Indi-folk bend SHEGA čuva arberešku muziku i kulturu, dajući joj sasvim novo lice.
Na ulazu u grad Pjana deli Albanezi, posjetioce dočekuje natpis dobrodošlice na dva jezika. “Benvenuti” piše na italijanskom, a ispod toga piše “Mirë se na erdhët” na arbereškom. Sicilijanski gradić, koji se nalazi nedaleko od Palerma, poznat je i pod imenom Hora e Arbëreshvet i dom je oko šest hiljada Arbereša. Riječ je o Albancima koji su se prije šeststo godina nastanili u Italiji, napuštajući svoje domove uoči osmanskog osvajanja Balkana.
Za tih šest vijekova, Arbereši su sačuvali svoj jezik, koji se i danas koristi u svakodnevnom životu u mjestima kao što je Pjana deli Albanezi. Tokom godina sačuvali su svoje pjesme, poeziju, nošnju i drugu tradiciju i kulturu.
Međutim, kultura ne može da ostane zamrznuta u prošlosti i sačuvati je zapravo znači obnoviti je, dati joj novi život. U XVI vijeku dom arbereškog sveštenika Lekë Matrënge, koji je zabilježio najraniju poznatu pjesmu na albanskom jeziku, Pjana deli Albanezi danas predstavlja izbor sasvim nove arbereške poezije i muzike. Baš kao što je vjekovima stara arbereška pjesma “E bukura More”, koja govori o patnji zbog napuštanja doma, postala nezaobilazna na Kosovu i u Albaniji, tako se i savremene pjesme arbereškog indi-folk benda SHEGA šire albanskom dijasporom.
Bend SHEGA, što na arbereškom znači nar, okupio se prije sedam godina, a danas ga čine četiri mladića arbereškog porijekla koji su odrasli zajedno u Pjani deli Albanezi. Osnivači benda — Giorgio Fusco, Saverio Guzzetta, Giorgio Ciulla i Alessandro Ferrantelli — pjevaju o savremenoj svakodnevici Arbereša, o njihovoj ljubavi prema porijeklu i korijenima, uz osjetne uticaje džeza, folka i indi-pop muzike.
Željeli su da urade nešto što bi zainteresovalo, ali i predstavilo nove generacije, kaže autor pjesama i pjevač benda Giorgio Fusca. “Pjesma nas je povezala”, kaže on, a potom ih je i odvela na koncerte od Italije, preko Kosova i Albanije, do Njemačke.
Uoči njihovogprvog nastupa u Prištini (24. jun, Soma Bookstation) u okviru Karnevala koji organizuje K2.0, razgovarali smo sa Giorgiom Fuscom o domu, arbereškom identitetu, prošlosti i sadašnjosti.
“U mojim papirima piše da sam Giorgio, ali me prijatelji zovu Gjergj”, kaže on. Gjergj, albanska verzija imena George ili Giorgio, zapravo je ime koje se prenosi sa generacije na generaciju u Pjani deli Albanezi. Naš sagovornik dobio je ime po svome djedu (Noni Gjergj), a i sam grad kao sveca zaštitnika slavi Sv. Georgija.
Gjergj je za K2.0 govorio o svojim uspomenama iz Pjane deli Albanezi, o nastojanjima benda SHEGA da sačuvaju tradiciju, o jeziku, migracijama, kao i svakodnevnom životu u “njegovom selu”.
K2.0: Od 6.000 ljudi koji žive u Pjani deli Albanezi, četiri muzičara su se upoznala i napravila bend. Kako se to dogodilo?
Svi smo se poznavali još od djetinjstva. Nema nas mnogo u našem selu i svi se vršnjaci međusobno poznaju. Momci su imali bend u kom su svirali rok muziku ili pravili obrade iz čiste zabave.
Bio sam strastven po pitanju arbereške kulture i jezika, izuzetno vezan za svoje korijene i želio sam da imam priliku da slušam muziku na svom jeziku dok se vozim u kolima. I onda sam rekao: “Ako ne postoji, ja ću da je snimim.”
