Duga forma | Okoliš

U borbi za okoliš, aktivizam nije neprijatelj

Piše - 19.08.2021

Borba za ambijent se nastavlja i prilagođava.

„Čiste vode su u velikoj opasnosti jer su suprotstavljene interesima usmjerenim na njihovo iskorištavanje, poput hidroelektrana.“ Jörg Freyhof, biolog, 2017.

Nejasno je zašto su u februaru ove godine albanske vlasti cijelom toku rijeke Vojuše odlučile garantovati status zaštićene zone. Ono što je poznato je da je ovakvoj odluci prethodila sve snažnija međunarodna kampanja za zaštitu najveće preostale divlje rijeke u Evropi, koja se vodila pod sloganom „Nacionalni park Vojuša – odmah“.

Punih pet godina tokom kojih se vodila frenetična kampanja, uz veliko učešće civilnog društva koje je kombinovalo nauku i ambijentalni aktivizam kako bi spriječilo izgradnju brana na Vojuši, aktivisti i predstavnici vlasti nikada se nisu približili stavove. Ipak, na kraju, ove dvije strane uspjele su se naći na istoj tački, a državni autoriteti su odlučili zaštititi rijeku.

Kampanja zaštite divljih rijeka Evrope pod sloganom „Spasimo plavo srce Evrope“, otpočela je 2012. godine uz podršku dvije nevladine organizacije koje se bave pitanjima okoliša, RiverWatch iz Njemačke i EuroNatur iz Austrije. Međutim, samo u posljednjih pet godina, zahvaljujući angažmanu domaćih partnera, one su se fokusirale na zaštitu rijeka Zapadnog Balkana od izgradnje hidroelektrana.

Bitka za Vojušu dobila je nove dimenzije u 2017., s dolaskom 30 evropskih naučnika koji su ispitivali centralni tok ove rijeke u kojem je bila predviđena izgradnja brana. Većina odsijeka Prirodnomatematičkog fakulteta u Tirani priduružila se višemjesečnom istraživanju. I dok su početni rezultati pokazivali postojanje velike biološke raznolikosti, albanske vlasti odlučile su se za provokaciju i odobrile izgradnju još jedne brane u trenutku u kom su se dešavala naučna ispitivanja. 

 „Za spas Vojuše dobili smo podršku naučnika sa različitih univerziteta. Aktivisti, umjetnici, političari i pravnici, predstavnici lokalnih vlasti i lokalni aktivisti bili su uključeni u kampanju“, izjavio je Olsi Nika, direktor organizacije EcoAlbania, albanskog partnera u kampanji. „Podaci koje smo ponudili u kampanji privukli su interes nekih bitnih medija. Uradili smo sve što je bilo moguće; a to je bio jedan konstantan, otvoren i direktan pritisak.“

Olsi Nika i EcoAlbania, organizacija na čijem čelu se nalazi, bili su sastavni dio međunarodne kampanje kako bi se povećao lokalni i međunarodni angažman u sprečavanju izgradnje brana na Vojuši, najvećoj preostaloj divljoj rijeci Evrope. Fotografija: Artan Rama.

U 2018. Vojuša je zadobila i međunarodnu pažnju. Konvencija iz Berna, međunarodni ugovor o zaštiti prirode, dala je preporuku Albaniji da suspenduje projekte izgradnje brana na ovoj rijeci. Istovremeno i Evropski parlament preporučio je Albaniji da razmotri svoju strategiju obnovljive energije kako bi reducirala energetsku ovisnost zemlje o hidrocentralama. 

Vlasti su obećale da će postupiti u skladu sa preporukama, ali se u pozadini nastavile sa procedurama za provođenje potpisanih ugovora. Evropski naučnici su u Tirani, krajem 2018, predstavili rezultate svog naučnog istraživanja. Prema njihovim otkrićima, 40% pronađenih vrsta nije ranije bilo otkriveno na ovoj lokaciji, a čak dvije ponađene vrste nauci su do tada bile nepoznate. Ova studija naučno je potvrdila ekološki značaj netaknutog korita riječnog sistema, kao i rizik od degradacije ekosistema u slučaju izgradnje brana.

Vlasti nisu odgovarale. Grupa međunarodnih akademika u decembru 2018. tražila je sastanak sa premijerom Edi Ramom, ali su bili odbijeni. U međuvremenu su kompanije koje su trebale radile na izgradnji završavale proces sticanja dozvola za početak radova. 

Nisu se samo aktivisti usprotivili vlastima. U Tirani je prošlog septembra predsjednik Ilir Meta, politički rival premijera Rame, podržao međunarodnu naučnu konferenciju o Vojuši pod nazivom: „Budućnost rijeke Vojuše – izgradnja brana ili nacionalni park“. Čak se složio i da pozivnice za konferenciju budu podijeljene u njegovo ime. 

Vlasti se nisu odazvale na poziv, ali se dan nakon konferencije Rama oglasio na Twiteru napisavši da se dijelovi Vojuše proglašavaju „nacionalnim parkom“, što je kategorizacija koja onemogućava izgradnju hidrocentrala. Ovo je bila prva javna izjava predstavnika albanskih vlasti od kada je Vojuša postala međunarodno ambijentalno pitanje. Činilo se da je upalila taktika aktivista da umiješaju pitanje Vojuše u konflikt između različitih političkih grupacija.

„Podrška predsjednika bila je značajna i to je cijelom slučaju dalo novu dimenziju“, izjavio je Ulrich Eichelmann, generalni direktor organizacije RiverWatch. „Ideja da ambijentalne odluke treba donositi na osnovu naučnih podataka bila je ispravan pristup i model, to je bilo nešto čeme smo godinama težili.“

Međutim, u februaru ove godine, dok su se bližili opšti izbori, sadržaj pojedinih mapa Ministarstva okoliša procurio je u medije razotkrivši druge planove. Vojuši nije bio zagarantovan status nacionalnog parka. Još gore, njen osnovni tok, duž kojeg je bila predviđena izgradnja brana, ostao je nezaštićen.

