Jedan na jedan | Korupcija

Metju Karuana Galicija: Evropskoj uniji je potreban međunarodni antikorupcionaški sud

Piše - 30.11.2018

Novinar koji je bio dio istraživanja Panama pejpers, koji je osvojio Pulicerovu nagradu, govori o borbi protiv korupcije i pravdi za njegovu ubijenu majku

Kao softverski inženjer koji radi u oblasti novinarstva, Metju Karuana Galicija (Matthew Caruana Galizia) je 2013. radio u dnevnom listu u Kostarici kada je prvi put upleten u istragu Međunarodnog konzocijuma istraživačkih novinara (MKIN). U proteklih nekoliko godina, MKIN je uzdrmao panoramu poreskih rajeva, of-šor kompanija i periferiju imućnih korisnika, razotkrivajući mračne — i često nezakonite — prakse međunarodnih preduzeća, poznatih ličnosti i svetskih lidera.

Njegova uloga u svojstvu softverskog inženjera u slučaju Panama pejpers učinila je da Karuana Galicija osvoji Pulicerovu nagradu 2017, nakon što je MKIN obznanio 11,5 miliona finansijskih i pravnih dokumenata koji razotkrivaju kriminal, korupciju i prestupe koje su počinile javne ličnosti. Ovi fajlovi obuhvataju 140 političara iz više od 50 država, povezanih sa 21 poreskim rajem.

Kako je sufinansirao Jedinicu za podatke i istraživanje u MKIN-u, Karuana Galicija je stvorio platforme za međunarodne novinare i javnost prema kojima se upravljaju, preko kojih razumeju i istražuju hiljade dokumenata u kojima se razotkrivaju prevare — iako “sa dosta otpora”, rekao je, misleći na strah mreže novinara da će naići na odmazdu i pravne poteškoće zbog objavljivanja ovakvih informacija.

Pored Panama pejpersa, Karuana Galicija bio je i vodeći inženjer u drugim krupnijim istragama MKIN-a, uključujući Ofšor liks (Offshore Leaks), Svis liks (Swiss Leaks), Luksemburg liks (Luxembourg Leaks) i Paradajs pejpers (Paradise Papers) — sve do pre godinu dana, kada se njegov život sasvim promenio.

Oktobra 2017, njegova majka, istaknuta istraživačka novinarka Dafne Karuana Galicija (Daphne Caruana Galizia), ubijena je na svojoj rodnoj Malti, tako šaljući udarne talase preko Evrope. Zabrinut za bezbednost svoje majke u mesecima pre njenog ubistva, Metju je već odlučio da se vrati na Maltu; otkako je ubijena, on je posvetio svoje budne sate potrazi za pravdom i borbi za slobodu izražavanja.

Dafne Karuana Galicija, Metjuova majka, brutalno je ubijena oktobra 2017. prilikom ubistva automobilskom bombom, a zato što je neustrašivo izveštavala o korupciji. Fotografija: Pipa Zamit Cutajar (Pippa Zammit Cutajar).

Dafne često opisuju članovi porodice i kolege kao neustrašivu i neumoljivu kada je sledila tragove korupcije, čak i onda kada su oni vodili ka samom vrhu vlasti. “Ništa nije moglo da je zaustavi, pa su morali da je ubiju”, rekao je njen sin juče u Prištini. Njene istrage su primarno ciljale organizovani kriminal i političare u užim krugovima malteške vladajuće Partije rada, kao što je aktuelni premijer, Džozef Muskat (Joseph Muscat).

Rad Dafne, koji se ponajviše deli na njenoj privatnoj platformi ‘Aktuelna rubrika’ (Running Commentary), svedoči da je u trenutku pogibije bila na meti 42 postupka za klevetu i pet sudskih postupaka, a koje su pokrenuli njeni kritičari da bi je uplašili, a prema Reporterima bez granica. Ona je bila i vodeća novinarka u malteškim otkrićima koja su vezana za Panama pejperse.

Nakon što je brutalno ubijena u napadu bombom-automobilom, organizacija Zabranjene priče (Forbidden Stories) — što je međunarodna mreža koja teži nastavku istrage o ubijenim, zatvorenim ili novinarima kojima je prećeno — istupila je da pomogne u tome da njen nedovršeni rad ne bi prosto nestao.