Tako se rodila početna ideja. Rekao sam momcima: “Zašto ne bismo napravili tekst na našem jeziku, gdje govorimo o svakodnevnom životu — ne mora da govori, recimo, o istoriji ili nečem sličnom.”
Naša prva pjesma bila je “Kalivar”, što znači karneval. Ovdje ga zovemo “kalivar” — posvećen je atmosferi karnevala u Pjani. Potom smo polako pisali i druge pjesme. Snimili smo album i sada na koncertima, uz naše originalne pjesme, sviramo i naše verzije arbereških tradicionalnih pjesama, jer je to nešto što nam pričinjava veliko zadovoljstvo. Kako smo putovali po Albaniji i Kosovu, dodali smo i druge pjesme na setlistu, poput “E dehur jam” (Pijan sam) Nexhmije Pagarusha, koja je jedna od mojih omiljenih pesama.
Možda rakija ne postoji u arbereškoj tradiciji, ali kada Nexhmije Pagarusha kaže: “Svako veče pijem rakiju i vino, to možda može svakoga da otruje, ali meni pruža utjehu”, to je nešto što predstavlja i nas.
Svakako, fokus benda je da piše pjesme na arbereškom jeziku, na savremenom arbereškom.
Spot benda SHEGA za pjesmu “Lumturi”.
Šta za vas znači to što pišete na savremenom arbereškom?
Tokom rada na našem prvom albumu imao sam filološki pristup. Dodao bih neku riječ koja se ne koristi ili koja izumire. To sam radio s obzirom na to da sam takođe studirao albanski i arbereški jezik i književnost na Univerzitetu u Palermu. Kako je vrijeme prolazilo, rekao sam: “U redu, ovo je prelijepo, ali bih više volio da me razumiju ljudi koji ovdje žive.”
Sada mi je cilj da pišem pjesme u kojima ne bi bilo riječi koje, recimo, moja baka, žena koja je živela 101 godinu, ne bi razumjela.
Ne opterećujem više svoju muziku ovim [filološkim pristupima]. To ne znači da su moje pjesme imale gomilu zaboravljenih riječi — ekad je to bila samo jedna ili dvije. Na primjer, u našoj pjesmi “Arianna” kažemo “tek ai det plot me anije” (“kraj onog mora punog čamaca”). Riječ “anije” (“čamac” na standardnom albanskom) ne koristimo u svakodnevnom govoru. Dakle, ljudi su možda naučili ovu riječ u našoj pjesmi, tako da one imaju i didaktički cilj.
Ali na umjetničkom nivou, sada više volim da radim stvari na drugačiji način.
Dakle, ranije ste u svojim pjesmama koristili i riječi iz standardnog albanskog, ali to više ne radite?
Da, iz standardnog albanskog ili iz starog arbereškog, jer su se za petsto godina neke riječi izgubile i sasvim je normalno da ako u savremenom arbereškom jeziku nemate neku specifičnu riječ, onda ćete da je pozajmite iz albanskog ili nekog drugog jezika. Tako ja gledam na stvari.
Ovdje svi koji pišu, bilo da su pisci koji rade za pozorište ili se bave komedijom, imaju visoke standarde po pitanju jezika i ne posežu za pozajmljenicama. I ja sam se ponekad u prošlosti vodio time, ali se to promijenilo sada jer volim da pišem na jeziku koji koristim svakog dana. Ne postoji neka velika razlika — u pitanju je više nešto što se meni vrzma po glavi. U savremenom arbereškom jeziku postoje mnoge riječi koje su preuzete iz sicilijanskog i italijanskog jezika, a možda čak postoje iz istorijske pozajmljenice iz srednjevjekovnog grčkog. Volim da koristim te riječi i danas. Ne bih volio da se ponašam kao neki lingvistički čistunac.
Vaša publika ne razumije nužno arbereški, poput Albanaca na Balkanu. Kako se nosite sa tim?
