Iza kulisa
U pozorištima se održavaju divne predstave, ali scene su ružne iza pozornice.
Posljednji čin je gotov, svjetla su ugašena, zavjesa je spuštena na binu, a odjek aplauza zamire, no pozorište se nastavlja. Teatar se odvija tamo, u prostoru i vremenu između nastupa. Predstava se nastavlja iza kulisa.
Glamur je na pozornici, dok se iza nje, u mraku, posao mora obaviti. Okolnosti na bini i iza nje dijametralno su suprotne, kao dan i noć.
Pored uloga koje igraju u predstavi, glumci_ice u kosovskim pozorištima moraju utjeloviti još jednu ulogu — ulogu skrivanja onoga što se događa iza kulisa. Tamo, gdje trnu od hladnoće, njihov rad biva nezapažen, a trud neuvažen.
Odgovor na to se ne može pronaći na sceni, već u podrumima teatara, u studeni što prodire u sobe za probe, u opasnim sistemima koturača, zaprašenim podovima i napuklim daskama, u nepostojećim tuš-kabinama te u brdu posla koji nije cijenjen, kao i u spokojnoj tišini institucija.
Mimo pozorišnog komada koji vidimo na sceni, iza pozornice se odigrava jedan ružan šou koji u sebi krije tjeskobu i strah, podcjenjivanje i podsmijeh. Pljesak nije dovoljan niti je dovoljna navala hvalopsjeva uspjesima pozorišta na društvenim medijima, kao što nisu dovoljna ni obećanja institucija koja rijetko budu ispunjena. Bekstejdžu treba posvetiti pažnju.
Čini se da za glumce_ice, tehničko osoblje i uprave pozorišta najteže pitanje nije šta bi radili da nema scene, osvjetljenja ili bilo čega drugog što se smatra neophodnim za nastavak predstave, već šta bi radili da nema grijalica.
Kako se odmrsuju priče o radu u pozorištima, među anegdotama popraćenim toplim smijehom pojavljuje se jedna istina, a to je da pozorišta imaju hladan odnos prema ovim osobama.
“Sjećam se da smo probe jedno vrijeme obavljali u skijaškim odijelima. Smrzavali smo se”, rekla je glumica Hajat Toçilla, članica ansambla Prizrenskog pozorišta. Toçilla je rekla da ima fotografije koje dokazuju da su uslovi na njenom radnom mjestu takvi da se možete zalediti.
Od pozorišnih radnika_ca se očekuje gotovo nehumana žrtva. Vođeni ljubavlju prema vlastitoj profesiji, bore se svim raspoloživim sredstvima, ali i ta borbenost ima svoje granice kad se tijelo koči od hladnoće i odbija da se pomjera. “Ima li ikakvog smisla da je u dvorani -20°C, a morate glumiti u sceni u kojoj se perete vodom?”, zapitao se Adrian Morina, član ansambla Narodnog pozorišta i glumac sa 22 godine radnog staža.
Takve okolnosti možda nemaju smisla, ali objašnjenje za njih ipak postoji — nadležne institucije zanemaruju teatar, i to ne samo kao zgradu, već prije svega kao ustanovu, kao stvaralaštvo, kao pojam.
“Sestra me je jednom nazvala i pitala: ‘Gdje si?’ Rekla sam joj da sam na poslu. ‘Na kakvom poslu?”, pitala me je, a ja sam odgovorila: ‘Ja sam umjetnica. Radim u pozorištu’”, rekla je Toçilla, prepričavajući desetine priča o tome kako joj ljudi svaki put kada im kaže da je umjetnica odvrate: “Ma daj, nemoj me nasmijavati.” Njoj, pak, ništa nije smiješno kada je riječ o njenom radnom mjestu.
“Pozorište je ogledalo svih institucija”, rekao je Morina, a to ogledalo je razbijeno u komade baš kao i ogledala u garderobama, koje ponekad imaju ogledala, a ponekad ne.
Institucije uglavnom ili djelimično obraćaju pažnju na pozorišta ili je ne obraćaju nikako, a njihovu najvažniju predstavu javnost još uvijek nije vidjela.
Zastor neka padne, a svjetla neka se ugase. Šou može otpočeti.
Narodno pozorište Kosova (TKK) radno je mjesto za 70-ak osoba te je jedan od najvažnijih domova kulture u zemlji. Zgrada TKK je smještena u centru Prištine, prekoputa Vlade, toliko blizu da državni službenici_e moraju proći kraj TKK kada idu na posao.
Pozorište i Vlada su ustanove okrenute u suprotnim smjerovima — prvonavedena uvijek nastoji da kritikuje drugonavedenu. Nadalje, izgleda da se Pozorište i Vlada ne slažu čak ni oko toga da li bi teatri trebalo da uživaju podršku.