Prilikom Metjuove posete Prištini sinoćnom izdanju programa javnih razgovora u organizaciji K2.0, pod nazivom ‘Volume Up’ (Pojačaj), zaseli smo sa njim da bismo porazgovarali o korupciji, slobodi izražavanja i medijima danas, njegovoj potrazi za pravdom nakon ubistva njegova majke i o drugim temama.

Zašto je vaša majka, Dafne Karuana Galicija, otvorila svoj blog umesto da radi za državni medij na Malti? Kako se desilo da tako cenjena novinarka pokrene svoju platformu za objavljivanje ovih članaka?

Na početku [karijere] radila je za državne medije, počela je kao reporterka za Tajms Malta (The Times of Malta), a nakon toga je prestala, kada su moja braća bila vrlo mlada. Rođeni smo u rastojanju od godinu dana; ja sam rođen 1986, Endru (Andrew) 1987. i Pol (Paul) 1988. Dakle, dok smo još bili deca koja su tek prohodala, moja majka je prestala da radi kao reporterka, ali je nastavila da piše rubrike.

Pisala je kolumnu dvaput nedeljno, jednom u četvrtak i jednom u nedelju. Prvo za Tajms Malta, a zatim za druge novine koje se zovu The Malta Independent.

Bilo je to 2008, marta 2008, nekoliko meseci pre nego što sam otišao sa Malte na studije. Pripremali smo se za izbore i moja majka se mučila da uvrsti u svoju kolumnu sve što je htela. Sećam se da je jedan tip bio neka vrsta komentatora društvenih procesa — on nije bio pravi novinar, ali je uspostavio blog i ubrzo je stekao visoku čitanost — a moja majka je pomislila, ‘Zašto ja ne uradim isto to i mogla bih bolje to da radim?!’ Tako bi problem bio rešen, ova frustracija da ne možete dovoljno stvari da publikujete i tako bi se za nju stvorila platformu da se slobodnije izražava.

Fotografija: Majljinda Hodža / K2.0.

Dakle, sećam se da je sedela za svojim stolom jednoga dana, bilo je to predizborni period 2008, i uložila je dosta vremena pokušavajući da odgovori na komentare ljudi na ovom drugom blogu. Jer, tada je to bila novost, ljudi su postavljali ozbiljne komentare i vodila se kvalitetna debata — tada još nije bilo sve preplavljeno trolovima ili sličnim. Sećam da je sedela za svojim stolom, ja sam gledao televiziju sa devojkom, a ona se okrenula oko sebe i rekla: ‘Šta biste mislili o tome da ja otvorim blog?’ I ja sam rekao da je to zaista dobra ideja.

Zato smo to odradili tada i tamo. Moja devojka je otišla kući i ja sam proveo celi dan doterujući blog sa majkom. Za jedan dan sve je bilo spremno.

Isprva nije znala kako da ga koristi i slala mi je objave [za blog] imejlom i ja sam to objavljivao. Nakon nekoliko dana, ona je bila frustrirana zbog toga i naučila je kako to da radi, počela je vremenom da sama radi na blogu. I to je to, otada je sama rukovodila svime.

POLITICO je objavio informaciju da je njen blog čitalo 400.000 ljudi običnim danima, dok je ukupni promet čitalaca na nacionalnim medijima bio 420.000 — što je, manje-više, jedno te isto. Da li je osnovala svoj blog da bi ostala nezavisna i da bi se držala podalje od kontrole privatnih lica u drugim nacionalnim medijskim kućama? Da li je tako htela da sačuva svoju slobodu izražavanja?

I u tome je bila stvar. Medijske kuće su podložne manipulacijama i spoljnom uticaju. To se nekako dešava na posredan način. Neke novine i onlajn publikacije većinu svojih prihoda dobijaju od vladinog oglašavanja, pa su tako privrženi vladi.

Drugi bi mogli da zavise od oglašavanja u privatnom sektoru. Ovo je nešto što sam iskusio i sam, ne zato što sam radio u ovim novinama kao novinar, već zato što, kada sam radio za MKIN sa svim tim malteškim novinarima, bilo je problema da priče izađu u javnost, priče o malteškim poslovnim ljudima, vladinim zvaničnicima, jer su oglašivači pretili da će povući reklamu, i tako dalje… Ovo je uvek bio problem.

