Odrastao sam u okruženju ljudi koji su me naučili da volim svoju zemlju, ili bar da je prihvatim.
Mnogo me je obradovala vijest da ćemo konačno biti u mogućnosti da putujemo Evropom bez viza. Veselim se upoznavanju različitih kultura i ljudi te razmjeni iskustava. Na osnovu svojih društvenih, političkih i umjetničkih interesovanja želim da se povežem sa mladima iz ostalih evropskih zemalja.
Kao turista.
Drugačije ne mogu. Vraćaću se Kosovu, ljubavi koju ne mogu definisati, ali koju ipak gajim.
Slušajući priče onih koji više ne žive na Kosovu, počeo sam da razmišljam o tome kako bih se osjećao na njihovom mjestu. Nedostajale bi mi ljubav, harmonija i energija što ih ovdje dijelimo, spremnost da jedni drugima izađemo u susret kad god zatreba.
Nedostajala bi mi porodica. Falilo bi mi sve ono o čemu moji bližnji i ja razgovaramo čak i kad nam je dan naporan. Nedostajala bi mi njihova bezrezervna podrška, a naročito onda kad sve djeluje nekako razočaravajuće. Tugovao bih za burnim raspravama koje sa prijateljima_cama vodim o filmu i pozorištu, o Nietzscheu, o dobru, estetici i politici — u kafani o svemu diskutujemo kao da nam život zavisi od toga. Nedostajalo bi mi da se s njima vraćam kući nakon rasprava i svađa, da se smijemo i smijemo pošto shvatimo koliko su naša neslaganja beznačajna. Uvijek to shvatimo i objeručke prihvatimo uzaludnost nekih stvari.
Kad se smijemo, smijemo se do suza. Inače plačemo — bez suza. Zbog toga čovjek ovdje ima osjećaj da mu se život vrti upravo oko krajnosti, oko situacija u kojima proradi adrenalin, a koji je meni kao pčeli cvijet. Znam da to mogu pronaći samo tamo gdje je moja duša navikla da bude.
To ne znači da sam zadovoljan baš svime na Kosovu. Ne. Jednostavno tragam za onime što će mi činiti zadovoljstvo. Zadovoljstvo treba tražiti — to je proces, a ne stanje.
Iako na Kosovu mnogo toga ne valja, ostajem ovdje jer se nadam i jer imam kapacitet da nešto promijenim nabolje, jer hoću da nam krene nabolje.
Ostajem jer sam zaljubljenik u pozorište, a u toj sferi ću učiti dok sam živ. Ostajem da radim i ostvarim san — želim da postanem reditelj i radim ovdje.
Za pozorište
Neki bi možda rekli da dobar reditelj može raditi svugdje. Nadam se da ću jednog dana svoj rad po cijelom svijetu moći predstavljati kao svoj i uspjeh svoje zemlje.
Umjetnost je sredstvo promjene. Meni je teatar oduvijek bio pokretač društvenih promjena. U vremenu kada su vrijednosti u krizi, a tehnologija ušla u svaku poru društva, teatar je obrazovno sredstvo. Kao pozorišni reditelj smatram da je neophodno da se ideje, znanje i ono što je lijepo predstavi tako da publici — posebno mlađoj — bude zabavno i razumljivo.
Kad bih odustao od ovog posla, odustao bih od sebe, od poente svog života. Svaki put kad pomislim da bih jednog dana mogao predstavljati Kosovo na nekom festivalu, obuzme me sreća koju ne pronalazim ni u čemu drugom. Sama pomisao da sam bar malo doprinio obrazovanju ljudi i razvoju umjetničkog ukusa prosto me uzbuđuje i inspiriše, motiviše. Eh, sad, da li ću biti uspješan ili ne… To je već manje bitno.
Negdje sam pročitao da je zabavnije putovati sa nadom u srcu nego doputovati na odredište. Mnogo puta do sada bio sam daleko od kuće i gledao raskoš koje nema na Kosovu. No, kod kuće se najbolje naspavam. Bez obzira na to gdje i kuda idem, probleme mogu riješiti samo uz svoje najmilije. Upoznao sam mnoge ljude, ali najbolje, najotvorenije i najiskrenije razgovore vodim sa prijateljima_icama u domovini.
U dvije sedmice koje sam proveo u Solunu uživao sam u divnim pejzažima, ali osjećao sam daljinu. Tištilo me je to što nema mog rodnog mjesta, uprkos tome što nije toliko lijepo. Vidio sam poljane, mora i planine, podzemne željeznice, vrevu grada. No, isto tako sam vidio ravnodušnost tamošnjih ljudi prema istim tim divnim pejzažima. Barem mi se tako činilo. Kako dolazim iz siromašne zemlje, osjećao sam se kao sretnik u odnosu na lokalno stanovništvo — oni tamo kao da su izgubili sposobnost oduševljavanja ljepotama koje imaju.
Živ čovjek se na sve navikne. Nikad ja sebe nisam proklinjao zbog toga što nisam rođen u gradu kao što je Solun. Naprotiv, smatram da sam sretan zato što mi se ukazala prilika da se oduševim Solunom.
Ne žalim što nisam otišao sa Kosova i što ga neću napustiti. Nikad nisam sanjao o tome da započnem novi, drugačiji život. Odrastao sam u teškim uslovima, ali ne žalim ni za čim. Štaviše, drago mi je jer mogu biti sretan i jer me svaki, pa i najmanji uspjeh motiviše.
Još uvijek vjerujem da se radom i trudom sve može ostvariti — pa čak i na Kosovu.
Umjesto da zavidim drugim zemljama, radiću na tome da Kosovo bude država za poželjeti.
Naslovna ilustracija: Atdhe Mulla via Midjourney.
