“Za koga će glasati tvoji?”, pitala je Elona u školi nekoliko dana uoči Nove godine, kada su zakazani slobodni izbori.

“Glasat će za slobodu”, odgovorila sam. “Za slobodu i demokratiju.”

“Da, i moj otac će”, rekla je. “Kaže da Partija nije bila upravu.”

“U vezi s čim?”

“U vezi sa svim. Misliš li da Partija nije bila upravu u vezi sa bogom?”

Zastala sam. Znala sam zašto ju je to kopkalo i nisam je željela uzrujati. Na kraju krajeva, nisam se mogla natjerati da lažem. Nakon kratke stanke rekla sam joj kako ne vjerujem da bog postoji. I smjesta sam zažalila. “Ne znam”, ispravila sam se. “Partija očigledno nije bila upravu u vezi sa mnogim stvarima. Zato sad imamo pluralizam. To znači da ima više različitih stranaka i da će se održati slobodni izbori na kojima ljudi biraju kome će dati glas, da bi vidjeli ko je upravu. To mi je tata objašnjavao.”

“Vjerovatno je zato nastavnica Nora rekla da je religija pijun naroda”, rekla je Elona. “Što se toga tiče, Partija jeste bila upravu.”

“Ne sjećam se da je to rekla. Sjećam se samo onoga da je religija duša bezdušnog svijeta. Opet sam pitala baku šta misli o bogu, ali rekla je da ne zna. Vjeruje samo vlastitoj savjesti. Šta god to značilo.”

“Možda to znači da u pluralizmu neke stranke kažu da bog postoji, a neke da ne postoji, pa onda ona koja pobijedi na izborima odlučuje šta je ispravno”, Elona je razmišljala naglas.

“Pa, ne mogu to sve vrijeme tek tako mijenjati. Jer inače šta onda sprečava stranke da pokušaju da pobijede na izborima tako što će uvjeriti ljude da su Zeus ili Atena, ili štajaznam, stvarni i da moramo prinositi ljudske žrtve bogovima kao stari Grci.”

“Ništa ih ne sprečava”, rekla je Elona. “U tome i jest stvar. Sada smo slobodni. Svi mogu govoriti šta god hoće.”

Odmahnula sam glavom u nevjerici. “Onda bi trebalo da ukidaju i ponovo vraćaju stvari kao što su Božić i Nova godina, u zavisnosti od toga ko pobijedi na izborima. Moraju se utvrditi neke činjenice. U socijalizmu nam je oslonac bila nauka. Nismo tek tako izmišljali stvari. Nauka je stvarna jer možeš provoditi eksperimente i testirati razne teorije. Ne znam kako možeš testirati boga.”

“Još uvijek vjerujem u boga, bar donekle”, rekla je Elona. “Mislim, definitivno vjerujem i u nauku, ali vjerujem i u boga. Zar ne vjeruješ i ti?”, navaljivala je.

“Ne znam”, ponovila sam. “Nisam baš sigurna šta da mislim. Prije sam vjerovala u socijalizam i radovala se komunizmu. Mislila sam da je ispravno to što smo se borili protiv eksploatacije i što smo dali moć radničkoj klasi. Sad moji roditelji kažu da je naša porodica bila na pogrešnoj strani klasne borbe.”

“Niko više ne vjeruje u socijalizam. Čak ni radničke klase”, rekla je Elona.

“Vjeruje li tvoj tata?”, pitala sam je. “Na kojoj strani klasne borbe je tvoja porodica?”

“Moj tata”, Elona se na trenutak zamislila. “Ne bih rekla. Mislim, on je vozač autobusa. Pripada radničkoj klasi. Za Prvi maj je sa kolektivom uvijek išao na paradu. Sad psuje svaki put kad vidi nekog partijskog sekretara na televiziji. Ovih dana se baš lako iznervira. Puno više pije. Jedva ga smirimo. Moja sestra Mimi je i dalje u sirotištu. Obećao nam je da će je dovesti kući za pola godine, ali sad govori da nemamo dovoljno para. Prije se veselio kad popije, a sad je stalno ljut. Ne bih rekla da je ikad vjerovao u socijalizam.”