Srećni smo što živimo u digitalnom svijetu, pa kada ljudi slušaju naše pjesme, mogu ujedno da prate i prevod na albanski. Mislim da nema toliko razlike. Na YouTubeu, u opisu videa postavljam prevode naših pjesama na italijanski, engleski i albanski. Kada je originalni tekst u pitanju, mislim da Albanci mogu da razumiju nekih 60-70% sadržaja, a ako upotrijebim npr. riječ “vrosis” — riječ grčkog porijekla koja označava uživanje, zabavu — možda je nećete razumjeti pri prvom slušanju, ali ćete shvatiti njeno značenje iz konteksta.
Ta promjena u tvom pristupu i načinu na koji koristiš jezik pri pisanju pjesama, da li u svemu tome ima i želje da podučite ili približite arbereški jezik publici u Albaniji i na Kosovu?
Ne bih rekao da ih podučavamo. Ja ne predajem arbereški, već jednostavno želim da sačuvam svoju verziju tog jezika, svoj dijalekat, jer ako bih pisao na standardizovanom albanskom, postoji već mnogo autorki i autora koji to rade na albanskom — gegijskom ili toskijskom. Mislim da to ne bi imalo mnogo smisla ni na lingvističkom ni na umjetničkom nivou. Kada je umjetnička strana u pitanju, trudim se da govorim o svom životu, o onome što proživljavam, o izgubljenoj ljubavi ili nečemu što je dirnulo moju dušu. O svemu tome govorimo na arbereškom, na mom dijalektu.
U svakom selu postoji određeni dijalekat arbereškog. Ne mogu da uradim “koine” —
Izvini, šta znači “koine”?
To je grčka riječ. Znači, ne mogu da ujedinim sve dijalekte i standardizujem jedan jezik. Nisam lingvista, ja sam samo neko ko piše. I želim da pišem na svom jeziku.
“Održavamo ravnotežu između starog, narodnog i savremenog.”
Hajde da se vratimo bendovim počecima. Imali ste prilično jasnu ideju: da pjevate na arbereškom i da pjevate o svakodnevnom životu. Ostali članovi benda su takođe imali svoj pristup, koji je bio drugačiji. Imali su rok bend. Kako ste spojili sve to u ono što je SHEGA danas?
Trebalo nam je mnogo vremena. Spojile su nas pjesme. Možda smo, kada su nas pozvali prvi put da nastupamo uživo, da kao bend održimo pravi koncert, možda smo tada zaista i postali bend. Bilo je to 2016. godine, za arbereški Vaskrs, u gradiću po imenu Kontesa Entelina na Siciliji.
Tada smo imali četiri ili pet originalnih pjesama i nismo znali šta bismo još mogli da izvodimo. Odlučili smo da obradimo tradicionalne pjesme jer smo smatrali da je najbolje da povežemo naše autorske pjesme sa starim pjesmama, s obzirom na to koliko je tu istorija pustila duboke korijene. Ali sada je to format koji se dalje razvija i mijenja. Naravno, stare pjesme nisu nešto što bih ja mogao danas da napišem, prilično su drugačije jer ni ja nisam odrastao isključivo pod uticajem arbereškog folklora. Odrastao sam slušajući italijansku muziku, bluz, The Doors, Boba Marleyja — svi ti uticaji prisutni su u našoj muzici. Održavamo ravnotežu između starog, narodnog i savremenog.
Zbog čega ste bendu dali ime SHEGA?
Željeli smo da imamo ime na našem, arbereškom jeziku. Projekat je bio usmjeren na arbereške pjesme, a sada ima i malo širu kulturnu ulogu. Mnogi ljudi nam govore: “Uzeli ste našu riječ i proslavili je u svijetu, ponosni smo na vas.”
Nekoliko je imena bilo u igri. Dopala nam se riječ SHEGA, prvenstveno kao zvuk, jer ima prizvuk nečeg brazilskog, a ja obožavam bosa novu. SHEGA takođe zvuči internacionalno, to je riječ koju bi svuda mogli lako da napišu, čuju ili pročitaju.
