovom trenutku. “BiH je kao pilot projekat koji može reći puno toga i o procesu ostvarivanja statusa, pravima i kako ih ostvariti.”

Jedna od najvažnijih lekcija naučenih u Bosni je da šutiti o zločinima ne vodi izlječenju niti pojedinaca, niti društva.

“Često od žena možemo čuti da govore ne samo zato da bi se izborile za svoja prava (jer za mnoga prava su svjesne da je prekasno ili da ih nikada neće ostvariti), već zbog drugih žena u svijetu, da se više ne ponovi ili barem da se može pružiti adekvatna podrška ženama za koje je ostvarivanje nekih prava moguće i nije prekasno”, zaključuje Mlinarević.

Ona dodaje kako iskustvo iz Bosne takođe uči da se pitanje ratnih zločina ne može riješiti isključivo preko sudova, nego da se mora raditi i na “poslijeratnoj rehabilitaciji društva, što je, nažalost, nemoguće ako se ratnohuškačke i ratnoprofiterske politike ostave na vlasti”.

Rad na poslijeratnoj rehabilitaciji društva podrazumijeva proces koji je problematičan u cijelom regionu. “Naš sistem nikako da pusti taj proces suočavanja sa prošlošću da ide nekim normalnim tokom”, kaže Selma Korjenić.

Nela Porobić Isaković smatra da još postoji nada, i da su neki od važnih koraka već preduzeti, uključujući procesuiranje, ali naglašava da “mnogi počinioci još hodaju oko nas”.

Jedini način da oni/e koji/e su pretrpjeli/e silovanje u ratu nađu mir je da vide počinioce u zatvoru. A to je proces koji će još trajati.

Uredio Jack Butcher.

Naslovna fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0

Vrati se na monografiju