Ksamil, Albanija, 2017. godina

Blizu glavne raskrsnice u Ksamilu, u jednom skrivenom prolazu, za oko zapinju lučna vrata nadsvođena purpurnocrvenom bugenvilijom. Ispod rascvjetale biljke penjačice ulazi se u malu zanatsku radnju (artizanale), a nju krase mozaici rajske ptice. Riječ je o prepoznatljivom motivu iz obližnjeg arheološkog nalazišta Butrint, koje je pod zaštitom UNESCO-a.

Kad sam prvi put ušla u tu avliju, opčinili su me red i mir, spokoj kojima je odisala — svim čulima prijatna, djelovala mi je kao oaza kakve nema nigdje drugdje u Ksamilu. Tako sam doživjela dvorište dvospratne kuće Agura i Suzane Kapo koji su doselili u Ksamil početkom dvijehiljaditih.

Njih dvoje se primarno bave iznajmljivanjem soba ljeti, no van sezone, ali i tokom nje, prave rukotvorine — i to od lokalnih materijala — koje dekorišu po ornamentima iz butrintskih ruševina.

Da, ovoj kući su me privukla vrata nadsvođena bugenvilijom, ali ostala sam i vraćala se svakih nekoliko godina zbog cijelog tog okruženja, bračnog para i njihove ljubavi prema zanatu.

Uređenost kuće i okućnice porodice Kapo sušta je suprotnost neredu i razularenoj gradnji u ostatku Ksamila, grada koji karakterišu nedovršene ceste, skelama oklopljene ili pak srušene zgrade ukliještene pokraj blistavih novih hotela, manjak zelenih površina, drveća, lišća, pa samim time i hladovine te basnoslovno skupi restorani i klubovi pored mora. Često se pitam zašto Ksamil evo već 30 godina nakon radnih migracija i procvata turizma izgleda kao jedno veliko gradilište. I kako ljudi kao što su Agur i Suzana i dalje opstaju uprkos haosu.

Životna priča Agura i Suzane Kapo ne može se ispričati, a da se ne pomenu međusobno oprečni urbanistički projekti realizovani u ovom mjestu od njegovog nastanka pa do danas. Priča je to o doseljavanju i iseljavanju; o transformaciji Ksamila koji se kao svojevremeno nenaseljeno mjesto na primorju vrlo brzo pretvorio u “egzemplar socijalističkog sela” u vojnoj zoni, a zatim u turističku destinaciju; o radu u inostranstvu; o preduzetničkoj snalažljivosti što se razvila kao lijek protiv nesigurnih i vrlo promjenjivih uslova života na jugu albanske obale.

Oaza mira

Avliju porodice Kapo pronašla sam u ljeto 2015, dok sam radila istraživanje o građevinskom bumu na jugu albanske obale. Ksamil je već bio dobio nadimak Kabul — u to vrijeme se u vijestima često govorilo o prijestonici Avganistana, a zbog eksplozija auto-bombi i vojnih borbi. Bez urbanističkog plana, kuće su nicale na svakom ćošku, kako je ko uspijevao da ugrabi komad zemlje, mada radovi na pojedinim od njih nisu ni završavani što zbog imovinskopravnih sporova, što zbog nedostatka finansija. U akciji protiv “neformalne” gradnje vlasti su srušile oko 200 takvih objekata, čiji ostaci nikad nisu uklonjeni. Pored toga, saobraćajnice se nisu asfaltirale, a i ono malo trotoara koliko ih je bilo u cijelom Ksamilu bilo je zatrpano smećem.

Redovna sam gošća Agura i Suzane još od 2015. godine. Svaki put kad odem kod njih, zateknem neke novitete. Godine 2015. gro kuće zauzimao je njihov stan. Godine 2017. na drugom spratu su dogradili apartman za turiste_ice, a 2022. sam primijetila da su u apartman ugradili novu bijelu tehniku.

Za to vrijeme se i Ksamil promijenio. Izgradnjom novog šetališta grad je dobio prostor za upražnjavanje večernjeg rituala zvanog xhiro, neizostavnog segmenta urbanog života na Mediteranu. U jeftinijim gostionicama u centru grada danas objeduju porodice sa Kosova te iz Sjeverne Makedonije i Poljske koje su na odmor došle sa skromnijim budžetom, dok skuplji restorani morske hrane na rivi mame starije goste_šće iz Italije i Francuske.

Kad sam posljednji put bila u Ksamilu, jedne večeri sam sjela u radnju kod Suzane, da malo pročavrljamo dok farba ljuske jaja od kojih pravi magnete. Pitala sam je kako su napravili kuću.

