U ljeto 2017. godine, odlučila sam da neko vrijeme provedem u Prištini i nađem posao. Imala sam 21 godinu te nisam željela da cijelo ljeto ne radim ništa. Tokom prethodne tri godine željno bih iščekivala kraj nastave i ispitnih rokova, nakon kojih sam se za ljetni odmor vraćala u svoje selo — Gornje Karačevo.

Nisam marila za to da li ću prvi posao dobiti u struci, a to je engleski jezik i književnost. Za mene je važno bilo ekonomsko osamostaljenje. Obavezala sam se da više neću uzimati novac od porodice kako bih pokrila troškove te da ću umjesto toga ja njima davati dio onoga što zaradim.

Tražila sam i prijavljivala se na brojne konkurse, ali niko me nije želio primiti. Za to vrijeme, bližilo se zatvaranje studentskog doma, koji je u ljetnim mjesecima pod ključem — ako ne nađem posao, znači da se moram vratiti kući. Nastavila sam da apliciram. Na svu sreću, ubrzo sam izašla na kafu sa prijateljicom te sam spomenula da ću preko ljeta ostati u Prištini da radim. Rekla sam joj da sam se prijavila za posao prodavačice koji je nudila jedna od najpoznatijih slastičarni u gradu, ona sa više poslovnica u Prištini.

Prijateljica mi je rekla da zna nekog od šefova te da bi mi mogla srediti intervju. Bila sam presretna. Čak sam je zamolila da kontaktira s njim što prije. I uskoro, nakon intervjua, započela sam “pripravnički staž” u slastičarni — plan je bio da u naredne dvije sedmice radim osam sati dnevno, neplaćeno. Zatim, ako bi sve bilo kako treba, počela bih da radim za 250 eura mjesečno, svaki dan osim nedjelje. Nakon te prve dvije sedmice, zaposlili su me.

Međutim, bila sam neprijavljena radnica jer nisam imala pisani ugovor. Platu sam prva tri mjeseca dobijala u gotovini, ali je uglavnom kasnila, ponekad i po dvije-tri sedmice. Poslodavac nije uplaćivao penzijske doprinose, a nije bilo ni bonusa, mada su nam klijenti davali bakšiše koje smo nas četvero u smjeni dijelili između sebe na kraju radnog dana. Kao prodavačica, pored toga što sam prodavala sladoled i kolače, obavljala sam i ono što nije stajalo u opisu mog posla. Bila sam šankerka i kuharica, čistila sam podove i toalete te radila sve što je trebalo.

Čak je i radno vrijeme bilo problematično u večernjoj smjeni — trajalo je od 15.00 do 23.00 sata. Tokom ljeta, kada je bilo mnogo posla, ponekad bismo ostali da radimo i nakon ponoći, dobrano poslije zatvaranja, sve dok sve ne bismo sklonili i pripremili za rad u jutarnjoj smjeni. Bilo me je strah kada sam se po noći sama vraćala kući. Ponekad, ako je bio budan, nazvala bih brata čim bih izašla s posla i razgovarali bismo preko telefona sve dok se ne bih sigurno vratila kući.

Tek sam nakon tri mjeseca prijavljena kao redovna zaposlenica te je od tada plata uplaćivana na moj bankovni račun. Međutim, ubrzo sam počela da razmišljam kako je vrijeme da napustim posao i potražim novi. Vlasnik je znao da komentariše: “Zašto sjediš? Posla ima uvijek”, čak i kada nije bilo posla i klijenata_ica. Sve to me je preopterećivalo. Jednom sam donijela knjigu koju sam planirala da čitam nakon što završimo sve, a bar se isprazni. Došao je vlasnik, ugledao me kako čitam te pitao: “Šta to radiš?” Rekla sam mu da čitam zato što nije bilo više posla — sve smo bili završili. Začudo, tog dana me nije ometao niti mi je upućivao neumjesne komentare kao inače.

Tada sam shvatila da želim drugi posao koji će mi omogućiti da oživim svoju ljubav prema knjigama. Nakon slične scene sa vlasnikom slastičarne — ne sjećam se o čemu se tačno radilo — obavijestila sam ga da dajem otkaz uz otkazni rok od dvije sedmice.

Vremenom sve ovo naučite. Naviknete se na rad pod vremenskim pritiskom te postanete brzi, a da se pritom ne nervirate. Naviknete se da ostanete mirni, ali uvijek imate na umu da želite nastaviti.

Uprkos činjenici da sam kroz ovo zaposlenje stekla uvid u sumorno stanje na tržištu rada na Kosovu, sjećam ga se kao slatkog iskustva u slastičarni u kojoj sam se sprijateljila sa kolegama_icama i klijentima_cama. Na kraju krajeva, osjećala sam se izvrsno kada sam došla nazad u selo sa vlastitim novcem, dala jedan dio svojoj porodici te kupila ono što sam htjela . Prvi put sam se osjećala samostalno, samouvjereno i dobro u vezi sa sobom.