Jeton Mazreku, Ermegan Kazazi i Rifat Rifati u posljednjih 15 godina su stotine puta morali premještati svoj sto za stoni tenis. Da bi se mogli baviti ovim sportom, dva profesionalna igrača i trener stonoteniskog kluba “Lidhja e Prizrenit” nosili su glomazni pravougaoni sto na najneočekivanija i potpuno nezamisliva mjesta.

Sto je nekoliko godina bio smješten u podrumu crkve u Prizrenu, a ponekad je stajao u sredini svadbenog salona koji se zimi uglavnom ne koristi, kada svadbe čekaju ljeto i toplo vrijeme. Poređenja radi, garaže i razne ostave bile su najmanje čudna i gotovo normalna mjesta za najvažniji stonoteniski trio u Prizrenu te desetine generacija djece i mladih čiji je trener bio upravo Rifat.

Samir Karahoda, fotograf, snimatelj i reditelj — također Prizrenac — izbliza je posmatrao i slušao probleme s kojima se klub suočava još od kada je nastao (osnovan je nekoliko godina nakon rata). Čak se i sam Mazreku, koji je jedan od Karahodinih najbližih prijatelja, često jadao Samiru o nevoljama i preprekama uzrokovanim nedostatkom stalnog prostora.

“Sutra ću morati skloniti sto i premjestiti ga prije nego što odem na posao”, prisjeća se Karahoda riječi koje je nerijetko mogao čuti od svog prijatelja kada bi navečer izašli u grad. “Sjećam se da su ga 2004. ili 2005. u toku cijele godine micali u osam ili devet navrata.”

Nije slučajnost to što je Karahoda odlučio da baš ovo dokumentuje u svom drugom po redu filmu, “Izmješteni”, koji prikazuje kako pojedinci/ke kao što su Mazreku, Kazazi i Rifati daju sve od sebe da očuvaju stoni tenis u svom gradu. Radi se o igrano-dokumentarnom filmu u kom Mazreku, Kazazi i Rifati te djeca koja treniraju u klubu igraju sami sebe, rekonstruišući tako prošle i sadašnje događaje. Dok likovi prebacuju lopticu tamo-ovamo ispred statične kamere, uski kadar jedva obuhvata gornje dijelove tijela u pokretu, čime se aludira na manjak prostora i potrebe sportista/ica koje ostaju nezadovoljene jer sistem ne podržava sport u zemlji.

Igrano-dokumentarni film “Izmješteni” takmičio se na prestižnom festivalu u Kanu.

Ovaj 15-minutni film, koji prati 15-godišnju povijest kluba i Kosova, ovog ljeta je ostvario historijski uspjeh za kosovsku kinematografiju ušavši u konkurenciju za najbolji kratki film u konkurenciji za Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Kanu. Za Karahodu je ovo nastavak priznanja njegovog rada koje uživa u eminentnim filmskim krugovima na Kosovu. Naime, njegov prvi film, dokumentarac “Između”, takmičio se u programu “Berlinale Shorts” na Međunarodnom filmskom festivalu. Proizvodnju i prvog i drugog ostvarenja podržao je Centar za kinematografiju Kosova (CKK).

Karahoda je veći dio života proveo radeći kao fotograf, no od rata se bavi produkcijom i snimanjem, a već nekoliko godina i režijom. Zajedno s producentom njegovih prvih dvaju filmova, Erollom Bilibanijem, čini srž DokuFesta — Međunarodnog festivala dokumentarnog i kratkog filma u Prizrenu. Film “Izmješteni” premijerno je prikazan na Kosovu 7. augusta upravo u okviru DokuFesta, i to u kinu Lumbardhi.

K2.0 je s rediteljem porazgovarao o stolu koji je oborio rekord u disciplini premještanja i tako postao najmobilniji sto u historiji stonog tenisa, zatim o imigrantima/cama na Kosovu, kao i o likovima koji igraju sami sebe.

