Duga forma | Istorija

“Hladni rat” pominje osam Šešeljevih godina u zatvoru, ali ne i Demaćijevih 28

Piše - 08.10.2020

“Zajednički istorijski projekat”: Petodelna kritika (pogrešnog) predstavljanja Albanaca u alternativnim knjigama istorije.

Inicirana 1999. godine, publikacija pod nazivom “Zajednički istorijski projekat” trebalo je da ponudi materijal nastavnicima istorije na Balkanu i preispita etnocentrično podučavanje istorije. Začet u režiji nevladine organizacije Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi (Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe, CDRSEE), sa sedištem u grčkom gradu Solunu, projekat namerava da ohrabri kritičko promišljanje i debatu s ciljem dugoročnog pomirenja na Balkanu.

Projekat je proizveo pet tomova (čitanki), počev od srednjovekovne balkanske povesti, a zaključno sa savremenom istorijom.

Niz članaka predstavlja kritiku pojedinačnih tomova projekta, uz prateću analizu istorijski važnih događaja iz albanske prošlosti, kao i onih koji uopšte nisu spomenuti. Štaviše, u ovom serijalu članaka biće razmotreno kako bi ovi istorijski događaji trebalo da se prikažu, a na osnovu rada međunarodno priznatih autora poput Noela Malkolma (Noel Malcolm), Olivera Šmita (Oliver Schmitt), Petera Bartla (Peter Bartl) i drugih koji se bave raznim istorijskim razdobljima i dešavanjima na Kosovu.

Ovakvo ispitivanje stanja stvari od posebnog je značaja kada imamo u vidu da je, za vreme sprovođenja projekta, CDRSEE održavao bliske radne odnose sa svim ministarstvima prosvete u regionu i uživao podršku 25 međunarodnih donatora, među kojima i Evropske unije. Štaviše, na projektu su bili angažovani istoričari iz celog regiona, pa tako i oni sa Kosova.

Kliknite na ovaj link da pročitate prvi članak o Osmanskom periodu.

Kliknite na ovaj link da pročitate drugi članak o “Nacijama i državama u jugoistočnoj Evropi”.

Kliknite na ovaj link da pročitate treći članak o “Balkanskim ratovima”.

Kritika čitanke o “Hladnom ratu”

Peta čitanka počinje sa završetkom Drugog svetskog rata, to jest s oslobođenjem od nacističke i fašističke okupacije i postavljanjem novih režima u balkanskim zemljama, da bi nastavila s Hladnim ratom, potom diktaturama i demoktratskim tranzicijama, kao i njihovim ideologijama. Dalje se u čitanci tretiraju ekonomija, demografija, društvo i kultura. Naravno, na kraju zauzima mesto završetak Hladnog rata, odnosno kriza komunizma, gde centralni prostor zaposeda kriza s kraja osamdesetih godina u Jugoslaviji.

Prvo poglavlje, „Stare države, novi režimi”, donosi tri potpoglavlja. U prvom, „Kraj Drugog svetskog rata”, koji tretira oslobođenje, povratak ljudi u njihove domove i obnovu, kao i u drugom, „Novi režimi”, koji razmatra tranziciju, opoziciju i represiju, nema ničeg o Kosovu ili Albancima u Jugoslaviji. Ni u trećem, ali zbog toga što je naslov „Grčki građanski rat”.

U ova dva potpoglavlja bilo je potrebno razjasniti da su u godinama odmah nakon Drugog svetskog rata u Jugoslaviji bili osuđivani i streljani Albanci koji su se protivili jugoslovenskom režimu, uglavnom delatnici Albanskog nacionalno-demokratskog [AND] pokreta, kao i da je vršen teror nad albanskim civilnim stanovništvom. Zatim bi trebalo figurirati potpisivanje “Džentlmenskog sporazuma” iz 1953. godine između predsednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita, i ministra spoljnih poslova Turske, Mehmeta Kiprilija, s ciljem da se osigura izbacivanje desetina hiljada Albanaca iz Jugoslavije u Tursku. Trebalo bi opisati da je, da bi se ostvarilo ovo izbacivanje, na Kosovu bila, od strane jugoslovenske vlade, preduzeta nasilna kampanja skupljanja oružja u godinama između 1955. i 1956. Deo teksta posvećen protivljenju novim režimima bi trebalo da predstavi ilegalne organizacije kosovskih Albanaca koji su se protivili jugoslovenskom režimu, među kojima je, pored AND, bio i Revolucionarni pokret za ujedinjenje Albanaca [RPUA].