Iz Ministarstva kulture, mladih i sporta u junu ove godine su najavili kompletnu obnovu TKK, a zbog toga što je do sada održano previše predstava koje prema objavama Ministarstva na društvenim medijima predstavljaju “veliku opasnost za zaposlene”.
Zaposlenici_e TKK već duže vrijeme rade u opasnim uslovima, pri čemu sve funkcioniše kako treba na večer premijere, a tek rijetko na probama i u toku repriza. “Švrljamo po prašini koja pozorištem kruži poput duha”, rekla je glumica Verona Koxha, koja je aktivna na sceni TKK šest godina unazad.
Prije nego što je najavljeno renoviranje, Kushtrim Sheremeti — glumac koji od aprila ove godine ujedno obnaša funkciju generalnog direktora TKK — naveo je da su infrastrukturni problemi u TKK duboko ukorijenjeni te da proistječu iz dugogodišnjeg manjka investicija.
Zakašnjela obnova koja je sada zagarantovana za sobom je povukla novo pitanje, a to je gdje će se Pozorište preseliti u toku radova. Usljed nedostatka objašnjenja iz Ministarstva, pozorišni radnici_e se brinu šta će se desiti sa programom i zaposlenima u TKK za vrijeme renoviranja.
Zabrinutost u vezi sa privremenim gubitkom Pozorišta svakako je razumljiva, a naročito s obzirom na teške uslove u kojima se nalaze kosovski teatri. K2.0 je zatražio pojašnjenje glede trajanja renoviranja i pripadajućeg budžeta te lokacije na kojima će TKK realizovati svoje aktivnosti u toku radova, ali Ministarstvo kulture nam nije dalo odgovor.
U jednom od dva krila Palače omladine u Prištini — poznate i pod imenom Bororamiz — krije se pozorište: Oda, ili Lokal 111, kako ga naziva direktor Florent Mehmeti. Mehmeti jedino samostalno — odn. jedino pozorište na Kosovu koje nije javno — zove Lokal 111 jer se, kako navodi, institucije prema Teatru Oda ne odnose kao prema pozorištu, već kao prema svakom drugom baru unutar Palače omladine.
U Lokalu 111 je očuvan djelić historije grada. Naime, u bekstejdžu Teatra Oda, koji je nekad bio kuglana, još uvijek se mogu pronaći ostaci staza za kuglanje, čime je sačuvana prošlost i Teatra i Palače omladine.
Mehmeti ne može govoriti o Teatru Oda, a da se ne prisjeti 2003. Mehmeti i glumac Lirak Çelaj su nekoliko godina poslije rata tražili prostor u kojem će izvesti “Vaginine monologe”, scensko čitanje usmjereno na pitanja ženskog tijela, reproduktivna prava i seksualna iskustva. Nakon što su se prijatelji spontano sastali te zatim sa gazdom diska smještenog u Lokalu 111 porazgovarali o svojim mukama, on ih je pitao: “Što ne dođete da vidite?”
I tako se Mehmeti kao 26-godišnjak vratio u Lokal 111, gdje je kao dijete išao na kuglanje.
Bororamiz je u to vrijeme bio pod rukovodstvom Agencije za privatizaciju Kosova (AKP), pri čemu su iznošene primjedbe da je kompleks izgubio svoj prijašnji identitet kao centar za sport, kulturu i umjetnost. Natrpan privatnim radnjama, Bororamiz više nije bio mjesto za koje su Mehmetijevi roditelji i brojni drugi građani_ke Prištine nekad plaćali porez.
Iako su na raspolaganju imali malu količinu mogućnosti da ostvare snove, kojih je bilo mnogo, [Mehmeti i Çelaj] su u martu 2003. godine uspjeli da održe svoju prvu teatarsku premijeru, i to u disku — disko je radio petkom i subotom, dok je drugim danima slobodno mogao biti korišten kao pozorište. Prema Mehmetijevim riječima, kako je disko u ljeto 2003. godine zatvoren, tako je prostor dobio priliku da oživi.
Imajući u vidu pritisak nastao usljed kritika da Palača omladine više nije služila mladima, stvaranje pozorišta je bilo idealno rješenje. AKP je Mehmetiju i Çelaju ponudio Lokal 111, dogovorivši se s njima oko “povoljne najamnine”. Međutim, prostor je bio velik za dvije mlade osobe koje su se — osim što su živjele u zemlji netom izašloj iz rata — suočavale sa ličnim finansijskim poteškoćama. Potonje je značilo da je takav korak u najboljem slučaju zastrašujući, a u najgorem jednostavno nemoguć.