K2.0: Prije nekoliko dana sam nabasala na dokumentarni film o Joan Didion, američkoj spisateljici i novinarki. Govoreći o svom rodnom Sakramentu, savezna država Kalifornija, Didion spominje utjecaj geografije i vremenskih prilika na gradnju te ističe da neke nijanse, ali i ekstremi grada, često prolaze neopaženo kod većine ljudi koji imaju uobičajenu rutinu, no da dobijaju značenje u kreativnom radu. Tog detalja sam se sjetila dok sam razmišljala o Prizrenu i vašem radu. Koje nijanse ste primijetili, odnosno koje su vas nijanse podstakle da snimite filmove?

Samir Karahoda: U dokumentarcu “Između” te nijanse igraju važnu ulogu, a naročito u pogledu fenomena kojim sam se pozabavio: u ovom slučaju to je pitanje imovine. Iz ličnog iskustva znam da mnoge porodice, uključujući i moju — to jeste malo šire postavljeno, znam da se svaka druga ili svaka treća porodica u Prizrenu suočava s imovinskim problemima. Članovi/ice porodica većinom ne razgovaraju jedni s drugima zbog neizvjesnosti kao i zbog toga što njihovi roditelji nisu riješili nijedan od ovih problema. S tim u vezi me je izuzetno oduševilo kako su glave nekih porodica otklonile problem imovine u selima — u ovom slučaju to su roditelji, otac i majka.

Na Kosovu se na to gleda kao na nešto komično, ali kada sam počeo analizirati ovaj fenomen, ti roditelji su mi se učinili veoma razumnim. U filmu ste također mogli primijetiti da likovi s vremena na vrijeme kažu: “Dok su roditelji živi, dobro bi bilo da olakšaju djeci.”

I stvarno, oni su u velikoj mjeri svjesni toga gdje žive — znaju da zakon ne funkcioniše kako treba i znaju šta se može dogoditi ako se situacija ne popravi. A u nekim porodicama na Kosovu imetak je osjetljivo i sveto pitanje. Ti roditelji su spremni da se žrtvuju bez obzira na to koliko ih to finansijski koštalo, samo da ne naruše porodičnu harmoniju i da zadrže djecu na okupu. To me je oduševilo i poštujem njihovu odluku uprkos cijeni, jer ovo je ujedno hrabrost roditelja koji su čitav život radili.

K2.0: Za snimatelje/ice obično se kaže da su režiseri/ke na čekanju. Je li to što ste dugo vremena dio DokuFesta i što ste u dodiru s hiljadama filmova utjecalo na vas u tom pravcu da se sa snimanja prebacite na režiju?

Zaista jeste. Ipak, od malena sam sanjao o tome da snimam filmove i da studiram kinematografiju u Evropi, što je bilo veoma komplikovano zbog okolnosti i administrativnih problema aktualnih 90-ih godina.

Počeo sam fotografisati 1992. godine, sa 15 godina. Nakon toga sam saznao da u Turskoj postoji fotografska škola, otišao tamo i šest godina učio fotografiju. Mislio sam da bih se kroz fotografiju mogao približiti filmu. Kada sam se vratio, smjesta sam se uključio u DokuFest.

Međutim, sve vrijeme sam se bavio i filmom. Bio sam angažovan kao snimatelj na “Kukumiju” [2006. godina, režiser: Isa Qosja]. To je bilo moje prvo iskustvo s filmom. Onda sam polako počeo raditi na manjim projektima, dokumentarcima, te sam potom snimao kratke filmove za druge režisere/ke.

Rifat Rifati stoji s mladim stonoteniserima/kama kluba “Lidhja e Prizrenit”, koje i vodi. Rifati je za Karahodu i dalje jedna od najinspirativnijih ličnosti. Insert iz filma “Izmješteni”.

Kako god, ono što me je ponajviše navelo da se vratim filmu kao režiser jeste to što nas je filmska zajednica odbacivala. Primat su imali stranci, a mi smo bili zapostavljeni [zbog toga što] pripadamo Kosovu i nismo učeni. Nisu nam dali dovoljno prilika da se razvijemo kao filmski producenti/ce ili snimatelji/ce.

