Sokolj Gaši (Sokol Gashi) i dalje se sjeća trenutka kada je pozvan da izađe na stejdž zajedno sa svojim rok-bendom Fisnikët. Dok je ovaj gitarist stajao pod svjetlima reflektora, ruke su mu se tresle i nakratko su ga paralizirali pogledi iz mase koja je željno iščekivala svirku.

Ipak, sav taj unutrašnji nemir ubrzo je provalio iz njega pretočivši se u pokret. Bilo je to 1982. godine na prvom izdanju Festivala BOOM održanog u prištinskom centru “Boro i Ramiz”, koji je ime dobio prema partizanskom dvojcu — Srbinu i Albancu — i to kako bi se afirmiralo načelo “bratstva i jedinstva”, aktualno u zajedničkoj komunističkoj državi. 

Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, socijalistički sistem u Jugoslaviji počeo se urušavati. U jeku ekonomske i političke krize kao i etničkih napetosti koje su sve više rasle, u ta nesigurna vremena, omladina se pobunila. Kako su mladi umjetnici/e pokušavali dati mjesta umjetničkom izražaju verbaliziranom kroz muziku (i ujedno se zabaviti), tako su pop i rok scena cvjetale među mladim osobama na Kosovu.

Sada 56-godišnji Gaši se početkom 90-ih godina preselio u Njujork, no mladost koju je proveo u Prištini ostala mu je u živom sjećanju. S nostalgijom se prisjeća poteškoća s kojima se susretao stvarajuću muziku u tom razdoblju.

“Na Kosovu je tada bilo teško iznaći sredstva za snimanje, a kamoli za odlazak na turneju, ali svi mi smo činili jednu grupu bendova koji su podržavali jedni druge okupljajući se u nazovi-rok baru Komiteti”, kaže on. “Željeli smo pružiti ljudima nešto novo, nešto što je bilo nevino i isto tako provokativno.”

Upravo su taj cajtgajst Ljura Ljimani (Lura Limani) i Rina Krasnići (Krasniqi) željele ovjekovječiti u novom magazinu koji su nazvale prema festivalu: BOOM.

Nakon što su godinu dana provele istražujući, časopis su zvanično pokrenule jedne martovske večeri u foajeu Kina Armata, još jedne relikvije iz doba Jugoslavije koja se u novom ruhu već nekoliko godina unazad ponovo nameće kao izuzetno cijenjen javni kulturni prostor. Činilo se prikladnim da najveći rok-festival na Kosovu — koji se održavao svake godine u periodu od 1982. do 1987. — doživi promociju u prostorijama nekadašnjeg kina zatvorenog turbulentne 1988. godine, kada su su tenzije na Kosovu postepeno zaoštravale.

Magazin BOOM svečano je promoviran 9. marta u Kinu Armata.

Posjetitelji/ce su počeli pristizati u Armatu oko 20 sati. Jedni su pušili cigarete ispred zgrade, drugi su plesali uz zvuke hitova 80-ih u holu ili sjedili u polupraznom kinu. Kada je muzika utišana, prisutni su se okupili oko Ljimani koja je u kratkom obraćanju predstavila magazin.

“To je bio festival koji bi se sasvim skromno mogao nazvati kosovskim Vudstokom”, poručila je izazivajući kod okupljenih smijeh odobravanja.

Oživljavanje melodija

Budući da često slušaju albanski rok iz 80-ih godina, Krasnići i Ljimani su shvatile koliko je malo materijala objavljeno u vezi s tadašnjom muzičkom scenom.

Naišavši na stari poster Festivala, odlučile su da dublje zarone u postojeće materijale, stoga su za potrebe istraživanja prikupile stare novine i listove kao što su Rilindja, Zëri i Rinisë, Bota e Re, Kosovarja, Jedinstvo i Novi svet. Ostvarile su i saradnju s Briljantom (Brilant) Pirevom koji je s njima radio na arhivskom istraživanju upotpunjenom ličnim fotografijama iz ličnih arhiva bivših članova/ica bendova, njihovih porodica i obožavatelja/ica.

“Ta triangulacija bila je vrlo važna jer su sjećanja ljudi u mnogim slučajevima bila izmijenjena — nastojale smo biti što preciznije kako bismo uspješno rekonstruirale to vrijeme”, objašnjava Ljimani, istraživačica i urednica časopisa.

U pogledu likovne opreme za koju je zaslužan Bardi Haljiti (Bardhi Haliti), magazin BOOM je svojevrstan omaž zlatnom dobu kosovske rok-scene koji održava njen politički karakter predstavljen u člancima uz analizu tekstova pjesama i zvuka.

“Pjesme su većinom bile ljubavne i preovladavali su moderni tekstovi inspirirani zapadnjačkom muzičkom scenom koji su potom bili prilagođeni albanskim tradicionalnim ritmovima”, izdvaja Krasnići, također istraživačica i jedna od začetnica projekta.

Navedena kombinacija primjetna je u pjesmi benda Minatori “Mihane”, inače obradi pjesme “Susanne” Adrijana Čelentana (Adriano Celentano).