Mada nisu imali poslovni plan te uprkos tome što su projekcije i kalkulacije predviđale gubitke, Mehmeti i Çelaj su odlučili da Lokal 111 pretvore u teatar. Upravo tim potezom su također pokušali da pošalju poruku o važnosti revitalizacije javnih prostora i stavljanja u upotrebu alternativnog kulturnog prostora u Palači omladine, koja je bila na ivici da izgubi svoj kulturno-umjetnički identitet.
“Nismo ni sanjali da ćemo voditi prostor — sve ovo su omogućili naši prijatelji_ce”, rekao je Mehmeti, osvrnuvši se na činjenicu da Teatar Oda radi već 20 godina. Prisjeća se vremena kada su se umjesto vrata koristile zavjese i kada se pribjegavalo sitnim infrastrukturnim improvizacijama. I po pet godina bi čekali da putem ostvarenih prihoda Teatra nadoknade troškove.
Što se tiće plaćanja, AKP za razliku od prijatelja_ica Teatra Oda i dobronamjernika_ca nije bio fleksibilan. “Zatvarali su Teatar desetine puta, nekad stavljajući žutu traku, a nekad katanac — zato što je uprava Palače bila nemilosrdna. Takva je bila situacija. Nakon petog u mjesecu, ako kirija nije bila plaćena, jednog jutra biste samo došli i [vidjeli] da je Teatar zapečaćen bez ikakvog upozorenja”, rekao je Mehmeti.
Teatar Oda je registrovan kao nevladina organizacija te najamninu kao i svaki drugi poslovni subjekt u Palači omladine plaća AKP-u. Za razliku od obližnjih pozorišta, ali slično mnogim drugim teatarskim događanjima, Oda je radila na sezonskoj bazi, stoga ionako ograničene prihode — koji su bili prilika da se pokrije iznos kirije — nije imala od juna do oktobra. Za Mehmetija je to često značilo da “sat otkucava, a vrijeme za plaćanje kirije istječe”.
S druge strane, pitanje vlasništva nad Palačom omladine bilo je kamen spoticanja. Godinama se krivica za trošnost Palače prebacivala unutar trougla AKP — Vlada — Općina, i to kao vruć krumpir. Napori koje je Općina uložila u ponovno stjecanje vlasništva nad Palačom urodili su plodom tek u decembru 2017. godine. Općina je sada nadležna za investiranje u objekt te u njegovo održavanje.
Novonastalim okolnostima su okončane Mehmetijeve “grozne posjete AKP-u”, ali ne i poteškoće s kojima se Teatar i dalje susretao. Tako je Mehmeti dobio novu destinaciju — Općinu, sa čijim službenicima_ama se tri godine sastajao u nastojanju da iznađe načine za saradnju.
Pandemija je dodatno slomila duh pozorišta i kulturne scene uopće. Scenski prostor u naselju Dardanija, Qendra Multimedia, zatvoren je uz vapaj za pomoć na koji nije bilo odgovora, što je demonistriralo nemar institucija. U srcu grada koji je pokušavao da se navikne na pandemijsku zbilju, Teatar Oda je bio na izdisaju.
Da bi podijelili nevolje, a prvenstveno sa ciljem da svoje aktivnosti održe na životu, Teatar Oda i Qendra Multimedia odlučili su da zajedno rukovode Lokalom 111. Nakon kontinuiranih poziva na osiguravanje podrške kulturnim prostorima, Općina Priština je u augustu 2021. godine donijela odluku o tome da će pokriti njihove najamnine.
U nemogućnosti da samostalno realizuje obnovu, Teatar Oda čeka da Općina provede u djelo entuzijazam u vezi sa renoviranjem Palače, a koji je izrazio bivši načelnik Shpend Ahmeti kada je objekt vraćen u općinsko vlasništvo. Čekanje se nastavlja, a zaposlenici_e Teatra obavljaju svoj posao bez grijanja. “Radimo u jaknama. Svi smo veoma revnosne osobe. Jedina alternativa je da ostanemo kod kuće i ne radimo ništa”, rekao je Mehmeti.
Tamne mrlje od vode koja curi niz zidove Mehmetijevog ureda u Teatru Oda svjedoči o tome da do renovacija još uvijek nije došlo.
I kao da ovo dugo čekanje nije stvorilo dovoljno tenzija, Općina Priština je 2021. godine objavila konkurs za dostavljanje projekata za obnovu Teatra Oda. Iako je — prema Mehmetijevim riječima — pobjednički projekt odabran, tamne mrlje od vode koja curi niz zidove njegovog ureda svjedoče o tome da do renovacija još uvijek nije došlo. Ovo odugovlačenje može se pripisati smjeni vlasti nakon lokalnih izbora održanih u oktobru 2021. godine te sporom procesu imenovanja novog šefa/ice Uprave za kulturu.