Treće poglavlje, „Diktature i demokratske tranzicije”, govori i komunističkim režimima, vojnim režimima, kontrolisanju građana, logorima i zatvorima, omladinskim pokretima i demokratskim tranzicijama, uspesima i neuspesima. Ni ovde nema ničeg o Kosovu ili Albancima u Jugoslaviji, a obavezno bi trebalo biti spomenuto vojno upravljanje Kosovom uvedeno 1945, progon albanskih građana, njihovo hapšenje, itd. Začuđujuće je da se za celi period od završetka Drugog svetskog rata 1945. godine, pa do pada ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, Aleksandra Rankovića, 1966. godine, koji je inače poznat kao Rankovićevsko doba, nema ničeg o Kosovu ili Albancima u Jugoslaviji.

Ne daje se nijedan primer slučaja nasilja milicije i vojske nad Albancima, ali se spominje njegovo smanjenje.

Zapravo, samo oko kraja zadnjeg potpoglavlja spominju se Kosovo i Albanci u Jugoslaviji u jednom tekstu sastavljenom od samih autora čitanke, propraćenom dvema fotografijama, u kojem stoji: „Nakon Brionskog plenuma 1966, nasilje milicije i vojske nad kosovskim Albancima u izvesnoj meri je popustilo, dok su zahtevi za širom autonomijom pokrajine pojačani. U oktobru i decembru 1968. organizovane su masovne demonstracije u Prištini i Tetovu, s parolama kojima se zahtevalo samoopredeljenje, jedinstvo, ustav i univerzitet, i, pre svega, da Kosovo dobije status republike. Kao rezultat, kosovski Albanci dobili su izvesne ustupke: u Prištini je otvoren univerzitet, usvojen je Ustav Kosova koji je pružao širu autonomiju, osnovana je Akademija nauka i umetnosti Kosova, itd.”

Ne daje se nijedan primer slučaja nasilja milicije i vojske nad Albancima, ali se spominje njegovo smanjenje nakon odluka Plenuma CK SKJ, održanog na Brionima 1966. godine. Na tom sastanku je smenjen ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković, posle Tita najviši državnik u jugoslovenskoj vladi, za koga se smatralo da kuje zavere protiv Tita. 

Što se tiče samih demonstracija 1968. godine, kada su Albanci zahtevali jednaka prava sa drugim jugoslovenskim narodima, treba reći još na početku da dve slike koje ilustruju gorenavedeni tekst nisu iz demonstracija 1968, već 1981. godine. Tekst sasvim površno tretira demonstracije 1968. godine i, osim što ne imenuje organizatora, dakle ilegalnu organizaciju „Grupa 68”, koja je osnovana posebno za svrhe ovih demonstracija, ne navodi ni podatak da su ih legalnipredstavnici Kosova okarakterisali neprijateljskim i šovinističkim. Gorenavedeni tekst poboljšanje statusa Albanaca u Jugoslaviji pripisuje isključivo ovim demonstracijama. Međutim, zanemaruje se činjenica da je na ovo unapređenje, osim legalnih političkih predstavnika Kosova, uticalo i ponovno uspostavljanje odnosa između Albanije i Jugoslavije 1971, kada su se saglasili da razmene ambasadore.

Iako je raspoloživ obiman materijal koji je mogao da se uvrsti, u četvrtom poglavlju, „Ideologija”, ni u jednom od šest potpoglavlja – „Propaganda”, „Kult ličnosti”, „Različite verzije istorije”, „Obrazovanje”, „Jezička politika” i „Umetnost” – nema ničega o Kosovu ili Albancima u Jugoslaviji. 

