„Bila mi je čast i privilegija biti vašom predsjednicom. Imate moj vječni naklon do poda! Hvala vam svima! Ipak, još uvijek nismo došli do kraja puta. Zajedno ćemo nastaviti stvarati Kosovo“, napisala je Atifete Jahjaga u aprilu 2016. godine, okončavši petogodišnji mandat predsjednice Kosova.

Gotovo tri godine kasnije Jahjaga se suzdržava od komentara o eventualnom nastavku svoje političke karijere. Njeni ciljevi se, međutim, i dalje odnose na rješavanje glavnih pitanja na koja je bila usredotočena dok je vodila državu, a to su prava žena i žrtava seksualnog nasilja u ratu.

Rođena u Raškocu, Općina Đakovica, Jahjaga je provela dugi niz godina u policijskim snagama. Bila je policijska dužnosnica još od samog osnivanja organa javne uprave na Kosovu 2000. godine, sve dok devet godina kasnije nije preuzela dužnost Zamjenice generalnog direktora Policije Kosova.

Jahjaga je 2011. godine postala predsjednica Kosova te ujedno i prva žena na Zapadnom Balkanu koja je stala na čelo države. Iako su mnogi dovodili u pitanje njenu sposobnost provođenja reformi iz ureda predsjednika, Jahjaga važi za državnicu koja je uložila najviše napora kako bi poboljšala ugled svoje domovine na međunarodnoj sceni. Organizirala je Međunarodni samit žena 2012. godine na kojem je učestvovalo više od 200 čelnica iz cijelog svijeta.

Jahjaga je članica Vijeća žena rukovoditeljica, u okviru kojeg je prisustvovala raznim svjetskim konferencijama za jačanje uloge žena u društvu, uključujući i Globalnom samitu posvećenom okončanju seksualnog nasilja u sukobima, održanom 2014. godine u Londonu. Formiravši Državno vijeće za žrtve seksualnog nasilja u ratu na Kosovu i davši doprinos umjetničkoj instalaciji „Mislim na tebe“ 2015. godine, Jahjaga je stvorila zamah u raspravama o pružanju institucionalne podrške građanima Kosova koji su pretrpjeli seksualno nasilje.

Prošle je godine Jahjaga osnovala Fondaciju „Jahjaga“ u čijem je fokusu, pored ostalih problema u vezi sa sigurnošću, osnaživanje žena, njihov napredak te integracija u društvo. Članovi Fondacije također daju svoj doprinos u borbi protiv korupcije i nasilnih oblika ekstremizma.

„Dio moje baštine jeste moje uvjerenje da je ženama i mladima potrebno dati snagu da bi mogli prevladati, preuzimajući odgovornost za sve ono što je potrebno izgraditi u ovom društvu“, kazala je Jahjaga za K2.0. „Učvršćivanjem temelja kosovskog društva, odnosno osnaživanjem najvećeg njegovog dijela, otvara se put ka održivom razvoju tih osoba, njihovoj emancipaciji i kontinuiranom jačanju.“

Krajem 2018. godine, obilježene neprekidnim bujanjem aktivizma u oblasti rodne ravnopravnosti i u zemlji i u inozemstvu, K2.0 je s bivšom predsjednicom Atifete Jahjaga obavio razgovor na temu potrebe žena za veću uključenost u proces donošenja političkih odluka, njene posvećenosti priznavanju žrtava seksualnog nasilja u institucijama i društvu te borbe protiv seksizma u politici.

Atifete Jahjaga. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

K2.0: Devet muškaraca je postalo dijelom nove grupe za pregovore, u skladu s rezolucijom Socijaldemokratske partije (PSD) koja učestvuje u najnovijoj fazi dijaloga između Kosova i Srbije. Nezastupljenost žena u posljednjim pregovorima ukazuje na to da su izostavljene iz važnih državotvornih aktivnosti na Kosovu. Uzmemo li u obzir Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 1325 kojom se nalaže da se pri mirovnim i sigurnosnim naporima u razmatranje uzmu rodne perspektive i jačanje uloge žena, koje je Vaše mišljenje o ovakvom sastavu delegacije?