Projektni plan za Teatar služi samo kao podsjetnik na to šta pozorište može biti. Budući da je od raspisivanja konkursa prošlo godinu dana, zaposlenici_ce Teatra se nadaju da će ih Uprava za kulturu Općine Priština izvući iz blata. “Da nema nade koja nas drži, do sada bismo odustali”, rekao je Mehmeti. “Prije čak pet do deset godina [obećali su nam] da će sve ovo brzo popraviti. ‘Ovo je prijelazna faza’, rekli su nam. Pa prijelazna faza traje već 20 godina”, dodao je.
K2.0 je Upravi za kulturu Općine Priština poslao upit u kojem smo zatražili pojašnjenje vezano za projektni plan te za očekivani datum početka njegove realizacije, ali nismo dobili odgovor.
Nedaleko od TKK i Teatra Oda, u starom dijelu Prištine — gdje još uvijek ima malo kaldrme — smješten je Teatar Dodona, jedino lutkarsko pozorište u gradu. Direktor Teatra, producent i dramatičar Visar Krusha pokazuje nam prostoriju gdje su jedna pored druge obješene lutke, lutke koje su do sada obilježile mnoga djetinjstva, i u lijepim i u teškim vremenima.
Označene naslovima predstava, lutke različitih oblika i različitih jarkih boja pričaju priču o Teatru Dodona. One predstavljaju spomen na osobe koje su djeci godinama davale predivne uspomene.
Ova prostorija prije svega ilustruje rad tehničkog osoblja Teatra Dodona, koje je — kao što nam pokazuje Krusha — korištenim scenografskim materijalima bez dodatnog budžeta stvorilo fizičku arhivu, u okviru koje Pinocchio i Liza sada imaju dostojanstveno mjesto gdje će biti izloženi i očuvani.
Arhiva koju su načinili radnici_e lutkarskog pozorišta Dodona sama po sebi je predstava. Krusha bi želio da je pokaže novom načelniku Općine zbog toga što je, kako navodi, stara tradicija zanemarivanja Teatra još uvijek prisutna. “Što se tiče Općine, dešava se da nekome pošaljete mejl i on/a vam nikad ne odgovori”, rekao je Krusha, objašnjavajući da mu je — pored činjenice da nikada nisu posjetili Teatar — teško održavati komunikaciju sa službenicima_ama Općine, čiji odgovori su često presudni za svakodnevni rad Teatra.
Za razliku od TKK i Teatra Oda, koji i dalje čekaju na obnovu, Teatar Dodona — radno mjesto za 22 radnika_ce — renoviran je 2021. godine. Krusha se prisjeća kako su mnogo puta upućivani zahtjevi za renoviranje — koje je prekinuto — te da brojne potrebe koje su bile utvrđene — uključujući popravku ormara, tuševa, ogledala i stolica — na kraju nisu zadovoljene.
Kako se nada Teatra Dodona u očekivanu obnovu gasila, tako su i zaposleni u njemu bivali sve manje uvjereni da će jednog dana uspjeti da funkcionišu kako treba. Krusha pored toga navodi da su suočeni sa birokratijom koja pokazuje da “niko ustvari ne mari za rad Teatra”.
Neko ko se žestoko bori da sačuva ono sveto mjesto koje Dodona ima u srcima i djece i odraslih, Krusha — kao direktor Teatra od 2018. godine — svakodnevno je suočen sa brdom administrativnih problema, zbog kojih se kreativni rad čini luksuzom. Osim svakodnevnog izvršavanja obaveza predviđenih ugovorima o radu, Krusha i drugi administrativni radnici_e Teatra ponekad stavljaju odjeću u mašine za veš, koje su jedva dobili, i to nakon što su nekoliko godina slali zahtjeve.
Isto onako kako su čekali veš mašine, čekali su i čekaju sve druge materijale potrebne za rad. Pojedine administrativne i izmjene zakona usvojene u proteklom razdoblju samo su otežale rad Teatra. Naime, počevši od 2017. godine, javnim pozorištima više nije dozvoljeno da posjeduju vlastite bankovne račune, što je predviđeno Zakonom o pozorištima. Umjesto toga, njihova sredstva moraju ostati u državnom trezoru. Zato teatarske ustanove podnose zahtjeve za pokrivanje troškova nadležnim općinama, koje također upravljaju njihovim finansijama. Dok se za plate te za određenu količinu robe, usluga i subvencija izdvajaju sredstva iz državnog budžeta, nekim stavkama upravlja i općina. Što se tiče preostalih finansija, pozorišta zavise od budžeta pripadajućih općina. Pozorišta se za potrebe obnove moraju oslanjati na novac i iz općinskog i iz centralnog, državnog budžeta.
