Jedan na jedan | Srbija

Staša Zajović: “Ljudska prava, često se zaboravlja, uključuju i slobodu da se sanja.”

Piše - 29.12.2018

Koordinatorka grupe Žene u crnom govori o izbeglicama, ratovima, kosovskoj nezavisnosti i ljudskim pravima.

Više od trideset godina Staša Zajović suprotstavlja se patrijarhatu, ratnohuškačkim politikama, nacionalizmu; bolestima društva kojih ima i previše u regionu. No, sve prepreke stavljene pred nju – a bilo ih je puno – Zajović je hrabro obarala, ne posustajući ni na tren u svom aktivizmu.

Za koordinatorica i jednu od osnivačica srbijanskog ogranka međunarodne feminističke i antimilitarističke grupe Žene u crnom, konstanta u delovanju jesu mirni protesti kojima Žene u crnom redovno, iz godine u godinu, podsećaju na ratne zločine počinjene na prostoru zemalja nastalih na tlu Jugoslavije.

Još tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995, stajale su na ulicama Beograda i govorile o onim zločinima i ubistvima koje su počinile snage uz podršku snaga iz Beograda. Isto su radile i tokom rata na Kosovu, 1998. i 1999. godine. Zbog toga ih u Srbiji neki opisuju, za one na vlasti i njegove pobornike, kao najomraženiju nevladinu organizaciju u zemlji.

Zajović kaže da se sa tim nose još od Slobodana Miloševića koji je sistematski radio na demonizaciji ove, i drugih sličnih, organizacija u Srbiji. Prema onom što govori Zajović, Aleksandar Vučić je nastavio sa tom politikom do danas.

Zbog odnosa prema aktivistima, u novembru ove godine Žene u crnom najavile su da će podneti predstavku Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu protiv Vućića.

“Vlasti u Srbiji više ne kriju da stoje iza raznih takozvanih ‘patriotskih’, profašističkih organizacija”, stoji u saopštenju Žena u crnom od 29. novembra ove godine. “Aleksandar Vučić, Ivica Dačić (ministar vanjskih poslova) i Aleksandar Vulin (ministar odbrane) su bili dio politike i vlasti koja je podsticala, pomagala i inspirisala genocid u Srebrenici i brojne druge zločine po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Oni su bili i dio vlasti koja je počinila brojne zločine na Kosovu.”

Od 2015, kada je veliki broj izbeglica krenuo preko Balkana ka Evropskoj uniji, Žene u crnom i Zajović stale su solidarno uz njih, naglašavajući, iznova i iznova, da rat donosi nesreću svima, osim onima koji ih pokreću i kojima donosi zaradu.

Rade Staše Zajović je uticao je na mnoge feminističke grupe širom sveta, ali joj je doneo i mnogo problema u Srbiji, pa čak i fizičkih napada, uključujući i onaj iz 2014. godine u Valjevu kada su napadnute na putu ka Srebrenici, dok su išli na godišnju komemoraciju.

Ove godine u novembru, Zajović je bila jedna od dobitnica nagrade dodeljene na međunarodnoj Konferenciji Šerijat, segregacija i sekularizam, koja se odvijala u Londonu. Konferencijom je obeleženo 10 godina kampanje “One law for all” (Jedan zakon za sve), a namijenjena je borbi za “jednakost, bez obzira na povijest, veru i religiju”, a Zajović je nagradu dobila za svoj “izuzetan doprinos promociji ženskih prava i sekularizma”.

Kosovo 2.0 je razgovaralo sa Stašom Zajović na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. decembar, u Beogradu te smo se dotakli nekih od najvažnijih pitanja tokom godine koja je na izmaku.

Fotografija: Lazara Marinković

K2.0: Koliko je danas teško biti aktivistkinja i feministkinja u Srbiji?

Staša Zajović: U Srbiji je uopšte teško biti slobodnomisleća osoba. Posebno je teško kritički, jasno i javno, govoriti protiv ovog režima.

Jedna od najbolnijih tema u Srbiji je odnos prema ratnim zločinima i odgovornosti vlasti, zato su Žene u crnom često na meti napada. Naravno, na to se nadovezuje i feministički angažman. Za mene feminizam, moram napomenuti, nije vezan samo za rodno pitanje nego je meni blizak feministički pristup. To znači da su politika izvoza oružja i odnosa prema ratu dve teme koje se mene kao odgovorne građanke tiču, zato što se tim oružjem koje se proizvodi u Srbiji ubijaju neki drugi ljudi na Bliskom istoku i u Africi…

“Žene u crnom” su četvrt veka insistirale na suočavanju s prošlošću, najpre u Srbiji. Jesmo li se, u tom smislu, pomerili negde do danas, uzevši u obzir da su i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini na pozicijama moći isti ljudi ili ljudi s istim idejama kakve su i dovele do ratova devedesetih?