“I moji roditelji su se promijenili. Nikad se nisu ljutili kad bi nestalo struje, a sad ih i sitnice iživciraju. Počnu se derati. ‘Đubrad! Đubrad jedna!” Međutim, ako se vratim iz škole malo kasnije, jedino baka primijeti. Makar je ona ostala ista. Nimalo se nije promijenila.”

“Moj djed kaže da je oduvijek vjerovao u boga, bar donekle”, nastavila je Elona. “Potajno je slavio Božić, čak i kad je religija ukinuta. Bio je u partizanima. Govori da je Partija uradila neke dobre stvari. Recimo, pobrinula se da opismeni sve ljude, izgradi bolnice, uvede struju i slično. Ali, činila je i grozne stvari. Rušila je crkve i ubijala ljude. Moj djed za sebe kaže da je socijalist, a i kršćanin, i da je vrlo lako biti socijalist kad si kršćanin. Još uvijek je u Partiji — nikad se nije iščlanio.”

“I moj djed je bio socijalist”, rekla sam. “Petnaest godina je ležao u zatvoru. Moji roditelji nisu imali šansi u Partiji.”

“To je baš čudno”, rekla je Elona. “Djed kaže da bi se crkve mogle obnoviti sad kad imamo politički pluralizam. Ponavlja da je mama u raju i moli se za nju. Zamolila sam ga da i mene nauči da se pomolim.”

“Mi smo muslimani”, rekla sam. “Mi idemo u džamiju. Mislim, sad ih nema, pa ne znam hoćemo li ići ako ih obnove. Moja mama kaže da su u njenoj porodici svi oduvijek vjerovali u boga.”

“Boli mene briga za Božić i Novu Godinu”, rekla je Nona. “Nek slave šta god hoće. Za šta god da glasaju. Izbori će biti u nedjelju. To nisu mijenjali. Jesi li znala da su kršćani tim danom išli u crkvu?”

Slegla sam ramenima. “Mi smo muslimani”, ponovila sam. “Nisam sigurna šta treba da radimo nedjeljom. Vidjet ćemo šta će se desitii.”

———

Kada su moji riješili da glasaju, glasačka mjesta samo što se nisu zatvorila. Istrčali smo van, gdje su se mnogi ljudi pozdravljali jedni s drugima podižući dva prsta u obliku slova V. Bio je to novi simbol slobode i demokratije. Bratu i meni je bilo iznenađujuće lako da pesnicu zamijenimo sa dva prsta. Majka je očigledno vježbala. Otac je, činilo se, u početku oklijevao. Baka, čije držanje svojstveno višim klasama nikad nije iščezlo, vjerovatno je smatrala da je sve to ispod nje. Ili možda znak u obliku slova V, kao ni savezničke snage koje su ga izmislile, 1946. godine nije stigao do Albanije.

Na ulici su kandidati dijelili naljepnice sa logom stranke opozicije, plavičastim slovom P, koje je označavalo riječ “partija”, sklupčanim u slovo D, koje je označavalo riječ “demokratska”, kao da je u njemu našlo utočište. Nikada do tada nisam vidjela naljepnice. Nekoliko sam ih nosila na grudima, a poneku sam nalijepila na izloge, stvorivši tako poželjnu optičku iluziju da se u prodavnicama i moglo nešto kupiti. Jednu ili dvije naljepnice pričvrstila sam na vrata ono malo auta što su bili parkirani uz cestu. Kada smo ušli u prostoriju za glasanje, brat je pokušao da zalijepi jednu naljepnicu u neposrednoj blizini glasačke kutije. Njegov potez je naišao na neodobravanje, stoga se morao zadovoljiti time da je krišom montira ispod stola.