Ovaj vid centralizacije upravljanja budžetom otežava svakodnevni rad Teatra te je problem koji dijele sva kosovska pozorišta. Pored toga što oduzima vrijeme za rad na predstavama, stalno podnošenje zahtjeva onemogućava učešće Teatra Dodona na festivalima. “Dakle, rad Teatra uvijek zavisi od nekog drugog — administrativno okruženje je apsolutno oprečno pozorišnom”, rekao je Krusha, dodavši da, kada idu na turneje, često nemaju novca ni da osiguraju “kafu ili topli obrok — jer od toga [nadležni] prave frku”.
Adrian Morina — koji je glumio u raznim pozorištima širom Kosova — kaže da su mnogo puta do sada morali improvizovati zato što rekviziti nisu mogli izdržati do kraja nastupa. [Pozorišni radnici_e] smatraju da improvizacija narušava izvedbu i podriva trud koji cijele grupe ulažu u to da publici daju predstavu. Ističući kako se “predstava može nastaviti bez ičega osim bez glumaca_ica”, Morina objašnjava kako se od njih očekuje da uvijek budu tu za predstavu, čak i onda kada to podrazumijeva rad bez osnovnih alata koji su neophodni za taj rad.
Stavljajući na prvo mjesto odgovornost prema publici, Morina govori o slučajevima u kojima je bio primoran da pravi kompromise u okviru rada i stručne obuke improvizujući na sceni. Jednom je umjesto sa hljebom u ruci morao nastupati sa spužvom, a drugom prilikom sa stiroporom.
“Prije nastupa mi je jedan zaposlenik rekao da nisu kupili hljeb. Ostavio je komad spužve [umjesto hljeba] i rekao: ‘Nije baš toliko očigledno — boja je ista’”, rekao je Morina. “I tako sam u toku nastupa uzeo spužvu, prepolovio je i počeo da je bacam. Komad hljeba ima neku težinu, pa se može bacati, ali onaj komad spužve mi je samo pao na noge.”
Spomenuo je i slučaj kada su im za nastup bile potrebne sjemenke suncokreta.
Morina se prisjeća situacije u kojoj se zatekao sa svojim kolegama_icama u Pozorištu uoči jedne reprize. “‘Gdje su sjemenke?’, pitao sam. ‘Nemamo ih’, rekli su mi. Pitao sam zašto. ‘Zato što oni u Ministarstvu kažu da jedemo sjemenke.’” Budući da nisu imali sjemenke, glumci_ice su u predstavi koristili ljuske koje su ostale od premijere, a koje je osoba zadužena za čišćenje ispljuvane pomela sa poda.
U Teatru Dodona i TKK popravljena su sjedišta kao i stepenice te eksterijeri. “Imamo dobre podne daske. Promijenili su i ofarbali tepih. Publika nema problema”, rekao je Krusha u vezi sa stanjem stvari u dvorani koje je u raskoraku sa stanjem stvari u bekstejdžu.
Morina također spominje posvećenost fasadama pozorišta. “Logika države je takva da razmišlja samo o fasadama”, rekao je Morina. “Stepenice su u TKK renovirane četiri puta, a još uvijek su ružne. Nikoga nije briga za podrum TKK. Pacovi su tamo normalna pojava. Kad padne kiša, voda naraste do visine od jednog i po metra. Siđete dolje i vidite da je sve puno vode — otpadna voda ostaje tu. Sve što je ispušteno ostaje na površini. Dolje je horor.”
“Publika to ne vidi”, rekao je Morina — kao što ne vidi ni koliko je teško raditi u pozorištu, s obzirom na male plate, nedefinisane uloge i odsustvo kataloga poslova u pozorištu. Posljedično tome, neke osobe rade nekoliko poslova istovremeno, i to uprkos naporima rukovodstava pozorišta da postignu balans u radu.
Uslovi rada za 22 zaposlenika_ce Teatra Adriana u Uroševcu nisu vidljivi javnosti. Gotovo ništa unutar zgrade Teatra ne liči na veličanstvenu figuru pokojne glumice po kojoj je ovo pozorište dobilo ime. U prostoriji za probe, okružen impozantnim farbanim drvetom smeđe boje što podsjeća na vodu u kupatilima, nalazi se ured potpuno različit od ostalih, poput oaze.
Taj ured je sušta suprotnost naspram ostatka trošnog pozorišta i — baš kao sve ono što odstupa od norme — budi znatiželju. Za razliku od ostatka Teatra, ured ima krasne slike, svježe okrečene zidove te kauč i mali radni sto. Na osnovu mirisa možete zaključiti da je sve novo.