Reakcija dobrog dijela onih koji imaju neki interes u cijelom ovom pitanju bila je hitra. EcoAlbania i RiverWatch reagovali su javno. Znatan broj organizacija, domaćih i međunarodnih, potpisalo je peticiju upućenu vlastima, podsječajući ih na njihova obećanja koja su bila vazana za održivu budućnost rijeke Vojuše. Donošenjem rezolucije, 25. marta Evropski parlament apelovao je na albanske vlasti da „uspostave, što je moguće ranije, Nacionalni park Vojuša duž cijelog toka rijeke“. Nekoliko medija prenijelo je ovu informaciju.

Ipak, u stilu političkog vođstva na Balkanu, u kojem je djelovanje potaknuto koristoljubivošću, a ne uvjerenjima, igra sa predizbornim obećanjima često rezultira i nekim benefitima kada je u pitanju javni interes. Stoga su vlasti objavile druge mape. Ovaj put je proglašeno da je korito rijeke Vojuše u potpunosti zaštićeno kao nacionalni park, mada nije proglašeno nacionalnim parkom.  Ovakva odrednica znači da je zaštita Vojuše mnogo slabija i da je njen biološki značaj potcijenjen. Istovremeno, ova karakterizacija povećava šanse za buduću izgradnju hidroelektrana. Takođe, najznačajnije pritoke ove rijeke, Shushica i Bënça, ostale su nezaštićene. Ova odluka bila je finalna. Kako god, nešto se ipak postiglo.

Kao rezultat okolišne kampanje, rijeka Vojuša zaštićana je pod kategorijom nacionalnog parka, što je slabija kategorija od odrednice nacionalni park. Fotografija: Artan Rama.

 „Situacija se promijenila, a rizik od izgadnje brana se smanjio“, izjavio je Eichelmann iz RiverWatcha. „Zahtijevali smo da se Vojuša proglasi ‘nacionalnim parkom’ jer je status koji joj je dodijeljen za kategoriju niži i ne predstavlja izuzetne i jedinstvene vrijednosti ove rijeke. Ipak, i ovo je nešto i bolje je nego ništa.“

Postom na Instagramu ovu odluku proslavio je i poznati holivudski glumac Leonardo DiCaprio, istaknuti aktivista kada je u pitanju zaštita životne sredine, i time dodatno skrenuo pažnju javnosti na ovu kampanju. 

 „Tokom ove kampanje otkrili smo i koristili ranije neisprobane mehanizme, poput međunarodnih konvencija ili drugih institucija globalnog upravljanja okolišem; takođe koristili smo pravo da neke slučajeve izvedemo pred sud“, izjavio je Nica iz EcoAlbanije. „Upravo je ovakva praksa pokazala kako aktivizam može dovesti u pitanje i oboriti pogrešne odluke i to ne samo kada je u pitanju zaštita životne sredine.“

Na Balkanu kampanja „Spasimo plavo srce Evrope“ postaje regionalni pokret. Aktvnosti zaštite rijeka proširile su se na Kosovo, Sjevernu Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, a i dalje. Pod motom „Rijeke spajaju, brane razdvajaju“, zemlje Zapadnog Balkana, nekada podjeljene etničkim konfliktima, danas se ujedinjuju protiv zajedničkog neprijatelja zahvaljujući okolišnom aktivizmu. Razvojni plan, koji su podržale Evropska komisija, Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj i ostale međunarodne finansijske institucije, predviđa preko 3400 projekata izgradnje riječnih hidroelektrana, od kojih je trećina predviđena u zaštićenim zonama. 

S obzirom da ambijentalni aktivizam istražuje nove puteve podrške očuvanju ograničenih resursa i protivi se praksama takozvanog održivog razvoja, on ima duplog neprijatelja. Među neprijateljima su finansijske korporacije, čiji ulagači i dioničari najviše profitiraju od korištenja ovih resursa. Drugi neprijatelj su vlasti, koje davanje podrške razvoju biznisa vide kao svoju moralnu obavezu. 

U junu ove godine, nekoliko aktivista i stanovnika područja Dibër u Albaniji policija je zadržala cijela tri dana, a potom su ih još i novčano kaznili, i to samo zato što su mirno protestvovali protiv izgradnje hidrocentrale na području Nacionalnog parka Lura. Na Kosovu je prošle godine kompanija Kelkos – inače partner austrijske kompanije koja gradi elektrane na brojnim lokacijama Zapadnog Balkana – Shprese Loshaja, aktivistu koji se usprotivio izgradnji kaskadnih hidrocentrala na području Nacionalnog parka Prokletije, tužila za iznos od 100.000 eura.  

Ipak, simbol otpora kada je u pitanju zaštita životne sredine su žene iz Kruščice (selo smješteno sjeverozapadno od Sarajeva), koja su još prije četiri godine, uz prijetnje i nasilno ophođenje policije, puna 503 dana blokirale prolaz mašinerije za izgradnju brane i time dovele do raskida ugovora o koncesiji za izgradnju dvije hidroelektrane na rijeci Kruščici, koje su bile prijetnja da će selo ostati bez vode. 

Iako je jezero Lura u Dibëru (Albanija) dio nacionanog parka, vlasti su duž njega odobrile izgradnju hidrocentrala. Fotografija: Artan Rama.

Za stanovnike Zapadnog Balkana, područja koje ima naslijeđe autoritarnog vodstva, pogled na ekloški aktivizam i njegov razvoj kroz istoriju bi mogao biti pogrešno shvaćen. S obzirom na nedostatak bilo kakvog aktivizma u prošlosti ove regiji, ne postoji alternativa prijateljskom pristupu ekološkog aktivizma u zapadnim demokratijama, gdje se prvi put i pojavio. 

