„Osjećam se ugroženom i strahujem za svoj život“, napisala je Šejla Bakija 26. avgusta 2021. godine u pismenoj prijavi upućenoj Upravi policije Centra bezbjednosti Podgorica. Tek nešto više od mjesec dana nakon ove prijave, 30. septembra, Šejlu je u dvorištu porodične kuće u Tuzima, sa jedanaest ispaljenih metaka, ubio bivši partner Ilir Đokaj (28). U isto vrijeme je teško ranio i njenog oca.

Tri mjeseca nakon što je napustila Ilira, kojeg u prijavi opisuje kao svog vjerenika (mediji i policija će kasnije pisati “nevjenčani suprug“), u svojoj 19 godini, Šejla se vratila u porodičnu kuću da živi sa roditeljima te mlađom braćom i sestrama, a Ilir je počeo da ih uznemirava, prijeti i dolazi u kuću zahtijevajući da mu se vrati. Sve to Šejla je prijavila, a nakon njene smrti prijava je našla put do javnosti putem društvenih mreža, dok je autentičnost potvrdila i policija koja ju je zaprimila. 

Izjava koju je Šejla Bakija dala policiji 26. Augusta našla je put do javnosti nakon njenog brutalnog ubistva. Foto: Jelena Kontić.

“Dana 25. 8. 2021, oko 23h, nalazila sam se u kući svojih roditelja… Ilir je došao, ušao u dvorište, popeo se na terasu. Kad sam ga vidjela, pokušala sam da zadržim vrata, ali ih je Ilir odgurnuo i ušao u kuću. Zatim mi je zaprijetio: “Ni na nebu ni na zemlji nećeš bit’ drugoga, neću ti dat’ da se udaš za drugoga, proliće se krv za ovu stvar! Život ti je u mojim rukama!”, zatim je otišao. Kući su bila prisutna moja maloljetna braća i sestre koji su bili u šoku od Ilirovog upada. Zbog svega ovoga što mi radi Ilir Đokaj osjećam se ugroženom i strahujem za svoju sigurnost”, stoji na kraju prijave od 26. Avgusta.

Nadležnost za prevenciju

Iako je detaljno opisala uznemiravanja i prijetnje, izrazila bojazan za svoj život, u danima nakon njenog ubistva, crnogorska javnost se uvjerila da je izostala reakcija nadležnih. 

Da budem precizna — dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu procijenio je 26. avgusta da u Šejlinoj prijavi “nema elemenata bića krivičnog djela”, u čemu je policija našla opravdanje za svoje nedjelovanje. Osnovno tužilaštvo kaže da su postupili “pravilno” i “po zakonu”, i da nemaju nadležnost da djeluju preventivno. Isto je ponovilo i Više državno tužilaštvo. 

“Ima li sada elemenata bića krivičnog djela?”, pitali su okupljeni tokom protesta organizovanih nekoliko dana nakon ubistva širom Crne Gore.  

Da, elemenata “bića krivičnog djela” sada ima, definitivno. Ali, Šejle više nema. 

Da li je njen život bio cijena koju je morala platiti da bi je pravni sistem Crne Gore shvatio ozbiljno? Jednako Šejlu kao i sve druge djevojčice, djevojke i žene na čije pozive u pomoć sistem ostaje nijem. Jer osim što su izdavali saopštenja i nudili pomoć naknadno, odgovor institucija Crne Gore se svodio na negiranje odgovornosti.  

A očigledno se ništa ne mijenja godinama, izuzev broja žrtava nasilja u porodici koji se povećava. Većinom su to žene. Istovremeno, sudska praksa ukazuje na to da počinilac obično dobije tek opomenu poput “nemoj više” ili sam kaže “neću više” — sve do prve sljedeće prilike. 

