Nakon dugogodišnjih prijestupa na startnoj liniji, ovih dana se ponovo potencira pronalazak nekog “konačnog dogovora” između Kosova i Srbije o budućem odnosu, s obzirom da su se Sjedinjene Države ozbiljnije posvetile ovom pitanju.

Aktualna događanja podcrtavaju razilaženja u politikama SAD-a i EU vezanim za regiju, kao i razlike na domaćoj političkoj sceni Kosova, što je slučaj i u redovima nove koalicijske vlade.

Međutim, kako rasprave među ključnim akterima postaju žučnije, šta nam sve ovo govori?

Na trenutno stanje i pravac u kom će se situacija razvijati za K2.0 se osvrnulo pet analitičara/ki s Kosova, iz Srbije te iz inozemstva, a to su:

• Jeta Krasnići (Krasniqi), Demokratski institut Kosova
• Isidora Stakić, Beogradski centar za bezbednosnu politiku
• Tobi Fogel (Toby Vogel), Vijeće za politiku demokratizacije
• Nevena Radosavljević, slobodna novinarka i edukatorica u oblasti izgradnje mira
• Donika Emini, Platforma CiviKos

Za sve one od vas koji ne pratite vijesti svakodnevno, pripremili smo kratak pregled dosadašnjih zbivanja.

Početkom marta, predsjednik Kosova Hašim Tači (Hashim Thaçi) i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otputovali su u SAD, gdje su prisustvovali sastanku “dobre volje” održanom u Bijeloj kući. Na sastanak ih je pozvao kontroverzni specijalni izaslanik predsjednika SAD-a za dijalog Prištine i Beograda Ričard Grenel (Richard Grenell), koji se služi trampovskom “Tviter-demokratijom” da bi potaknuo Tačija i Vučića na dogovor.

U januaru je i Tramp objavio tvit o “pobjedi” koju je Grenel osigurao pošto su zvaničnici Kosova i Srbije potpisali nejasno formulirana “pisma namjere” (kako otkriva BIRN) i tako nagovijestili jačanje saobraćajnih veza dviju susjednih zemalja.

Još od povratka iz SAD-a, Tači sve češće naglašava da je važno iskoristiti postojeći zamah kako bi se ostvario “povijesni dogovor” sa Srbijom, pri čemu tvrdi da bi sporazum otvorio put za američka ulaganja na Kosovu vrijedna “milijardu dolara”. Povrh toga, u svojim nedavnim nastupima u medijima upućivao je kritike na račun EU, koju je etiketirao kao “nepravednu, podmuklu i okrutnu”.

Ipak, o njegovom učešću u dijalogu odavno vladaju podijeljena mišljenja. Pozamašan dio javnosti Kosova dovodi u pitanje i žestoko kritizira njegove motive i netransparentnost, između ostalih i novi premijer, Aljbin (Albin) Kurti, koji se posebno protivi tome što Tači podržava neku vrstu “razmjene teritorije” sa Srbijom. Kurti je poručio da je bitno pristupiti dijalogu na ispravan način i ne žuriti samo da se što prije i po svaku cijenu proces okonča. Kurti se ujedno zalaže za direktnije razgovore sa srpskim stanovništvom na Kosovu.  

Nakon Tačijeve posjete SAD-u, Kurti se u svojstvu šefa Samoopredjeljenja odbio sastati s predsjednikom, koji je želio održati sastanke s liderima svake političke stranke. S tim u vezi, Tači je ispalio salvu ličnih uvreda na račun Kurtija, koga je nazvao “kukavicom”, “petokolonašem” i “neprijateljem” Amerike. Predsjednica Skupštine, Vjosa Osmani, odbila je pak predsjednikov zahtjev za obraćanje zastupnicima/ama na posebnoj sjednici, a kao razlog za to je navela neblagovremenu najavu.