“Doselili smo se ovdje početkom dvijehiljaditih. Prvo smo kupili zemlju, ali nismo vadili nikakve papire. Tako su svi radili. Onda smo krenuli da pravimo kuću, malo-pomalo”, objasnila mi je. “Prizemlje smo završili za godinu dana. Kasnije smo digli i sprat, a potom smo sve malo dekorisali.”

To “malo-pomalo”, sprat po sprat, apartman po apartman — što traje nekoliko godina — učestao je šablon neformalne gradnje objekata u Albaniji. Osobe iz ostalih dijelova zemlje koje se dosele u Ksamil grade kuće, ali pritom ne dižu kredite niti angažuju arhitekte_ice. Procesu gradnje se pristupa nepromišljeno, a sve zavisi od nestabilnog priliva doznaka iz inostranstva te prekarnog rada unutar zemlje.

Neizvjesnosti u građevinskim radovima takođe proističu iz prevrtljivosti države, vlade i vladavine prava. Među lokalnim stanovništvom u Ksamilu vlada nepovjerenje prema vlastima. “Shteti është, shteti nuk është”, kako bi rekao Agur. “Države malo ima, malo nema.” Legalizacija objekata i rješavanje problema vezanih za vlasništvo nad nekretninama nedovršeni su procesi ne samo u Ksamilu, već i u ostatku Albanije, premda je od ponovnog uvođenja prava na privatnu svojinu prošlo čak 30 godina. 

Većina neformalno izgrađenih objekata u Ksamilu do sada je legalizovana, tj. njihovi vlasnici_e dobili su adekvatnu dokumentaciju. Ipak, postupci legalizovanja odvijaju se u talasima te često bivaju intenzivirani i ubrzani uoči izbora radi pribavljanja glasova, s tim što je cijeli proces i dalje neujednačen te mu se ne nazire kraj. Za pojedine kuće još uvijek nisu izdati vlasnički listovi, a Agur je podvukao da “čim na vlast dođe nova partija, dozvole se oduzimaju onima što su dobili dokumentaciju za vrijeme mandata prethodne vlasti”. U imovinskopravnim sporovima nastalim usljed nepodudarnosti između zakonske regulative i prakse često se zavade komšije, ali i porodice.

Nestabilni prihodi i zavade doprinose unezvijerenosti prisutnoj u ksamilskom pejzažu, koji Francesco Vietti naziva postpostsocijalističkim. U tom pejzažu ostaci socijalističkog seoceta još su vidljivi, ali su umnogome zatrpani objektima građenim, dograđivanim, nadograđivanim i rušenim u više etapa od devedesetih godina do danas.

Iz sela u vojnoj zoni u turističku destinaciju

Za razliku od okolnih mjesta koja su naseljena već generacijama, Ksamil je nastao u 20. vijeku i to iz društvenog eksperimenta, zbog poljoprivrednih inovacija, potrebe za nadzorom građana_ki te migracija. 

Ksamil je smješten na obalama Jonskog mora, nedaleko od kopnene granice Albanije i Grčke, a od Krfa ga dijeli moreuz. Sve do polovine 20. vijeka ovo područje je bilo nenaseljena skupina uvala, ostrva i brdašaca. No, nakon što su ga šezdesetih godina posjetili diktator Enver Hoxha i Nikita Hruščov, vođa SSSR-a, izrađen je plan u okviru kojeg je predviđeno da se od Ksamila napravi “socijalističko selo za primjer svim ostalim”.

U selu su se prvi nastanili članovi_ice novoosnovane zadruge pridošli iz planinskih sela u okolici Tepeljene i drugih udaljenijih krajeva, a mnogi od tih doseljenika_ca i dan-danas žive u Ksamilu. Oni su zajedno sa prisilnim radnicima_ama gradili, a kasnije i održavali terase na kojima su zasađeni maslinjaci i voćnjaci agruma. Ostaci potonjih mogu se vidjeti na periferiji Ksamila, iako je veći dio pojela novogradnja.

Budući da je u neposrednoj blizini granice sa Grčkom — zemljom sa kojom je Albanija većinu 20. vijeka provela u ratu — Ksamil je za vrijeme komunističkog režima bio vojna zona. Kretanje je bilo ograničeno, a lokalno stanovništvo je stavljeno pod prismotru.

Oni koji su se prvi doselili u Ksamil prisjećaju se reflektora kojima je milicija obasjavala selo po noći, pograničnih i graničnih patrola te stalne napetosti. Zbog njegovog statusa, pristup čitavom ovom području običnim ljudima je bio zabranjen. U Ksamilu je radio državni hotel, ali u njemu su mogli odsjedati samo visokopozicionirani dužnosnici_e.