Narednog jutra su objavljeni rezultati. Opozicija je doživjela težak poraz. Partija je odnijela pobjedu sa više od šezdeset posto osvojenih glasova. Majka je konstatovala da izbori nisu bili ni slobodni ni pravedni. Kako je rekla, Partija je organizovala cijelu kampanju. Bilo je apsurdno očekivati od nje da u isto vrijeme reguliše nadmetanje u kojem je učestvovala sa drugim strankama i ulaže napore u pobjedu. Sve je bila prevara.

To se ispostavilo okrutnim, barem prema aršinima turista što su se u međuvremenu obrušili na našu zemlju naoružani notesima i televizijskim kamerama. Ovaj put su se predstavljali kao “međunarodna zajednica”. Njihovo zvanično objašnjenje, kojim je stvoren presedan za službena obrazloženja smatrana mjerodavnim samo ukoliko ih je ponudila međunarodna zajednica, bilo je drugačije. Oni su tvrdili da opozicijske stranke nisu imale dovoljno vremena da se pripreme te da su na jedvite jade prijavljivale kandidate u ruralnim područjima, a kako su stari disidenti bili iza rešetaka ili tek nedugo prije toga pušteni iz zatvora, za njih je bilo prekasno da se kandiduju.

U narednim mjesecima protesti i ini nemiri intenzivirali su se posvuda. Na sjeveru zemlje, u toku jedne od mnogobrojnih demonstracija, neidentifikovana osoba je ispalila hice kojima je usmrtila četvero aktivista opozicije. I tako je za tranziciju potekla krv. Demokratija je dobila svoje mučenike. Nekoliko sedmica kasnije, zaposlenici rudnika organizovani u novoosamostaljene sindikate započeli su štrajk glađu. Njihovi zahtjevi su po prirodi bili više ekonomski nego politički. I Partija i opozicija su se usaglasile da su potrebni reformski procesi. Nisu se složile samo oko načina provedbe reformi. Umjesto starijih socijalističkih krilatica pojavila se nova formula, i to ona čiji su ciljevi bili da urazumi i ponudi obrazloženja, da upozori i izda naredbe, da razdrma i ublaži patnje. Ta formula je obuhvatala sve, od nestašice hrane i zatvaranja tvornica kao tragičnih i vrlo stvarnih okolnosti do ustanovljene neophodnosti provođenja političkih reformi i liberalizacije tržišta. Svodila se na polusloženicu: šok-terapija.

Izraz dolazi iz psihijatrije: šok-terapija podrazumijeva puštanje električne struje kroz mozak, a s ciljem ublažavanja simptoma teškog mentalnog oboljenja. U ovom slučaju, naša planska ekonomija, smatralo se, bila je ravna ludilu. Za to je lijek bila transformativna monetarna politika: uravnoteženje budžeta, liberalizacija cijena, ukidanje vladinih subvencija, privatizacija državnog sektora te otvaranje privrede u pravcu vanjske trgovine i direktnih investicija. Ponašanje tržišta bi se zatim samo prilagodilo, a tek nastale kapitalističke institucije postale bi efikasne bez naročite potrebe za centralnom koordinacijom. Prognozirana je kriza, ali narod je cijeli život proveo žrtvujući se za bolje sutra. To je trebalo da bude posljednje što će pregrmjeti. Uz drastične mjere i nadasve dobru volju pacijent ili pacijentica će se uskoro oporaviti od šoka i uživati u pogodnostima tretmana. Od presudne važnosti bila je brzina. Milton Friedman i Friedrich von Hayek gotovo preko noći su zamijenili Karla Marxa i Friedricha Engelsa.

“Sloboda funkcioniše”, tadašnji državni sekretar SAD-a James Baker poručio je u Tirani masi od preko 300 000 osoba spontano okupljenih u znak dobrodošlice prvom američkom zvaničniku koji je došao u posjetu zemlji. Duh novih zakona važan je koliko i njihovo slovo, istakao je Baker, najavivši pritom da će Sjedinjene Države podržati tranziciju čije je krajnje odredište sloboda. I njegova vlada i privatne američke organizacije angažovat će se da sve bude obavljeno kako treba. Pomoći će nam da izgradimo “demokratiju, tržišta i ustavni poredak”.

