Shpat Deda je iscjelitelj. Jedan je od onih što vladaju zvukovima, ali ih estetskom istančanošću puštaju na slobodu. Odbija da preuzme vlasništvo nad zvukovima. On zna da ne pripadaju niti jednom živom biću. Oni su poput nekih ptica lutalica: lete u one mračne prostorije gdje lijepe stvari počinju da dišu. On zna. Bio je tamo. Čemu svjedoči njegov glas.
Oživljavajući starinsku prodavnicu slatkiša, Shpatov novi album vas podstiče da cijenite slatkoću mente koja vam bestidno ostaje u ušima kao dragulj. Na samom kraju, dok se polutonska jeka iz posljednje numere stišava u vašoj glavi — i u usta vam stavlja lizalo s endorfinom — zapitate se šta zaslađuje naše živote okusom trešanja i ko nam soli priče.
Shpatova muzika grabi začin iz srži našeg unutrašnjeg ja. Duše nam bivaju uhvaćene u toj rezonanci jer smo predugo živjeli bez njih. Otišli smo u neke druge, nepoznate vlastitosti, besciljno lajući u potrazi za stvarnostima od Xanaxa. Raspravljamo o holesterolu. Hranimo se nikotinskim nadama. Mjerimo emocionalni razvoj brojem radionica kojima smo prisustvovali.
Jedan od najiskrenijih impulsa koje sam otkrio slušanjem albuma “Rrugës” (“Putem”) bila je autorova nekalkulisana odanost davanju. Kao bezuslovna formula za kazivanje onoga što bi drugi radije krili, on porađa stihove bez pitanja, a pjesme jedna za drugom nose odgovore.
Naslovna “Rrugës” primjer je toga kako Shpat mikrodozira Nicka Drakea uz primjesu Aira i ujedno koketira s horom duhovne muzike. On o svojoj uzvišenoj ljubavi pjeva sirupastim glasom obojenim borovim medom, s daškom Toma Waitsa. Ulazite u dim pod vodom dok oko vas pliva hor zanesenog poja, ganutljivo vam dajući natuknice o onome što je zaista bitno. Kratki uvod u poniznost.
“Instiktivisht” (“Instinktivno”) vlažna je oda mračnim ćoškovima užitaka u spavaćoj sobi. Shpat majstorski šverca te intimne slike, vajajući duhovni ritam od bek-vokala zamamno izmamljenih iz ljetnih serenada dok pjeva kremast refren. Ipak, ovu numeru završava nepotrebnom solažom na gitari koja se zaustavlja kao da ju je zaustavila policija.
“Kërkon” (“Traži”) intermeco je umjerenog tempa po uzoru na Calexico, začinjen Prištinom i didaktičkim rimama. To je himna moralne panike i pohlepnih službenika iz 21. stoljeća koji grizu nokte, crvena zastava od baršuna za one nervozne koji guglaju smisao vlastitog života.
“Nesër” (“Sutra”) nadasve je maestralno skrojena pjesma. Dašak Morriconeove čarolije kruži ovom ličnom raspodijom ispjevanom za nepresušna ljubavna pitanja. No Shpat zna: oplakivanja vlastitih žudnji mogu pričekati. Elegije su tako demode. Ostale su mu nepopijena rakija i pokoja suza za ubiti.
“T huj” (“Neznanci”) trati dobre stare melodije s početka 2000-ih (na tragu Bonoba, Morcheebe pa čak i Zero 7) što su uvijene u numeru sročivu kroz jedan SMS.
“S’ka kurrgjo” (“Tamo nema ničega”) pjesma je iz druge dimenzije verbalizovana kroz zvukove i glasove. Vantjelesno iskustvo što je ostavljeno pred vašim vratima da biste ga konzumirali ujutro uz čokoladne pahuljice. Poslušajte i stavite prokleto <3 na Shpatov profil zato što ćete uz ovu traku glasno zapjevati u ovom gradu gdje se svako smije, a niko ne osmjehuje.
“Ninullë” (“Uspavanka”) nije puka pjesma. Ona je ustvari jelo puno osjećanja čiji miris vraća one nasmijane oči iz djetinjstva te sjenku kojoj želite potrčati i dati čvrst, topao zagrljaj, čiji vruć dah i dalje osjetite u svojoj blizini. Za čijim rukama žudite. To jelo vrlo dobro poznajem. Svi smo ga svakodnevno imali na jelovniku sve dok ga jadnici nisu proglasili jadnim.
“Marinari i vogël” (“Mali mornar”) — na kojoj gostuje Joss Stone — saundtrek je osobene priče s Polaroida zamišljen kao balada, ali ne toliko sumoran. Note plivaju ka ni vedroj ni oblačnoj prošlosti. Vokali su dramatični, ali ne idu u visoki registar. Odjekuju dugačko i slatko. Shpat zna da previše izlizanih sastojaka u tekstovima o intimi može dovesti do dijabetičnog albuma.
“Ditë e re” (“Novi dan”) donosi vam epilog koji niste očekivali, usmjeravajući priču ka njenoj konačnici prije nego što zavjese padnu uz bridak poljubac od halapenja, poljubac u zoru nalik na ranog Damiena Ricea.
A “Kalimthi” (“U prolazu”) započinje onim filmskim nastavkom u kojem izranjate iz vode i udišete svjež zrak u noći koja se pretače u raj osvijetljen bljedunjavom svjetlošću. Živi ste, jebote! Osmatrate pučinu, ali tamo ne vidite nikoga. Rumi se izgubio među crvenkastosmeđim valovima kojima još uvijek plovi ona blago sablasna gudačka dionica, a neonke meduza vam pojačavaju otkucaje srca ispunjenog srećom. Izlazak sunca vam šeretski namiguje! Namigujete i vi njemu, puštajući moru da vas odnese na nove samotne obale kako biste donijeli na svijet druge zvukove, zvukove što će letjeti ka novim srcima.
Ovaj album možete poslušati na stranici https://www.shpatdeda.com kao i na Shpatovom kanalu na YouTubeu.
P.S. KAPA DOLJE! cijeloj produkcijskoj ekipi.
Ilustracije: Daniel Mulloy.