Atifete Jahjaga: Rezolucija Ujedinjenih nacija 1325 predstavlja solidnu uputu koja bi trebala doprinositi povećanju broja žena aktivnih prvenstveno u polju sigurnosti, što se posebno odnosi na unapređivanje njihovog položaja na svim nivoima donošenja odluka.

Nažalost, ta rezolucija služi više kao uputa s određenim smjernicama radije nego kao propis kojim se države ili institucije koje ga prethodno usvoje obavezuju da će poduzeti neke konkretne koraka. I sama organizacija UN djeluje na takav način, ne posjedujući mehanizam kojim bi se pojedini organi sankcionirali u slučaju da ne implementiraju rezoluciju. Provedba ovog dokumenta zavisi jedino od dobre volje država ili institucija.

Upoznati ste s tim da je nakon što je Rezolucija 1325 donesena 2000. godine [na zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a] Agencija za rodnu ravnopravnost [pri Uredu premijera Kosova] izradila nacrt akcionog plana koji je trebao biti integriran u državne organe Kosova [2014. godine], a zatim ga i odobrila. Uprkos tome, svjedoci smo da se taj plan od tada još uvijek nije dokraja proveo u djelo, tačnije, vidimo da se Rezolucija tek djelimično implementirala.

Što se tiče Vašeg pitanja, duboko sam razočarana sastavom kosovskog pregovaračkog tima koji učestvuje u dijalogu između Kosova i Srbije. Time se šalje jasna poruka da, ako se pita Kosovo i institucije ove zemlje, za žene nema mjesta za stolovima gdje se o nečemu odlučuje. Žene kao nositeljice interesa u procesima od krucijalnog značaja za budućnost države jednostavno nisu dobrodošle.

U tom se pogledu ne radi samo o zastupljenosti žena kao pojedinaca, već i o činjenici da je 51 posto stanovništva Kosova ne samo ušutkan nego i odstranjen s mjesta na kojima se razmatra o budućnosti ove države i njenih građana, naročito ukoliko imamo na umu i to da su žene na Kosovu već dvadeset ili trideset godina izložene ciljanoj represiji, koja se vrši između ostalog i pomoću raznih krivičnih djela. Za sve ovo vrijeme žene se isključuje iz svih procesa usmjerenih ka postizanju trajnog mira u zemlji. Ovakva nezastupljenost još jedan je od oblika nepravde koju žene Kosova svakodnevno trpe.

Ovu godinu, 2018, smatra se godinom ženskog aktivizma. U Južnoj Africi i Indiji održani su masovni protesti protiv seksualnog nasilja. U Irskoj, Argentini i Poljskoj protestiralo se protiv strogih zakona kojima se ograničava pravo na pobačaj. Širom Sjedinjenih Država i Europe članovi pokreta #MeToo tražili su odgovornost za sistematsko zlostavljanje skretanjem pažnje na muškarce u pozicijama moći, bilo da su oni djelatnici filmske industrije u Hollywoodu ili političari. Koje je Vaše viđenje ovakvog razvoja događaja kao i njihove međusobne povezanosti na lokalnom i na globalnom planu?

Ta dešavanja ne bih razgraničavala bez obzira gdje se ona odvijala. Sve te inicijative okupljene su oko jednog temeljnog zahtjeva, jednog jedinog, a to je da se unaprijedi položaj žena u društvu kako bi se prema njima odnosilo jednako.

I njihovi i naši zahtjevi općenito su sasvim prirodni i legitimni; i na protestima protiv seksualnog zlostavljanja koje su u Washingtonu ili u drugim gradovima SAD-a i Europe organizirale žene i aktivisti; i na prosvjedima žena i aktivista za legalizaciju abortusa u Irskoj; i na protestima koje su na ulicama glavnih gradova Azije, Bliskog istoka i Afrike održale žene i aktivisti da bi se podigao nivo svijesti o stalnoj diskriminaciji nad ženama.