Kosovo i Albanci u Jugoslaviji mogli bi biti predstavljeni u svakom od ovih potpoglavlja. Kod teme propagande bi mogli biti uključeni kosovski propagandni posteri ili karikature za ili protiv u odnosu na Jugoslaviju, a kod kulta ličnosti, kultovi koje su Albanci u Jugoslaviji izgradili, na jednoj strani Josipa Broza Tita, Fadilja Hodže ili Mahmuta Bakalija, a Envera Hodže i Adema Demaćija na drugoj. Takođe, i što se tiče procenjivanja istorije – pošto čitanka donosi razne verzije oslobođenja mesta koja se tretiraju – mogla bi se ponuditi zvanična i nezvanična verzija oslobođenja, to jest okupacije Kosova 1945. godine, ili verzije protivne školskim udžbenicima izdatim u vremenu komunističkog režima i nakon njegovog pada.

Između dva svetska rata na Kosovu sekvestrirano je 200.000 hektara, polovina od kojih je bila dodeljena kolonistima iz Srbije i Crne Gore.

Što se tiče obrazovanja, autori su mogli sledeti model koji su druge zemlje primenile prilikom predstavljanja ove čitanke. Dakle, da bude obuhvaćen odlomak o obrazovanju od Ustava Kosova 1974. godine, pa nadalje. Kod potpoglavlja o umetnosti, koje, uglavnom, tretira kulturu pamćenja Drugog svetskog rata, mogla bi figurirati neka slika dvojice kosovskih boraca raznih nacionalnosti, Bore Vukmirovića i Ramiza Sakikua.

Kod jezičke politike su predstavljene kodifikacije, odnosno standardizacije jezika nekolicine država, a među njima i Rezolucija Kongresa pravopisa (1972) u Tirani. Bilo bi potrebno objasniti da je zvanični jezik koji se zasniva na toskijskom dijalektu, koji je u upotrebi u Albaniji, bio kao takav prihvaćen i od Albanaca Kosova i Jugoslavije u 1968. godini.

Peto poglavlje, „Ekonomija”, sadrži pet potpoglavlja: „Agrarne reforme”, „Industrializacija”, „Urbanizacija”, „Infrastruktura” i „Finansije”. U potpoglavlju o agrarnim reformama na Kosovu nema ničeg, ali bi sledeći podaci trebalo da budu obuhvaćeni: u periodu između dva svetska rata je izvršena sekvestracija dvesta hiljada hektara zemlje – od kojih je polovina dodeljena kolonistima iz Srbije i Crne Gore – u kojima je bilo useljeno 13 hiljada porodica s oko 70 hiljada članova, od kojih je većina bila napustila Kosovo tokom Drugog svetskog rata zbog nasilja Albanaca. Nakon Drugog svetskog rata formirana je „Komisija za ponovno ispitivanje agrarne reforme”, koja je razmotrila 11.168 spornih imovinskih slučajeva, od kojih je u 4.829 u potpunosti potvrdila prava kolonista; u 5.744 slučajeva, kolonisti su izgubili nešto od prethodne imovine, a u 595 su izgubili sve.

Odeljak o industrijalizaciji predstavlja dva industrijska giganta Kosova – Energetsku korporaciju Kosova, jedino putem jedne fotografije, i Rudnik Trepču, putem jednog kratkog teksta s određenim propagandističkim prizvucima preuzetog sa stranice ove kompanije na internetu. Kod teme urbanizma predstavljeni su samo Beograd i Skoplje, a ne i Priština ili neki drugi grad Kosova. Infrastruktura govori samo o auto-putu „Bratstvo-Jedinstvo” koji povezuje Zagreb s Beogradom; finansije samo o Ljubljanskoj banci i njenoj filijali u Frankfurtu.