A onda smo se usredsredili na značenje. Ono upućuje na zrna nara, koja zajedno formiraju veliki plod. Ona predstavljaju članove naše zajednice. SHEGA je primjer zajednice. Naše pjesme takođe nose i poruku mira i bratstva među svim ljudima.
“Primjer Arbereša pokazuje nam da je integracija u stranoj zemlji moguća, integracija bez asimilacije.”
Mi nismo nacionalisti. Želimo da vidimo ujedinjeni svijet. S tim na umu, SHEGA je zajednica ne samo za arberešku, već i za sve druge zajednice. Primjer Arbereša pokazuje nam da je integracija u stranoj zemlji moguća, integracija bez asimilacije. Naravno, u školi, u politici, mi smo Italijani, ali smo uspjeli da sačuvamo svoje različitosti, kao što su jezik ili crkvenovizantijski obredi. Kao zajednica, mi imamo višestruke identitete.
Biti Arbereš uči me da volim druge ljude takođe, da volim druge kulture i da volim promjene u kulturi. Biti Arbereš uči me… To je kao himna raznolikosti!
Na koji način razmišljate o povezivanju prošlosti i sadašnjosti kroz vašu muziku?
Kada stvaramo, ne podižemo nikakve zidove. Na koncertima se više puta desilo da ljudi ne mogu da razlikuju naše autorske pjesme od obrada onih starih, jer i te stare pjesme takođe transformišemo. Na primjer, mi izvodimo “Lule lule” u duhu romskog džeza. Pjevamo “E dehur jam” kao bluz pjesmu. To nas zabavlja.
Mislim i da je ljudima lijepo da slušaju pjesme koje će možda prepoznati, ali u novom ruhu. Ne znači da je to bolje ili gore, samo je drugačije. Pa i ja, kada slušam druge pjesme, originale, koji su pjevani na arhaičan način, postanem vrlo emotivan. Ovdje u Pjani imali smo hor koji je pjevao pjesme kao što je “E bukura More”, jedna od najpoznatijih arbereških pjesama. Kad sam ih čuo kako je izvode, rastavio sam se od života. Veoma volim tu muziku, tu pjesmu, tu harmoniju, ali moram da pratim svoj umjetnički senzibilitet. Ne izvodim “E bukura More” na koncertima jer je to veoma važna pjesma, nije neka srećna pjesma. Možda takve pjesme zaista najbolje izvode horovi ili folklorni ansambli.
Reci mi nešto više o Hora e Arbëreshvet ili vašem selu, kako ti kažeš.
Mi ga zovemo Hora, što je riječ koja ima grčko porijeklo i znači selo. U svakodnevnom govoru ne koristimo albansku riječ “katund” za selo. U svakom slučaju, to je malo selo. Sada prolazimo kroz demografsku krizu — ljudi odlaze, idu na sjever Italije ili napuštaju zemlju. To ne ide na ruku očuvanju kulture i tradicije. Što nas manje ima, sve je teže.
S jedne strane naše selo je puno umjetnika_ca, ljudi koji pišu za pozorište, muzičara i mnogih drugih koji su povezani sa svojim korijenima. Mislim da je među cijelom arbereškom zajednicom Hora jedno od najaktivnijih sela, ne samo zato što govorimo arbereški, već zato što nam se dešava oživljavanje kulture na savremen način.
Tu je takođe i turizam. Mnogi ljudi dolaze da posjete crkve ili se upoznaju sa našom kulturom. U posljednjih nekoliko godina imali smo mnogo posjeta iz Albanije, sa Kosova i generalno iz albanske dijaspore. Kada se sretnemo, ali i kada odem na Kosovo ili u Albaniju, primjećujem jak osjećaj bratstva jer govorimo istim jezikom. Ali tu su i turisti iz cijelog svijeta jer imamo da ponudimo bogatu kulturnu raznolikost i onima koji ne govore albanski. Ljudi često dolaze i da probaju kanole. Priča se da se kod nas prave najbolji kanoli na svijetu.