Sve su to prosvjedi tokom kojih se zahtijevalo poštivanje prava žena kao osnovnih ljudskih prava. Kad god izgovorim ove riječi sjetim se značajne izjave jedne veoma snažne svjetske aktivistice. Moj veliki prijatelj i veliki prijatelj Kosova, Hillary Clinton, prije trideset godina je ustvrdila: „Ženska prava su ljudska prava.“

Temeljni zahtjev svih ovih organizacija jeste ostvarivanje prava žena zarad njihovog mirnog života, njigove sigurnosti i dostajanstva, zarad jednakopravnog uživanja prava na imovinu i zaposlenje te zarad jednakog postupanja prema njima u institucijama i u svim ostalim sferama društvenog života.

Jahjaga i tadašnja državna sekretarka SAD-a Hillary Clinton u Državnom sekretarijatu u Washingtonu gdje su ispred Sjedinjenih Država i Kosova potpisale Sporazum o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji se trenutno nalazi u Jahjaginom uredu. Fotografiju ustupila: Atifete Jahjaga.

Usklađeni jedni sa drugima u različitim dijelovima svijeta, svi ovi oblici aktivizma za koje smo čuli u posljednjih nekoliko godina, posebno u 2018, pokazuju nam da je bilo dosta. Pokazuju nam da je došlo vrijeme da se nešto uradi. Vi, ja i svako od nas bismo podjednako trebali početi djelovati kako bi naša nastojanja urodila plodom. Očekujem da će se takav duh održati u svim krajevima jer održati se stvarno mora.

Kosovo je u 2018. godini predstavljalo jedan od svijetlih primjera stvaranja dodatnog zamaha u aktivizmu na čijem je čelu tokom posljednjih nekoliko godina bio feministički kolektiv „MARShojmë S’Festojmë“ („Marširamo, ne slavimo“). Pozivi na ukidanje patrijarhata i na jednako učešće u radnoj snazi te osude na račun homofobije i transfobije postale su slogani protesta u organizaciji ovog kolektiva. Šta Vas potiče na to da izlazite na ulice i protestirate zajedno s aktivisticama?

Često sam i javno podržavala takve inicijative, što kroz svoje izjave, što fizičkim prisustvom na marševima i prosvjedima. Sve što aktivisti i civilno društvo čine u posljednje vrijeme zasnovano je na Ustavu i zakonima Kosova. Jednostavno rečeno, sve za što se zalažu u skladu je s Ustavom.

Njihovi zahtjevi su legitimni, a mi kao društvo i kao članovi institucija moramo učiniti što više možemo da bismo te zahtjeve realizirali, bez obzira da li su to prava žena, mladih, djece ili drugih marginaliziranih grupa koje, nažalost, već desetljećima ostaju u drugom planu. To je tipično ne samo za Kosovo nego i za ostatak Zapadnog Balkana, ali je problem i cijele jugoistočne Europe.

Kao predsjednica Republike Kosovo u periodu od 2011. do 2016. godine pokrenula sam mnoštvo inicijativa, što sam smatrala stalnim dijelom svoga rada. Ti potezi proizlazili su, osim iz ustavnopravnih obaveza, iz mog čvrstog uvjerenja u prethodno spomenute principe. Samo na takav način možemo izgraditi održivu državu koja poštuje svakoga, bez ikakvih predrasuda.

Iako u Ustavu možda i ne piše da sam to trebala činiti, nešto za što sam se srčano borila bila je inicijativa koja se odnosi na status žrtava seksualnog nasilja u ratu. Veliki broj ljudi na Kosovu, i to otprilike 20 000 žena i muškaraca, bio je na meti jednog od najgnusnijih ratnih zločina. Protiv njih je silovanje upotrebljavano kao ratno oružje. Mi ih, s druge strane, čak 15 godina nakon rata i dalje stigmatiziramo. Za društvo je ta tema još uvijek tabu o kojem sve znamo. Ipak, ne usuđujemo se progovoriti.