"U mnogim zemljama dolazi se do tačke gde prosto ništa ne možete da učinite. Ako se nalazite u opasnoj situaciji, ništa za šta ste obučeni ne može da vam garantuje bezbednost."

U slučaju moje majke, to je bilo tako, uticaj koji političari i poslovni ljudi imaju na novine, ekonomski uticaj i uticaj preko mreže ‘loših momaka’. Takođe, i urednici su bili, a i dalje jesu, vrlo konzervativni.

Novine na Malti se sasvim razlikuju od novina u ostatku Evrope, oni su prosto vrlo konzervativni. Ne razumeju da su granice prigodnog komentarisanja u Evropi mnogo iznad onoga što imamo na Malti i da bi tako trebalo da bude, misle oni. Malta je vrlo nazadna u više aspekata, ali posebno u onome što se smatra prihvatljivim kada je u pitanju sloboda govora.

Vi ste bili vodeći inženjer u mnogim važnim publikacijama, uključujući Panama pejperse, Ofšor pejperse i mnoge druge velike istrage koje su izašle u javnost u proteklim godinama. Šta mogu novinari da nauče od inženjera, ljudi sa kojima rade?

Mislim da je, obično, situacija obrnuta. Oduvek sam razmišljao o tome na isti način, još otkako sam počeo da radim na ovoj raskrsnici između inženjerstva i novinarstva pre oko osam godina. Mnogo je lakše nekome ko dolazi iz sektora IT ili softverskog inženjerstva da se nauči novinarstvu od novinara, nego da novinar nauči o programiranju, ili IT-ju, itd.

Dakle, oduvek sam ohrabrivao programere da se kreću od finansija ili čega god na čemu rade, ka novinarstvu, nego da ohrabrujem novinare da nauče programiranje ili bilo šta drugo. To je vrlo teško, zahteva mnogo uloženog truda i brojni novinari osećaju frustraciju. Mislim da je programerima od pomoći da uče i da se kreću ka radu u televizijskom studiju.

Na kraju krajeva, da li se preklapanje između inženjerstva i novinarstva često svodi na neophodnost zaštite izvora i anonimnost, radi zaštite izvora?

Generalno gledano, u ovom trenutku, mislim da je razumevanje operativnog i bezbednosnog aspekta dobra stvar za novinare; sva obuka koja se obavljala na međunarodnom planu u proteklih nekoliko godina konačno se isplatila. Sada više na to ne gledam kao na neki problem. Mislim da je veći problem u bezbednosti van digitalnog sveta: gde novinari susreću različite izvore, razmišljaju da li ih je neko pratio i tako te stvari — analogne stvari.

Mislim da smo dostigli tu fazu u kojoj smo u digitalnom aspetku pokrili mnoge prepreke i pronašli mnoga rešenja za mnoge probleme, čak i kada ona nisu idealna. Sa mnogim alatkama koje koristimo za digitalnu bezbednost teško je raditi, ali nam one makar završe posao. U mnogim zemljama dolazi se do tačke gde prosto ništa ne možete da učinite. Ako se nalazite u opasnoj situaciji, ništa za šta ste obučeni ne može da vam garantuje bezbednost.

Ako radite u zemlji kao što je Malta, postoji ograničenje kada je u pitanju ono što možete da uradite. Ne možete bilo koga da zaustavite da vam postavi bombu u kola, ne možete nekoga da zaustavite da puca na vas na ulici. Zaista ne postoji ništa što biste mogli da preduzmete tim povodom, pa je čak teško da sprečite nekoga da vas prati ili da shvatite da vas neko prati.

Fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Nakon ubistva vaše majke Dafne, sastavljen je tim od 45 novinara i 18 medijskih kuća koji su se ujedinili u okviru inicijative koju su nazvali Projekat Dafne. Da li biste mogli da objasnite kako je taj tim osnovan i koji mu je cilj?

To je bila zamisao novinara Lorena Ričarda (Laurent Richard). On je nekada radio kao producent dokumentaraca za Francusku TV, ima mnogo iskustva, radio je u Iraku jedno vreme… Nakon toga je smislio ideju o uspostavljanju ove organizacije [Zabranjene priče].

Tek kada je moja majka ubijena, tada sam shvatio da su zaista odlučili da krenu u akciju. On i osoba sa kojom i dalje radi u organizaciji prišli su mojoj braći i meni preko zajedničkog prijatelja, rekavši nam tako za ovu ideju.