Niko se nije naučen rodio. Što više radite, to više novih stvari učite. Ja se fotografijom bavim preko 20 godina. Profesionalac sam, ali još uvijek učim — na primjer, učim kako se izboriti s teškim okolnostima. Sve to vas čini iskusnijim.

To je nešto što mi je mnogo smetalo. Kad god produkcije nisu imale budžet, vraćali bi nam se i govorili: “Hajde, prijatelji smo”, ili: “Dođite, pomozite nam.”

U jednom trenutku sam upravo zbog toga odlučio da sam počnem stvarati filmove i da ih počnem i snimati. Danas su oba filma cijenjena zbog fotografije.

Početak 90-ih je jedno od najtežih razdoblja u historiji zemlje. Tada je već počelo ono što danas nazivamo decenijom ugnjetavanja. Zanima me koje su okolnosti kod vas pobudile želju za fotografijom i filmom s obzirom na to da je filmska produkcija bila nepostojeća?

Miloševićev režim je u to vrijeme čak i zabranjivao snimanje filmova. Posljednji [prije ukidanja autonomije Kosova 1989. godine] snimljen je 1987. godine, a to je “Rojet e Mjegullës” [režiser: Isa Qosja]. To je bio jedan od razloga zbog kojih je morao napustiti Kosovo.

Radio sam kao fotograf u radnji čiji su vlasnici bili moji rođaci. Svaki dan je bio isti: te fotografiši mladence, te fotografiši pasoše… To iskustvo me nimalo nije ispunjavalo. Ništa se nije dešavalo, nisu se snimali filmovi i to je bilo monotono razdoblje za rad u radnji i obavljanje jednih te istih poslova.

Jedino mjesto koje mi je finansijski više odgovaralo i na koje je bilo lakše otići bio je Istanbul. Tamo sam i pobjegao.

Stonoteniseri/ke su u mnogim scenama u Karahodinom filmu prikazani u krupnom kadru, što aludira na nedostatak prostora za stonoteniski klub u Prizrenu. Insert iz filma “Izmješteni”.

Jasno je da je u oba vaša filma upravo fotografija glavno sredstvo pripovijedanja. S druge strane, scenario više igra neku pomoćnu ulogu te se koristi za nadopunjavanje segmenata koji ne mogu biti shvaćeni čisto kroz sliku, što je zapravo nekonvencionalan pristup u okviru ideje priče…

U jednom intervjuu sam rekao da je glavni dio scenarija i filma uopće fotografija. Ja scenu obično vidim kao fotografiju, a onda, naravno, na nekim mjestima moram intervenisati kako bih je malo više razložio te ubacujem kratki dijalog, odnosno kratki dijalog s više značenja.

U oba filma ima vrlo malo dijaloga, ali on govori mnogo o problemima zastupljenim u društvu, što je posebno izraženo u filmu “Izmješteni”. Dijalog je prisutan u tri ili četiri scene, ali shvatate šta se generalno dešava na Kosovu. Primjer toga je scena u garaži koja nam pokazuje da svaka mlada osoba danas govori o tome kako će otići vani, ili kako se vratila mimo svoje volje.

S tim u vezi je markantna scena u svadbenom salonu u kojoj njegov vlasnik, uz neznatan dijalog, otkriva lik trenera Rifata Rifatija — koji je ispred njega [replika glasi: “Znam šta si učinio za ovo mjesto.”] Ustvari, trener je jedan od najvećih kosovskih patriota koje poznajem. On je trener koji gotovo 40 godina doprinosi stonom tenisu na Kosovu bez ikakve naknade, a usto je predsjednik Stonoteniskog saveza.

Čak i dan-danas ujutro radi kao računovođa, a u popodnevnim satima trenira djecu — samo kako bi sport održao na životu. U isto vrijeme su tri igrača iz njegovog kluba reprezentativci Kosova. Rifat nije prestao raditi čak ni onda kada je sve bilo zabranjeno: naime, 90-ih je trenirao djecu u ilegali, u garaži, i to čisto da njihov razvoj ne bi bio prekinut.

