U oblasti feminizma u svijetu, godina 2017 biće upamćena po pokretu #MeToo.

Inicijativa ustanovljena u SAD, u vrijeme skandala sa Harvijem Vajnštajnom (Harvey Weinstein) – kada je ovaj poznati filmadžija optužen za seksualni napad i zlostavljanje desetina žena – proširila se i na druge zemlje, rezultirajući time da stotine hiljada žena javno izjavi “i ja” (me too, i ja sam žrtva zlostavljanja), sve kako bi se istaklo da je seksualno nasilje rasprostranjen i ozbiljan problem. Časopis Tajm (Time) je proglasio pokret “me too” ili one koji su „prekinuli tišinu“, osobom godine.

Iako je „Me too“ stigao na Balkan, ovdašnje države se i dalje suočavaju sa ozbiljnim problemima. Pravo na abortus, zastupljenost žena na pozicijama donošenja odluka, prisustvo žena u politici i nasilje nad ženama jesu neke od tema koje su naglasili feministički aktivisti/kinje širom Balkana.

U serijalu Jedan na jedan, K2.0 je razgovarao sa nekim od najistaknutijih feministkinja širom regiona, a o pitanjima razvoja i aktuelnog stanja feminizma u njihovim zemljama i najvećim problemima s kojima se suočava feminizam.

U Makedoniji, K2.0 je razgovarao sa Anom Vasilevom, aktivistkinjom i članicom feminističkog kolektiva Бори се женски. Vasileva je učestvovala u mnogim inicijativama, uključujući i projekat UN Women Ne samo 8. marta i ПичПрич [Peach Preach], a nedavno je i pokrenula društveni pokret pod heštegom #СегаКажувам (#ISpeakUpNow)

Foto: Gorjan Atanasov / K2.0.

K2.0: U patrijarhatu, ženi je mjesto u kući. Vi odbacujete ovu ideju i borite se za mjesto žene i sebe u društvu. Koliko je danas teško biti aktivistkinja i feministkinja u Makedoniji?

Ana Vasileva: Mislim da mi aktivizam daje prednost na dva načina. Sa jedne strane to je kanal kroz koji mogu da radim i da se izrazim, i osjećam se društveno korisnom bez da me bilo šta uslovljava. Mogu postati aktivna u trenutku kada osjetim da postoji potreba, ali isto tako i ignorisati nešto kada mi se čini da je sumnjivo.

Druga stvar je činjenica da imam posao izvan aktivizma, što mi daje nezavisnost da se distanciram ukoliko osjetim da je ono što radim agenda nekoga drugog. Međutim, u isto vrijeme, mogu se pridružiti aktivnostima ukoliko procjenim da je njihov cilj važan.

Namjerno sam izabrala ovo mjesto za intervju. Spomenik ispred kojeg se nalazimo se zove Žena borkinja i podignut je 8. marta 1970. godine u čast svim borkinjama za slobodu. Vi ste bili dio kampanje „Ne samo 8. marta“ Da li je teško pokrenuti ovakvu vrstu kampanje u Makedoniji?

Makedonija, kao zapravo i čitav region, ima dugu tradiciju feminizma koja je zaboravljena. Vrhunac je dostignut tokom i nakon Drugog svjetskog rata, uz aktivno učešće žena, a kasnije i stvaranjem Antifašističkog vijeća žena (AFŽ). Zbog toga je ovo važan spomenik. Iako nisam detaljno upoznata sa svim pokretima iz prošlog vijeka, postoje istoričarke koje su radile obimna istraživanja o tome, i to sa kritičkim osvrtom.  

Mislim da je naš feminizam mnogo više od trenutno poznatog „holivudskog feminizma“ – koji svakako podržavam do neke granice. Ali, ono što mi imamo je tradicija koju možemo nadograđivati novim bitkama, novim frontovima i solidarnošću.

Ono što je bolje jeste da naš feminizam ima korijene u antikapitalističkim pokretima. To nije novi ‘pop moderni’ pokret koji prodaje majice. On ima elemente klasne svijesti. Svjestan je prava radničke klase, marginalizovanih grupa. To su stvari koje smo zaboravili u ovim groznim godinama tranzicije, koje izgledaju kao da su nepromjenljive u našem slučaju, ali sada ih pokušavamo vratiti.

Foto: Gorjan Atanasov / K2.0.