On je rekao: ‘Imam ideju da formiramo organizaciju koja će nastaviti da plasira priče novinara koji su ubijeni, zatvoreni, prećeno im je ili na neki drugi način nisu sposobni da obavljaju svoj rad i mi hoćemo da istraga o ubistvu vaše majke [kroz Projekat Dafne] bude prva istraga ove organizacije.’

Odmah smo prihvatili, jer je za nas to bila velika briga, znate? Bavili smo se ubistvom moje majke, bavili smo se zakonskim aspektima toga, vodili smo razgovore sa nevladinim organizacijama, političarima, i tako dalje. Bili smo zabrinuti za to da ćemo ostati bez vremena ili resursa za nastavak istrage o ubistvu moje majke. Dakle, osećali smo se baš onako kako je trebalo u tom trenutku.

U intervjuu sa vašom porodicom, jedan vaš brat je rekao da je jedan problem s kojim ste se suočili taj da novinari odrade svoj deo, ali pravosudni sistem ne isprati situaciju sa onima koji su počinili zločin i oni su iznevereni, “ona je izneverena”. Kakva je vaša reakcija na ovakvu situaciju? Da li projekat Dafne predstavlja odgovor na taj izostanak pravde?

Tako je, ali je to zaista poslednje utočište. Da ponovimo, jedna osoba koja je radila na projektu, kazala je: ‘Mi smo istraživači za poslednje utočište. Mi smo ljudi koji upadaju kada istražitelji koji rade za državu ne obavljaju svoj posao ili nisu u mogućnosti da ga obavljaju.’ U tom trenutku mi upadamo i iznosimo informacije u javnost, da bismo predočili javnosti da se dešava ovo ili ono, ovo su zločini koji su počinjeni i bili su nekažnjeni.

Postoji nešto što mi kao novinari možemo da uradimo po tom pitanju. Mi nemamo mogućnost da nekoga procesuiramo, nemamo mogućnost da nekoga uhapsimo, ali možemo da istaknemo ovu informaciju u javnosti, pa ćete znati da postoji nekažnjivost, da postoji korupcija. Ne možemo ništa da uradimo van tog okvira.

"Novinari ne razumeju da autocenzura predstavlja problem; oni misle da je to normalno i ne prijavljuju je, ne usmeravaju pažnju ka njoj."

Prošlo je godinu dana otkako je vaša majka ubijena. U nedavnoj prošlosti, da li je postojao pređašnji i kasniji period na Malti u pogledu kreiranja atmosfere straha kada se izveštava o korupciji i kada se otkrivaju zločini?

Po mome mišljenju, ne, jer su oni već uradili ono najgore što su mogli da urade, pa tako… Svakako da postoji potencijal da se desi još nasilja i da bude još napada, ali moj stav je ovakav: Hajde da nastavimo da ovo radimo.

Dok, kada su u pitanju novinari na Malti… više nego strah, mislim da je postojalo razumevanje da su oni sasvim nespremni, kako u pogledu veština i iskustva, tako i po pitanju institucija s kojima sarađuju. Oni nemaju podršku novina sa kojima rade, čak i kada žele da sprovedu kvalitetne istrage.

Našli smo se u jednom trenutku kada sam shvatio da smo sasvim nepripremljeni da obavljamo ovaj posao koji je moja majka, Dafne, radila. Mislim da su ovo sami shvatili.

Ovo je uticalo na to kako izveštavate o korupciji? Da li je tako stvorena atmosfera cenzure ili autocenzure?

Tako je, autocenzura predstavlja osnovni problem i to je toliki problem da uvek zaboravim da je spomenem, jer osećam kao da je ona nešto normalno.

Novinari ne razumeju da autocenzura predstavlja problem; oni misle da je to normalno i ne prijavljuju je, ne usmeravaju pažnju ka njoj. Vrlo retko možete naići na novinara na Malti — možda znam za jednog ili dvoje — koji uviđaju taj problem. Pored toga, postoji problem kompetencija.

Malta nema školu novinarstva, nema kulturu istraživačkog novinarstva — moja majka je bila jedina novinarka koja je sprovodila istraživačko novinarstvo na smisleni način. Ona je bila jedina novinarka koja je bila slobodna da to obavlja, jer su drugi imali probleme, čak i kada su bili dovoljno kompetentni da rade svrsishodno istraživačko novinarstvo, oni nisu imali podršku institucija za koje su radili.

