Očekuje se da će prijedlog o raspuštanju Skupštine Kosova biti usvojen 22. augusta, što će otvoriti put ka raspisivanju prijevremenih izbora u roku od 45 dana. Pitanje izbora pokrenuto je nakon što je premijer Ramuš (Ramush) Haradinaj podnio 19. jula, te pošto su se političke stranke na vlasti pokazale nespremnim da formiraju vladajuću većinu potrebnu za nastavak rada Skupštine sve do juna 2021. godine, kada prema zakonu istječe njen mandat.

Iako predizborna kampanja još uvijek nije zvanično počela, politički subjekti su se već posvetili političkim aktivnostima na terenu. Stječe se dojam da je politička scena rascjepkanija nego što je to bila uoči izbora održanih 2017. godine, imajući u vidu da su stvorena četiri glavna politička tabora (LDK, LVV, PDK i AAK) za koje je izvjesno da njihova međusobna razlika u osvojenim glasovima neće biti veća od 7 posto. Što se tiče ostalih stranaka, čini se da će Nisma biti jedina koja će preći prag od 5 posto, za razliku od PSD-a i AKR-a, koji ne uživaju dovoljnu podršku javnosti.

Trenutno stanje je takvo da će predstojeći izbori za skupštinu odrediti budućnost državnog uređenja Kosova. Da budemo precizniji, njihovim održavanjem bit će utvrđeno da li će vlast biti uređena prema aktualnom modelu koji je još 2007. godine implementirao PDK. Prema najnovijim izvještajima Europske komisije i drugih međunarodnih organizacija, taj model je uslovio takvu situaciju da je država zarobljena, pravosuđe stavljeno pod kontrolu ljudi na vlasti, dok su u sferi privrede stvoreni monopoli. Ili će nam pak prijevremeni izbori pružiti priliku da promijenimo postojeći sistem upravljanja državom i zamijenimo ga onim koji je utemeljen na transparentnosti i odgovornosti? Ipak, osvrnemo li se na političku klimu kakva je u ovom momentu, kolika je vjerovatnoća da ćemo svjedočiti korjenitim promjenama u modelu vlasti?

Iz podataka o skupštinskim izborima za period od 2007. do 2017. godine (koji su prikazani u tabeli ispod) možemo izvući niz zaključaka.

Rezultati izbora za period od 2007. do 2017. godine (postotak glasova koje su dobile etničke albanske stranke u vlasti i u opoziciji, kao i stranke manjina). Izvor: Centralna izborna komisija.

Od 2007. godine do danas, svaki drugi izborni ciklus proizveo je vlast s dvotrećinskom većinom. U poređenju s prethodnim, najreprezentativniji sastav Skupštine bio je onaj izglasan 2017. godine, kada je za stranke čiji su članovi i članice sjeli u zastupničke klupe glasalo 96,74 posto biračkog tijela. Iz izbora održanih 2010. i 2017. godine proizišla je minimalna vladajuća većina koja nije stekla podršku većine glasača i glasačica. Tako je 2010. vladajuća većina zastupala 46,1 posto, a 2018. godine 43,72posto glasačkog tijela, što je ujedno i najniži postotak podrške vladajućoj većini izražen na izborima počevši od 2001. godine.

U protekla četiri izborna ciklusa, za etničke albanske stranke u Skupštini glasalo je od 84 do 89 posto glasačkog tijela. Postotak glasova koje su manjinske stranke osvojile 2017. godine na prethodnim izborima porastao s 3,4 posto na 6,6 posto, dok političke stranke i izborne inicijative koje nisu prešle izborni prag u prosjeku predstavljaju 3 do 7 posto birača i biračica.

Da li prijevremeni izbori mogu promijeniti zastupničku strukturu u Skupštini?

Razmotrimo li rezultate anketa koje su provele međunarodne organizacije koje sarađuju s političkim strankama, te ukoliko pet vodećih stranaka u Skupštini samostalno budu učestvovale na izborima (bez predizbornih koaliranja), možemo računati na promjene u generalnom poretku političkih subjekata po okončanju prijevremenih izbora za Skupštinu Kosova.