Vraćajući se na „Ne samo 8. marta“ – sam datum je trivijaliziran. U jednom momentu smo govorili da je sve u redu sa pravima žena, i samo društvo je ovo prihvatilo i počelo slaviti 8. mart u kafani. Ne bi sve aktivnost trebale biti fokusirane na taj dan. Ali su često svi događaji koji su usmjereni na javnost i podizanje svijesti planirani na taj dan, što nam pokazuje da je situacija u stvarnosti loša.

Ženska prava su pitanje o kojem moramo govoriti svaki put kada se ukaže potreba, a razlog i potreba se često pojavljuju. Problemi kao što su porodiljsko odsustvo, odsustvo sa posla, abortus … u posljednje vrijeme se nisu rijetko pojaviljivali.

Privuklo mi je pažnju da ste rekli da feminizam na Balkanu ima svoje korijene u brizi za marginalizovanu populaciju i u solidarnosti. Gdje smo danas? Da li se feminizam u 2018. godini jednako brine za prava svih žena?

Radila sam istraživanje koje se tiče samo jedne ciljne grupe: žena iz ruralnih područja. Međutim, prema istraživanju na globalnom nivou, postoji više vrsta diskriminacije. Mogu se zasnivati na etničkom identitetu, na koji dodate još i siromaštvo, ruralno okruženje, invaliditet … Sve ove činjenice čine gotovo nemogućim za neke žene da ostvaruju svoja ljudska prava – iako koncept ljudskih ima zapadnu orjentaciju u jednom pozitivnom značenju ga možemo koristiti i ovdje.

Iako se naš feminizam fokusira na zaposlene žene, osjetila se spremnost na pomoć i solidarnost za slabe i druge. Osjećaj solidarnosti je ono što smo izgubili sa tranzicijom prihvatajući način razmišljanja „svako za sebe.“ Sada to pokušavamo da promjenimo i izgradimo novi val solidarnosti, na krhkim nogama, ali se krećemo naprijed.

Makedonija je usvojila Istanbulsku konvenciju, konvenciju Vijeća Evrope protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici koja je potpisana 2011. godine, za koju je Vlada pravila mnogo problema. Možete li mi reći nešto više o procesu?

Konvencija je usvojena, ali je Parlament nije ratifikovao do juna ove godine, uglavnom iz finansijskih razloga. Istanbulska konvencija zahtjeva od države koja je ratifikuje otvaranje skloništa za žrtve nasilja u porodici i seksualnog nasilja, kao i uspostavljanje protokola u zdravstvenim ustanovama i policijskim službama – a to košta.

Pitanje je bilo da li je Vlada sprema uložiti ozbiljnu sumu novca, koja se očigledno mogla lako naći, za neke druge stvari. U tom trenutku, nova ministrica za rad i socijalnu politiku Mila Čarovska, založila se za ratifikaciju u junu i Konvencija je sada na snazi.

Pratim ovaj proces od juna i moram priznati da sam zadovoljna razvojem situacije. Konvencija se primjenjuje korak po korak, upravo kako treba. Možemo vidjeti da to nije učinjeno samo da se pokaže da nešto radimo. Više se ulaže u ljudski kapital kroz treninge i partnerstvo sa drugim zainteresovanim stranama, organizacijama civilnog društva, međunarodnim organizacijama. Ovo je nešto što mi se jako sviđa.

Bio je jedan period kada su postojala samo dva skloništa?

Da, bio je jedan period kada je situacija bila zaista loša. Ali, sada se otvaraju nova skloništa i za žrtve nasilja u porodici i žrtve seksualnog nasilja, gdje će ljudi dobiti odgovarajuću pomoć.

Žene imaju pravo na jednaku zastupljenost u političkim strankama i na glasačkim listama u Makedoniji, ali da li su stranke otvorene za raznolikost i inkluziju?

Iako već neko vrijeme postoje kvote po kojima možemo postići neku vrstu ravnopravnosti, one tek sada počinju davati neke rezultate. To znači da je potrebno vrijeme da bi se stvorila kritična masa ili promjena.

Foto: Gorjan Atanasov / K2.0.

Isti je slučaj i sa političkim partijama, u kojima je na žalost jedino bitno ostvarivanje ličnih interesa. Moć je centralizovana i kretanje u bilo kojem pravcu zavisi od volje nekolicine. Zato i žene koje su uključene u partije često ne razmatraju pitanja ljudi koje predstavljaju, već svoje lične interese.