Što se tiče filmske produkcije, na svaku scenu gledam kao na fotogfrafiju i više se trudim da svoja osjećanja iskažem kroz atmosferu. Oba filma imaju dramatičniju, mračniju atmosferu koja je podudarna s mojim pogledom na zemlju. Ne mogu lagati ni o čemu. Samo prikazujem način na koji gledam na našu zemlju.

Kada pomislim na boje u filmu, prvo što mi padne na pamet jeste da je u većini scena vrijeme tmurno — snimane su neposredno prije oluje — ili je pak večer, mrak. Jedva da ikad možemo vidjeti otvoreno, plavo nebo. Znači li to da vrijeme i takve boje unose dodatnu sumornost u događaje koji su prikazani u vašem filmu?

Veći dio vremena sam proveo radeći na terenu, a svaki put kada putujete kroz sela — a naročito na jesen ili zimu — obuzme vas neki osjećaj praznine i onda se zbog te praznine ražalostite. Vidite kuće sa zatvorenim prozorima i zatvorenim kapcima. Sve to sam prikazao još u prvom filmu.

Na primjer, nema muzike, što je predstavljalo izazov ton-majstoru u tom smislu što nas je morao pratiti u stopu i naporno raditi. Jer, ako moram ubaciti pjesmu u određeni segment, to je njemu mnogo lakše nego da 15 minuta nema muzike, a prisutno je disanje i buka. Dakle, glas je također vrlo važan dio priče.

Zašto ste odlučili da “Izmještene” snimite u igrano-dokumentarnom formatu?

U “Izmještene” je stalo gotovo 15 godina i bilo je izazovno tih 15 godina prepričati u 15 minuta. Zato ovaj film ima drugačiji format u odnosu na moj prvijenac. Dugo i ozbiljno sam razmišljao o tome kako da to izvedem te sam zaključio da je vjerovatno najbolji način da neke scene budu igrane, budući da gro filma otpada na rekonstrukciju događaja koje su ti ljudi doživjeli u stvarnom životu.

Mnogi kažu da film djeluje kao fikcija jer je prisutna gluma, ali ti glumci/ice su pravi likovi — oni su stonoteniseri/ke. To znači da u filmu uopće nisu prisutni profesionalni glumci/ice, što ga čini dokumentarcem. No, istovremeno, ti ljudi igraju sami sebe.

Zašto ste se naposlijetku opredijelili da ne angažujete profesionalne glumce/ice?

O tome sam mnogo razmišljao i na kraju sam rekao da je priča njihova [prizrenskih stonotenisera/ki] i da zaslužuju da budu tu. Ni najmanje nisam zažalio zbog te odluke jer ne vjerujem da bi profesionalni glumci/ice mogli odigrati uloge onako kako su likovi odigrali sami sebe.

Mogu vam reći da sam im rijetko sugerisao kako da urade ovo ili ono. Nekako su ušli u sebe, u ono što su bili prije.

Tako su dobro iskazali svoje emocije, recimo u sceni na traktoru. Već su bili sjedili, a ja nisam ni pisnuo. Prije toga sam im rekao da ćemo obići Prizren — i ništa više. Lik koji se vratio iz Njemačke uzdignute glave je rekao: “Osjećam se ovako kako se osjećam i sretan sam što sam učinio nešto dobro za ovu zemlju.”

Pored toga, u mnogim segmentima smo zajedno radili dijalog. Scenario sam pripremio zajedno sa Zgjimom [Terziqijem] te bi nam oni s vremena na vrijeme govorili: “Ne, bolje ovako.”

Recimo, onu scenu u kantini — koja je ujedno presudna scena jer se u njoj sve otkriva — nju smo uradili u posljednjem trenutku, svi zajedno. Snimio sam je dva dana ranije i nisam bio zadovoljan ishodom — čak i te večeri smo otišli i završili cijeli dijalog. Ta scena otkriva šta se dogodilo i zašto se dogodilo.

Mladi članovi/ice stonoteniskog kluba “Lidhja e Prizrenit”. Insert iz filma “Izmješteni”.