U proteklih nekoliko godina ubijeno je više novinara — u Slovačkoj, u Bugarskoj — i slučajevi tih ljudi bili su vrlo šokantni. Najnovije i, možda, najskandaloznije je bilo ubistvo Džamala Kasogija (Jamal Khashoggi) u Saudijskoj Ambasadi u Turskoj. Nismo navikli na to da gledamo novinare kako bivaju ubijeni u, recimo, Evropi, makar ne u skorijoj prošlosti. Novinarima je oduvek prećeno i uvek su bili meta, ali živimo li u vremenu u kom su novinari veštiji i više im se upućuju pretnje nego u bilo kom ranijem periodu, jer imaju sofisticiranije alatke? Ili je, prosto, stvar u tome da naše takozvane demokratije postaju snažnije i opasnije?

Mislim da su posredi obe stvari. Kako su se naše institucije borile ili su sasvim bile neuspešne da nastave borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, mi smo istupili kao novinari. Ipak, to znači da mi nosimo najveći teret napada onih koji reaguju na naš rad.

Stvar je u tome što smo naučili da sprovodimo ove istrage na načine koje, možda, ovi državni istražitelji nisu primenili. To znači da smo postali veća pretnja kriminalnim organizacijama, političarima koji su deo ovih kriminalnih organizacija i ljudima koji učestvuju u koruptivnim delima i tako dalje. Postali smo jedna vrsta pretnje, jer sada bolje obavljamo svoj posao.

Fotografija: Ade Mula / K2.0.

Posebno kada su u pitanju novinari kao što je bila moja majka, koji su honorarci, imaju potpunu slobodu, koriste ono što žele da koriste. Oni su, takođe, vrlo često jedini novinari koji zaista imaju vremena da sprovode dugotrajne istrage i ovi ljudi predstavljaju rastuću pretnju svakom novom istragom, ali su i sami u velikoj opasnosti.

Oni su i sami često u velikoj opasnosti u situacijama u kojima državne institucije ne obavljaju svoj posao — to je bio slučaj sa mojom majkom. Ona je morala da sprovede ove istrage, jer ih sama država nije sprovodila — često zato što je i sama država bila saučesnik u korupcionaškim delima.

Učestvovali ste u mnogim istragama koje su istinski iziskivale saradnju između zemalja. Kada povučete nit, koja je njena dužina? Kada je reč o borbi protiv korupcije, da li je to borba na lokalnom nivou ili to mora da bude međunarodna borba? Koliko je složeno to pitanje?

Na lokalnom i državnom nivou, pokušavate da promenite kulturu i da učinite da ljudi postanu svesni ovih problema. Na evropskom nivou, korupcija je međunarodna, ona prelazi granice u Evropskoj uniji i ulazi u periferiju Evrope.

Da ponovimo, ovaj problem sa istražiteljima i tužiocima koji neuspešno obavljaju svoj posao ponavlja se i na međunarodnom nivou.

Svakako sam saglasan da nas je Evropska unija izneverila. Ona zaista ne čini dovoljno, nije u dovoljnoj meri razvila alatke koje su joj potrebne da bi se izborila sa prekograničnom korupcijom u samoj Evropskoj uniji ili između država-članica Evropske unije i država van Evropske unije. Problem na državnom nivou zatim se ponavlja u Evropskoj uniji.

POLITICO izveštava da je strah Dafne od onoga što je videla da Malta postaje učinio da ona postane ‘neapologetski proevropski nastrojena’. Da li biste se složili sa tim? Da li EU predstavlja alternativu distopijskoj realnosti korupcije i organizovanog kriminala? Ili, prosto, ove evropske demokratije imaju dovoljno dobru fasadu i pravne instrumente na svojoj strani, što im pomaže da korupcija izgleda kao legitimna stvar?

Ima dosta problema koje treba popraviti u Evropskoj uniji. Mnogi problemi se tiču toga kako da ovu temu obradimo, kriminal i korupciju, posebno korupciju prilikom dodeljivanja bespovratnih sredstava. Problem u tome je taj da smo ušli u Evropsku uniju sa mnogo nade. Zato su moja majka i moja porodica bili vrlo proevropski nastrojeni. Jer smo se zaista borili za članstvo.