To postaje jedna već otrcana fraza, da su se na vlast vratili oni koji su bili u samoj osovini mašinerije proizvodnje zločina i da je bila potpuna zabluda 2000. godine da bez radikalnog raskida sa tim možemo nešto započeti.  

Mi koji radimo sa ljudima na terenu koji su prošli ratnu golgotu, znamo da je za njih prošlost sadašnjost, a dobrim delom i budućnost. Radim sa ženama iz Vukovara i Srebrenice, njihova težnja za pravdom godinama je sve jača. To je velika drama jer ima toliko neprocesuiranih ratnih zločina i toliko nepriznatih patnji i dubokih trauma.

To je sadašnjost žrtava, ali ne samo njih, sadašnjost je svih nas u ovoj zemlji. Gde god da se okreneš i oni koji eksploatišu i oni koji su eksploatisani u istom su žrvnju, istog kulturnog modela.

Fotografija: Lazara Marinković

Neophodno je bilo ne samo da se osumnjičeni za ratne zločine izruče, kao komercijalni paket koji šaljemo u Hag a mi ostajemo isti kao što smo bili, nego da se izvrše osnovne institucionalne reforme za koje je sad kasno, a to su lustracija, otvaranje dosijea, obrazovni programi. Bilo je tu poznatih modela koji su se mogli kopirati, ali nisu. Na delu je ogromna sprega ratnoprofiterskog zločinačko-mafijaškog kapitala oligarhije…

Pogledajte Vučića, on je bio ministar informisanja, navijač, sve to što ima pluralne identitete. Ko je imao bilo kakvu iluziju da on može da spere krv sa šaka grdno se prevario. A mislili su tako neki evropski činovnici. Vuk dlaku menja, a ćud nikada.

Ovih dana, ponovo, primetne su velike trzavice između Prištine i Beograda. Kosovo je podiglo takse na robu iz Srbije i BiH. Mislite li da postoji politička volja da se problemi između dveju vlada reše?

Možemo da spekulišemo o kakvim se to političkim igrama radi i na koji način se ljudske potrebe i bezbednost poštuje, kao i pitanje samoopredeljenja. Tu su uvek civili, s jedne i druge strane, žrtve preko kojih se takozvani nacionalni interesi ostvaruju.

"Nas spaja patrijarhalni mentalitet, jer nije Kosovo Priština, a Srbija Beograd. Nije to slika, to su lažni izlozi. Kosovo je Uroševac, a Srbija Svilajnac."

Moram da kažem da je besmisleno uopšte govoriti da li Kosovo treba da se prizna. Išla sam na Kosovo i svedokinja sam užasnog terora. Tu se radi o odgovornosti da se sazna šta je sa nestalim koji su prevoženi u tolike masovne grobnice u Srbiji. Ne samo da se obeleže grobnice, nego da se nađu krivci i odgovorni. Veliki je to teret. Obe strane moraju da pronađu i procesuiraju odgovorne.

Nas spaja patrijarhalni mentalitet, jer nije Kosovo Priština, a Srbija Beograd. Nije to slika, to su lažni izlozi. Kosovo je Uroševac, a Srbija Svilajnac. Više volim da idem u Uroševac i Svilajnac, jer mnogo više shvatim o stvarnosti tamo nego u Beogradu i Prištini. Naravno da vlasti Srbije i Kosova, uz podršku i neodgovornost Evropske unije, zloupotrebljavaju patnje i nezadovoljstvo stanovništva i da ih okreću ka svojim potrebama za procesuiranje nacionalne mržnje.

Ne svodim pitanje samoopredeljenja samo na pitanje nacije, nego na neke druge vrste potreba. Stvar je u tome da se proširi prostor građanskih sloboda, a da se identiteti definišu slobodno.

Fotografija: Lazara Marinković

Pomagali ste i pomažete izbeglicama. Srpske vlasti tvrde da je njihov položaj ovde najbolji u Evropi, šta vi mislite o tome?

Nama je onemogućeno da idemo u izbegličke kampove u Srbiji, i onda se postavlja pitanje: šta je to što se nama ne dozvoljava da vidimo? Izbeglička tragedija je do te mere militarizovana, Evropa se pretvara u tvrđavu. Nema ni jedne zemlje na Balkanskoj ruti koja nije profitirala od izbegličke tragedije, u sadejstvu sa državnim akterima.