Međunarodno posredstvo u odnosima Kosova i Srbije donedavno je većim dijelom bilo stavljeno pod ingereniju EU, u skladu s Rezolucijom Generalne skupštine UN-a usvojenom 2010. godine. Priština i Beograd u Briselu vode isprekidan dijalog pod posredstvom EU još od 2011. godine, te su u međuvremenu potpisali niz sporazuma.

U proteklih nekoliko godina, na čelu dijaloga nalazila se visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Federika Mogerini (Federica Mogherini), čiji je mandat istekao prošle godine. Imenovanje njenog nasljednika mnoge je začudilo. Naime, Josep Borel (Borrell), inače iz Španije — zemlje koja nije priznala Kosovo — za novopredloženu funkciju specijalnog izaslanika za dijalog i Zapadni Balkan nominirao je Miroslava Lajčaka (Lajčák), funkcionera iz Slovačke — još jedne zemlju koja ne priznaje Kosovo.

Na brojne kritike naišla je i nerealizacija velikog broja postignutih dogovora, a u pregovorima je često dolazilo i do pat-pozicije, i to posljednji put nakon što je prethodna vlada Kosova uvela stopostotne carine na sve proizvode iz Srbije. Odluka je usvojena kao reakcija na animozitet Srbije prema Kosovu na međunarodnoj sceni primjetan u kampanji Beograda u okviru koje se države svijeta podstiču na “povlačenje priznanja” nezavisnosti Kosova.

Na konferenciji za medije održanoj 27. februara, Kurti je izrazio želju da postepeno ukine stopostotne carine ukoliko Srbija pokaže da će odustati od mjera usmjerenih protiv Kosova. Njegova najava izazvala je različite reakcije, pa je tako EU uz određenu dozu opreza podržala Kurtijev potez nazvavši ga konstruktivnim “prvim korakom”.

SAD je ovaj potez osudio i okarakterizirao ga kao “polovičnu mjeru”, budući da se carine nisu smjesta i bezuslovno ukinule. Mnogi američki zvaničnici/e — među kojima i Grenel — u svojim objavama na Tviteru upozoravaju da bi SAD mogle povući svoje trupe s Kosova ako carine ne budu ukinute. Za potpuno ukidanje carina je i koalicijski partner Samoopredjeljenja, LDK.

Kako se mnoštvo stvari događa u isto vrijeme, potrebno nam je neko vrijeme da apsorbiramo sve te informacije…

Jeta Krasnići

Projektna menadžerica zadužena za dijalog Kosova i Srbije, Demokratski institut Kosova

O Tačijevom gravitiranju prema SAD-u i pokušajima marginalizacije EU:

Od kada EU posreduje u dijalogu, postignut je niz dogovora od kojih neki do sada nisu realizirani, dok su drugi samo djelimično provedeni. Iako su SAD oduvijek podržavale ovaj proces, EU je preuzela vodstvo i SAD su se odlučile distancirati, čime je poslana jedna vrlo jasna poruka: na EU je da riješi preostale probleme između dviju zemalja. To znači da su odnosi Kosova i Srbije europski problem i da bi EU putem instrumenta proširenja mogla privoljeti obje strane na normalizaciju odnosa.

U svakom slučaju — čak ni devet godina nakon početka dijaloga — odnosi između Kosova i Srbije nisu se popravili, rezultati dogovora se kontinuirano dovode u pitanje, a EU je još uvijek podijeljena kada je riječ o stavu prema Kosovu.

Neusaglašenost država članica EU oko dijaloga Kosova i Srbije te same državnosti Kosova, izostanak reakcije EU na diplomatsku kampanju Srbije usmjerenu protiv države Kosovo kao i nedostatak spremnosti čak i na liberalizaciju viznog režima za građane/ke Kosova narušilo je kredibilitet EU. Da EU nije u mogućnosti usmjeriti obje strane prema dogovoru postalo je uvriježeno mišljenje nakon što su pod posredstvom Mogerini godinama vođene bezuspješne rasprave, što je dodatno pogoršano uslijed sve skeptičnijeg stava članica EU prema proširenju.