Jahjaga je postala jedno od zaštitnih lica kampanje „Budi moj glas“ koju su započeli Centar za rehabilitaciju žrtava torture Kosova (KRCT) i savjetovalište „Medica Gjakova“ iz Đakovice s ciljem da se kosovsko društvo u cijelosti osvijesti kao i da postane glas žrtava tako što će ih članovi njihovih porodica, zajednice kojima pripadaju te ostale institucije prihvatati i razumijevati. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Prema tome, koristeći se predsjedničkim ovlastima prihvatila sam kao dio svoje misije pravljenje iskoraka u borbi za interese građana Kosova, počevši od njihove rehabilitacije i socijalizacije pa sve do posljednje faze, pristupa pravosuđu. Nastavila sam se služiti ulogom bivše predsjednice po završetku mandata, no djelovala sam i kroz Fondaciju „Jahjaga“.

Fondacija je nedavno potpisala memorandum o razumijevanju s Advokatskom komorom Kosova koja će žrtvama od sada pro bono pružati usluge prikupljanja dokaza u predmetima silovanja u ratu. Ti materijali će potom biti prosljeđivani kosovskom Tužilaštvu. Imajući u vidu da u posljednje dvije decenije nijedan počinilac ovih zločina koji se pojavio pred Tužilaštvom Kosova, Tužilaštvom Srbije ili pred međunardnim sudovima nije bio osuđen, za ovaj zadatak sam i emotivno vezana. Zaklela sam se da ću ga ispuniti. Onima koji su preživjeli ratne strahote obećala sam da neću prestati ulagati napore u ostvarivanje njihovih prava.

Da li se ovom inicijativom pokušava ukazati na to da institucije nisu sposobne zadovoljiti pravdu za žrtve seksualnog nasilja u ratu?

Sama činjenica da od kraja rata nijednom počiniocu nije izrečena presuda niti da je izveden pred lice pravde zbog ovih krivičnih djela daje jasan signal da u odgovarajućim organima, pa i u cjelokupnom društvu, postoji ogroman vakuum u smislu nepostojanja pravde za žrtve seksualnog nasilja u ratu. Takav propust bit će nadomješten besplatnim pravnim uslugama članova Advokatske komore, koji će raditi na ovakvim predmetima da bi ih naposlijetku proslijedili Tužilaštvu Kosova.

Institucije Kosova nisu jedini organi nadležni za provođenje istraga o ratnim zločinima. U početku se među njima nalazila i policija UNMIK-a, čije su nadležnosti kasnije preuzele policijske snage EULEX-a. Neki predmeti [seksualnog nasilja] koji su vođeni poslije rata okončani su bez uspjeha donošenjem prvostepenih, drugostepenih ili trećestepenih presuda. Žrtve su zato obeshrabrene i satjerane u ćošak. To ih je na neki način ponovo otuđilo.

Priča Vasfije Krasniqi Goodman krajem protekle godine otvorila je novo poglavlje u diskursu o seksualnom nasilju u ratu. Nikada do sada nismo svjedočili tolikoj podršci institucija i društva u toj domeni. Da li ste optimist u vezi s tim? Da li vjerujete da će žrtvama biti pružena podrška u borbi za pravdu i prihvatanje? Ili ste pak uvjereni da će političari biti uz žrtve samo nekoliko dana pošto progovore o onome što su preživjeli?

U mojim očima i očima svakog stanovnika Kosova, Vasfije je najodvažnija osoba godine. Naprosto me oduševljava svojom hrabrošću još od onog trenutka kada sam je upoznala i na tome sam joj beskrajno zahvalna. Napravila je presedan što se tiče odnosa građana prema žrtvama seksualnog nasilja.

Vasfije Krasniqi Goodman je gostovanjem u televizijskom intervjuu održanom 16. oktobra 2018. postala prva kosovska Albanka koja je izašla u javnost sa svojim iskustvima kao žrtve seksualnog nasilja u ratu vođenom 1999. godine. Detalj iz emisije o kampanji „Budi moj glas“ prikazane na RTK-u u oktobru 2018. godine.