Na koji način Komesarijat za izbeglice troši novac? Zašto je to tajna? Na ovim prostorima je bilo lako razviti postprofitersku mafiju koja je cvetala i devedesetih. Izbeglička tragedija je izazov za planetu i čitavo čovečanstvo. Može li globalni kapitalizam graditi društvo gde postoji slobodan protok kapitala i roba, ali ne i ljudi? Avganistanci iz Kabula, recimo, plaćaju 18.000 evra da bi došli peške do Evrope, a nama do Kabula treba oko 1.000 evra.

Mi sarađujemo samo sa solidarnom Evropom kojoj je građanska neposlušnost obaveza. U ime straha, kulturnog rasizma i aparthejda se radi ono što je nastavak tridesetih godina dvadesetog veka. Bodljikava žica i Aušvic su trajni beleg Evrope. Potkopavaju se građanske slobode i ono na čemu se zasniva Evropa. Moraju se ispitati te matrice. Mora se ustati protiv zločina protiv  čovečnosti.

Svedoci smo brutalnog poniženja izbeglica. Oni beže od siromaštva, gladi, ali pre svega od rata i od invazije i kolonijalne politike Evrope. Nema ni jedne evropske države koja se ne ugrađuje u izvoz oružja na Bliski istok preko Saudijske Arabije u Jemen i Siriju.

Dosta se prisutni na terenu u celoj regiji. Kakav je odnos prema žrtvama kod nas, uspevaju li porodice žrtava da dođu do pravde?

Mi nemamo odnos ni prema žrtvama iz vlastite nacije u postratnom periodu. Pogledajte šta se desilo 2004. sa gardistima u Topčideru [gde su pronađena tela dvojice vojnika ubijenih pod još nerazjašnjenim okolnostima]. Ponižavanje žrtava je svugde prisutno. Najvažnije je da državni vrh bude oslobođen. Oni vrše reviziju sudskih procesa, reviziju zločina, a mi moramo da plaćamo troškove sudskih procesa.

Ako imamo sve ovo u vidu, šta možemo reći i čemu se možemo nadati na polju ljudskih prava u 2019. godini?

Ovaj sistem je neodrživ, za nekoliko godina oko 15.000 ljudi je nestalo u moru bežeći od rata. Veliki broj ljudi u Evropi je nezadovoljan ovim dešavanjima – eksploatisanjem, narušavanjem Šengenskog režima, te ograničavanjem slobode kretanja… Migracije su, zato, jedan istorijski točak koji se ne može zaustaviti.

Fotografija: Lazara Marinković

Identitetske politike su pogubne jer se čovek dehumanizuje i svodi na etničku i religijsku dimenziju. Među izbeglicama postoji veliki pluralitet. Postoji i problem što neki humanitarci smatraju da je izbeglicama bitno jedino da jedu i prežive, a to nije tačno. Takvi humanitarci su isto deo eksploatatorskog sistema. Ljudska prava, često se zaboravlja, uključuju i slobodu da se sanja. Bitno je zato čitati [sufi filozofa] Rumija, poezija je takođe bitna, kao i kulturno nasleđe koje se prepliće između istoka i zapada.

Toliko dugo predano radite i borite se za jednaka prava za sve, a malo toga se promenilo. Prostor slobode za pojedince i dalje je mali, a izbeglička kriza dovela je pod znak pitanja i slobodu kretanja. Šta je vaš motiv da i dalje pokušavate nešto da promenite u ovom društvu?

Izgleda možda malo patetično kada kažem da je to moralni imperativ, ali tako je. To je borba za vlastitu ljudskost, boreći se za ljudskost i dostojanstvo onih koji su žrtve nepravde i zločina počinjenih u naše ime. Želim da ostavimo zajednicu osetljivih i odgovornih ljudi. To je često sizifovski posao, ali za mene nije uzaludan.

Svako nosi teret koji izabere. Upoznala sam toliko ljudi sa prostora bivše Jugoslavije na terenu koje volim i poštujem. Oni su u našim skromnim činovima videli velike ljudske poruke. Ova zemlja ima obavezu da da simoličku reparaciju, kao i onu drugu. Neke stvari su manje vidljive, ali je to jako zanimljiv politički proces. Meni je to bitno.K

Ovaj razgovor je uređen zbog dužine i jasnoće. Intervju je vođen na srpskom jeziku.

Naslovna fotografija:  Lazara Marinković / K2.0.