S druge strane, stječe se dojam da su SAD odlučne u namjeri da usmjere Prištinu i Beograd prema dogovoru — američki predsjednik lično pruža im direktnu podršku uz pomoć svog izaslanika Grenela i u zamjenu im obećava investicije i ekonomski rast.

Kako god, budućnost Zapadnog Balkana trebala bi biti u sastavu EU, tako da EU ne bi trebala biti samo posmatrač u ovom procesu. Za to vrijeme, kosovski lideri/ke bi trebali shvatiti da nema drugog puta osim europskog, stoga bi u ovom procesu trebali težiti ka gradnji savezništva i prijateljstva te pridobijanju podrške za zemlju, a ne narušavati sve te odnose.

O Tačijevom autoritetu i vjerodostojnosti bilo kakvog dogovora:

Izgleda da Tači nastoji pridobiti podršku i okupiti oko sebe političke stranke kao vođa dijaloga.

Imali smo priliku vidjeti da je pozvao lidere političkih stranaka na zvanični sastanak — čak je pozvao i premijera u njegovom svojstvu predsjedavajućeg Samoopredjeljenja, ne kao šefa vlade. Naravno, to je bio ciljan potez zbog toga što [Tači] želi učvrstiti svoju poziciju vođe dijaloga, ali i osigurati podršku političkih stranaka.

Sporazum bi mogao biti potpisan, no skupština bi ga morala ratificirati. Da bi takav dokument bio odobren, predsjednik Tači prikuplja potrebnu podršku tako što pokušava zadobiti povjerenje političkih stranaka, koje će kasnije izglasati sporazum u parlamentu.

Međutim, upitno je kako će se situacija dalje razvijati jer premijer Kurti odlučno želi voditi proces pozivajući se na svoja ustavna prava, pri čemu je evidentno da su predsjednici obiju država bili ti koji su sve ovo vrijeme vodili pregovore.

O neusaglašenosti SAD-a i EU:

Neusaglašenost EU i SAD-a utječe i na internu neusaglašenost. Čak i za vrijeme mandata prethodne vlade mogli smo uočiti da domaći lideri unutar procesa dijaloga grade “saveze” s različitim partnerima. Čini se da je isto i sada.

Izgleda i da premijer Kurti nije zainteresiran za postizanje dogovora pod trenutnim uslovima — predsjednik Tači ga na tom polju marginalizira i izlaže vremenskom pritisku. Kurti želi promijeniti kurs — koliko je to izvodivo, ostaje da se vidi.

Smatram da će SAD nastaviti vršiti pritisak na vladu kako bi se uslovilo ukidanje carina te da će istovremeno raditi s objema stranama na postizanju dogovora. Pod američkim vodstvom potpisana su tri sporazuma u obliku pisama namjere dok su carine već bile na snazi. LDK je spremna ukinuti carine i uz to je pozdravila učešće SAD-a u dijalogu, tako da u budućnosti možemo očekivati sastanke obiju strana koji bi mogli iznjedriti dogovor.

O očekivanom razvoju događaja:

Neusaglašenost je očigledna i unutar vladajuće koalicije, u kojoj vladaju različita mišljenja o carinama. To će sigurno utjecati na odluku vlade o carinama, pa čak i na opstojnost same vlade. Predsjednik Tači će pak i dalje vršiti pritisak nastojeći zadržati kormilo u dijalogu tako što će različitim sredstvima pokušavati potisnuti premijera.

Već više od dvije godine pomakli s mjesta. Institucije i politički lideri/ke moraju doći do konsenzusa o procesu dijaloga. Institucije moraju zauzeti zajednički stav — ključ leži u zajedničkoj strategiji koju će podržati. Ovo nije igra za jednog igrača — dijalog je državno pitanje. Premijer, predsjednik i drugi akteri/ke trebali bi izvršavati svoje dužnosti kao što je propisano Ustavom.