Protest iz 1981. — površan prikaz

Šesto poglavlje, „Demografija”, tretira „Migracije”, „Manjine” i „Promene stanovništva”. Prva tema ne sadrži ništa čak ni o Jugoslaviji, dok jedino što stoji u drugoj jesu dva isečka iz jednog izveštaja Ministarstva unutrašnjih poslova Makedonije iz 1956. godine, u izdanju Makedonske Akademije nauka i umetnosti, o iseljenju turskih i albanskih muslimana iz Makedonije sredinom pedesetih godina. Prema ovom izveštaju, iseljenici su većinom turski muslimani, mada je za iseljenje bilo prijavljeno i mnogo Albanaca, ali je bilo zabranjeno iseljenje iz krugova u kojima je većina stanovništva bila albanska. Prema autorima čitanke, dokumenti pokazuju da je u periodu 1953–1957. Narodnu Republiku Makedoniju „napustilo” 105.000 turskih muslimana i drugih 5.000 albanskih muslimana.

Izveštaj koji citiraju autori ove čitanke jeste dezorijentirajući i oni je, stoga, trebalo svakako da uključe i podatke koji slede: u ovo vreme su jugoslovenske vlasti preduzele aktivne mere podsticanja muslimana Kosova i Makedonije da se izjasne kao Turci, što je učinilo da se broj „Turaka” na Kosovu naduva sa 1.315, koliko ih je bilo prema popisu stanovništva iz 1948. godine, na 34.583 samo nakon pet godina, u 1953. godini. Između 1945. i 1966. godine, u Tursku je iseljeno oko 246.000 ljudi iz čitave Jugoslavije, a više od polovine ovog ukupnog broja činili su oni koji su izbegli iz Republike Makedonije, gde je popisano tursko stanovništvo između popisa 1948. i 1953. godine preraslo sa 95.000 na 203.000. Detaljne brojke emigranata sa Kosova nisu bile beležene, ali, prema mišljenju istoričara Noela Malkolma, ukupan broj od 100.000 ljudi tokom čitavog ovog perioda ne bi bio nerazumna pretpostavka.

Moglo je biti nečega o školovanju žena na Kosovu i rastu njihovog učešća u javnom životu.

Kod „Promena stanovništva”, jedino što autori čitanke kažu o Kosovu i Albancima u Jugoslaviji jeste sledeće: „Najveći demografski problem Jugoslavije u 1980. godini postala je stopa nataliteta stanovništva etničkih Albanaca Kosova. U godinama 1950–1983, populacija Kosova je porasla za oko 220%, dok je ukupna jugoslovenska porasla samo 39%. U 1980. godini, Kosovo je postalo najgušće naseljeno područje Jugoslavije (146 osoba po kvadratnom kilometru), mada je bilo najnerazvijeniji region u zemlji.” Međutim, autori ove čitanke ne objašnjavaju zašto je Kosovo bilo najnerazvijeniji region u zemlji.

Sedmo poglavlje, „Društvo i kultura”, sadrži sedam potpoglavlja: „Rodni odnosi”, „Religija”, „Omladinska kultura”, „Književnost i film”, „Potrošačko društvo”, „Turizam”, „Socijalna politika” i „Sport”. U nijednom od njih nema ničeg o Kosovu ili Albancima u Jugoslaviji. Možda ne u svakom, ali makar u nekom od njih bi moglo biti nečega o školovanju žena na Kosovu i rastu njihovog učešća u javnom životu, neki odlomak iz nekog dela nekog poznatog albanskog pisca, nešto o kinematografiji i o sportu. Izuzetak čini potpoglavlje „Religija”, koje s korektnošću prikazuje, čak i putem jedne slike, crkvu i džamiju u Uroševcu kao „simbole verske tolerancije među muslimanskim Albancima i hrišćanskim Srbima”.