 

Korijeni aktivizma: Greenpeace

 „Čovjek svojom slobodnom voljom ne može kontrolisati sunce, vjetar, mraz ili snijeg, ali ipak je sigurno da se klima polako promijenila, poboljšala ili pogoršala usljed djelovanja čovjeka“, George Perkins Marsh, filolog, 30. septembar 1847., Vermont, USA

Teško je danas zamisliti avanturu malog ribarskog broda, koji je prije 50 godina preplovio razdaljinu od 4.000 km do Aljaskog zaliva u nastojanjima da spriječi nuklearne probe koje su bile čak 400 puta snažnije od bombe u Hirošimi. Bio je to vrhunac hladnog rata, a svijet se, posvećen trci za naoružanjem, suočavao s opasnostima koje nisu bile samo ekološke.

Dana 15. septembra 1971., grupa ekologa i novinara vizionara, otputovala je iz luke u Vankuveru (Kanada) do ostrva Amčitka (Amchitka), Aljaska, kako bi zaustavila vojne nuklearne eksplozije SAD-a. Sa palube svoga broda, koji se nalazio u blizini testne lokacije, obratili su se svijetu putem radija: „Ovaj naš brod zovemo Greenpeace i to je najbolje ime koje smo uspjeli smisliti kako bismo povezali dva velika problema našeg vremena, opstanak životne sredine i mir u svijetu“, rekli su tom prilikom. „Sebe ne smatramo radikalima. Mi smo čuvari koji insistiraju na očuvanju ambijenta za našu djecu i buduće generacije.“

Upavo na ovaj način otpočeo je ekološki pokret. 

Aktivisti Greenpeacea nisu zaustavili eksploziju, ali je ovaj događaj poprimio međunarodni karakter, izazvavši seriju političkih i diplomatskih reakcija protiv Sjedinjenih Država. Predsjednik Nixon otkazao je neke druge probe, ali se trka u naoružanju nastavila. Greenpeace je u svoje redove privukao na hiljade simpatizera, volontera i donatora, šireći aktivnosti i flotu. 

Međutim, 1985. godine u Aucklandu (Novi Zeland) potonuo je najbolji brod Greenpeacea nakon eksplozije dvije mine, koje su, kako je kasnije dokazano, postavili agenti francuske tajne službe po naređenju predsjednika François Miterranda. Francuska, koja se u tom trenutku spremala da izvrši nuklearne probe na nekoliko ostrva u Pacifiku, eliminisala je brod prije nego što su aktivisti uspjeli da im se usportive i protestuju.

Greenpeace nije došao niotkuda. Potaknut ranijim okolnostima i kretanjima, Greenpeace je bio odraz zajedničke hrabrosti grupe vizionara koji su željeli zaštititi planetu. U stvari, neki od aktivista na brodu, koji su kasnije osnovali Fondaciju Greenpeace, bili su inspirisani knjigom američke biologinje Rachel Carson „Tiho proljeće“, koja je 1962. skrenula pažnju na opasnosti široke upotrebe pesticida.

U osvit ekonomskog procvata nakon Drugog svjetskog rata, pored rizika od proizvodnje nuklearnog oružja, okolina je bila izložena pritisku konzumerizma, modela kapitalizma koji se oslanjao na masovnu proizvodnju hrane i rast stanovništva. Veliko povećanje broja automobila, aviona i prateće infrastrukture povećalo je i nivo ugljendioksida koji se emituje u atmosferu.

Nastojanja da se shvati utjecaj emisija u atmosferu uslijed ekonomskih aktivnosti, počela su mnogo prije nego što je korelacija formalno prihvaćena.

Britanski hemičar Robert Angus otkrio je već 1872. promjenu u vremenskim prilikama zbog sagorijevanja ugljena u tvornicama odjeće u sjevernoj Engleskoj. Ipak, trebalo je više od 140 godina nakon ove studije da čovječanstvo prizna svoj uticaj na globalno zagrijavanje. Međuvladin panel o klimatskim promjenama Ujedinjenih nacija (IPCC) 2013. godine po prvi put je zaključio da je „izuzetno moguće da je ljudski uticaj glavni uzrok primijećenog zagrijavanja od sredine 20. vijeka“.

Ovo otkriće bilo je izuzetno važno za naučno pojašnjenje  pojmova koji su još uvijek bili neodređeni. Iz ovih nalaza proizašlo je naše zajedničko razumijevanje klimatskih promjena, globalnog zagrijavanja i ideja antropocenskog razdoblja (novi geološki vremenski okvir definiran masivnim utjecajem čovječanstva na Zemlju), kao i sam pokret za zaštitu životne sredine.

Napredovanje neoliberalne politika, jačanje antiglobalizacijskih pokreta uslijed širenja globalnih finansija i razvoj interneta u krajem 1990-ih, dovelo je do saveza ekološkog aktivizma i antikapitalističke retorike.

Osamdesetih godina 20. vijeka, britanska premijerka Margaret Thatcher provodila je novu ekonomsku politiku. Otvaranje tržišta kontinentalnoj Evropi, u kombinaciji sa liberalizacijom finansijskih bankarskih politika, stvaralo je prilike za brz razvoj. U Americi je predsjednik Ronald Reagan vodio sličnu politiku otvaranja tržišta, uspostavljajući Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini. Obaveze države prema socijalnim pitanjima su blijedjele. Rizik od degradacije okoliša bio je visok.. 

Pod tim uslovima, aktivisti su počeli da protestuju. Nekoliko evropskih zemalja, SAD i Australija, povukle su poteze učinivši svoje državno zakonodavstvo izrazito agresivnim prema aktivistima za zaštitu okoliša. Ipak, ovaj pokret je tražio nove strategije i taktike. 

Napredovanje neoliberalne politika, jačanje antiglobalizacijskih pokreta uslijed širenja globalnih finansija te razvoj interneta krajem 1990-ih, dovelo je do saveza ekološkog aktivizma i antikapitalističke retorike. Brojne aktivnosti i protesti protiv korporativizacije i komercijalizacije resursa dešavali su se na globalnoj razini.