U oba filma mnogo prostora ste posvetili simetriji. U filmu “Između” simetrija unutar kompozicije kadra podudara se i s temom filma: jednakom raspodjelom imovine i održavanjem harmonije unutar porodice. U istom filmu simetrija također stvara osjećaj skladnosti, ali to je čak više u kontrastu s turobnošću priče. Možete li nam reći nešto više o upotrebi simetrije?

Simetrija je za mene profesionalna opsjednost, a što se tiče “Između”, to je odgovaralo zadatku jer je u određenoj mjeri imalo veze s arhitekturom. Čak i dok sam vršio istraživanja za potrebe pričanja priče vidio sam neka mjesta… Više sam vremena proveo istražujući pojedine lokacije nego snimajući. Prema tome, opredijelio sam se za taj oblik i taj stil, a onda sam shvatio da je to ujedno dobra metafora vezana za kontekst priče: sve mora biti jednako.

Nadalje, dobar dio priče vrti se oko iseljavanja, jer mnogi iseljenici/e koji žive u inozemstvu pitaju se: ostati ili se vratiti? Svi oni se žele vratiti, ali ne mogu zato što ne žele živjeti ovdje.

Proputovao sam Evropu i kad razgovarate s našim sunarodnjacima/kinjama, uvijek ćete se dotaći teme Kosova. Bilo je jasno da čak i oni koji žive vani 30 godina ovdašnja dešavanja prate toliko pomno da neke stvari poznaju bolje [od nas]. Svi oni smatraju da je tamo vani lako živjeti i da su uslovi dobri, ali u isto vrijeme ih prati taj osjećaj praznine koju nikakav novac ne može ispuniti.

Iz toga je i proizašao naslov filma — “Između” — i imalo je više smisla to da nisu ni tamo ni ovamo. Mimo naslova, to je također ishodište simetrije.

Kada je riječ o drugom filmu, nakon što sam dobio pozitivne komentare u vezi s fotografijom, odlučio sam da zadržim taj stil snimanja te da ga možda učinim svojim pečatom kako bi danas-sutra svako ko gleda moj film znao da ga je snimao Samir, odnosno da je to Samirov stil snimanja.

Migracije su jedna od glavnih tema u prvom dokumentarcu — likovi imaju rodbinu koja živi u dijaspori. Iako u “Izmještenima” to nije glavna tema, migracije su i dalje umnogome prisutne u referencama i nekim aluzijama, a posebno kada se radi o dijalogu. Djeluje da je to fenomen koji vas zaokuplja. Kako je sve to počelo?

Cijela ta priča je istinita. Jeton je emigrirao u Njemačku prije rata, kada je dobio poziv da služi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA). Bio je primoran da bježi. Vraća se nakon rata, za što saznajemo 2003. godine, ako se ne varam.

Ja to povezujem s iseljeništvom jer je ovaj slučaj jedinstven. Jeton je u Njemačkoj imao posao  i sve ostalo, ali se vratio da učini nešto za svoju zemlju. Nažalost, nije ispalo onako kako je zamislio, ali na svu sreću, vratio se — ako to pogledamo iz ugla naše države.

Da se ponovo osvrnem na pitanje migracije… Dakle, oba filma se bave ljudima koji žive na Kosovu kao imigranti/ce. Često gledamo filmove o iseljenicima/ama s Kosova koji žive u zemljama u koje su se iselili, ali malo koji film je posvećen imigrantima/cama koji žive na Kosovu.

Na kraju, oba filma se bave dubljim sistemom koji treba bolje analizirati i bolje shvatiti. U njima vidimo da kada sistem ne funkcioniše dobro, društvo postaje žrtva. Konkretnije, u “Izmještenima” su žrtve sportisti/ce, dok su u “Između” žrtve porodice.

U isto vrijeme smatram da su migracije neodvojiv dio našeg naroda. Da nije imigranata/ica te naših sunarodnjaka/inja, ne vjerujem da bi ova država mogla stati na noge.

Da je situacija imalo bolja, ne bismo imali tri medalje, već šest ili više. Lako je crpjeti ponos iz TV-a dok niko ne preduzima ništa u pravcu ispravljanja nekih stvari.

