Svakog ljeta bismo krenuli u različito doba dana. Nekad u zoru, nekad predvečer, odmah nakon večere, a nekad u ponoć. No, bez obzira na vrijeme, jedino što nam je bilo zaista važno bio je pravac: Kosovo.

Godinu za godinom obuzimala nas je neka magija i zaboravljali smo na dužinu putovanja, koje se ponekad otezalo i do 36 sati. Na beskonačno duge kolone na granicama. Na noći koje smo provodili u autu pokušavajući da zaspimo, svako u svom sjedištu. Jednog ljeta — već sam bio porastao — trebalo mi je više prostora za noge, pa sam spavao pored automobila, na asfaltu parkirališta. Uživao sam. Sve što smo radili, radili smo s uživanjem, jer nam je na pameti bilo samo da što prije stignemo na Kosovo.

Odrastao sam u blizini Milana, u Italiji, a da smo išli samo i do Trsta, smještenog na granici sa Slovenijom, to bi bilo i više nego veliko. Petsto kilometara je dugačak put. Ali to je tek početak.

Već na ulazu u Sloveniju sve bi dobilo neki drugačiji šmek. Jezik se mijenjao, kao i saobraćajni znakovi, a mene bi ophrvalo nestrpljenje. Onda je dolazila Hrvatska, sa svojom nepreglednom obalom, nakon čega bismo sišli s autoputa i ušli u Crnu Goru.

U vožnji kroz crnogorske gore nastojali smo spržiti što više kilometara. Te planine bile su tačka u kojoj se sreća počinjala konkretizovati, uprkos tome što nam je trebalo još dugo da stignemo. I tako, dok smo prolazili kroz gorske predjele, razmišljao bih o tome šta sa sobom nosi još jedno ljeto na Kosovu.

Fudbalske utakmice s rođacima, rodicama te prijateljima/cama, večeri provedene u igri žmire, razne delikatese koje sam jeo svaki put kada bih išao kod rodbine. Naslonim glavu na prozor, nasmiješim se i pitam mamu i tatu – hoćemo li brzo stići.

“Evo, samo što nismo, samo što nismo”, odgovaraju mi.

Nakon Crne Gore slijedila je Albanija, pri čemu smo imali tek toliko vremena da uživamo u natpisima ispisanim na našem jeziku. I, napokon, Kosovo, gdje smo prvo odlazili u posjetu rodbini. Koliko bi bili sretni što nas vide, a koliko bismo i mi bili sretni što smo tu. Ta radost što sam je osjećao kad bi ljudi oko mene pravilno izgovorili moje ime! Uzbuđivala me je sama pomisao na to da je preda mnom mjesec dana zabave.

Tako bi otpočelo najdivnije doba u godini, ono koje smo iščekivali punih jedanaest mjeseci. Ponekad mislim da je život jednog iseljenika/ce upravo to: preživljavanje u zemlji u koju se odlučio/la iseliti, puko čekanje onog trenutka u godini kada će ponovo vidjeti dom. Naročito ukoliko imate sreće kao mi, s obzirom na to da smo svakog ljeta mogli priuštiti da se vratimo kući na Kosovo. Na kraju krajeva, i nije nam bilo toliko daleko.

Svoje roditelje sam mogao vidjeti sretne isključivo u tih mjesec dana. Samo tada bih ih viđao sa širokim osmijehom na licu. Nikada ih nisam mogao vidjeti tako opuštene, pune života. Samo ljeti sam gledao kako žive i dišu kako treba. Međutim, takvi su mogli biti samo u toku jednog od dvanaest mjeseci u godini. A to, vjerujte mi, nije dovoljno, o kome god da se radilo.

Kao dijete to nisam razumio, ali kako starim, tako shvatam šta je značilo živjeti onako kako su živjeli oni te koliko su im ljeta bila bitna. Spoznajem da je za njihovo zdravlje bilo presudno da se vrate i vide svoje roditelje, braću i sestre, rodbinu, prijatelje/ice. Da dodirnu, pomirišu i usto udahnu ono što je nekad bio njihov život.

No, ta ljeta su bila bitna i meni. Ona su podrazumijevala slobodu: trčkarao bih seoskim poljima, penjao se po drveću, igrao fudbal do mraka, družio se s rođacima, grlio baku i djeda… Imao sam nekog svog s kim sam mogao podijeliti život, pa makar na mjesec dana godišnje.

Kada odrastate u inozemstvu, rijetko imate tu sreću da budete s nekim od rodbine. Gledate kako vaši prijatelji/ce idu kod tetke i tetka, ujne i ujaka, strine i strica, kod bake i djeda, kako slave rođendane i praznike u kućama punim rodbine. Posmatrate ih, znajući da ćete morati pričekati ljeto kako biste i sami iskusili bar djelić toga.