Isidora Stakić

Istraživačica, Beogradski centar za bezbednosnu politiku

O reakcijama javnosti u Srbiji na sve intenzivnije prisustvo SAD-a:

SAD nastoje što prije doći do konačnog dogovora između Kosova i Srbije da bi osigurale neku vrstu vanjskopolitičke “pobjede” uoči tamošnjih predsjedničkih izbora. Kako bi u tome uspjela, američkoj administraciji potrebni su partneri kojima se isto tako žuri, a to su upravo Tači i Vučić — Tači zbog toga što bi mogao biti procesuiran [pred Specijaliziranim sudom za Kosovo], a Vučić zbog toga što bi svaki dogovor s Kosovom mogao predstaviti kao pobjedu, imajući u vidu aktualni nivo kontrole vlade Srbije nad medijima i društvom uopće.

Vučićevi oponenti/ce protive se instant-dogovoru Vučića i Tačija. Njegovi protivnici s desnice njihov eventualni dogovor posmatraju kao državnu veleizdaju, dok drugi ukazuju na alarmantnu netransparentnost u procesu, kao i na posljedice koje bi konačni dogovor mogao imati na vladavinu ljudskih prava.

Najviše zabrinjava činjenica da je gro javnog mnijenja u Srbiji nacionalistički obojeno, naročito kada se radi o Kosovu. Većina građana/ki na pregovore s Kosovom gleda kao na igru s nultom sumom u kojoj će Srbi biti na dobitku samo ako kosovski Albanci nešto izgube. Pojedini čak i pozdravljaju to što Grenel ignorira vladu Kosova i arogantno odbacuje pojedine ustupke koje predlaže Kurti.

O tome šta Srbi/kinje misle u kojoj su mjeri njihovi interesi zastupljeni u pregovorima:

Prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja o dijalogu Srbije i Kosova — koje je obavio Beogradski centar za bezbednosnu politiku — građani/ke Srbije većinom nisu zadovoljni procesom i onim što je njime do sada ostvareno. Za njih i nema toliko opipljive koristi od Briselskog sporazuma — naprimjer, sretni su zbog toga što više ne moraju plaćati autoosiguranje kada putuju na Kosovo, no generalno gledano, smatraju da dijalog ide u prilog političkim i inim eliama, a ne “običnom čovjeku”.

Za njih i nema toliko opipljive koristi od Briselskog sporazuma — naprimjer, sretni su zbog toga što više ne moraju plaćati autoosiguranje kada putuju na Kosovo, no generalno gledano, smatraju da dijalog ide u prilog političkim i inim eliama, a ne “običnom čovjeku”.

Nivo povjerenja u političare/ke i medije vrlo je nizak, tako da ljudi nerado traže konkretne informacije o procesu pregovora i njegovim ishodima. Ipak, veći dio građana/ki Srbije podržava nastavak dijaloga jer ne vide bilo kakvo prihvatljivo rješenje.

O izvjesnosti — i mogućnosti realizacije — dogovora između Tačija i Vučića:

Nije realno za nadati se da će Tači i Vučić postići dogovor koji će ići na ruku građanima/kama. Njihov cilj je da ostanu na vlasti, a ne da štite i unapređuju javno dobro, što iz godine u godinu uvijek i iznova dokazuju.

Ukoliko se zaista dogovore, taj sporazum neće moći biti realiziran, prvenstveno zbog toga što vlada Kosova niti kosovsko društvo neće stati iza njihovog dogovora. To bi bilo rješenje nametnuto izvana koje bi kao takvo — bez učešća lokalnih aktera — postalo u najmanju ruku beskorisno, a u najgorem slučaju bi moglo prouzrokovati novu krizu. Dakle, takav dogovor bio bi proizvod trojice ljudi kojima se žuri — Vučića, Tačija i Grenela — ljudi željnih moći čiji je legitimitet za donošenje konačne odluke o tako važnom pitanju upitan.