Protesti za globalnu pravdu, protiv brzog ekonomskog rasta i neoliberalne politike, zahvatili su Evropu u velikim razmjerima. Internacionalni međuvladini forumi poput G8 (Grupa osam) i G20 (Grupa dvadeset) ili kasnije Cop21 (Konferencija o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda 2015. u Parizu) postali su glavna meta ovih protesta.

 

Budućnost: prikaz ekološke distopije 

“Albanija mora postati mala energetska velesila regije”, bivši premijer Sali Berisha, 2011.

Od početka novog milenijuma, zemlje G7 najveći su emiteri ugljika na planeti, dok su emisije zemalja Zapadnog Balkana, uzete zajedno, zanemarive. Jednako zanemariva za Evropu, biće i ukupna proizvedena struja dobijena mogućom izgradnjom 3.400 hidroelektrana predviđenih za Zapadni Balkan.

Ilustrujmo primjerom: ukupni energetski kapacitet oko 900 ugovora o izgradnji hidroelektrana, odobrenih tek u posljednjoj deceniji u Albaniji, ne doseže ni polovicu ukupnih kapaciteta svih hidroelektrana izgrađenih u zemlji do 1985. godine. Ulaganje će samo naštetiti ambijentu i donijeti prihod manjoj grupi korisnika, od kojih su neki predstavnici stranih korporacija.

U Albaniji, i u zemljama Zapadnog Balkana u cjelini, ekološka kriza se uglavnom odnosi na prekomjernu eksploataciju prirodnih resursa i otuđenje divljih ekosistema, u korist stranih ulaganja koje financiraju razvojne banke i podržavaju državni poticaji. Stoga bi ekološka borba za zaštitu resursa protiv agresivnog modela kontinuiranog ekonomskog rasta, posebno u zemljama s relativno malim površinama, trebala biti glavni fokus ekološkog aktivizma.

Prije nekoliko mjeseci, na proslavi svog trećeg mandata, Edi Rama je najavio cilj njegove nove vlade – da Albanija postane šampion regionalnog turizma. Sa stanovišta distopijske ekološke slike koju projektuje, ovo je slično onome što je njegov politički protivnik Sali Beriša najavio prije deset godina pod motom: Albanija, mini energetska velesila u regionu.

Vlada je ubrzala procedure za privatne kompanije kao način privlačenja ulaganja u eksploataciju prirodnih resursa. Međutim, ovo je izazvalo dodatnu zabrinutost jer je u praksi izbjegnuta odgovornost vlasti, dok je stanovništvu negirano pravo na informacije.

Neki stručnjaci smatraju da podjela odgovornosti između države i privatnih partnera pokazuje nedostatak nadzora. Ekonomija, nauka koja ispituje stepen iskorišćenosti prirodnih resursa, dokazala je da je kapital sposoban da djeluje čak i u odsustvu restriktivnih mjera. Odluka o prebacivanju odgovornosti na privatna preduzeća ograničava mogućnosti vlade da sprovodi usklađivanje sa standardima zaštite životne sredine.

 „To su više planovi potrošnje nego politike za održavanje standarda“, rekao je Klodian Ali, nezavisni albanski stručnjak za upravljanje okolišem. “Model koji je na djelu potiče potrošnju energije za proizvodnju još više energije, za služenje ekonomiji. Zahvaljujući ovoj ekonomiji, možemo proizvoditi još više energije za podršku drugoj ekonomiji, čak i većoj, i tako u nedogled.“

No, pritisak na resurse rezultirao je pojavom novih ekoloških pokreta koji se oslanjaju na zajednicu. 

Na čelu protesta nisu uvijek ekolozi ili takozvani stručnjaci za zaštitu okoliša, već sami stanovnici čiji su lokalni resursi ugroženi. Iako manji po brojnosti, oni se često održavaju, a neki završavaju fizičkim sukobima.

U 2016. godini organizovan je veliki broj protesta u sklopu kampanje "Ne diraj mi Valbonu" koja se protivila izgradnji hidroelektrana na rijeci Valboni u Nacionalnom parku Fotografija: Artan Rama.

Rijeka Valbona smatrana je nedodirljivom i njena neukroćena priroda postala je dio svijesti naroda.

U Valboni, na sjeveru Albanije, zajednica je protestovala protiv izgradnje hidroelektrana u Nacionalnom parku. Stanovnici su se sami organizovali i njihovi protesti su se proširili na Tiranu. Rijeka Valbona smatrana je nedodirljivom i njena neukroćena priroda postala je dio svijesti naroda.

Premijer Rama pokušao se opravdati tvrdnjom da su ugovori dodijeljeni prije nego što je došao na vlast, ali su mediji baš u tom razdoblju izvijestili da su u Valboni planirane još tri hidroelektrane, od kojih će jedna biti unutar zaštićenog područja. Catherine Bon (Bohne), Amerikanka koja se zaljubila u Valbonu i tamo se doselila prije gotovo dvije decenije, pomogla je u vođenju ovog protesta. Ubrzo ju je zbog klevete tužila građevinska kompanija koja je pobijedila na tenderu za izgradnju brane. Kompanija je tražila 150.000 eura odštete.

Drugi stanovnici su protekle tri godine protestovalii protiv izgradnje hidroelektrana na potoku Zall-Gjoçaj, koji je dio Nacionalnog parka Lura. Do sada je policija zaustavila demonstrante više od četiri puta, dok se ilegalni radovi na teritoriji parka nastavljaju.

Tokom 2020. godine protestni skupovi su prekinuti zbog pandemije COVID-19, ali je sprovođenje ugovora o koncesijama nastavljeno – ne samo za korištenje vodnih resursa, već i za korištenje drugih prirodnih resursa. U uslovima lockdowna, ekološke vlasti nastavile su odobravati zahtjeve za građevinske dozvole, odlučujući u korist preduzeća, iako je u nekim slučajevima nedostajala uključenost javnosti. 