Radi se o uredu Besima Ugzmajlija, umjetničkog direktora Teatra. Ugzmajli od 2020. godine sam renovira ured, ne samo u pogledu dizajna — većinu stvari koje ima tamo platio je iz vlastitog džepa. Djeluje da je njegov ured jedini prostor u kojem je Ugzmajli bio u mogućnosti da obavi posao u skladu sa svojom vizijom — tamo je sve uređeno i sređeno.
Naravno, izrađeni su i planovi za renoviranje ostatka Teatra.
“Plan za renoviranje je izrađen dva-tri puta, ali nikad nije realizovan. Vidite da se pojavljuje u budžetima Ministarstva kulture, ali onda se novac prebaci negdje drugdje. Niko ne zna šta se desi — obnova ne bude obavljena”, rekao je Ugzmajli. Možda je otkazan i plan za renoviranje garderobe. Prostorija za presvlačenje je improvizovana i tamo su se glumci_ice — neki stojeći, a neki sjedeći na oštećenim kaučima — pripremali za predstavu “Švicarski marksisti i lenjinisti”.
Mnogo toga je obećavano i fotografisano povodom obnove uroševačkog pozorišta. Potpisavši memorandum o saradnji sa gradonačelnikom Uroševca, Agimom Aliuom, tadašnji ministar kulture, Kujtim Gashi, 2019. godine je spomenuo planirane investicije, koje su obuhvatale i Teatar. Gradonačelnik Aliu je 2020. godine izjavio da je Teatar jedno od kapitalnih ulaganja Općine.
Međutim, šef Ureda gradonačelnika Aliua, Albion Sherifi, u odgovoru na upit K2.0 naveo je da je prema njegovim saznanjima aktualna vlast uklonila ovaj projekt iz budžeta te da Ministarstvo kulture nije ponudilo nikakve informacije u vezi s tim. K2.0 je zamolio Ministarstvo da ponudi dodatno objašnjenje, ali iz istog nisu odgovorili na naš upit.
Ugzmajli dodaje da je Teatar Adriana suočen sa ozbiljnim infrastrukurnim problemima, koji — kao što je slučaj i sa drugim pozorištima — kreću od studeni i legendarne grijalice, zajedničkog simbola kosovskih pozorišta. U Teatru Adriana hladnoća koja dolazi iz podruma zbog nedostatka izolacije često dovodi do pomjeranja i otkazivanja proba. “U Teatru Adriana se možete zalediti”, rekao je Ugzmajli te nam pokazao ne samo kako grijalica nije dovoljno jaka da zagrije tako velik prostor i da brzo gubi toplotu, već i kako je buka koja se stvara uključivanjem grijalice “izluđujuća”.
Slično Krushinom iskustvu u Dodoni, Ugzmajli navodi kako je postalo teško održavati pozorište zbog toga što rukovodstvo u pogledu finansija zavisi od Uprave za kulturu Uroševca. “Teatrima su oduzeli prihode. U potpunosti su uništili pozorište — nema samostalnosti bez finansijske samostalnosti”, rekao je Ugzmajli. Beskonačni zahtjevi, čak i za sitnice, ograničili su njegovu mogućnost umjetničke kreativnosti.
Ugzmajli za primjer uzima progresiju jedne predstave od premijere do posljednje reprize — naime, kvalitet predstave vremenom opada. “Igrali smo komad ‘Inspektor UN-a’ [u kojem se] služi neka večera”, rekao je. “Praizvedba je bila takva da je poslužena fantastična večera, a reprize bi se završavale dosadnim koktelom. Petnaesta izvedba je privedena kraju kao da smo ‘tek nešto prezalogajili’.”
Istrajan glede potrebe za mobilizacijom umjetničke zajednice, Ugzmajli insistira da se ovo iznošenje kritika mora nastaviti, a s obzirom na to da izostaje intervencija nadležnih institucija. Umjetnici_e prema njegovim riječima ne treba da postanu institucionalni samo zato što rade u institucijama.
“Ministri_ce kulture su u neku ruku u poziciji svećenika. Odete da se ispovjedite, a on vas sasluša, sasluša sve što imate da kažete. Nakon toga vas pusti da idete i tako biva oslobođen od vaših kritika za koje je trebalo vremena da ih objedinite. On vam daje priliku da izrazite svoju zabrinutost. Izrazite je, a on vam oprosti grijehe i to je to”, rekao je Ugzmajli.