O značaju predstojećih izbora u Srbiji:

Izvjesno je da predstojeći izbori u Srbiji neće promijeniti ništa, barem ne nabolje. Budući da će izborni proces biti sve samo ne fer i slobodan, Vučić i njegova stranka zadržat će vlast i nastavit će je zloupotrebljavati. Shodno tome, od vlade Srbije ne bi trebalo očekivati bilo kakve promjene u dinamici odvijanja dijaloga između Kosova i Srbije.

O tome kako izgleda održiv put prema naprijed:

Održiv put prema naprijed podrazumijeva izgradnju dobrosusjedskh odnosa s posebnim akcentom stavljenim na punu zaštitu ljudskih prava srpskog stanovništva na Kosovu i albanskog stanovništva u Srbiji.

Prebacivanje fokusa s teritorije i teritorijalnih težnji na ljude i njihova građanska, politička, ali i društvena te ekonomska prava neophodan je preduslov za napredak. Promjena vlasti na Kosovu ulijeva nadu, no pred Srbijom je dug put prema političkim promjenama.

Tobi Fogel

Analitičar međunarodnih odnosa i suosnivač Vijeća za politiku demokratizacije

O implikacijama nedavnih imenovanja zvaničnika u EU i SAD-u:

Pozitivna je činjenica da se šef vanjske politike EU Josep Borel nije ugledao na svoje prethodnike/ce i da je imenovao specijalnog izaslanika koji će rukovoditi dijalogom Srbije i Kosova. Mada dijalog zaista zahtijeva pažnju političkog vrha EU, svakodnevno vođenje pregovora iziskuje prisustvo iskusnijeg pregovarača koji će se maksimalno posvetiti procesu.

Međutim, s obzirom na to da je Borel iz Španije — jedne od samo pet država članica EU koje ne priznaju Kosovo — očekivano imenovanje Miroslava Lajčaka — koji također dolazi iz države članice EU koja ne priznaje Kosovo — velika je greška. Nadam se da će Lajčak dati sve od sebe da bude što pravedniji u vođenju dijaloga, ako i kada se nastavi.

Druga velika greška je bila i proširivanje njegovih nadležnosti, kojima je dodan i “Zapadni Balkan”. Iako je nepoznato šta to znači u praksi, situacija na relaciji Srbija–Kosovo je specifična i ne bi se trebala stavljati u isti koš s drugim problemima u regiji.

Sve ovo se odigralo dok je Trampov izaslanik Ričard Grenel sklapao sporazume o konkretnim problemima (kao što su, recimo, zračni i željeznički saobraćaj), iz čega se može zaključiti da je SAD sada toliko utjecajna da može deblokirati pregovore i tako preoteti primat u procesu od Europe. Sastanak predsjednika Tačija i Vučića u Bijeloj kući do sada je najeklatantniji primjer novonastale situacije.

O različitim reakcijama EU i SAD-a na Kurtijeve izjave o stopostotnim carinama:

EU uglavnom teži ka inkrementalizmu i postepenosti, stoga je i pozdravila djelimično ukidanje carina. Ja smatram da postoje dobri, opravdani razlozi zbog kojih je stav premijera Kurtija itekako dobrodošao — on mora imati na umu zašto su carine uopće uvedene, pa je čak i njihovo djelimično ukidanje korak u pravom smjeru.

Problem ustvari i nije u carinama. Odobravali ih vi ili ne, carine su uvedene kao odgovor na niz opstrukcija koje dolaze od Srbije. Ne vjerujem da je [uvođenje carina] bio toliko pametan potez, no nova vlada ih ne može tek tako ukinuti, a da zauzvrat ne dobije nešto specifično.