Osmo i zadnje poglavlje, „Kriza”, sačinjeno je od tri potpoglavlja: „Kipar 1974.”, „Jugoslavija osamdesetih” i „Kriza komunizma”. Podrazumeva se da u prvom potpoglavlju nema ničeg o Kosovu ni o Albancima u Jugoslaviji, ali je začuđujuće što nema ni u potpoglavlju „Kriza komunizma”. Drugo potpoglavlje iznosi argumente Mihaila Đurića, profesora Pravnog fakulteta u Beogradu, protiv Ustava Jugoslavije (1974), zbog kojih je on bio osuđen na robiju, kao i jedan intervju Latinke Perović, istoričarke i sekretarke CK SKS, u kojem ona podržava Ustav Jugoslavije. Ništa drugo. Nema ničega ni što se tiče napretka Kosova pod ovim Ustavom Jugoslavije, a bili bi korisni isečci iz teksta koji dvema autonomnim pokrajinama, Kosovu i Vojvodini – nominalno sastavnim delovima Republike Srbije – obezbeđuje status umnogome sličan statusu jugoslovenskih republika, posebno u donošenju ekonomskih odluka i u nekolicini polja spoljne politike.

Posle stavova prema ustavu odobrenom 1974. godine, urednici čitanke donose procene demonstracija 1981. godine na Kosovu, a po mišljenju kosovskih komunista, izdate u tadašnjim dnevnim novinama „Rilindja”, koji su ih osudili kao neprijateljske. Slede stavovi komunista Srbije, prema kojima su ove demonstracije bile nacionalističke, shovinističke, i protivrevolucijske. U njihovim stavovima se spominje i iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova u Srbiju i drugde u Jugoslaviju.

Potpoglavlje donosi zbivanja s kraja 1988. i početka 1989. protiv ukidanja autonomije Kosova, uključujući marš 3.000 Trepčinih radnika i štrajk glađu 1.000 rudara.

Ovde nedostaju procene organizatora ovih demonstracija, ne kaže se ništa u vezi sa zahtevima demonstranata, ne spominje se nigde ubistvo devetoro demonstranata, ni drakonske mere hapšenja stotine demonstranata. Navodi se govor Dobrice Ćosića, održan 1984, kad proglašava osnivanje Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja, u kojem je on protiv kažnjavanja Vojislava Šešelja na osam godina robije zbog sadržine njegovih rukopisa, kao i hapšenja nekih srpskih intelektualaca i sudskih procesa protiv njih. S druge strane, nema nikakvog pomena Adema Demaćija i njegove dvadesetosmogodišnje zatvorske kazne

Pošto se u gorenavedenim stavovima komunista Srbije prema demonstracijama 1981. spominje i iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova u Srbiju i u Jugoslaviju, treba dodati da je ovo bio jedan od segmenata srpske propagande protiv Kosova, s ciljem ukidanjaautonomije. Bilo bi dobro da su autori ponudili objašnjenje o tome da su među glavnim razlozima ovih iseljenja bili loše upravljanje privredom Kosova i stopa nezaposlenosti, najviša u Jugoslaviji.

Na kraju, zadnje potpoglavlje donosi zbivanja s kraja 1988. i početka 1989. protiv ukidanja autonomije Kosova (koja se zasnivala na Ustavu iz 1974. godine) od strane srpske vlade na čelu sa Slobodanom Miloševićem: marširanje 3.000 Trepčinih rudara, a potom i desetina hiljada albanskih građana sa celog Kosova prema glavnom gradu Kosova; stupanje rudara u rudnicima dubokim stotine metara u štrajk glađu. Sva ova zbivanja i reagovanja na njih, uključujući izvode iz govora Slobodana Miloševića održanog 28. juna 1989. godine povodom šeststogodišnjice Kosovskog boja, predstavljena su na dosta korektan način, istinito i inkluzivno, što će pomoći čitaocima da pravilno shvate zbivanja iz tog perioda.

Sažetak izostavljenih podataka

Delovi u kojima se tretira period od završetka Drugog svetskog rata 1945. godine, pa do pada ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije Aleksandra Rankovića 1966. godine, koji je inače poznat po imenu Rankovićevsko vreme, ne sadrže ništa u vezi s Kosovom i Albancima u Jugoslaviji. Ne spominje se nigde vojna uprava, osuđivanje i streljanje albanskih protivnika jugoslovenskog režima, nasilje nad albanskim civilnim stanovništvom i njegovo zastrašivanje, proterivanje desetine hiljada Albanaca iz Jugoslavije u Tursku, a ni postojanje ilegalnih organizacija Albanaca koje su se protivilie jugoslovenskom režimu.