Ono što smo shvatili svih ovih godina bilo je da EU prosto nije bila napravljena tako da se bavi državama poput Malte, Bugarske… ona, jednostavno, nije imala alatke da se bavi nerazvijenim demokratijama kada su one postale članice EU. Prosto, nije dovoljno učinjeno po tom pitanju, pre i posle članstva u EU, da se reformiše sistem uprave u zemlji.

EU nije napravljena tako da se bavi situacijom u kojoj vlasti u državama-članicama nisu uopšte efikasne kada treba da se bave, na primer, situacijom koju imamo na Malti, gde nemate procesuiranje, iako su informacije o korupciji plasirane u javnosti. Ona, jednostavno, nije sposobna da se bavi takvim scenarijom i nije sposobna da se bavi situacijom u kojoj se desi da novinar bude ubijen.

Takođe, ona nije učinila dovoljno da natera države-članice da reformišu svoj sistem vlasti kako bi se obezbedio sistem međusobne kontrole i ravnoteže (checks and balances), da bi se učinilo sve da se to ne desi. Malta ima mnogo problema sa ustavom: način na koji funkcioniše pravosudni sistem, premijer ima previše vlasti… on je kao kralj, u suštini.

Nikada nismo imali reforme kojima bi se umanjila ta moć. Nije bilo ozbiljnih pokušaja da se istinski reformiše malteška demokratija i mislim da je to bio veliki problem od samog početka, od 2004, kada smo se pridružili EU. Problem koji Malta ima sada postoji zbog neuspeha da se tada reše ti problemi, nekako se gledalo kroz prste i govorilo, ‘nadajmo se najboljem’. Svakako da to nije dobar stav, morate da budete spremni na najgore umesto da se nadate najboljem i u tome EU nije bila uspešna.

"EU je napravila ogromnu grešku kada je gledala kroz prste Malti tako dugo. Mislim da bi se u tom smislu trebalo mnogo brinuti za Kosovo."

Sem ako sasvim ne pripremite državu pre članstva u EU, sa svom ovom međusobnom kontrolom i ravnotežom, sa svim ovim reformama, i čak na kulturnom planu, onda će se prosto desiti katastrofa.

Ono što se desilo kada se Malta učlanila u Evropsku uniju jeste da smo pristupili zoni slobodne trgovine. Ogromne količine novca slobodno ulaze u zemlju i izlaze iz nje. Banke, političari, slobodni su da učestvuju u ovim novčanim transakcijama, gde su određene količine novca slobodne da ulaze u zemlju i izlaze iz nje bez provere. Ogromne količine novca, koje dolaze i u svojstvu finansija EU, sa vrlo malom kontrolom, malim brojem provera, pod neodgovarajućim propisima…

Tu je i činjenica da je naša država nešto poput ofšor sektora u EU i zato je vrlo privlačna ljudima koji učestvuju u ovim aktivnostima. Ako mogu da obavljaju bankarske usluge na Malti, gde je ta oblast loše uređena, onda mogu lako da uđu na zadnja vrata u Evropsku uniju.

Oni mogu da donesu novac sa svih strana, recimo, iz Libana, parkiraju ga na Malti, zatim ga koriste da bi u Londonu na vrlo lak način kupovali imovinu. U tome je stvar. Tako se, naravno, korumpira naš celi politički sistem i tako će se, vremenom, korumpirati sve više političkih sistema u samoj Evropskoj uniji.

Jer su države toksične, poput Malte, Bugarske, Rumunije… sami problemi nisu ograničeni na samu zemlju, već se šire. EU je napravila ogromnu grešku kada je gledala kroz prste Malti tako dugo. Mislim da bi se u tom smislu trebalo mnogo brinuti za Kosovo.

Sada živite na Malti i napustili ste svoj posao u MKIN-u da biste se posvetili zagovaranju interesovanja javnosti i potrazi za pravdom za ubistvo vaše majke. Šta mislite, šta će vam doneti budućnost? Da li ste sada sasvim posvećeni borbi za slobodu izražavanja na Malti i u međunarodnoj areni?

Sada jesam, ali kako moja braća i ja to vidimo jeste da je naš cilj ostvarivanje pravde za atentat na našu majku i pravda za njene priče. Ono što ne želimo jeste da se ništa ne dogodi, da sve bude uzaludno.