U skladu s tim, činjenica da SAD vrše pritisak na Kosovo — i samo na Kosovo — zbog carina nije pravedna. Izostanak pritiska javnosti na Srbiju zbog kampanje za povlačenje priznanja ili zbog necarinskih ograničenja u oblasti trgovine s Kosovom ukazuje na to da je Trampova administracija uočila slabiju stranu te da ciljano pokušava iskoristiti tu slabost vršenjem pritiska i na taj način doći do rješenja, ma kakvo ono bilo.

Čisto sumnjam da je razmjena teritorije sklonjena sa stola čak i ukoliko predsjednik Tači više i nije nadležan za dijalog. SAD će biti spremne učiniti bezmalo sve radi diplomatskog uspjeha, bez obzira na to koliko bi kratkoročan i težak za realizaciju mogao biti.

O geopolitičkoj raspodjeli moći u regiji:

Trenutno se čini da su SAD uspjele deblokirati odnose Srbije i Kosova odustavši od nastavka dijaloga pod vodstvom EU koji je u zastoju već gotovo dvije godine. Ipak, agresivnost američke diplomatije je brojnim kosovskim Albancima/kama dala do znanja da Trampova administracija i nije zapravo na njihovoj strani. Kad su već voljne vršiti pritisak na Kosovo zbog carina, no ne i na Srbiju zbog kampanje za povlačenje priznanja (ili necarinskih trgovinskih ograničenja), zamislite samo kakav će pritisak vršiti ako se razmjena teritorije ponovo stavi na sto.

Prema tome, sve ovo bi trebalo poslužiti kao upozorenje onima koji zagovaraju intenzivnije prisustva SAD-a zbog toga što su frustrirani pristupom EU (a i ja sam). SAD ne zanimaju održiva niti pravedna rješenja — ovu administraciju zanimaju jedino naslovnice. Međutim, EU se stavila u takvu ulogu da je skoro pa nebitna, dok se ujedno mora boriti s involviranijom i agresivnijom američkom administracijom. Tu neravnotežu neće biti lako ispraviti.

O mogućnosti postizanja dogovora koji bi označio početak redukcije međunarodnih intervencija u regiji:

Prisustvo SAD-a je već nekoliko mjeseci sve intenzivnije, ali i haotičnije u odnosu na prethodne administracije, pri čemu izostaje prethodno uobičajena koordinacija EU. S druge strane, EU već neko vrijeme praktično nije na mapi: dijalog u Briselu je obustavljen, a veći dio prošle godine protekao je u sastavljanju nove vlasti u EU.

Za to vrijeme, politika proširenja EU je u dubokoj krizi nakon što je Francuska više puta ulagala veto na odluku o početku pregovora o pridruživanju sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.

Čak i da Francuska ovog mjeseca odustane od veta — što mnogi u Briselu i očekuju — ova događanja vrlo jasno pokazaju da cijeli ovaj proces može biti talac jedne jedine državne članice čisto zbog političkih razloga.

Dodamo li tome političku nemoć Angele Markel — čije su intervencije u dijalogu Srbije i Kosova prije bile odlučnije — uviđamo da je uloga Europe na Balkanu znatno oslabjela. Sa svim tim na umu, smatram da će u bliskoj budućnosti EU biti mnogo manje prisutna u regiji.

To da li će konačni dogovor Srbije i Kosova usloviti određeno povlačenje SAD-a i EU zavisi od uslova tog sporazuma. U svakom slučaju, očekujem da će Trampova administracija izgubiti interes čim dijalog bude okončan dogovorom, s tim da EU sebi i ne može priuštiti da se u potpunosti povuče iz regije.