Nakon devedesetih godina i pada komunizma, Ksamil je postao sasvim novi grad. Agur i Suzana Kapo među prvima su koji su se doselili početkom novog milenija, kada je broj stanovnika_ca porastao sa 2.000 na 9.000.

Agur i Suzana pripadaju čamitskoj zajednici, etničkoj grupi albanskog porijekla koja je protjerana sa sjevera Grčke. Čamiti_kinje kroz istoriju su živjeli u okolnim selima, a mnogi od njih su se po ukidanju strogih zakonskih odredbi o prebivalištu i boravištu devedesetih preselili u Ksamil — kao i brojne porodice iz ostalih dijelova Albanije.

Oni koji su se u Ksamil prije ili kasnije doselili iz ostatka Albanije sa sobom su donijeli mnoštvo vjeroispovijesti, izgradivši više različitih bogomolja. Ova etnička, zavičajna i vjerska raznolikost Ksamil čine jedinstvenim naspram ostalih turističkih mjesta na jugu Albanije, kao što su Drmiju i Vuno/Jal — gdje preovladavaju stare pravoslavne crkve. U porodici Kapo — koja je islamske vjeroispovijesti i koja u ovim krajevima živi već generacijama — smatraju da Ksamil više pripada ljudima poput njih nego novijim pridošlicama izdaleka. 

Ksamil se u posljednje dvije decenije razvio velikom brzinom između ostalog zato što u njemu nema starosjedilačke populacije. Za razliku od mjesta u kojima su bivši zemljoposjednici_e (ili njihovi potomci) tražili restituciju nepokretne imovine nacionalizovane u doba komunizma, u Ksamilu je nastala pomama za otkupom zemljišta i gradnjom, s obzirom na to da je relativno donedavno bio nenaseljeno mjesto.

Turizam je u ovom kraju doživio procvat čim je pomenuta zabrana pristupa ukinuta. Mimo jeftinih plaža, strane turiste_ice privuklo je to što je Nacionalni park Butrint 1992. godine stavljen na popis UNESCO-ove svjetske baštine. S druge strane, pripadajuće arheološko nalazište služi kao izvor umjetničke i preduzetničke inspiracije osobama kao što su Agur i Suzana.

Čovjek od kamena

“Kao što mi i samo ime kaže”, zezao se Agur (alb. gur — “kamen”) odmah nakon što smo se upoznali, “ja kamen obrađujem od svoje 16. godine.”

Agur je rođen u Markatu, selu nadomak Ksamila, gdje je i odrastao, ali je devedesetih — kao i većina stanovništva iz tog kraja — otišao u Grčku u potrazi za poslom. Tamo je deset godina radio u građevinskoj industriji, usavršivši se u zidarstvu i fasaderskim radovima.

“Grci ne vole Albance”, napomenula je Suzana. “Ipak, tamo su cijenili Agura i imao je pristojnu platu.” Agur je u Grčkoj stekao bogato iskustvo, ali se nije obogatio. Na kraju se vratio u Albaniju, i to u prvom redu zato što je Suzana htjela da žive u Ksamilu, gdje je predavala matematiku i fiziku.

I Agur se početkom dvijehiljaditih godina zaposlio u Ksamilu, na građevini. Do sada je radio na izgradnji ukupno tridesetak kuća. “Bio sam ne samo građevinar, nego i projektant i inženjer”, rekao je. “U Grčkoj sam pokupio sve građevinarske folove, pa sam po njima radio. Nikakvih tu nacrta nije bilo. Samo smo kopirali jedni druge.”

To su bile godine divlje gradnje u Albaniji. Žitelji_ke Ksamila željeli su da što prije dobiju krov nad glavom — da kupe zemlju, naprave kuću i sve to legalizuju. Nakon nekog vremena pojavilo se interesovanje za dekorativnim uređenjem enterijera i eksterijera, pa je Agur po ugovoru počeo da kleše česme, kipove, pa čak i mozaike slične onima kojima je ukrasio dom i svoju radnju.

Kao i skoro svi ostali objekti koje su žitelji_ke Ksamila digli sami od sebe, njihova kuća je sazdana od rada u inostranstvu. “Sve ove divne kuće po Ksamilu izgrađene su od gastarbajterskih plata zarađenih u Italiji i Grčkoj”, rekla je Suzana. “Sve pare koje sam uštedio napolju uložio sam u kuću”, dodao je Agur.