Bend ove godine svira u Njemačkoj i Švajcarskoj. Njihov debitantski nastup u Prištini dio je Karnevala koji organizuje K2.0. Fotografiju ustupio bend SHEGA.
Kažeš da se demografska kriza i oživljavanje kulture dešavaju simultano. Kako se te dvije pojave, za koje se čini da su u suprotnosti, odvijaju u isto vrijeme?
Ne samo Hora, već cijeli jug Italije prolazi kroz demografsku krizu jer je sve manje poslova, a jug Italije nije razvijen kao sjever. Ako neko ima velike ambicije ili želje, nažalost, mora da napusti rodno mjesto.
Nama je važno da insistiramo na tome da se ostane ovdje, jer ako odu svi, to će biti kraj. Istoriji koja je trajala šeststo godina bliži se kraj — istoriji koja nam je dala književnost, koja nam je dala snagu za albanski narodni preporod u prošlom vijeku, koja je doprinijela ujedinjenju Italije. Ali, naravno, ako ovdje umirete od gladi, onda ćete da odete negdje drugo. Migracije su sastavni dio ljudskog iskustva, niko to ne zna bolje od albanske dijaspore — ima ih svuda po svijetu. To kažem zato što se i mi, Arbereši, osjećamo kao dio albanske dijaspore.
A kada je riječ o kulturi, mislim da ljudi reaguju onog trenutka kada se suoče sa krizom, kada pomisle da treba da se pobune. Kada ljudi pomisle da gube svoj identitet, onda se aktivno uključe u očuvanje te istorije, tog identiteta i jezika.
Mi moramo da uradimo nešto što će da zainteresuje nove generacije, nešto što će učiniti da se nova generacija osjeti zastupljenom i predstavljenom. Na primjer, ponosan sam kada se ljudi okupe na žurkama, uzmu gitaru i u nekoliko navrata pjevaju naše pjesme, čak i kada mi nismo tu. Za mene je to nevjerovatno, jer baš ta pjesma može da uradi više od hiljadu knjiga, jer osoba koja možda ima 18 godina osjeća da ta pjesma, ta ljubavna priča, predstavlja i nju samu.
Ne moraš da budeš patriota da bi živio kao dio neke kulture. Mi živimo sopstvenu kulturu u svakodnevnom životu, u načinu na koji govorimo na albanskom ili arbereškom. U isto vrijeme, ne dopada mi se etnocentrizam jer, na primjer, dok je moja baka bila živa, ako bi je neko pitao je li ponosna na to što pripada arbereškoj zajednici, ona ne bi znala šta da kaže, nije marila za to. Govorila je arbereškim, bila je Arbereškinja, živjela je arbereški život 100% a da toga nije ni bila svjesna. Mislim da nije stvar u tome da zgrabite zastavu i istrčite napolje vičući: “Pogledajte kako je dobro što smo mi Arbereši!” Volim stvarnu kulturu, muziku, poeziju koja govori o životu, a ne o etnocentrizmu.
Pomenuo si da snimate svoje verzije pjesama koje je izvodila čuvena kosovskoalbanska pjevačica Nexhmije Pagarusha. Kako se tebi čini povezanost arbareške zajednice sa medijima, kulturom ili muzikom koja dolazi iz Albanije i sa Kosova? Da li ljudi znaju standardni albanski?
Ne, on se ne govori. Nekoliko ljudi studira albanski na univerzitetu. Imamo Odsjek za albanologiju na Univerzitetu u Palermu, gdje sam i ja studirao, ali ne znaju svi ljudi albanski standard.