Stonoteniseri/ke su trenirali u garažama, podrumima i svadbenim salonima. Insert iz filma “Izmješteni”.

Nikada nije gubio volju i optimizam. Pridružio se klubu i pokušao je da svoju energiju prenese drugima kako je klub ponovo aktiviran. Sjećam se da, kada bismo izašli, svake dvije ili tri sedmice mi je govorio da ima problem.

Jednom mi je rekao: “Sutra ću morati skloniti sto i premjestiti ga prije nego što odem na posao.”

Sjećam se da su ga 2004. ili 2005. u toku cijele godine micali u osam ili devet navrata.

Siguran sam da ovaj tim — da su uslovi bili bolji — uvjeren sam da bi sada barem jedan član ekipe bio u Tokiju.

Posjetio sam ih prije dvije sedmice i nisam se zadržao. Nisam mogao. Igrali su u zatvorenom na temperaturama i do 50 stepeni dok su se u prostorijama ispod ljudi vakcinisali. Film mojih likova još uvijek nije završen.

Mislim da je ovo ostvarenje uspjelo bar da skrene pažnju na ovu temu, počevši od toga da je reagovao gradonačelnik pokrenuvši inicijativu za ubrzavanje pronalaska prostora.

Likove u filmu “Izmješteni” ne igraju profesionalni glumci/ice, već osobe koje igraju same sebe, a scenario je zasnovan na njihovim ličnim iskustvima. Insert iz filma “Izmješteni”.

Jeton i Ermegan više puta govore da će biti bolje, što je poznata uzrečica koja sadrži nadu — makar i onu slabu — u svjetliju budućnost. Zlatne medalje u Tokiju, veliki uspjesi koje su ove godine ostvarili filmski autori/ce s Kosova… Nisu li ovo mali znakovi koji upućuju da bi se stanje zaista moglo poboljšati?

Isto iskustvo smo imali i s DokuFestom. Otprilike deset godina sam radio bez naknade. Većina mojih kolega/ica kao i ja bili smo svjesni toga u kakvoj državi živimo te smo znali da država mora dati svoj doprinos na svakom planu, ali da situacija neće biti takva zauvijek. Većina naših iskustava također su vezana za ona prikazana u našim filmovima, a što se tiče sistema.

Cijeli film sam snimio bez sredstava, iako smo na vrijeme podnijeli zahtjev — prije nekoliko mjeseci. Novac smo dobili tek nakon što se pojavila vijest o Filmskom festivalu u Kanu. Prema tome, ekipa je radila bez naknade [od CKK], a u toku proizvodnje svakog filma javljaju se isti prigovori. Logično, to vas destimuliše ukoliko se bavite kreativnim radom ili nečim što zahtijeva stopostotnu posvećenost.

Isto tako morate baratati i drugim stvarima koje su teže u psihološkom i logističkom smislu, s obzirom na to da morate osigurati i opremu i hranu za ekipu te da odmah morate pokriti troškove prijevoza. Ne možete vozaču traktora reći: “Novac ćete dobiti kad me CKK isplati.”

Sve to su stvari koje su nas na razne načine mučile, ali opet kažem: volja je vjerovatno veća i čvršća, a veća je i ljubav prema zemlji koju prikazujemo u filmu… [Kada je riječ o stonoteniserima/kama], važnije je pridonijeti svojoj zemlji nego je iskoristiti.

Mislim da bismo kao društvo trebali doprinijeti unapređenju ove zemlje: zarad budućnosti, zarad naše djece i zarad drugih ljudi. Jer, vrlo dobro znamo ko od svega ovoga ima koristi.

Što se tiče djece u filmu, kao i narednih generacija režisera/ki, ono što smo učinili u proteklim godinama olakšat će posao mlađima zato što smo već otvorili vrata i pokazali da se ovdje mogu uraditi dobre stvari. I još nešto: pokazali smo da ne bismo trebali imati predrasude zbog toga što dolazimo iz male zemlje i što se ne možemo takmičiti s bogatijim državama.

Naslovna fotografija: Elmedina Arapi / K2.0.