Za LDK se predviđa da će dobiti 24 do 26 posto glasova, odnosno 26 do 28 zastupničkih mjesta. Uprkos tome što predstavnici i predstavnice LDK-a često ističu da njihova stranka uživa daleko veću podršku javnosti nego što je to bio slučaj ranije, njihova stranka ne bi trebala biti u značajnijoj prednosti nad ostalima ako pobijedi na predstojećim izborima. Naime, podaci pokazuju da se ne nalaze u mnogo boljoj poziciji nego što su se nalazili 2017. godine, kada je LDK u koaliciji s AKR-om i Alternativom na izborima osvojio 25,53 posto glasova.

S druge strane, mada je nekoliko osoba iz njihovih redova napustilo skupštinske klupe 2018. godine, za LVV se procjenjuje da će dobiti 22 do 24 posto glasova, odnosno 24 do 26 zastupničkih mjesta. Time će povećati broj vlastitih zastupnika i zastupnica u Skupštini, iako će na prijevremenim izborima ostvariti slabiji rezultat nego 2017. godine, kada su osvojili podršku 27,49 posto biračkog tijela.

Za PDK se pretpostavlja da će dobiti 20 do 22 posto glasova, odnosno 22 do 24 zastupničkih mjesta. Takve procjene svjedoče drastičnom padu podrške koju su stekli kod glasača i glasačica, što se i nije dalo primijetiti 2017. godine zbog osnivanja koalicije PAN. Očekuje se da će zato PDK na ovogodišnjim izborima ostvariti najslabiji rezultat još od svog osnivanja, budući da će po prvi put (čak i ukoliko imamo u vidu izbore održane 2001. i 2004. godine) osvojiti manje od 25 posto glasova.

Očekivani broj glasova koje će dobiti AAK iznosi 15 do 18 post, čime će prisvojiti 17 do 20 mjesta u Skupštini. Izgledno je da će podrška koju su stekli u velikoj mjeri dalje porasti zahvaljujući njihovoj populističkoj retorici, pri čemu će broj glasova koje će osvojiti biti udvostručen u odnosu na 2014. godinu, kada je na izborima za njih glasalo 9,54 posto birača i biračica. Čini se da je AAK istovremeno pridobio značajan broj osoba koje su do sada davale svoje glasove PDK-u.

Što se tiče Socijaldemokratske inicijative (Nisma), procjene su takve da će dobiti 5 do 6 posto glasova, odnosno 6 do 7 zastupničkih mjesta. Takav rezultat ukazuje na činjenicu da je Nisma uspjela zadržati svoja izborna uporišta i dokazala svoju stabilnost u pogledu izbornih rezultata.

Koalicija za promjenu sistema ili samo za promjenu vlasti?

S obzirom na izborni sistem i podijeljenost političara i političarki na četiri tabora, mala je vjerovatnoća da će u bliskoj budućnosti ijedna od stranaka biti u prilici da samostalno uspostavi vlast. Prema tome, koalicije između političkih stranaka — koje će se uspostavljati bilo prije ili poslije izbora — predstavljaju neminovnost prilikom formiranja vlasti.

Da li će političke stranke nakon izbora nastaviti praksu političkog cjenkanja i “lova” na glasove zastupnika i zastupnica radi uspostavljanja vladajuće većine koja se kosi s voljom glasačkog tijela? Ili će pak uoči izbora pokušati koalirati sa strankama s kojima se uspiju dogovoriti oko toga šta će im biti prioriteti kada uđu u vlast?

Uzmemo li gore navedene procjene kao tačne, onda možemo očekivati sljedeći razvoj situacije kada se radi o stvaranju postizbornih koalicija:

1. Kao što je bio slučaj i 2007. i 2014. godine, izbori koji će biti održani ove godine mogu proizvesti vlast u kojoj će postojati dvotrećinska većina. Kako stvari trenutno stoje, to jedino može biti postignuto ako dvije od četiri glavne stranke uspiju formirati koalicije nakon izbora uz podršku Nisme i svih ostalih skupštinskih stranaka koje predstavljaju manjinske zajednice.
2. S tim u vezi, ukoliko samostalno nastupi na izborima i pređe izborni prag, Nisma će se pokazati presudnim faktorom pri uspostavi dvotrećinske većine. Kada stranka koja samostalno nastupi na izborima pređe izborni prag, ona stječe određene povlastice u pregovorima o formiranju nove vlasti.
3. Stječe se dojam da je LDK u povoljnijoj poziciji da bude na čelu vlasti jer nakon izbora može ući u koaliciju sa svim strankama osim s PDK-om. Potencijalni saveznici LDK-a u tom periodu mogli bi biti Nisma, AAK i LVV.
4. S druge strane, LVV nema mnogo opcija kada je riječ o uspostavljanju koalicija u postizbornom periodu. Oni odbijaju koalirati s PDK-om, ali ne i sa LDK-om i Nismom, no to će bez ikakve sumnje oslabiti njihovu poziciju u pregovorima za formiranje postizborne koalicije s LDK-om i Nismom zato što te dvije stranke također imaju mogućnost da koaliraju s AAK-om. Međutim, LVV je na neki način i u prednosti jer oni LDK-u mogu ponuditi opciju dugoročne političke saradnje, što bi u narednim decenijama moglo promijeniti državni ustroj zemlje kao i domaću političku scenu uopće.
5. Izgleda da je PDK u najnepovoljnijoj poziciji zato što polovina etničkog albanskog političkog bloka (to jest LDK i LVV) ne žele formirati vlast s ovom strankom nakon izbora. AAK i Nisma još uvijek nisu odbacili tu mogućnost, stoga je za PDK — ako žele ostati u vlasti — jedina opcija da ožive koaliciju PAN pošto se izbori završe. Sve u svemu, vrlo je izvjesno da će se PDK u Skupštinu vratiti kao stranka opozicije.
6. Mada se očekuje da će se u Skupštini naći više zastupnika i zastupnica iz redova AAK, kada se radi o ulasku te stranke u vlast, ona ovisi o LDK-u i PDK-u. Zbog njihove agresivne vladavine u periodu od 2017. do 2019. godine, kao i zbog činjenice da su Kosovo učinili izoliranijim u međunarodnim odnosima, AAK bi po okončanju izbornog procesa mogao biti izostavljen prilikom uspostave koalicija. Ukoliko se vrati u opoziciju, AAK bi mogla zauzeti radikalniji stav u vezi s pregovorima sa Srbijom te tako nastaviti trend kanibalizacije biračke baze PDK-a.

Čini se da je ono što će odrediti pobjednika vanrednih parlamentarnih izbora između ostalog sposobnost formiranja predizbornih koalicija sa što više pokreta i stranaka koji nemaju nikakvih izgleda za prelazak izbornog praga. Vodeće političke stranke koje će sklopiti ove političke dogovore mogle bi osvojiti dodatnih 2 do 4 posto glasova. Iako se može činiti malom, ta cifra je itekako značajna ako imamo na umu to da razlika između glasova koje će dobiti prvoplasirana i trećeplasirana stranka ne mora biti veća od 5 posto.

Ovogodišnji vanredni izbori razlikovat će se od onih održanih 2017. godine zbog toga što će na rezultate utjecati odlazak mladih u inozemstvo, proces koji se u proteklim godinama intenzivirao. Pretpostavlja se da će izostanak tih mladih osoba s izbora negativno utjecati na uspjeh opozicijskih stranaka.

Predviđa se i da će predstojeći izbori u krajnjoj mjeri dovesti do novog paradoksa na lokalnoj političkoj sceni. Mada je njen prethodni mandat ocijenjen kao izrazito loš, procjenjuje se da će koalicija PAN dobiti podršku 42 do 45 posto biračkog tijela, što je više u odnosu na 2017. godinu, kada su osvojili 33,74 posto glasova. Dakle, kosovski glasači i glasačice će zasigurno “nagraditi” stranke iz te koalicije uprkos tome što su se pokazali nedjelotvornima dok su bili na vlasti. Osim toga, izgleda da će jedna od stranaka opozicije biti “kažnjena”, budući da će postotak glasova koje će opozicija ukupno dobiti najvjerovatnije pasti s 53 na 50 posto.

S obzirom na sve ove potencijalne ishode izbora, iz kojih se nameće zaključak da će dvije velike stranke morati formirati vladajuću koaliciju, teško da možemo očekivati ogromne promjene u pogledu modela državnog uređenja. Osnivanje takvih koalicija prethodit će donošenju kompromisa vezanih za ciljeve vlade i čistoću njenog budućeg sastava, što će neće ostaviti dovoljno prostora za donošenje hrabrih odluka u borbi protiv kriminala, korupcije i monopola.