Ima ljudi koji su kroz umjetnost povezani sa albanskom i kosovskom muzičkom scenom, ali obični ljudi, na primjer, ne znaju ko je Nexhmije Pagarusha. Nama pričinjava veliku radost to što znamo za te pjesme, te priče i što možemo da ih dijelimo sa ljudima na koncertima, da im kažemo kako smo otišli u Albaniju i naučili te pjesme, kako smo otišli na Kosovo i naučili te pjesme, te kako sad možemo njima da ih pjevamo. Jer jezik nije nešto što se govori samo u okviru doma. To je most između zemalja, most koji povezuje jug Italije i arberešku zajednicu sa Albanijom, Kosovom i dijasporom u cijelom svijetu. Jezik nije nešto što nas izoluje, već on otvara vrata. Na primjer, ja pratim ovdašnju muzičku scenu. Obožavam pjevače sa Kosova kao što su Shpat Deda, Dren Abazi, Plator Gashi.
Upoznali smo i mnogo ljudi, brojne muzičare i muzičarke iz Albanije takođe, ali ljudi u Pjani nemaju tu priliku. Mnogi ljudi u Hori ni ne znaju za mnoge arbereške bendove jer nam fali to jedinstvo. Ali to je normalno. Naš je posao da okupimo zajednicu i približimo ih originalnoj kulturi, jeziku i poeziji. Takođe treba da zauzmemo poziciju onih koji će im poručiti da ostanu i budu dio ove kulture. Naš je zadatak kao muzičara da učinimo da se Arbereši osjećaju kao da pripadaju ovdje.
“To šta dom predstavlja može da se promijeni — mi smo migranti u srcu. Prije šest vijekova napustili smo Albaniju, našu domovinu, da bismo došli ovdje, a sada odlazimo dalje, za Ameriku, Njemačku, Švajcarsku.”
Trenutno imate turneju po Njemačkoj i Švajcarskoj. Da li imate publiku i van arbereške zajednice?
Da, idemo tamo jer nas poziva albanska zajednica, ali će tu biti i nealbanske publike koja će doći da nas sluša.
Imamo i prijatelje koji pjevaju naše arbereške pjesme, ali koju nisu Arbereši, što je izvanredno.
Ali mislim da u Italiji ne postoji ta znatiželja i to ne samo kada je arbereška zajednica u pitanju, već i druge jezičke ili etničke manjine. Postoje neki festivali — na primjer, učestvovali smo na muzičkom festivalu manjinskih jezičkih zajednica u Kaljariju, gdje su nastupali bendovi koji izvode pjesme na sardinskom ili furlanskom jeziku. Smatram da nismo uradili ništa ako jezik koristimo samo unutar naše jezičke, etničke zajednice, ako ga ne predstavimo široj publici.
Jedini nestandardizovani jezik koji je u Italiji uspio da se popularizuje i uđe u mejnstrim pop kulturu jeste napolitanski. To nam govori da je u pitanju jedna prilično homogenizovana kultura.
Kada je pak riječ o našoj vezi sa dijasporom, ona je izuzetno lijepa, jer često od nje dobijamo priznanje i podršku koju nemamo u svojoj zajednici. Albanci koji slušaju naše pjesme imaju poseban senzibilitet. Vidio sam kako ih obuzima nostalgija, kako pjevaju naše pjesme sa suzama u očima.
K2.0 organizuje ovogodišnji Karneval, čiji ste i vi dio, pod temom DOM. Šta za tebe znači dom?
Osjećam se kao kod kuće tamo gdje postoji ljubav, gdje postoji osjećaj bratstva, gde ljudi vole jedni druge i ne vide koja je boja kože onog drugog. To šta dom predstavlja može da se promijeni — mi smo migranti u srcu. Prije šest vijekova napustili smo Albaniju, našu domovinu, da bismo došli ovdje, a sada odlazimo dalje, za Ameriku, Njemačku, Švajcarsku, gdje god ima boljih prilika. To je normalno, ne može da se promijeni. Jedan od mojih profesora je govorio da su ljudi, kada su se uspravili i počeli da hodaju na dvije noge, vidjeli horizont i rekli: “Možda je moj dom tamo, a ne ovdje”. I to je sasvim normalno. To je nešto čemu su ljudi oduvijek težili, da odu negdje gdje je bolje.
Feature: Naslovnu fotografiju ustupio bend SHEGA.
Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0.
Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.