Nevena Radosavljević

Novinarka frilenserka i edukatorica u oblasti izgradnje mira iz Leposavića

O različitim viđenjima Srba/kinja na dijalog i potencijalni dogovor:

Kada je riječ intenzivnijoj uključenosti SAD-a u [postizanju] konačnog dogovora, rekla bih da nema nekih posebnih reakcija, barem na osnovu ovoga što sam sama imala priliku vidjeti. Srbi/kinje nemaju pozitivno mišljenje o SAD-u i oduvijek je bio raširen stav da je “Amerika protiv nas (Srba/kinja)”. U ovom slučaju, reakcije bi mogle biti povezane s iščekivanjem konačnog dogovora koji SAD žele napraviti ili barem učestvovati u njegovoj izradi.

Mislim da interesi srpskog stanovništva na Kosovu nikako nisu zastupljeni. Često možemo čuti kako se govori da srpski političari/ke na Kosovu zastupaju mišljenja i interese srpskog naroda, ali ja imam dojam da zastupaju interese vlade Srbije, a ne osoba srpske nacionalnosti koje žive na Kosovu.

O izvjesnosti — i mogućnosti realizacije — dogovora između Tačija i Vučića:

To je pitanje za milion dolara, zar ne? Cjelokupni dojam je taj da bi Vučić i Tači mogli postići dogovor, no da li će biti smislen — to ostaje da se vidi.

Na tom planu sam pesimistična, jer nekako imam osjećaj da oba predsjednika tim dogovorom nastoje prikupiti političke poene, a ne riješiti probleme s kojima se suočava narod ili donijeti održiv mir između Srbije i Kosova. Dakle, čak i da uspiju postići konačni dogovor, on neće imati podršku naroda niti će smiriti situaciju na terenu.

O tome kako izgleda održiv put prema naprijed:

To sasvim sigurno obuhvata obične ljude koji žive na Kosovu i usmjereno je više na lokalni nivo društvene zajednice, te je prilagođen potrebama albanskog i srpskog stanovništva nastanjenog na Kosovu. Sa sigurnošću tvrdim da nije važno kakav će tačno taj dogovor biti, ali njime moraju biti pokriveni svi nivoi društva. U suprotnom, jedva da će biti održiv, smislen i mirotvoran.

Donika Emini

Izvršna direktorica Platforme CiviKos

O Tačijevom gravitiranju prema SAD-u i njegovim pokušajima marginalizacije EU:

Tači je “stabilokrat” koji uživa veliku podršku aktualne Trampove administracije. Budući da ga smatraju jedinim političkim akterom koji je spreman i sposoban postići uspjeh u dijalogu i osigurati stabilnost, SAD ga zdušno podržavaju, postepeno jačajući njegovu ulogu u procesu.

Predsjednik Tači pokušava ostati releventan faktor u dijalogu i u vanjskoj politici Kosova — za što je djelimično zaslužna činjenica da Kurti još od izbora ima podršku šire javnosti. Oslanjajući se na SAD, Tači umanjuje ulogu Kurtija i EU u dijalogu.

Negativnom retorikom usmjerenom protiv “neefikasne” EU koja ne može pomoći Kosovu, kao i raspravama o imenovanju Miroslava Lajčaka na funkciju specijalnog izaslanika za Kosovo, Tači nastoji diskreditirati ulogu EU. Tome pridonosi pasivnost EU u cijelom procesu, a njen ugled na Kosovu je ozbiljno narušen pošto nije uvela liberalizaciju viznog režima za Kosovo.

Tači je nedavno započeo pregovore s uspjehom, što je dovelo do nesuglasica u političkim krugovima i javnosti Kosova vezanih za to kog bi vanjskog aktera Kosovo trebalo slijediti u procesu dijaloga.

Odlučivši da se obrati šefovima političkih stranaka [pojedinačno] u namjeri da pronađe saveznike za nastavak procesa, Tači je našao način kako da direktno ugrozi vladajuću koaliciju — pridobio je podršku LDK. U tom pogledu, Kurtijeva jednostrana odluka, odnosno prijedlog u vezi s carinama — kojim se suprotstavio koalicijskom partneru — već je poljuljao ionako krhko partnerstvo.

