Nije lako govoriti o ozbiljnoj traumi koja vam je promijenila život. Definitivno vam treba vremena. Morate je svariti, proći kroz naizgled beskonačne cikluse osjećanja bespomoćnosti, potiskivanja, boli, poricanja i grižnje savjesti, a zatim se izboriti s njom kada naposlijetku ponovo ispliva na površinu.

Treba vremena da prihvatite činjenicu da nikada neće zauvijek nestati. Samo postaje lakše živjeti — ako imate sreće.

Pa ipak, i u tom slučaju će vas uvijek zateći nespremne kada vas spuca direktno u facu ili vas probode kroz srce, i to iz čistog hira.

U ljeto 2015. godine, bio sam jedan od sretnika/ca koji su pozvani da se priključe inicijativi za ponovno otvaranje Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Kako je u tom periodu bio na rubu ukidanja i potpunog nestanka, domaći/e političari/ke su nadlijetali nad njegovim tijelom na samrti, pripremajući se za neminovnu prepirku oko ostataka.

Dok je tako nas sedmero — u zajedničkom, improviziranom uredu na drugom spratu tog veličanstvenog objekta izgrađenog u doba Austro-Ugarske kako bi se u njegovim prostorijama pohranila cjelokupna zabilježena istorija naše zemlje — smišljalo kako da popravimo stvari, pažnju mi je privukao članak objavljen na jednom lokalnom portalu.

Ne mogu se baš sjetiti šta je tačno pisalo u tekstu. To sad nije važno, kao što nije bilo važno ni tad. Sve što sam vidio bila je fotografija koja je ilustrovala tekst i na njoj dječak, izbjeglica, ne stariji od osam godina, u teksas-jakni i farmerkama, kako sjedi na travi ispred autobuske stanice u Beogradu, Srbija.

Odjednom više nije bila 2015. godina — bila je 1992, i dječak koji sjedi bio sam ja.

Bio sam i sam na tom istom mjestu 2. maja 1992. godine kao osmogodišnjak koji je napustio Sarajevo samo nekoliko sati prije nego što su snage Vojske Republike Srpske, uz podršku vojne sile Jugoslavenske narodne armije, sručile artiljeriju i mehanizaciju na grad u prvom od svojih mnogobrojnih žestokih napada. Čak sam nosio istu odjeću.

Sva težina atmosfere mržnje, osjećaja bespomoćnosti i istinskog straha od sveprisutnog bauka nacionalizma u tom momentu je pala na moja omalena pleća.

Vidjevši tu fotografiju, momentalno sam počeo nezaustavljivo plakati, ne samo zato što me je toliko podsjećala na traumu koja mi je zauvijek promijenila život, već i zato što nisam mogao vjerovati da se to ponovo događa nekome drugom.

Kriminalizacija izbjeglica

Nedugo nakon toga, preminuo je trogodišnji Alan Kurdi iz Sirije i cijeli svijet je bio prinuđen gledati fotografiju njegovog tjelešca koje je more izbacilo u blizini Bodruma, u Turskoj.

Međutim, trenutak globalne empatije ubrzo je ustupio mjesto sada već famoznom sporazumu Europske unije i Turske sklopljenom u martu 2016. godine s ciljem zaustavljanja “tokova neregularnih migracija”, dok se u javnosti raspravljalo i o tome da li je “nezakonita”. Tako je gotovo kriminaliziran svaki pokušaj onih koji traže utočište od rata — ili drugih katastrofa, kad smo već kod toga — da kroče stopama, koliko god one male bile, na naš kontinent za kojim toliko žude.

Ova farsa je utjelovljena u samodopadnom performansu lišenom svake ironije poznatog kineskog umjetnika Ai Veiveija (Ai Weiwei). Naime, on je mislio da je sjajna ideja fotografirati se u istom položaju u kom je pronađeno Kurdijevo tijelo.

Poruka je bila jasna: empatija je mrtva — od sada se sve vrti oko imidža.