Ograničenja zbog koronavirusa kombinovana su s drugim zakonskim ograničenjima, zbog nedosljednosti između Krivičnog zakona i Ustava.

„Policija je često koristila zakonsku klauzulu ‘dobijanje dozvole od nadležnog organa’, brkajući je sa ‘pravom na najavu’“, rekao je advokat Dorian Matlija, izvršni direktor nevladine organizacije Pravni centar Res Publica. „Zakon sam po sebi nije jasan, što je dovelo do toga da su neki protesti bili selektivno zabranjeni.“

Zaista, ono što je bilo dozvoljeno jednim zakonom bilo je zabranjeno drugim. Prema Krivičnom zakonu, za skupove je potrebno prethodno odobrenje, dok prema Zakonu o skupovima, podnosioci zahtjeva koji planiraju da organizuju javne skupove moraju samo obavijestiti nadležne.

U maju je Ustavni sud ukinuo „obavezu“ dobijanja dozvole od nadležnog tijela u korist „najave“, što je korak naprijed ka većoj slobodi okupljanja. Ipak, ovo nije odluka koja odmah stupa na snagu, tako da će morati da prođe šest mjeseci prije nego protesti prestanu biti a priori ograničeni te postanu prihvaćeni kao pravo. 

Ekološki pokret primorao je vlade nekih zemalja Zapadnog Balkana da preispitaju ugovore o koncesiji za izgradnju malih hidroelektrana i ograniče financijske poticaje, ali zasad nema jasnih rezultata. U Albaniji je Ministarstvo energetike započelo proces ocjenjivanja postojećih ugovora, ali vlada zaključke drži u tajnosti.

„Pokreti protiv izgradnje hidrocentrala na Balkanu postaju najjači pokreti civilnog društva u Evropi“, izjavio je Eichelmann iz RiverWatcha. „Ekološki pokret okuplja sve više ljudi. Stoga oni ne štite samo okoliš, nego štite i zemlju od korupcije.“

U međuvremenu u Crnoj Gori postoji bojazan da će se proces revizije ovih ugovora koristiti samo za nanošenje štete političkim protivnicima. Na Kosovu, nedavno objavljeni stručni izveštaj Ministarstva životne sredine i prostornog planiranja utvrdio je nepravilnosti i povrede zakona pri izdavanju dozvola privatnim kompanijama za korištenje vodnih puteva, ali do sada nijedna od ovih dozvola nije opozvana.

„Pokreti protiv izgradnje hidrocentrala na Balkanu postaju najjači pokreti civilnog društva u Evropi“, izjavio je Eichelmann iz RiverWatcha. „Ekološki pokret okuplja sve više ljudi. Stoga oni ne štite samo okoliš, nego štite i zemlju od korupcije.“

 

Kako upravljati ekološkim protestima?

„Aktivizam znači djelovanje!“ Arben Kola, aktivista iz Albanije

Uključivanje ekološkog aktivizma u protestnu politiku datira iz kasnih 1960-ih. Starije organizacijske prakse imale su hijerarhijsku formaciju odozgo prema dole. Ove organizacije bile su bogate resursima i njihovo djelovanje sezalo je preko granica. U međuvremenu, novi pokreti, uglavnom u vidu bazičnih lokalnih grupacija, imaju tendenciju da budu još radikalniji, podstičući rastuću građansku neposlušnost.

U Albaniji neki aktivisti misle da duga zadržavanja u policiji, novčane kazne, kazne u vidu društveno korisnog rada koje izriče krivični sud, kampanje ocrnjivanja i česta upotreba Krivičnog zakona protiv njih, služe zajedničkim interesima dva saveznika: vlade i finansijskih korporacija. Naravno, ovakvi postupci doveli su do očiglednog porasta radikalnijeg lokalnog ekološkog aktivizma u poređenju s tradicionalnijim oblicima. No, iako nezavisniji, ovaj lokalni aktivizam nije nužno nasilan u svom porijeklu.

„Pridružio sam se mreži volontera sa željom da ostanem što dalje od organizacija“, izjavio je Arben Kola, aktivista iz Shishtaveca u blizini Kukësa. „Neki od njih zlouptrijebili su volonterizam. Velika većina troši više novca i provodi više svoga vremena na radionicama nego na terenu.“

Arben Kola je dio novog vala ambijentalnog aktivizma, kojim se nastoje organizovati lokalne grupe. Fotografija: Artan Rama.

"Ako nam trebaju rukavice, prevoz ili vreće, ljudi nam pomognu“, kaže Kola.

On nosi tradicionalnu narodnu kapu i majice sa nacionalnim simbolima, spajajući ljubav prema prirodi i patriotizam. Kao iskusan turistički vodič, Arben je proputovao cijelu zemlju, upoznajući turiste sa magičnom divljinom albanske prirode. On je sveprisutni aktivista koji ima jedinstven pristup.

Njegovi saradnici su dekani fakulteta sa diplomama iz oblasti nauke, ekonomisti i nastavnici, inžinjeri i studenti. Oni se sakupljaju na različitim mjestima kako bi protestovali protiv zagađivanja, bilo da je riječ o neadekvatnom tretmanu otpada ili prekomjernom korištenju resursa. Hijerarhija je u ovom slučaju zamijenjena mrežom koordinatora. Odluke se donose na bazi širokog konsenzusa. Služeći se društvenim mrežama, koordinatori ovog pokreta organizuju sedmične aktivnosti u korist ekoloških akcija. 