Doznake predstavljaju značajan izvor prihoda Albancima_kama sa slabijim primanjima. Kao što ističu akademkinje Julie Vullnetari i Nataša Gregorič Bon, dijaspora u matičnu zemlju šalje novac, ali i mnogo toga drugog — robu, stručne vještine, ukus i ponajviše od svega ljubav. Braća i sestre Agura i Suzane većinom žive vani, u Italiji i Grčkoj, ali i u Sjedinjenim Državama, a transnacionalne porodične mreže ovog tipa funkcionišu kao amortizacioni fondovi.

Strast prema Butrintu i zanatu

Agur nije formalno učio zanat, već neformalno — iz hobija — a tehnikama kojima je tokom godina ovladao podučio je ostale članove_ice porodice. Vođeni mišlju da njihovi zanatski radovi moraju biti izrađeni ručno i od lokalnih sirovina, Agur i njegovi bližnji danas prave široku lepezu rukotvorina od pijeska i školjki iz Jonskog mora kao i od lokalnog kamena.

Agur rukotvorine prodaje i u porodičnoj radnji i na zanatskoj pijaci Butrint. Fondacija Butrint je 2017. godine park dala na upravljanje državi, usljed čega su se povećale dažbine koje se naplaćuju prodavačima_cama na pijaci. Agur je tog ljeta bio veoma nervozan jer se pribojavao da će vlasti istisnuti zanatlije iz butrintskog parka.

Do 2022. godine dobrano se oraspoložio — zahvaljujući upravo vlastima, zanatlije su osnovale udruženje koje vrši kontrolu i provjeru kvaliteta te ih zastupa.

Uprkos kakvoj-takvoj stabilnosti, Agur brine da će zbog planova za razvoj Butrinta kao svjetske baštine lokalne zanatlije ipak biti gurnute u stranu. Iz Albansko-američke fondacije za razvoj — koja upravlja Butrintom od 2020. godine — izrazili su posvećenost održivom turizmu i razvoju lokalnih preduzeća, mada je opšte poznato da se iz drugih sličnih projekata u Albaniji isključuju preduzetnici_e kao što su lokalne zanatlije. A iz iskustva znam da su oni najvrsniji vodiči kroz arheološko nalazište.

Zanatlije u svom radu upotrebljavaju likove i simbole iz brojnih kultura zastupljenih u ruševinama Butrinta. Na zanatskoj pijaci uglavnom se mogu naći likovne reprodukcije krstionice, a upravo su mi prodavači_ce objasnili značenje pojedinih detalja mozaika iz krstionice — piscine i rajske ptice. Butrint sam posjetila više puta, ali originalni mozaik nikad nisam vidjela zato što je najčešće prekriven, a radi zaštite od vanjskih elemenata. Međutim, kako razgovaram sa ljudima na pijaci, tako sam stekla utisak da originalni mozaik poznajem kao svoj džep.

Kad sam prošli put bila u Ksamilu, 2022. godine, u zanatski posao su se upustili i Suzana i njen sin Redon. Ona je farbala ljuske jaja, a on se ozbiljno posvetio kamenim mozaicima, dok je Agur većinu vremena rezbario kamen. Njihova posvećenost radnji ne proizlazi samo iz želje za zaradom, već i iz čežnje za stvaralaštvom u svijetu koji pokreće grozničava trka za gomilanjem kapitala, svijetu koji je ispunjen nesigurnošću i prekarnošću.

Zanat im pomaže da preguraju jesen i zimu. “Zimi bude kao u grobu”, kazao mi je Agur kad smo se upoznali. “Odem u kafić i tamo nas sjedi troje.” Stanje se od tada pa do danas nije bitnije promijenilo. “Zimi bude teško”, naglasila je Suzana. “Nema ljudi, a pošto nema ljudi, nema ni posla. Sve je zatvoreno. Zato svaki dan provodim u radnji.”

Kroz razgovore sa Agurom i Suzanom, a kasnije i sa Redonom, uvidjela sam da je izrada rukotvorina strast koja ovoj porodici obezbjeđuje kontinuitet i stabilnost u jeku nestabilnosti.

U Ksamilu, turističkoj destinaciji koju zbog njenih prirodnih ljepota mnogi u posljednje vrijeme upoređuju sa Maldivima, a koju takođe karakterišu nesigurnost i prekarnost s kojom se suočava lokalno stanovništvo, društveno-ekonomski život i dalje je u velikoj mjeri uslovljen paradoksima. Porodica Kapo je upravo u tim paradoksalnim okolnostima uspjela da stvori oazu mira gdje rukama nenametljivo stvara blagostanje.  

Naslovna fotografija: Creative Commons.