Mandat nove vlasti nije trajao dugo. Usljed pritiska međunarodne zajednice, sve učestalijih pljački i nasilja na ulicama te pogoršanja ekonomskog stanja Partija je bila prisiljena da raspiše nove izbore. Za manje od godinu dana, zemlja se vratila u režim predizborne kampanje. Za razliku od prethodnog, u tom ciklusu su snage koje su zagovarale ubrzane promjene imale više vremena da se pripreme.

Jednog poslijepodneva, Bashkim Spahia, lokalni ljekar i bivši član Partije koji je u međuvremenu postao kandidat opozicije, pokucao je na naša vrata, i to vidno uznemiren. Nosio je prljavosivu jaknu skrojenu u stilu što je bio omiljen Leonidu Brežnjevu. Ispod nje se nazirala ljubičasta majica sa centriranim roze natpisom uparena sa pantalonama boje jorgovana. Natpis je bio napisan na engleskom jeziku, a glasio je: “Sweet dreams, my lovely friends” (“Lijepo sanjajte, moji slatki prijatelji”).

Bashkim je upitao ima li moj otac sive čarape koje bi mogao posuditi na nekoliko mjeseci. Išao je od vrata do vrata, rekao je. Obrazloženje je bilo da je Državni sekretarijat SAD-a za potrebe predizborne kampanje dijelio brošure sa važnim savjetima o tome šta oni koji žele da danas-sutra uđu u Parlament treba da nose. “Izgleda da su prihvatljive samo tamne čarape, sive ili crne, ali bolje sive”, dodao je potreseni ljekar. “Ja imam samo bijele čarape. Kažu isto da će mi u toku kampanje biti potreban sponzor. O kakvim sponzorima oni govore? Nemam ni čarape da navučem!”, uzviknuo je u očajanju.

Roditelji su ga uveli na kafu. Pokušali su da mu objasne kako je nemoguće da je autor tih savjeta Državni sekretarijat, uz napomenu da su brošure možda došle iz američke ambasade. I da su članovi ambasade vjerovatno fleksibilni. Bashkim je odmahnuo glavom. Nisu ga mogli utješiti. Insistirao je kako je letke preveo njegov sin, koji ga je uvjeravao da je na njima štambilj State Departmenta. Bez čarapa odgovarajuće boje neće moći preoteti fotelju od prljave komunističke gamadi.

One noći kada je ozvaničena njegova pobjeda, vidjeli smo ga na televizijskoj debati. Bio je u debelim sivim čarapama od vune koje je baka isplela mome ocu. Moji su bili naročito ponosni na to što su doprinijeli Bashkimovom trijumfu. Nisu bili zlopamtila. Rado su zanemarili činjenicu da se njegova supruga Vera jednom požalila općinskom vijeću da moji roditelji izbjegavaju da čiste ulicu nedjeljom. Također nisu zamjerili to što Bashkim mome ocu nikada nije vratio čarape. Ubrzo je ljekar iz našeg kraja postao ne samo harizmatičan političar, već i izuzetno uspješan biznismen. Natpis “Lijepo sanjajte” zamijenio je Rolex, a brežnjavac Hugo Boss. Kladim se da je počeo nositi i svilene čarape. Od tada smo ga rijetko viđali, a kada bismo ga spazili, bilo bi to isključivo izdaleka. U tim trenucima bismo ga posmatrali kako okružen moćnim tjelohraniteljima uz strahovit tresak zatvara vrata svog tamnog, uglancanog Mercedes-Benza. Nerazborito bi bilo, pa i nerealno, prići i optužiti ga da je bespravno prisvojio čarape moga oca.