Ono što sam vidjela u njenom pogledu i ono što sam čula iz njenih riječi mogla sam vidjeti i čuti kod svih žrtava seksualnog nasilja u ratu. Lično sam upoznala na stotine, hiljade njih širom Kosova, i u Prištini, i u Glogovcu, i u Đakovici, i u Kosovskoj Mitrovici, i u Gnjilama, posvuda. Također bih se željela zahvaliti Vasfijinoj porodici, a naročito njenom bratu, budući da su se pojavila različita tumačenja onoga što je preživjela nakon njenog javnog nastupa.

Njeni najmiliji su je podržavali od samog početka, zapravo od onda kada se rat završio. Slučaj Vasfije isto tako je bio jedan od prvih slučajeva silovanja prijavljenih u razdoblju neposredno poslije okončanja sukoba, u kojem se ovim oblikom nasilja koristilo kao oružjem rata. Svojom smionom odlukom promijenila je dinamiku diskusije o ovakvim tragedijama, potaknuvši proces dokidanja stigmatizacije i ohrabrivši ostale žrtve da dignu svoj glas.

Kada sam preuzela mandat predsjednika Kosova, među prvim sastancima koje sam održala bio je i onaj sa žrtvama seksualnog nasilja u ratu. To je, između ostalog, razlog zbog kojeg sam na sebe i preuzela rješavanje ovog problema, što mi je bilo visoko na listi prioriteta.

Prvi korak u tom pravcu napravila sam 2012. godine, kada su odobrena Prištinska načela proistekla iz Međunarodnog samita žena koji sam organizirala i pokrenula na Kosovu. Na njemu je učestvovalo više od 190 srednje- i visokopozicioniranih donositelja političkih odluka iz više od 190 različitih zemalja sa svih kontinenata. Prištinska načela sadrže glavne ciljeve unapređenja položaja žena, njihovog ekonomskog osnaživanja, realizacije prava žena na nasljedstvo i pristupa pravosuđu te priznavanja pravnog statusa žrtava seksualnog nasilja u ratu.

Načela su proslijeđena Skupštini Kosova u oktobru iste godine. Najveći šok, prvenstveno kao žena u ovom društvu pa tek onda kao osoba na čelu države, doživjela sam kada sam iz vlastitog ureda čula za najbanalnije moguće rasprave koje vode zastupnici u Skupštini, pojedinci koje je narod izglasao za svoje predstavnike, oni pojedinci kojima je narod dao svoj glas da bi se borili za interese svih građana Kosova. I zastupnici i zastupnice išli su do te mjere da su zahtijevali vršenje ginekoloških pregleda, čak 15 godina nakon rata.

Za mene je to predstavljalo uvredu na račun polovine društva, da ne govorim o tome kako su se osjećale žrtve i u kakvom su stanju bile kada su mi dolazile i govorile kako im je. Tada je došlo do prekretnice, tada sam sve prihvatila kao svoj lični zadatak kako bih spriječila dalju izgradnju ovakvog narativa.

Počela sam istraživati odgovarajuću ustavnopravnu osnovu jer žrtve u to vrijeme nisu mogle dočekati da sa mnom odu pred Ustavni sud radi procesuiranja potencijalnih kršenja Ustava, pokušavajući tako pronaći barem malo pravnog prostora za djelovanje. Nakon dvogodišnjeg rada osnovala sam Državno vijeće za žrtve seksualnog nasilja u ratu, u sklopu kojeg sam povezala sve dužnosnike, uključujući premijera, predsjednika Skupštine, zvaničnike ministarstava nadležnih za ovaj problem, skupštinske zastupnike, a posebno Grupu žena zastupnica u Skupštini, s predstavnicima organizacija civilnog društva, ali i s medijima. Svi oni su dobili priliku sjesti za isti sto, razgovarati i potom donositi relevantne odluke.

U februaru 2018. godine konačno je pokrenut proces priznavanja pravnog statusa žrtava seksualnog nasilja u ratu, koji je prethodno dugo bio odgađan. Srećom, sada ima punu institucionalnu podršku državnih organa u čijim se rukama i nalazi.