Međutim, u tom periodu bile su popularne i političke pjesme — jedna od njih je i Gjurmëtova “Mikrofoni”, sročena kao kritika na račun sistema nadzora i ideološke kontrole kojima je albansko stanovništvo podvrgnuto nakon studentskih protesta održanih 1981. godine. Bitno je naglasiti da bendovi nisu kritizirali politički sistem eksplicitno, već su se između redova služili motivima i temama namijenjenim onima kojima su slobode bile uskraćene.

Cenzura je 80-ih godina bila diskretna, no itekako prisutna. Jedini studio za snimanje posjedovala je Radiotelevizija Priština, stoga pjesme koje bi bile ocijenjene moralno degradirajućim nisu mogle biti snimljene ili bi im vlasti pak izmijenile stihove.

“Čak i kada smo prije svega željeli iskazati ono što osjećamo i podijeliti našu svakodnevicu, morali smo biti oprezni s odabirom riječi, tako da smo u timu uvijek imali nekoga ko bi provjeravao tekstove prije nego što smo se prijavljivali za termine u studiju”, ističe Gaši, te se osvrće na pjesmu njegovog benda pod nazivom “Ujku Plak” (“Stari vuk”), u kojoj je  — kako navodi — sadržana potreba mlade osobe “za osamom s obzirom na sve probleme kroz koje su ljudi na Kosovu prolazili 80-ih godina.”

Politički karakter muzike koja je stvarana na Kosovu bio je sastavni dio šireg, panjugoslavenskog kontrakulturnog pokreta. Pop i rok bendovi širom Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije i Srbije, inspirisani zvijezdama sa Zapada, miješajući zapadne ritmove s lokalnim temama koje su se pretežno ticale teškog stanja na ekonomskom planu i političkom situacijom.

“Albanski rok-muzičari/ke s Kosova sarađivali su sa svojim kolegama/icama iz ostatka Jugoslavije u znak zajedništva, što nije imalo toliko veze s etničkom pripadnošću koliko s jedinstvom u težnji za pripadanjem nečemu većem, međunarodnoj rok-sceni, pri čemu je svaki bend ipak zadržao jedinstveni lokalni štih”, konstatira Ljimani, te dodaje da je Festival BOOM ugošćavao bendove poput Zabranjenog pušenja iz Sarajeva i Pilota iz Beograda.

Uvid u omladinsku kulturu

Iako su dale autentičan doprinos sceni, albanska pop i rok muzika s Kosova često se zanemaruje prilikom dokumentacije jugoslavenske muzike. “Nismo imali pristup bilo kakvim informacijama o ovdašnjoj sceni, ne samo kada je riječ o bendovima koji su svirali u tom razdoblju, već i o omladinskoj kulturi uopće”, rekla je Ljimani u svom govoru u Armati.

“Na osnovu intervjua koje smo prethodno obavili s muzičarima/kama koji su djelovali u tom periodu, kao i na osnovu postojeće literature vezane za rok-scenu na Kosovu, utvrdili smo da je BOOM bio važan festival u kojem je svako želio učestvovati, ali nedostajale su nam druge informacije”, napomenula je. “Zbog toga smo [ovaj projekt] prepoznale kao priliku, odnosno okvir unutar kog bismo mogle zaviriti u kosovsku rok-scenu 80-ih i istovremeno zaviriti u omladinsku kulturu tog vremena.”

Za Ljuru Ljimani, ponovno oktrivanje povijesti grada najvažniji je segment ovogistraživačkog projekta. Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Dok je većina jugoslavenskih bendova inspiraciju crpila sa Zapada, albanski rok na Kosovu bio je subkultura koja se pojavila kao reakcija na regionalne predrasude o kosovskim Albancima/kama kao nazadnim i nedovoljno modernim za svrstavanje u rang s ostalim nositeljima/cama rok-kulture zastupljene u jugoslavenskim metropolama.

Uzimajući u obzir tu dinamiku, u časopis BOOM uvrštena je i priča benda 403, koji je trebao nastupati na festivalu Jugovizija u Opatiji, Hrvatska. Njih su drugi muzičari/ke ismijali, što je samo jedan od primjera stereotipa s kojima se suočavalo stanovništvo Kosova, uprkos želji panjugoslavenskog revolucionarnog roka da se otrgne iz ralja etničkih podjela.

Mada kratkog vijeka, albaska rok-scena zauvijek je promijenila društveni i kulturni život kosovskih Albanaca/ki, imajući u vidu činjenicu da to nije bio isključivo bunt protiv socijalističkog režima kao takvog, nego i protiv sve intenzivnijeg rada propagandne mašinerije usmjerene protiv albanskog stanovništva. Iako su pojedini muzičari/ke željeli samo svirati ono što su željeli, njihova umjetnost je sastavnica jugoslavenske povijesti koja nijansira društveno-političku dinamiku tog vremena.

Magazin — bogat pričama, slikama i isječcima iz novina — dostupan je u Kinu Armati te u prištinskim knjižarama.K

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.