Ono na šta EU nije računala dok se kalkulativno cjenkala s Turskom oko dogovora “Vi njih van Evrope, mi vama pare”, bilo je da Brisel stavljanjem potpisa daje prostor Turskoj i predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoanu (Recep Tayyip Erdoğan) za daljnje ucjene i zavrtanja ruke EU kad god bi im to bilo od koristi.

Istini za volju, sam sporazum je dobrano opteretio Tursku, na čijoj je teritoriji i dalje smješteno otprilike 3,9 miliona izbjeglica (prema podacima iz 2018. godine). Ipak, prave razmjere tragedije onih koji su se našli u Turskoj — od kojih je 80% došlo iz Sirije — postaju evidentne kada uzmemo u obzir podatak da sve te osobe žive ispod granice siromaštva.

Iz organizacije “Help Refugees” ističu da Turska kontinuirano proširuje pritvorske kapacitete, dok tražitelji/ce azila provode duže periode u čekanju da nadležni obrade njihove zahtjeve za međunarodnu zaštitu.

Godine 2017, “Amnesty International” je Tursku proglasio zemljom koja nije sigurna za izbjeglice, budući da ne može osigurati osnovna prava onima koji se nalaze na njenoj teritoriji. Čak je i Europski sud pravde zaključio da Turska nije “sigurna treća zemlja”.

Međutim, to nije značilo ništa EU i njenim državama članicama, pa ni uprkos tome što se sporazum u velikoj mjeri kosi sa važećim zakonima o zaštiti izbjeglica koji su odjedanput postali prilično fleksibilni.

Kao što je Kenet Rot (Kenneth Roth) — izvršni direktor organizacije “Human Rights Watch” — izjavio 2015. godine, ovo je kriza “politike, ne kapaciteta”. Koliko god to istinito zvučalo, ne bismo trebali zanemariti ni da vrh EU probire koje se zakone treba poštivati, koje ne, i kada.

Kapije otvorene

Stvaranjem tampon-zone u Turskoj — i njenog sićušnog, no vrlo opasnog pandana u balkanskim zemljama — Europska unija se odlučno oglušila o sve konvencije, povelje i vlastite zakone koji se tiču prava izbjeglica i tražitelja/ica azila te straši one najupornije (koji su često i najugroženiji) pričom o potencijalnoj “gvantanamizaciji” svakog njihovog pokušaja dugo očekivanog prelaska na sigurno tlo Zapada.

Poslije toga — u jeku turskih operacija u Siriji početkom 2020. godine — Erdogan je ocijenio prikladnim da odvrati pažnju javnosti i izazove paniku otvarajući kapije.

Te iste godine sam se obreo u Briselu pošto sam neko vrijeme radio kao dopisnik iz EU za Javni servis Bosne i Hercegovine, jedan od onih poslova za kojima svaki novinar/ka žudi u svojoj karijeri. Tako sam više od godinu dana posmatrao i upoznavao iznutra sistem najbolje što sam mogao.

Nedavno sam se ponovo vratio Balkanu i projektima vezanim za demokratiju u nadi da ću učiniti nešto dobro i u praksi, a što nadilazi puko izvještavanje i povremene analize. Opet iz prve ruke svjedočim kako stvari stoje — ovaj put s druge strane tragedije.

Kako se izbjeglice i tražitelji/ce azila približavaju granicama EU, tako se zvaničnici/e prema njima odnose kao da su kuga.

Pet godina nakon što je dva miliona izbjeglica pristiglo u Europu, slike se ponavljaju — bodljikava žica, suzavac, ful-paket. Snimci roditelja koji grčevito pokušavaju pomoći svojoj djeci da prodišu pošto je na njih bačen suzavac blli su još jedan bolan podsjetnik na činjenicu da je empatija možda ne samo mrtva, već i davno sahranjena, zajedno s onima koji su izgubili svoje živote u dubokim vodama Egejskog mora ili strmim klancima Balkana.