Iako smo u okviru institucija obavili svoj posao, većinu napora uložili su članovi različitih organizacija i aktivisti, počevši od pokojne Sevdije Ahmeti. Upravo oni su ispunili institucionalni vakuum tako što su žrtvama pružali razne usluge, od zdravstvenih i ginekoloških pa sve do onih psiholoških.

Ono što je Vijeće uradilo jeste da je uvezalo sve ove aktivnosti da bi se mogle prenijeti na nivo vladinih organa, istovremeno skrenuvši pažnju institucija na navedena pitanja. Što se podrške društva i rješavanja problema stigmatizacije tiče, ostalo nam je još mnogo posla.

Vasfije je podigla svoj glas u pravom trenutku, naročito ukoliko uzmemo u obzir borbu protiv stigmatizacije i pristup pravosuđu, što ne bi trebale podupirati samo institucije, već i građani. Štaviše, neprestano se obraćam porodicama žrtava imajući u vidu da je važno dati im oslonac koliko i pažnju onome u što vjeruju i što žele reći .

Dodatni poticaj u ovom pogledu omogućit ćemo osvještavanjem ljudi, no nećemo se ograničiti samo na Kosovo. Razvijanje svijesti treba biti međunarodnog karaktera. Znate i sami da zbog velikog političke prepreke, a pod time mislim na činjenicu da Kosovo još uvijek nije postalo zemlja članica UN-a, svijet ni dalje nije svjestan da je silovanje upotrebljavano kao oružje rata na Kosovu na isti način kao što je to bio slučaj u Ruandi, Bosni [i Hercegovini] i drugim zemljama. Trudila sam se i trudit ću se zajedno s ostalim aktivistima i predstavnicima institucija iznijeti to pred oči svjetske javnosti te izboriti međunarodno priznanje.

Smatrate da bi političari trebali imati i moralne i institucionalne obaveze. Sadašnji predsjednik, Hashim Thaçi, rijetko kada se bavi problemima žrtava seksualnog nasilja. Da li Vas obeshrabruje to da predsjednik ne mari za ono za što ste se Vi revnosno zalagali tokom svog mandata?

Ne bih spominjala bilo kakva konkretna imena u ovom kontekstu budući da je to fenomen uslovljen muškim, patrijarhalnim mentalitetom koji preovladava kosovskim društvom. Ipak, željela bih pozvati sve političare i akademike na Kosovu da ispune svoje ustavne, pravne i moralne obaveze.

S druge strane, namjerno sam spomenula Državno vijeće za žrtve seksualnog nasilja u ratu. Zahvalna sam našim političarima, mada su u početku oklijevali postati dijelom ovog tijela. Kasnije su počeli davati sve od sebe kako bi donosili ispravne odluke o položaju žrtava.

Na početku kampanje „Budi moj glas“ pokrenute u junu 2018. godine, Jahjaga se pridružila maršu uz Mirlindu Sadu (s krajnje lijeve strane) iz nevladine organizacije „Medica Gjakova“, tadašnjeg ambasadora SAD-a na Kosovu Grega Delawieja i trenutnog predsjednika Kosova Hashima Thaçija. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Međutim, žrtve bi trebale dići svoj glas još više i u tome im je potrebna dodatna podrška javnosti, za razliku od nedavnih izjava koje smo mogli čuti. Nismo ni svjesni koliko im jedan jedini sastanak ili samo jedna izjava o podršci i spremnosti na djelovanje može podići moral i utjecati na njihov duh. Na kraju krajeva, ne činimo mi ništa od ovoga radi nas samih, nego na umu imamo viši cilj namijenjen odavno zaboravljenom sloju društva. Ponavljam, političari u ovoj zemlji imaju moralne i institucionalne obaveze koje moraju ispuniti. Na tim su pozicijama jer je narod glasao za njih.

Prema Vašem mišljenju, šta bi predstavljalo najveći izazov ženi političarki na Kosovu? Razmotrimo li zastupljenost spolova u predsjedništvu, vladi i općinskim vlastima, možemo uočiti da politika ostaje sferom muškaraca. Prethodni opći i lokalni izbori odraz su tog stanja.