Zbog nedostatka osoblja, većina zaposlenih u Teatru Adriana mora raditi i drugdje, a povrh svega toga ovo pozorište ne može zagarantovati poslove ni izvor finansiranja za drugu polovinu godine. “Ne znamo šta ćemo za drugu polovinu godine. Prvih šest mjeseci trošimo novac na produkciju. Ne znam gdje ćemo naći još neki cent”, rekao je Ugzmajli.
Zaposlenici_e Pozorišta u Gnjilanu posljednjih godina imaju manje prigovora. Za razliku od prethodno navedenih poluzavršenih i dugo očekivanih renoviranja, ovaj teatar je konačno obnovljen 2021. godine. Hodajući kroz nove hodnike Pozorišta u Gnjilanu, Fehmi Hoti — scenograf koji radi u ustanovi već 23 godine — s radošću nam pokazuje kako su sve to uspjeli. Sve vrijeme su pratili proces renoviranja, a kako bi se uvjerili da je posao odrađen kako treba.
Pozorišni tehničari_ke su obično najbolje upoznati sa prostorom iza pozornice. Dok glumci_ice izlaze na scenu i dobijaju pohvale, barem od publike, tehničari_ke su gotovo nevidljivi. Često ni ne budu spomenuti na plakatima koji na stepeništima pozorišta najavljuju predstojeće predstave.
Oni rade na sceni, puštajući muziku i paleći svjetla — bez kojih nema predstave — te prateći sve što se obavlja u pozorištu. Uvijek rade. “Kao tehničar i osoba odgovorna za jedan sektor, radim skoro svaki dan i žrtvujem praznike, uključujući i one državne. Razlog je to što mi gradimo da bi se drugi mogli zabaviti te radimo prije, u toku i nakon nastupa”, rekao je Yann Perregaux Dielf, tehnički direktor Teatra Oda.
Poput Hotija iz Gnjilanskog pozorišta, Perregaux Dielf savjetuje kolege_ice u tom smislu da budu svjesni ograničenja. Kada razgovaraju o teatru, ne može se razaznati da li govore o svom domu ili pak o svom radnom mjestu.
Uprkos svemu tome, sve naporniji posao se ukrupnjuje zajedno sa izazovima s kojima su suočeni pozorišni tehničari_ke. “Djeluje kao da je na Kosovu sigurnost u pozorištu već neko vrijeme zaboravljena, što se može vidjeti iz nedostatka investicija u toj oblasti”, rekao je Perregaux Dielf, istakavši da se teatar ne može održavati isključivo iz vlastitih prihoda te da mu treba podrška Ministarstva kulture.
S istim poteškoćama u radu susreću se i tehničari_ke Pozorišta u Gnjilanu. Ersen Zymberi — čiji je ugovor istekao nedugo prije nego što smo razgovarali s njim — navodi da je nedostatak radnog prostora namijenjenog za tehničare_ke jedan od prvih problema na koje je naišao u teatru. “To scenski tehničari_ke stalno zahtijevaju, jer koriste prostor iza [tj. izvan] Pozorišta, gdje je postavljena grijalica”.
Zymberiju su dva mjesta za njega i njegove kolege_ice u Pozorištu veoma posebna..
Jedno od njih je radni prostor namijenjen za glumce_ice, gdje je izvješen papir u spomen na Raifa Haziri-Spiru — njihovog voljenog kolegu, organizatora i supervizora, koji je preminuo 2021. godine. Očuvan je još jedan prostor — ured glumca i reditelja Muharrema Sylejmanija, koji je preminuo iste godine. Spominjući njih dvojicu, koji su svoje živote posvetili teatru, Zymberi uglavnom govori o neprocjenjivoj vezi što su je imali sa osobama koje su napravili teatar, naglašavajući da osjeća obavezu da nastavi tamo gdje su oni stali.
Dom festivala “Flaka e Janarit — za koji Zymberi navodi da je važna tačka u historiji pozorišta, i to kao “dignut glas, kao bunt protiv ugnjetavanja” — mnogo je propatio da to i ostane. Gnjilansko pozorište je tokom godina mnogo toga prošlo.
U toku 90-ih godina, nakon što ga je iz njegove dotadašnje zgrade izbacio Miloševićev režim, Pozorište se preselilo u Dom kulture u selu Prilepnice — tada se Zymberi, sin poznatog glumca Nasera Zymberija, “zarazio” ljubavlju prema teatru i sceni. Da bi se održala proba, neko od mještana_ki sela je prvo morao da izađe i vidi da li ima inspektora_ica ili policije, o čemu bi obavijestio glumce zviždukom ili nekim drugim znakom.
Pozorište je poslije rata vraćeno njegovim umjetnicima_ama, ali teški uslovi su se nastavili. Neki problemi su ipak riješeni 2021. godine. Za Pozorište je u državnom budžetu predviđena specijalna budžetska linija, odabran je ansambl sa redovnim ugovorima te je realizovana obnova Pozorišta.