O Tačijevom autoritetu i vjerodostojnosti bilo kog dogovora:

Tačijevi kredibilitet i legitimnost u ovom procesu u velikoj mjeri zavise od SAD-a — i to konkretno od podrške ambasadora Grenela. To je jedini faktor koji Tačija drži u igri. Njegov kredibilitet kao učesnika dijaloga kompromitiran je na [Europskom] forumu Alpbah [održanom 2018. godine], gdje je najprije iznio i potom podržao ideju o razmjeni teritorije zajedno s predsjednikom Vučićem.

Pored toga, Tačijevi kredibilitet i politička moć kojima raspolaže u svojoj zemlji drastično su opali nakon izbora na Kosovu. Imajući u vidu novu političku konfiguraciju na Kosovu koja ima punu podršku javnosti i legitimna je, Tačiju će biti izuzetno teško nastaviti voditi proces.

Politička elita na Kosovu vjerovatno će odbaciti bilo kakav netransparentan sporazum potpisan bez prethodnog političkog konsenzusa, zato što skupština mora ratificirati takav dokument. Osvrnemo li se na neke primjere iz prošlosti, to bi mogao biti biti težak zadatak.

Svaki dogovor koji predstavlja instant-rješenje, a ne solidan sporazum koji je moguće realizirati vjerovatno će odbaciti i građani/ke. Takvim dogovorom ne samo da se možda i ne bi riješio spor Kosova i Srbije, već bi to ostavilo ozbiljne posljedice za sigurnost Kosova i regije.

O neusaglašenosti SAD-a i EU:

Manjak koordinacije i usklađenosti EU i SAD-a — ne samo kada je riječ o postupku ukidanja carina, već i o izgedu konačnog rješenja općenito — ugrožava daljnji tok cijelog procesa dijaloga i kosovskog projekta. Ta transatlantska pukotina također stvara ozbiljne podjele i na Kosovu jer je premijer očigledno na strani EU, dok predsjednik još uvijek uživa ogromnu podršku SAD-a.

Stanje na Kosovu je kompleksno: EU je prilično troma u preuzimanju dijaloga i izgubila je ugled prije svega na Kosovu zbog toga što nije uspjela zagarantirati viznu liberalizaciju. Štaviše, EU je imenovala dvojicu predstavnika iz država članica koje ne priznaju Kosovo, čime je samu sebe proglasila manje poželjnim vanjskim akterom za saradnju u dijalogu.

Američka administracija je pak kontradiktorna i nepredvidiva. Njen specijalni izaslanik u regiji traži lični trijumf, pri čemu rješavanje ovog pitanja postaje sve užurbanije. Ipak, angažman SAD-a u ovom procesu je nešto što su političke elite konstantno zahtijevale kao alternativu zahvaljujući neuspjehu EU.

Bilo kako bilo, proces ne može biti deblokiran ukoliko u njega dokraja ne bude uključen i novi premijer, koga su SAD i Tači u potpunosti zanemarili..

O očekivanom razvoju događaja:

Ovo je pravi momentum koji bi EU trebala iskoristiti kako bi povratila prijašnju ulogu u dijalogu, ulogu i ovlaštenje koje joj je dao UN.

I predsjednik i premijer moraju shvatiti da se naprijed može samo ako usaglase stavove u domeni vanjske politike i ako budu spremni preuzeti odgovornost i vratiti se za pregovarački sto, te proaktivno doprinijeti nalaženju konačnog dogovora, ali i staviti se na raspolaganje međunarodnim partnerima kao koordinirano tijelo tako što će uspješno verbalizirati potrebe lokalnog stanovništva.

Učešće je vrlo važno. Ignoriranje i marginaliziranje premijera — koji ima punu podršku javnosti — neće imati pozitivne retzultate. Što je učešće intenzivnije, lakša je i bolja realizacija, kao i prihvatanje dogovora.K

Naslovna fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.