Što se tiče prava žena, Kosovo posjeduje najrazvijeniji pravni sistem u regiji. Nažalost, nedovoljno je implementiran, stoga je zastupljenost žena u državnim organima manja od jedan posto. To je razočaravajući podatak.

Na svojim predavanjima i konferencijama na Kosovu već nekoliko godina ističem da smo nazadovali u pogledu zastupljenosti žena. Na nivou Skupštine Kosova, ispunjena je kvota od 30 posto žena zastupnica, dok je situacija u izvršnoj vlasti te na državnom i na lokalnim nivoima mnogo gora.

Sve do posljednjih parlamentarnih izbora imali smo samo jednu ženu gradonačelnicu. Sada nemamo nijednu. Žene obnašaju funkciju zamjenika gradonačelnika u dvije općine, a imamo i dvije ili tri žene na pozicijama predsjednika općinske skupštine. U cijelom sazivu vlade postoji samo jedna žena ministrica. Zamjenika ministara ima 70, od kojih su samo sedmoro ili osmoro žene.

Izostaje usklađenost između ustavnopravne osnove, obaveza koje su njome propisane te njihove implementacije. Željela bih da 2019. bude godina jednakosti na Kosovu, bilo u institucijama, bilo u društvenom aspektu života u globalu, i zaista se nadam da će biti tako.

Moramo učiniti više da bismo bili u mogućnosti realizirati prava žena na zaposlenost, imovinu, nasljedstvo i porodiljski dopust. Moramo dati još više od sebe u borbi za njihovo ekonomsko osnaživanje u svim domenama od fiskalne politike do kredita. Iziskuju se i ostali napori povezani s općim obrazovanjem i unapređenjem položaja žena. Sve su ovo faktori u procesu osnaživanja žena u društvu, njihovog institucionalnog i društvenog života. Veoma je zabrinjavajuće da se fokusiramo isključivo na stanje u institucijama zanemarujući privatni sektor. Nama su neophodni upravljački mehanizmi kojima će se nadgledati provedba odgovarajućih zakona na svim poljima.

Žene zaposlene u privatnom sektoru često me posjećuju u uredu i govore mi: „Ne smijem reći da sam trudna. U protivnom ću odmah izgubiti posao i neće me više htjeti zvati na razgovore za te i te radne pozicije.“ Iz zakona proizlaze i drugi elementi, no državni organi nisu uspostavili konkretne mehanizme kontrole kojima bi se poboljšala implementacija tih odredbi.

Mnogo toga je nedovršeno i u sferi demokratizacije. Potrebno je promijeniti samu paradigmu političkih stranaka jer je naš mentalni sklop nažalost takav da se na žene gleda samo kao na procente. One su samo broj.

Žene su komponente procentaže predviđenu zakonom. Za njih se tvrdi da ne bi trebale obavljati muške poslove te da se umjesto toga trebaju baviti samo problemima žena, rodova, djece, kao i drugim stvarima nevezanim za politiku ili vođenje države.

Takav mentalitet zastupljen u institucijama i društvu uopće ženama uskraćuje priliku da se dokažu, pružajući im zauzvrat mogućnost da trpe predrasude.

Često se ženama učlanjenim u političke stranke, zastupnicama i drugim političkim dužnosnicama upućuju kritike na račun njihove nemogućnosti da na dnevni red stave i rodnu politiku zbog toga što se ne uspijevaju odvojiti od stranačkih programa njihovih kolega muškaraca. Kakav je Vaš komentar na to?

S jedne strane, uočila sam dobru praksu poboljšanju uloge žena posebno u Skupštini Kosova i u Grupi žena zastupnica, gdje se stranačke linije nadilaze pri rješavanju problema koji se ne odnose samo na opće interese države. Možda obim te prakse nije onoliki koliki bi trebao da bude, ali očigledno je da su napravljeni iskoraci u aspektima rodnih pitanja mladih osoba i socijalne zaštite u cjelini. U većini slučajeva su se zastupnice dokazale sposobnima da idu dalje od onoga što je navedeno u stranačkim programima. Govorim o situaciji kojoj sam svjedočila tokom svog mandata.