Međutim, kao što je slučaj i sa teatrima Dodona i Adriana, zaposlenici_e Pozorišta u Gnjilanu također se moraju pozabaviti birokratijom da bi bili u mogućnosti da nabave kostime i scenografski materijal. Nadalje, jedan dio Pozorišta je i dalje zapušten — preciznije rečeno, oštećen je u toku renoviranja koje je Ministarstvo kulture realizovalo 2016. godine. Materijal koji je korišten u sklopu renoviranja te pomicanje stropa narušili su akustiku Pozorišta, što se u pozorišnoj ustanovi ne može zanemariti. Adrian Morina, koji je tamo igrao, govori o svom doživljaju štete načinjene ovoj ustanovi usljed neadekvatnih renovacija. “Kad progovorite na sceni, niko vas ne čuje”, rekao je Morina. “Sve se pretvorilo u noćnu moru. Upropastili su akustiku i više nikad neće biti kao prije.”
Stalni zahtjevi za popunjavanje pozicije umjetničkog direktora/ice Pozorišta u Gnjilanu također nisu ispunjeni. Prethodni direktor je podnio ostavku prije sedam do osam godina, od kada je funkcija upražnjena. Gnjilanski teatar nema ni službenika/cu za komunikacije. Zymberi taj posao obavlja sam, što također čine Krusha u Teatru Dodona i Ugzmajli u Teatru Adriana.
Što se tiče pozicije umjetničkog direktora/ice, Kushtrim Zegiri, direktor Uprave za kulturu, mlade i sport Općine Gnjilane, rekao je da se nada da će problem biti riješen do kraja godine.
Zymberi je svojom upornošću ipak uspio da otkloni neke probleme u Pozorištu, idući od jedne administrativne kancelarije do druge. Međutim, grijanje ostaje neriješen problem — u Pozorištu u Gnjilanu grije se na drvo, što na više načina zabrinjava Zymberija. On smatra da je teatar ustanova koja treba da promoviše zaštitu okoliša, a ne da doprinosi ekološkom zagađenju.
Zymberi je rekao da im ponekad nestane drveta za ogrjen te da onda moraju slati zahtjev za nabavku zaliha. U tom slučaju prostorije za probe budu hladne dok se zahtjev ne odobri.
Godine 2018. Zymberi je proveo u djelo odlučnost u domenu pravilnog upravljanja Pozorištem, i to osnivanjem Udruženja javnih pozorišta u gradovima Kosova. Članovi_ice su direktori_ce kosovskih javnih pozorišta.
Iza kulisa je evidentno da podrška institucija — mimo datih obećanja — mora biti realizovana tako da radna mjesta [osoba zaposlenih u pozorištima] više ne budu opasna. Za njih je i pomisao na neposjedovanje pozorišta kao mjesta gdje se izražava kritika te budi svijest institucija sama po sebi opasna.
Pozorišni radnici_e su jasno dali do znanja da ne namjeravaju da stanu sa kritikama ni na sceni ni iza nje. Pozorište stavljaju na prvo mjesto, ponekad i nauštrb sebe, ali to ne znači da ne vide da su uslovi loši. Kako i sami kažu, obrazovani su tako da osjećaju odgovornost prema javnosti čak i kada je njihov rad podcijenjen.
No, kako snose tu odgovornost, tako se i brinu za svoju sigurnost. Taj strah nose sa sobom čak i kada igraju komedije. Mimo glume, glumica Hajat Toçilla iz glave ne može izbiti ono što vidi iznad scene — a to je nešto što publika ne vidi.
Sistem koturača visi iznad njih kao stalni podsjetnik na to da se stanje mora promijeniti, jer u krajnju ruku je posrijedi pitanje života i smrti. “Ovo je opasno. Sjela sam na ljuljačku koja me je podigla skroz gore i zapitala se: ‘Šta ako se ovo prekine?’”, rekla je Toçilla.
Izbjegavaju da odgovaraju na takva pitanja zbog toga što je popravka opreme preskupa. Morina je rekao: “U pozorištu se jedino bojim da ću poginuti na koturačama.” Ukoliko se Morinina i Toçillina bojazan da će se sprava za podizanje slomiti bude obistinila, možda će to probuditi savjest institucija probuditi. A tad će biti prekasno za reprize.
“Predstava će stati tek kad umrem”, rekao je Morina, povukavši se iza kulisa u Teatru Oda. Tamo se pripremao za narednu predstavu, koja je — ironično — bila komedija.
Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.
Zašto je navedena ova klauzula?