Bez reakcije

Rezultati istraživanja ukazuju na stavove u društvu koji su vrlo zabrinjavajući. Tako “Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad ženama i djevojkama” od ove godine pokazuje kako svaki peti muškarac u Crnoj Gori smatra da kada žena kaže “ne” ona ustvari misli “da”, dok 18,8% misli da je svaka žena “sama kriva” odnosno da je “uradila nešto što je dovelo do silovanja”.  

Važno je reći i da crnogorsko zakonodavstvo ne prepoznaje “nasilje nad ženama” kao krivično djelo, nego tretira “nasilje po osnovu pola”, i to u Zakonu o rodnoj ravnopravnosti, što je suprotno odrednicama Istanbulske konvencije koju je Crna Gora potpisala 2011, a ratificirala 2014. godine. 

Prema Ustavu, ova konvencija (čiji puni naziv je Konvencija o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici) kao i drugi međunarodni akti koje je zemlja potpisala, ima primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju “kada propisuju drugačija postupanja u odnosu na unutrašnje zakonodavstvo”. Konvencija nalaže preventivne mjere, i sistem ih je — da je htio — mogao preduzeti i u Šejlinom slučaju. 

Ipak, na Šejlin poziv upomoć izostala je reakcija. 

Malo sam starija od Šejle i nakon ovog slučaja, i niza slučajeva prije, pitam se kakvu poruku šalju oni koji bi trebalo da nas štite? Jer, meni se čini, u Crnoj Gori prijetnja smrću upućena ženi nije ozbiljna i dovoljna za reakciju. 

Uz niz zahtjeva da se unaprijede zakoni, šta je crnogorski sistem uradio? Ništa. 

Šta je crnogorski sistem uradio od 30. septembra kada je Šejla ubijena? Odgovor bi bio isti — ništa. Čak se i ubica sam predao. I zamislite samo, branio se ćutanjem. Pa naravno! U društvu koje oduvijek lako ćuti na nepravdu, na zločine i prekršaje, na nasilje, na korupciju, u takvom društvu ćutanje je definitivno najbolji sistem odbrane. 

Šejla nije željela da ćuti nego je prijavila policiji ono što se dešavalo vjerujući da će je zaštiti od nasilnika. Ona je razlog više da svi prestanemo ćutati.

Sistem koji ne štiti

Kažu ovih dana “Svi smo mi Šejla”. Ljudi protestuju, traže pravdu… Ali ne, nijesmo svi mi Šejla. Šejla je bila hrabra mlada djevojka koja je odlučila da ne ćuti o nasilju. Šejla je krenula da priča svoju priču, a onda je ućutkana i postala je žrtva — žrtva nasilnika i žrtva sistema koji je nije zaštitio. 

Šejlu je ućutkao i sputao sistem kakav su stvorili oni koji ćute i žmure na nasilje i uzbune poput ovih, ne reagujući na prijetnje koje se čuju ili na svađu/e u komšiluku, na prečeste modrice, tikove, tišinu… 

Ljudi u Crnoj Gori ne žele više da ćute o nasilju u porodici koje se dešava i prolazi nekažnjeno. Foto: Jelena Kontić

Nijesmo svi Šejla, ali nijesmo svi ni sistem koji ne radi ništa. Ljudi protestuju i traže pravdu. Ali moramo biti glasniji! I moramo se usuditi da ispričamo priču, a one koji se na to odvaže neophodno je podržati. 

Poziv da govorimo dolazi ovih dana i kroz kampanju “Ispričaj priču do kraja” Centra za ženska prava. Takav poziv dolazi dok Šejlina priče ječi kroz sistem koji ne čuje. 

Iako se čini da i kada se neko usudi da priča niko ne čuje, ipak treba govoriti. Ispričati priču do kraja. Da bismo pomogli sebi, ili nekome do koga nam je stalo. I da ne bismo žalili za nekom narednom Šejlom.

Zakoni, pravda, sistem, društvo i država biće bolji onda kada sami budemo bolji. 

Naslovna fotografija: Jelena Kontić.