Također sam pratila najnovije političke trendove, pa mi pada na pamet rasprava o izradi budžeta prema načelu ravnopravnosti spolova. Bila je to inicijativa koju su pokrenule žene zastupnice, iako se možda nije podupirala do te mjere da su se njome uspjele promaknuti slične odredbe ne samo u parlamentu, već i unutar političkih stranaka.

Prema tome, u ovom pogledu očekujem bolju organiziranost te veći angažman i žena i muškaraca zato što se, u krajnju ruku, sve ovo čini ne zarad pojedinih političkih stranaka ili samih institucija, nego radi građana, naroda koji je svima njima dao povjerenje glasavši za njih na izborima.

Atifete Jahjaga. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Seksizam je i dalje prisutan i na radnim mjestima, i u redovima političkih stranaka, i u Skupštini. Gledamo i slušamo seksističke stavove i komentare pojedinih zastupnika upućene njihovim kolegicama. I Vi ste bili na meti takvih izjava. Uzmimo za primjer onaj grafit na Vaš račun koji je osvanuo u Prištini, naišavši na oštre osude aktivistica. Smatrate li da je takva reakcija trebala doći i od političkih predstavnika? Kako komentirate eklatantni seksizam u Skupštini?

Apsolutno. Kao prvo i najvažnije, ti problemi ukorijenjeni su u zakon, a kao drugo, takav jezik i način izražavanja ne bi trebao biti dio naše političke etike i moralnih standarda. Svi smo mi kao građani ove zemlje u rijetkim slučajevima pošteđeni upotrebe izraza, jezika i cijelog narativa izgrađenog protiv žena političarki na Kosovu.

Prigovore i riječi podrške ne bi trebalo očekivati samo od žena. I muškarci bi trebali reagirati na takve stvari budući da su zakonski propisane i ugrađene u Ustav. Naprosto moramo promijeniti pristup prema zastupljenosti žena te ga učiniti obimnijim, dajući prostor i onim muškarcima koji vjeruju u taj cilj kako bismo napravili korjenite promjene u segmentima narativa vezanim za nasilje nad ženama, diskriminaciju i zlostavljanje žena. Krajnje je vrijeme da iskorijenimo seksizam kojeg smo svi svjedoci.

Vrlo dobro znam kako je konstantno biti na meti institucija i javnosti jer itekako podržavam to da me osuđujete na osnovu moje vizije, mojih odluka i strategija, ali nikada neću biti za to da mi sudite prema mom izgledu i načinu na koji se predstavljam, što je seksistička praksa. Njome se utječe na samopouzdanje djevojaka i žena koje se u budućnosti vide u politici.

Na ovom polju značajan dio odgovornosti snose mediji. Obeshrabrujuća je i žalosna slika uloge žene u političkom životu koju možemo naći u sredstvima javnog informiranja. Evo jednog konkretnog primjera: prije nekoliko dana sam u jednom lokalu u Prištini bila na kafi sa svojim bratom, samo da bih potom u naslovima kosovskih medija pročitala da sam pronašla novog partnera. Takve stvari se ne bi trebale objavljivati radi klikova. U privatni, a posebno ne u porodični život jedne osobe niko ne bi trebao zalaziti.

Ukoliko nastavimo sa stalnom izgradnjom takvih narativa, uloga žena u politici još uvijek će se temeljiti na preduvjerenjima. Oduvijek su maskulinistički i patrijarhalni svjetonazori prožimali naš pogled na žene, kao što se može uočiti u doskočici: „Priča za petoricu il’ desetoricu.“ Takvo stanovište je naslijeđeno te nadasve šteti mladim djevojkama koje sanjaju da uđu u politiku.K

Razgovor je uređen radi preglednosti i jasnoće. Intervju je obavljen na albanskom jeziku.

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.