Svakako da želimo da ljudi koji su uradili ovo odu u zatvor na duže vreme. Ali ono što ne želimo jeste da bude osuđujućih presuda, a da je moja majka umrla ni za šta, jer se ništa nije desilo nakon njenog izveštavanja.

"Potreban nam je međunarodni antikorupcionaški sud, tužilac koji ima nadležnost nad pojedincima u državama-članicama, posebno da bi se borio protiv korupcije."

Ono što vidimo jeste da će pravda za atentat na nju da unapredi stanje slobode izražavanja na Malti, na međunarodnom planu i generalno. Pravda za njeno izveštavanje unaprediće stanje vladavine prava u zemlji i tako će država sama napredovati. Ovo su dva glavna cilja, pravda za njene priče i pravda za atentat na nju. Sve svoje vreme ulažem u to.

Mislim da će ova vrsta pritiska koji vršimo poboljšati i samu Evropu. Mislim da EU uči da joj treba više mehanizama, da joj treba više izvršne vlasti nad državama-članicama.

Na koji način može EU da poveća izvršna ovlašćenja nad državama-članicama u kontekstu borbe protiv korupcije?

Mislim da ne možete da imate zonu slobodne trgovine, zonu potpune ekonomske slobode bez neke vrste prekogranične izvršne vlasti od tela koje nadgleda tu zonu slobodne trgovine. Potreban nam je međunarodni antikorupcionaški sud, tužilac koji ima nadležnost nad pojedincima u državama-članicama, posebno da bi se borio protiv korupcije.

Na kraju krajeva, mislim da je Evropskoj uniji potreban njen ‘FBI’ i iznenađen sam brojem ljudi koji pitaju ‘može li Evropol da uradi nešto?’

Evropol je politička organizacija. On nema izvršna ovlašćenja, ne može da sprovodi istrage, ne može da procesuira, ne može da zahteva polaganje odgovornosti od država-članica EU na bilo koji način — on je nešto poput kol-centra. On može samo da bude neka vrsta kol-centra za policiju, da međusobno poveže ljude, to je jedino što on može da uradi. To je to.

Trebaće nam naš FBI u EU, ali prvi korak ka tome jeste da dobijemo tužioca za borbu protiv korupcije i sud koji ima nadležnost nad državama-članicama.

Tako bi se pružila pomoć i novinarima, jer bi to značilo da imamo još jedan stepen provere. Sve se svodi na difuziju odgovornosti, na jedan pozitivan način. Ako je novinar jedina osoba koja zahteva odgovornost od korumpiranih pojedinaca, onda je gotovo sigurno da će novinar da bude ubijen.

To je ono što se desilo mojoj majci. Niko drugi nije zahtevao polaganje odgovornosti od ljudi koje je ona istraživala. Jedina stvar koju su morali da urade jeste da je ubiju kako bi bili sigurni da su ostvarili potpunu nekažnjivost.

Ako imate tužioce, neku vrstu međunarodnih tužilaca, koji stoje iza uticaja ovih ljudi u državama-članicama, onda imate dodatni stepen kontrole. Ti ljudi će morati da naprave računicu, “ako ubijem novinara, privući ću veću pažnju na sebe, a postoji i mogućnost da će me ovaj tužilac goniti”.

To je bitno, potrebna nam je dodatna kontrola. Problem na Malti i u drugim državama jeste taj da su ljudi koje je moja majka istraživala korumpirali celi sistem.

Ubistvo vaše majke šokiralo je svet. Kakva je bila reakcija na Malti? Da li je tako stvoren otpor? Jesu li se ljudi probudili?

Svakako ne onoliko koliko je trebalo, ali to je početak.

Ovamo, na Kosovu, već postoji civilno društvo koje je odvojeno od partijske politike. Kada je moja majka ubijena, nije bilo snažnih organizacija civilnog društva, mladi nisu razumeli svrhu civilnog društva i političke partije su sasvim preuzele ovu potrebu da građani treba da učestvuju u inicijativama građanskog aktivizma. Ako ste aktivista, onda ste aktivista neke stranke. Dakle, ovo je prvi put da se ljudi sada odvajaju od toga.

Nadam se da će se to nastaviti, ali zavisi od nas. Mora da se nastavi.K

Ovaj razgovor je uređivan radi dužine i jasnoće. Intervju je sproveden na engleskom.

Naslovna fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.