U ovoj čitanci se Albanci u Jugoslaviji spominju tek nakon četvrt veka, kad su predstavljene demonstracije 1968. godine na dvema fotografijama koje, u stvari, potiču sa demonstracija 1981. Ove demonstracije su tretirane sasvim površno, bez imenovanja organizatora, nema podataka o tome da su mesni legalni predstavnici ove demonstracije okarakterisali kao neprijateljske i šovinističke. Isključivo im se pripisuje poboljšanje statusa Albanaca u Jugoslaviji.
Što se tiče industrijalizacije, predstavljena su dva industrijska giganta Kosova, putem jedne fotografije Energetska korporacija Kosova, i rudnik Trepča putem jednog kratkog teksta s određenim propagandističkim prizvucima, preuzetog sa stranice ove kompanije na internetu. Nema ničeg o agrarnim reformama koje su se ticale Albanaca na Kosovu i drugde u Jugoslaviji, a svakako bi trebalo da tu budu obuhvaćeni podaci o tome da je u periodu između dva svetska rata na Kosovu sekvestrirano 200.000 hektara zemlje, polovina od kojih je bila dodeljena kolonistima, i da je useljeno više do 13 hiljada porodica s oko 70 hiljada članova porodice.

Kod odeljaka demografije, migracija i promena u stanovništvu, autori bi svakako trebalo da uključe i podatke da su jugoslovenske vlasti preduzele aktivne mere podsticanja muslimana Kosova i Makedonije da se izjasne kao Turci, što je učinilo da se broj „Turaka” na Kosovu naduva sa 1.315, koliko ih je bilo prema popisu stanovništva iz 1948. godine, na 34.583 samo nakon pet godina, u 1953. godini. Trebalo bi objasniti da je između 1945. i 1966. godine u Tursku iseljeno oko 246.000 ljudi iz čitave Jugoslavije, a više od polovine ovog ukupnog broja činili su oni koji su izbegli iz Republike Makedonije, gde je popisano tursko stanovništvo između popisa 1948. i 1953. godine preraslo sa 95.000 na 203.000. Detaljne brojke emigranata sa Kosova nisu bile beležene, ali jedan ukupan broj od 100.000 ljudi tokom čitavog ovog perioda ne bi bio nerazumna pretpostavka.

Poglavlje o društvu i kulturi nema gotovo ništa o Kosovu ili Albancima u Jugoslaviji. Nema ničega ni što se tiče napretka Kosova pod ovim Ustavom Jugoslavije, a bili bi korisni isečci iz teksta koji je Kosovu obezbeđivao status umnogome sličan statusu jugoslovenskih republika. Autori donose samo negativnu procenu demonstracija 1981. godine na Kosovu, a prema komunistima Kosova i Srbije, ali nedostaju procene samih organizatora demonstracija. Ne kaže se ništa u vezi s njihovim zahtevima, ne spominje se nigde ubistvo devetoro demonstranata, ni drakonske mere hapšenja stotine demonstranata.

Zbivanja s kraja 1988. i početkom 1989. protiv ukidanja autonomije Kosova (koja se zasnivala na Ustavu iz 1974. godine) od strane srpske vlade na čelu sa Slobodanom Miloševićem i reagovanja na njih, uključujući izvod iz govora Slobodana Miloševića održanog 28. juna 1989. godine povodom šeststogodišnjice Kosovskog boja, predstavljena su na dosta korektan način.

Ovaj niz članaka napisao je autor u okviru projekta pod nazivom “Analiza alternativnih udžbenika CDRSEE-a”, koji sprovodi organizacija ADMOVERE, uz finansijsku podršku švajcarskog Saveznog ministarstva za spoljne poslove pri Ambasadi Švajcarske u Prištini. Članci ne odražavaju nužno stavove donatora.

Naslovnica: Isečak iz knjige “Podučavanje savremene istorije jugoistočne Evrope”, u adaptaciji K2.0