„Obraćamo se javnosti putem naših ličnih profila. Ako nam trebaju rukavice, prevoz ili vreće, objavimo sve zahtjeve javno na mrežama prije same aktivnosti i ljudi nam pomognu“, kaže Kola. „Ako nam neko želi dati novac kako bismo pokrili troškove određene aktivnosti, mi ga prihvatamo. Reakcija javnosti je do sada bila dobra i to je za nas jako inspirativno.“

Sličan napor sprovodi se i u Laknasu, sjeverno od Tirane. Već neko vrijeme grupa mladih ljudi, pretežno žena, podržava lokalno stanovništvo u borbi investitora kako bi zaštitili zelene površine oko svojih kuća. Prethodno je ista grupa ljudi podržala jednu drugu zajednicu koja je protestovala protiv izgradnje hidroelektrana u Mirditi

 „Mi podržavamo stanovništvo. Većina nas živi ovdje. Mi smo mladi i želimo pomoći starijima“, kaže Diana Malaj, jedna od osnivačica ove grupe. „U Laknasu neki investitori žele posjeći šumu kako bi izgradili klaonicu, a opština ne podržava stanovnike.“

U januaru 2019., stanovnici Zall-Gjoçaja i ostali aktivisti protestovali su protiv izgradnje hidroelektrane na seoskom potoku, koji je sastavni dio Nacionalnog parka Lura, na kojem se usprkos trogodišnjim protestima radovi nastavljaju Fotografija: Artan Rama.

Većina stanovnika Laknasa došla je na ovo mjesto prije tridesetak godina. Lokaciju na kojoj je planirana izgradnja klaonice koristila su djeca za kampovanje. Vremenom, dok je populacija Laknasa rasla, priroda je takođe bujala i sada, nakon 30 godina, duž obala rijeke narasla je prelijepa šuma koju stanovnici ovog mjesta nazivaju „Drveće Bruke“. Za njih, ova šuma je nešto što ih direktno vezuje za nedavnu prošlost.

Malaj, nedavno licencirani advokat, zajedno sa Aurorom Leka, suosnivačicom grupe, uspostavio je Pravni centar Kujri, koji zajednici nudi besplatnu pomoć za pitanja društvene i ekološke jednakosti. 

Kujri, inače stara albanska riječ koja označava javno dobro i koja se spominje u Kanunu Lekë Dukagjinija, mogao bi služiti budućim zajednicama u zaštiti njihovog zajedničkog prostora. 

U međuvremenu, u 2019. Rural Observer, organizacija koja je posvećena zaštiti zajednica od posljedica ekstraktivne industrije i hidroelektrana, podržala je lokalne zajednice u četiri albanske regije.

Projekat koji je osnovala Evropska unija imao je za cilj poboljšanje transparentnosti i odgovornosti državnih organa i privrednika koji koriste prirodne resurse. Neke zajednce su vidjele projekat kao jedino sredstvo koje je moglo zaštititi resurse od korporativne agresije.

Tokom dvije godine projekat je uključio veliki broj učesnika koji su zainteresovani za ishod. Stručnjaci, novinari, pravnici, aktivisti i obični angažovani građani, organizovali su forume i radionice, izgradili online platforme s mnoštvom informacija i uradili promotivne intervjue na glavnim i lokalnim televizijama.

Malo prije završetka projekta, otkrili su i dokumentovali izgradnju hidroelektrane na teritoriji Nacionalnog parka Shebenik-Jablanica u istočnoj Albaniji, na granici sa Sjevernom Makedonijom. Ovo je bio alarmantan slučaj, jer izgradnja hidroelekrana nije dozvoljena u nacionalnom parku. Sve što je trebalo uraditi bilo je da se podnese tužba u ime stanovništva.

Čak ni Nacionalni park Shebenik-Jablanica u istočnoj Albaniji nije uspio izbjeći izgradnju hidrocentrala, usprkos mobilizaciji i protestima stanovništva i aktivista. Fotografija: Artan Rama.

Ali tužba nije urađena. Ugovor s advokatima i projektni ugovor završavali su se tih dana, a sudske procedure trajale bi nekoliko mjeseci, tako da nije bilo dovoljno vremena. Vođe projekta nisu pokušali produžiti ugovor. Ovo pitanje je napušteno, a hidrocentrala je izgrađena, i do danas nelegalno proizvodi struju.

„Organizacije se mogu kretati u određenim okvirima i njihove aktivnosti često su uslovljene sve jačim birokratskim šemama donatora“, izjavila je Ermelinda Mahmutaj, izvršna direktorica EDEN-a, Centra za ambijentalni razvoj, obrazovanje i umrežavanje.

„Iako aktivizam ostaje individualna moralna odgovornost, vjerujem da izrada izvještaja i dokumenata ne bi trebala postati krajnji cilj, jer to može ugroziti djelotvornost akcije.“

Agencija za podršku civilnom društvu, javna budžetska institucija koja promoviše održivi razvoj  ovog sektora, distribuirala je oko bilion albanskih leka (oko 10 miliona eura) finansijske pomoći u 10 godina. Ali, ekološki projekti koji su dobili podršku nisu bili brojni i nisu ostvarili veliki uticaj. Niti jedan projekat niti organizacije koje su ih provodile nisu bili značajni, barem ne u poređenju sa ekološkim pitanjima koja se u širem kontekstu smatrana relevantnima. 

Pregledom podataka koje je Agencija dala javnosti na uvid može se ustanoviti da niti jedan individualac ni neformalna grupa nisu nikada primili pomoć od Agencije.

 

Tehnologija i novi izazovi aktivizma 

„Ne, ne, ne poznajem te jer nismo prijatelji na Facebooku.“ Poruka na Whatsappu, 2017.

Ekološka kriza postala je globalno pitanje. I sam ekološki pokret postao je jednako globalan. Naravno, ne bismo danas bili na ovom mjestu bez podrške medija. Mediji su bili glavni instrument u oblikovanju mišljenja i uticaja na podizanje svijesti o okolišu. U posljednje dvije decenije ništa se nije brže i više promijenilo od proizvodnje i širenja informacija. Dakle, u određenom smislu, dinamika ekološkog pokreta takođe je proizvod ovog pritiska.