I da, da li se sjećate onih pritvorskih kapaciteta koje Turska kontinuirano proširuje? Ispostavilo se da Grčka raspolaže najmanje jednom tajnom pritvorskom jedinicom gdje se migranti/ce drže u izolaciji bez pristupa pravnoj pomoći.

Nema veze što neki od nas — poput Bode Vebera (Bodo Weber) iz Vijeća za politiku demokratizacije (Democratization Policy Council) — nastoje podsjetiti naše lidere/ke da u skladu s međunarodnim i europskim pravom nijedna zemlja nema pravo spriječiti tražitelja/icu azila da napusti zemlju ili uđe u nju, kao i da prema odredbama Ženevske konvencije o izbjeglicama i relevantne pravne regulative EU ne postoji nešto što se zove “nezakonita migracija”.

I nije bilo neke koristi od toga dok je predsjednica Europske komisije Ursula fon der Lajen (Von Der Leyen) sa svojom pratnjom iz helikoptera posmatrala katastrofalno stanje [na granici Turske i Grčke]. U medijima su nakon tog putovanja kružile reklamne fotografije za koje su naši čelnica i čelnici pozirali u Grčkoj u stilu filma “Top Gun”.

Nije bilo važno ni to što je predsjednica Fon der Lajen u jednom svom hvalospjevu Grčku nazvala “aspidom” — odnosno “štitom” — EU, tako je nehotice nazvavši “otrovnicom”, što je značenje tog pojma u pojedinim drugim jezicima.

Ništa ne znači ni to što se iznova ponavljaju bol i zaprepaštenje nas koji smo svojevremeno bili u izbjeglištvu i kojima je prijeko bilo potrebno da nam neko izađe u susret i makar nam obeća da ćemo biti na sigurnom: ovo su ljudska bića s istim pravima kao i mi.

Građani/ke protiv političkih elita

Ono što bi ipak trebalo nešto značiti predsjednici Fon der Lajen i njenim kolegama/icama jeste mišljenje građana/ki Europske unije.

Prema podacima platforme “Listen to Europe” koju vodi “European Movement International”, većina građana/ki EU ne gaji izuzetno negativne predrasude prema migrantima/icama.

Na pitanje da li migracija slabi samu državu, ni polovina građana/ki Grčke — koji su osjećali da ih je EU ostavila na cjedilu 2015. godine, na vrhuncu krize — nije odgovorila potvrdno, pri čemu je veći dio učesnika/ca u anketi — njih 66% — više zapravo brinula mogućnost da će migracije naštetiti jedino ionako nepouzdanim socijalnim službama.

Prema tome, da se građane/ke država članica EU išta pitalo o tome, njima bi pretežno odgovaralo izaći ljudima u susret i podijeliti ono što imaju sve dok uživaju adekvatnu podršku institucija tako da svi zajedno podjednako snose teret — čak i nakon pet godina političkih previranja i retorike kojom se oni koji traže utočište pokušavaju etiketirati kao osobe navodno opasne za naša društva.

Poenta je u tome što još uvijek možemo sve preokrenuti — regresivnost na cijelom prostoru EU zbog koje zaboravljamo da su zakoni tu kako bi se poštovali, a ne da bi se rastezali kao da su lastiš; manjak empatije kod onih koji bi nas trebali predvoditi dok širimo ruke u zagrljaj onima kojima je potrebna pomoć; grozan život nedostojan ljudskog bića onih kojima bismo trebali pomoći, ali su umjesto toga osuđeni da proživljavaju monstruoznosti u limbu u kom su se našli.

Jer istorija se nužno ne ponavlja, tragedija i farsa po strani.

U biti, događa se nešto gore od toga. Kad god propustimo da naučimo lekcije iz prošlosti, zmijski otrov nagriza naše duše, sve dok nas jednom zauvijek ne dokrajči.

Naslovna fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.