Kada ste novinarka koja se bavi bilo kojom temom zahtjevnijom od pukog kopiranja informacija sa interneta, očekujete da ćete povremeno naići na loše reakcije sagovornika/ca ili čitalaca. Ukoliko se bavite temama koje nisu najbolje prihvaćene u javnosti, poput položaja ljudi u pokretu, čak i prije odlaska na teren se spremate na vrijeđanje i targetiranje. 

Ne možemo reći da je to normalno i civilizovano ponašanje, ali je kod balkanskog čovjeka veoma često.

Ipak, ako ste novinarka i na svom Facebook profilu objavite fotografiju sa terena, na kojoj ste sa migrantima ili izbjeglicama, baš i ne očekujete direktne prijetnje smrću. No, ipak stignu.

Krajem prošle sedmice mi je nepoznat muškarac prijetio odsijecanjem glave. Prijetio je da će to uraditi meni, ljudima u pokretu, i “svim dušebrižnicima”, kako je nazvao svaku osobu koja ima barem malo razumijevanja za izbjeglice i migrante. 

Povod je bila ta objavljena fotografija koju sam napravila u kampa Lipa pored Bihaća. Prijetnje sam shvatila ozbiljno, posebno kada sam uvidjela da osoba koja mi je prijetila, muškarac, živi u istom gradu gdje i ja. To me natjeralo da pomoć tražim od onih kojima je posao da štite moju i sigurnost drugih građana — policiji.

Ma koliko imala negativnih iskustava sa policijom, i ma koliko puta me pokušavali spriječiti da radim svoj posao, bila sam uvjerena da će ovaj put čuvari reda biti na mojoj strani. To im je posao, zar ne? Da čuvaju građane/ke od nasilnika? Jer ipak su građani/ke ti zbog kojih postoje? 

O, kako smo svi u zabludi…

Kad sam dežurnoj policajki u dvije rečenice objasnila zašto sam tu i pružila joj papir sa odštampanom prijetnjom koju nije ni pogledala, dobila sam jedno razočarano: “Samo to?” 

Samo jedna prijetnja smrću i samo jedno odsijecanje glava meni, ljudima u pokretu i humanitarcima. Sitnica!

Telefonom je pozvala dežurnog inspektora i saopštila mi da se vratim za dva dana (bio je petak), kako bih prijavila slučaj. Nije pomoglo ni naglašavanje da muškarac koji mi prijeti živi u istom gradu kao i ja. 

Možda se vikendom ne prijavljuju prijetnje smrću jer se računa na to da nasilnici odmaraju od svojih redovnih aktivnosti?

U takvim trenucima shvatite da ste potpuno sami i nezaštićeni, da oni koji bi po automatizmu trebali da vas štite apsolutno ne mare za vašu sudbinu. I taj trenutak i ta spoznaja su užasavajući. 

U takvoj situaciji shvatite da morate sami sebi pomoći. U mom slučaju, što većom galamom. 

Vijest o prijetnjama, zajedno sa imenom i fotografijom nasilnika, objavili smo na našem portalu eTrafika. Cijeli sistem podrške izgradio se sam od sebe, u rekordnom roku. 

Kolege iz drugih redakcija prenosile su ove informacije, a potom su se javljali znani i neznani ljudi kako bi ponudili zaštitu, utjehu, podršku ili savjet. Neki od njih nudili su i potezanje veza u policiji, kako bi se slučaj malo “pogurao”. 

Kad je stigla prva takva ponuda mislila sam da se ljudima prosto omaklo. Zabrinuli su se i žele da pomognu kako god mogu. Međutim, kad je stigla druga, treća, četvrta, peta… Zapitala sam se da li stvari zaista tako funkcionišu? Da li je potrebna intervencija kako bi te policija uopšte saslušala? Ako jeste, šta je tek potrebno za pokretanje postupka? 

Ne dolazi u obzir, čak i ukoliko sistem tako funkcioniše. Ja ne pristajem na takva pravila!

Iste večeri napadač se ponovo javio, sa novim uvredama i ponavljanjem prijetnje. Čak mi je poslao i svoj broj telefona, da ga proslijedim policiji pa da i njima ponovi isto što je meni rekao. 

Buka koju su mediji zajedno sa čitaocima podigli natjerala je policiju da konačno reaguje i ovaj muškarac je priveden. Ali uskoro, nakon davanja izjave, i pušten na slobodu. 

Narednog jutra pozvana sam u policijsku stanicu da dam izjavu, gdje mi je objašnjeno koja su moja prava i moje obaveze. Znači, sistem je proradio. 

Nakon cjelodnevnog straha, stresa, razočarenja, ali i stvaranja javnog pritiska, sistem je odlučio da ipak radi tokom vikenda. Ne mogu da se otmem utisku da je sve ovo postignuto samo zato što sam novinarka. 

S jedne strane, to je sjajno jer su ljudi ustali za jednu običnu medijsku radnicu i njenu sigurnost. Sa druge strane, šta da ja nisam to što jesam? Šta da sam prodavačica iz obližnje trafike, čistačica u marketu ili žena sa mentalnim poteškoćama? Da li bi taj ponedjeljak ikad stigao?

Kada doživite bilo kakvu neugodnost na terenu, nebitno radi li se o neljubaznosti ili čak napadu, vaša reakcija je jako bitna, čak bih rekla da od nje zavisi cijela novinarska zajednica. 

Ako prećutite, dajete moć napadaču, koji će to shvatiti kao jasan signal da je u redu “prevaspitati” novinare. Možda ćete tako smiriti trenutno stanje, ali ćete napraviti problem svojim kolegama. Situacija je posebno složena ako vodite redakciju koja obučava mlade novinare za njihov poziv. Vi ste uzor tim mladim ljudima i trebate im postaviti model ponašanja.

Nedavno me kolega pitao planiram li i nakon ovoga da pišem o položaju ljudi u pokretu. 

Zar postoji druga opcija? 

Naslovna fotografija zahvaljujemo Vanji Stokić.