Iz ove pozicije — a što je i najvažnije od svega — s pravom mogu reći da su ljeta u znatnoj mjeri odredila moj identitet i pomogla mi da razumijem dijelove sebe, dijelove onoga što jesam, i to posebno nakon što sam odlučio da se nekoliko godina neću vraćati. Zbog te odluke uopće ne žalim. Možda i nisam upravu, ali ako želite shvatiti šta vam nešto znači, onda to sebi morate uskratiti da biste vidjeli možete li živjeti bez toga. Ovo bi moglo zvučati nepovezano i čudno, ali što sam se manje vraćao na Kosovo, to sam više osjećao da tamo i pripadam.

Ono što je istinski pokazalo koliko su nam ljeta značila bile su suze koje smo isplakali. Plakali smo kada bismo stigli na Kosovo. Sreća je bila ogromna, a naša tijela je nisu mogla obuzdati. Kada je dolazilo vrijeme za rastanak, plakali smo još i više. Moje suze bi uvijek krenule prve, i dok sam bio dječak i dok sam bio već i mladić, a za mnom bi se rasplakali i svi ostali.

Tuga što bih je osjećao bila je prevelika. Nisam želio ići, zbog milijardu razloga. Nisam se želio vratiti u Italiju. Želio sam ostati, igrati se s rođacima i biti u društvu ljudi koji pravilno izgovaraju moje ime.

Svakog ljeta bih govorio mami da se neću vratiti u Italiju. Pitao bih tetke bi li im smetalo da imaju još jedno dijete. Svakog ljeta sam pokušavao smisliti kako da se sakrijem. Jednom sam razmišljao o tome da se izgubim u poljima. Mislio sam da me nikad ne bi našli, da bi se umorili od potrage i vratili se u Italiju.

U danima uoči povratka bio bih toliko tužan da bih ujutro jedva ustajao. Plakao bih i po nekoliko dana ranije, pokušavao se skloniti, kao što to činim sada: plačem otkako sam počeo pisati ovaj tekst. Srećom, kod kuće nema nikoga ko bi me mogao vidjeti.

Nedostaju mi ti osjećaji, ti mirisi, čarolija koja je tih ljeta poprimala oblik. Kad sam bio dječak, za nisam čekao Djeda Mraza, za razliku od svojih prijatelja/ica u Italiji. Ja sam umjesto njega imao putovanje kući koje sam s nestrpljenjem iščekivao.

Imam osjećaj da se koncept sreće mijenja s odrastanjem. Vremenom se sve više fokusirate na sebe, stoga lični ciljevi postaju vaša najviša težnja. Obradujete se kada s dobrom ocjenom položite ispit, kada dobijete posao ili kada izađete s nekim ko vam se sviđa. Ipak, nekako sam uvjeren da će radost koju sam osjećao tih ljeta na Kosovu zauvijek biti moj vrhunac.

Nedostaje mi taj osjećaj eksplozije radosti u srcu, nedostaje mi da jedanaest mjeseci provodim u iščekivanju znajući da sreća dolazi u augustu. Ne vjerujem da se sreća u odrasloj dobi može porediti s onom koju osjećamo kao djeca. Bez obzira na to što ste sretnik/ca utoliko da možete ostvariti sve što ste zacrtali na privatnom planu, da ste uz voljenu osobu ili da vas služi zdravlje, ništa se ne može porediti s radošću koju ste doživljavali u djetinjstvu.

U 28 godina života ništa me nije činilo sretnim koliko ti godišnji povraci na Kosovo. Mada sam imao sreće da do sada proživim divan život, u konačnici sam stava da je uredu osjećati to što osjećam. Zato što je Kosovo je mjesto gdje sam rođen, a ljudi kažu da je privlačna sila domovine najsnažnija stvar na svijetu.

Jedino što bih želio jeste da se vratim na nekoliko dana i ponovo proživim one trenutke kada je moj život — barem iz ove perspektive — bio tako jednostavan. Neprestance sam čekao to putovanje, zbog toga što je Kosovo bilo ovaploćenje mog koncepta sreće. Ništa više od toga mi nije bilo potrebno.

U isto vrijeme, neizmjerno sam ponosan i sretan zbog toga što imam priliku da pišem o tim momentima, o činjenici da su najsretniji momenti u mom životu vezani za moje korijene, za mjesto gdje sam rođen. Ima li išta bolje? Sumnjam.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.