Ali baš kao i sa ekološkim krizama, u kojima konzumerizam vodi ka neadekvatnom upravljanju resursima, i u medijima konzumerizam vijesti ne garantuje objektivno izvještavanje.

Istraživanjem o medijskom izvještavanju o ekološkim pitanjima koje je sprovela EcoAlbanija, ustanovljeno je da su tokom 2018., ekološka pitanjima u centralnim informativnim emisijama i u vodećim medijima bila rijetka. 

Do danas, niti jedna albanska informativna redakcija nema specijalizovane novinarske izvještaje vezane isključivo za ekološka pitanja. Urednička politika i dalje daje prednost tabloidnom izvještavanju i crnoj hronici, stavljajući u drugi plan izvjaštavanje o krizi resursa. 

Nove medijske tehnologije imaju očigledne prednosti, ali istovremeno su stvorile i neke probleme za aktiviste. 

Provođenje medijske komunikacijske strategije u praksi, naročito na društvenim mrežama, može rezultirati gubitkom fokusa, što može ugroziti postizanje ciljeva i degradirati proteste. Uspjeh u zadobijanju medijske pažnje ne treba biti viđen kao znak uspjeha, već više kao posljedica uspjeha.

Urednik relativno popularne informativne platforme u Tirani nije spriječio svoje reportere da izvještavaju o aktivnostima u odbranu rijeka, koje su se odvijale na centralnom gradskom trgu (prema modelu aktivizma), ali ih je savjetovao da se izrugaju organizatorima događaja. Ovaj stav odražava percepciju javnosti da neke organizacije vide aktivizam kao sredstvo za samopromociju, a ne za rješavanje problema. Aktivizam se ne smije pretvoriti u marketinšku strategiju.

Druga razočaravajuća okolnost može biti stvaranje lažne iluzije; „lajkovi“ na društvenim medijima ne znače nužno da će se mnogi fizički pridužiti na terenu. Dalje, društvene mreže mogu naškoditi aktivistima, jer njihove izjave i postovi kojima se podiže svijest, mogu iskoristiti kompanije i policija protiv njih, a mogu se koristiti i kao dokazni materijal na sudu.

U Tirani je 2016. godine tužilaštvo na sudu koristilo lične postove nekih aktivista o odbrani Velikog parka u Tirani kao dokaz protiv njih. Na Kosovu, KelKos Energy Ltd. tužio je 2020. aktiviste Adriatika Gacaferrija i Shpresu Loshaja zbog njihovog stava protiv izgradnje hidroelektrana u Nacionalnom parku Prokletije. Tužioci su koristili objave aktivista na njihovim ličnim Facebook profilima i predstavili ih kao dokaz u tužbi, tražeći odštetu od više hiljada eura.

No, i pored velike i aktivne rasprave o relativnoj korisnosti društvenih mreža, one se uspješno koriste za širenje ekoloških poruka i služe kao zvučnik za aktiviste, bez obzira ne rizik od netačnosti i manipulacije.

Posljednjih godina ekološki aktivizam proširio se na brojna pitanja, uključujući i ovu grupu aktivista u Tirani koji su 2016. godine protestovali protiv opštinskih planova da jednu šumu pretvore u urbani park Fogofrafija: Artan Rama.

U drugu ruku, nova virtuelna generacija stvorila je platformu za razvoj alternativnog novinarstva, takozvanog novinarstva „građanina pojedinca“, što je i same aktiviste od korisnika transformisalo u producente.

Na primjer, 2016. godine grupa aktivista protestovala je 77 dana protiv opštinskog plana da jednu šumu pretvori u urbani park. Braneći ovu zelenu površinu, aktivisti su uposlili jednog demonstranta da neprekidno snima video materijal koji je uživo emitovan na društvenim mrežama i putem tradicionalnih medija.

 

Okoliš: svačija stvar

„U kapitalističkim zemljama, prioritet vlade kada je riječ o ambijentalnoj politici i drugim oblastima je da usreći korporativne investitore.“ John Dryzek, profesor političke teorije, 1997.

Borba za okoliš i aktivnosti vezane za zelenu politiku slijedile su zajednički put od samog početka ekološkog pokreta. Ali zeleno upravljanje nije postalo prihvatljivo sve dok se na horizontu nije pojavilo alternativno tržište.

Ujedinjene nacije su 1992. godine u Rio de Janeiru organizovale Samit planete Zemlje. Na ovoj je konferenciji koncept „održivog razvoja“, inkluzije okolišnog potencijala u neoliberalne ekonomske politike, prvi put ušao u širu upotrebu. To je u praksi samo služilo jačanju destruktivne ekonomske politike na štetu okoliša.

Stvorila se impresija da je otvaranje tržišta i finansijska liberalizacija dosljedna i čak neophodna u zaštiti ambijenta. Dogovor u Kjotu 1997., koji je predstavljao nastavak konferencije u Rio de Janeiru, poslužio je kao žarište za otvaranje puta za stvaranje tržišta alternativne energije.

Stvaranjem ekološki prihvatljivog imidža u ime borbe protiv klimatskih promjena, takozvano „zeleno upravljanje“ generiralo je nova tržišta za jačanje korporacija putem šema javno-privatnog partnerstva. 

Sve je kulminiralo 2015. „Pariškim sproazumum“, kada je većina zemalja (osim Kine, Turske, Irana i nekolicine drugih) dala obećanje da će spriječiti da se prosječna globalna temperatura poveća za više od 2°C iznad nivoa iz predindustrijskog perioda.

Promovisanjem ekološkog obrazovanja i organskih proizvoda, zeleno globalno upravljanje prilagođava se ponašanju ekologa, koje prijeti da zadominira ekološkim pitanjem. Rješavanje situacija odozgo prema dolje oslabilo je ekološke akcije i demotivisalo civilno društvo u zaštiti zajedničkih dobara.

Krajem juna ove godine ministarstva okoliša Kosova i Albanije sprovela su zajednički akciju čišćenja plastičnog otpada u mjestu Vermica, u blizini granice između ove dvije države. Ministarstva dvaju zemlja privukla su aktiviste i dala sopštenja za medije.

„Akcije čišćenja se neophodne jer njeguju ekološku svijest građana“, izjavio je Mahmutaj iz ekološke organizacije EDEN. „Ali, akcije koje organizuju vlade su iznimno sumnjive i služe drugim propagandnim svrhama. Možda time pokušavau prikriti vlastitu odgovornost za takvu situaciju?“ 

Aktivista Arben Kola slično razmišlja. „Zadatak vlade je da sprovodi zakon, a ne da se upušta u demagogiju”, rekao je. „Mi se i nalazimo u ovako haotičnoj situaciji, najprije usljed lošeg upravljano otpadonm koji sprovode državni organi.“ 

Druga osporavana ideja o ekološkim akcijama je stav da su pitanja zaštite okoliša čisto tehnička.

I zaista, koristeći ovu taktiku ozelenjavanja, albanski ministar okoliša izgradio je svoj ekološki imidž kao rijetki drugi prije njega. Svakog vikenda, sa svojim PR timom, odlazi na ušća rijeka prepuna deponija plastike, čisti lijepe, ali zagađene plaže, otvara gostionice u ruralnoj divljini ili dočekuje i ispraća avione sa stranim turistima koji, prema njegovim riječima, silno žele otkriti čarobne tajne koje nudi djevičanska Albanija.

No, vladina propaganda povezivanja zelenog vokabulara s navodno zelenim praksama samo je jedan od njenih ciljeva. Druga propagandna korist vezana je za prikrivanje odgovornosti putem dezinformacija, šireći zabludu da poboljšanje situacije zahtijeva podizanje svijesti javnosti, dok se pri tome zaboravlja odgovornost vlasti za nastalu situaciju.

Druga osporavana ideja o ekološkim akcijama je stav da su pitanja zaštite okoliša čisto tehnička. Taj argument podržavaju uglavnom birokrati, a nerijetko i dio civilnog društva, kojeg predstavljaju tehničari koji djeluju u konvencionalno strukturiranim ekološkim organizacijama.

Promovisanje ovakvog stanovišta po pitanjima okoliša u javnoj raspravi ima nekoliko svrha. Prvo, time se nastoji učiniti netransparentnim donošenje odluka o okolišu; drugo, nastoje se očuvati ekskluzivne privilegije nadmoći stručnjaka; i treće, nastoji se potkopati ekološko pitanje isključivanjem aktivista iz bitke za okoliš.

Iako su pokretu za zaštitu okoliša potrebni naučni podaci, njegov fokus je društveni. Tranzicija ambijenta u ambijentalizam odražava odnos čovjeka i prirode. Okoliš ne bi trebao da služi uskim interesima, već da bude u korist cijelog društva. U propagandnoj strategiji ozelenjavanja, okoliš se smatra „tehničkim pitanjem“ za neke birokrate, dok se u birokratskoj administrativnoj praksi vidi kao prilika za jačanje tržišta u korist korporacija.

 

Crvena šifra za čovječanstvo

„Što više saznajemo o klimatskim promjenama, imamo više razloga za brigu.“ Mark Hovden (Howden), podpredsjednik Međunarodnog panela o klimatskim promjenama, IPCC, 2021.

Planeta se zagrijava usljed djelovanja ljudi. Najnoviji izvještaj Međuvladinog panela o klimatskim promjenama Ujedinjenih nacija (IPCC), objavljen početkom avgusta ova godine, donosi jasan zaključak da temperatura raste. Generalni sekretar UN-a António Guterres izjavio je da je ovaj izvještaj „crvena šifra za čovječanstvo“.

IPCC je izrazio optimizam u pogledu promovisanja i pružanja podrške vladama u korištenju obnovljive energije. Isti optimizam pokazao je i američki predsjednik Jo Bajden (Joe Biden) ranije ove godine, kada je zatražio od lidera američke automobilske industrije da do 2030. polovinu prodaje njihovih automobila čine električna vozila. On je čak potpisao izvršnu naredbu tražeći podršku vlade u postizanju ovog cilja.

U praksi, retorika o obnovljivoj energiji prati jednu drugu dinamiku. Čini se da će korporacije i finasijske grupacije koristiti taktiku usporavanja ekoloških mjera.

Ekološka kriza je globalna i iziskuje globalnu saradnju. Namjera je da podaci IPCC-a dopru do mnogo šire javnosti od donosilaca odluka. Na isti način, terenske akcije aktivista za zaštitu ambijenta mogu poslužiti IPCC -u pomažući im da shvate kako šira javnost gleda na njihove nalaze.

Danas, kada se sve čini tako nestabilno, kada su razmjere ekološke krize tako ozbiljne, ekološki aktivisti predstavljaju snagu na koju treba računati. Nastojanja vlada da kriminaliziraju ekološke aktiviste, kao i pokušaj preuzimanja ovlasti i sloboda organizacija, predstavljaju ozbiljnu prijetnju ekosistemima, baš kao i njihovo tekuće fizičko uništavanje.

Ipak, jedna stvar je jasna. Aktivisti su jedini koji za sada nastavljaju odbijati, često i radikalno kroz direktne akcije, propagandu zelenog upravljanja. Oni su i dalje na ulicama, u šumama i na jezerima, uz zajednice, nasuprot birokrata i korporacija, u ime jednakosti i pravde u zaštiti ambijenta, zaštiti resursa i prošlosti, za svoju zemlju i za generacije koje će doći.

Fotografija na naslovnici: Artan Rama.

Pisanje ovg teksta podržala je organizacija Rosa-Luxemburg-Stiftung Gesellschaftsanalyse und politische Bildung e.V. – kancelarija u Bosni i Hercegovini.