Stvari se neće promijeniti sve dok ne dođe do decentralizacije moći u partijama, što će biti dugotrajan proces, ali će rezultati biti bolji i dugotrajniji.

Makedonija ima rekordan broj žena poslanika u ovom mandatu, ali i dalje slabo učešće u parlamentarnim diskusijama. Zašto mislite da se to dešava?

Ponovo, kao i sa kvotama, smatram da im treba dati vremena. One se još uvijek osjećaju neprijatno u tom svijetu, i smatraju da im je neko učinio uslugu time što ih je postavio na tu poziciju. Ukoliko smatrate da dugujete svoj položaj nekome, nećete se osjećati prijatno da izrazite svoje mišljenje. Kada stvorimo kulturu u kojoj će žena da prihvati da je zaslužila svoju poziciju, i kada budemo imali decentralizovane političke partije, onda će one biti u mogućnosti da podignu svoj glas.

Govoreći o podizanju svijesti, vidimo da festival „Djevojčica prvo dijete„, koji se fokusirao na predstavljanje žene iz različitih lokalnih kulturoloških sfera, ima dobru pokrivenost i vrlo raznoliku publiku. Tu je i Peach Preach,” (ПичПрич) koji organizujete. Možete li mi reći nešto više o događajima i njihovom cilju?

ПичПрич je ženski duo koji se fokusira na promovisanje ženskog diskursa i propitivanja patrijarhalnog ugnjetavanja kroz javno pripovijedanje. Time nastavlja tradiciju prenošenja ženske usmene istorije nasuprot kanonizovanoj muškoj pisanoj istoriji.

ПичПрич ima cilj da ostvari lokalni uticaj kroz organizaciju događaja u manjim gradovima širom Makedonije, ali također želi imati i regionalni uticaj pozivajući pripovjedačice iz regiona da nastupe na određenim događajima. Organizacija je formirana u martu 2016. godine zbog potrebe za rješavanjem ženskih pitanja u javnoj sferi, kao i promovisanja žena kao javnih ličnosti u tradicionalno patrijarhalnom društvu u kojem dominiraju muški glasovi.

Spomenula sam ПичПрич jer se slažem sa Vama da moramo raditi na površini, i na stvaranju politika koje se bave ženskim pitanjima, ali se također slažem da je i podizanje svijesti jako važno. Da li je ПичПрич dobra platforma za to?

Da, imali smo situacije u kojima su naši pripovjedači bili zaista kritikovani. Na primjer, prošle godine, specijalna tužiteljica Fatima Fetaj je kritikovana zbog pojavljivanja na panelu ПичПрич.

Mnogi novinski portali su podijelili njenu priču, komentarišući da je bilo neprimjereno za ženu koja ima državnu funkciju da govori tako otvoreno. Samo žena koja već ima uspostavljenu društvenu ulogu i dobar društveni položaj se može nositi sa takvim pritiskom.

Ovakve situacije mogu imati i pozitivan domino-efekat jer postoji mogućnost da se javnost odluči da više radi na ovim pitanjima. Međutim, gotovo postoji neka vrsta zavjese između onoga što se radi u Skoplju i efekata koje može imati na regionalnom nivou, u manjim gradovima, selima, društvenim zajednicama.

ПичПрич ima redovnu emisiju na Kanalu 103 i u jednoj od epizoda govorili smo o iskustvima žena vezanim za vještačku oplodnju. Ja sam bila šokirana saznanjem o svim procedurama zajedno sa nasljeđenom i direktnom diskriminacijom koju trpe žene u ovom procesu. Možda i ne bi trebalo biti iznenađenje s obzirom da imamo jako loše uslove u porodilištima širom zemlje. Čak i u Skoplju, tretman, usluga … to je užas, ali ovo pitanje nikada nije u centru pažnje.    

Jedino kada se skrene pažnja na porodilišta jeste kada imamo slučajeve smrti novorođenčadi ili trudnica, ali uslovi su grozni. Ovdje govorimo o reproduktivnom i genitalnom zdravlju svih žena, posebno majčinstvu. Majčinstvo je veoma osjetljiv proces kroz koji žene ne dobijaju nikakvu podršku.

Mnogo moramo raditi na tome. Nemamo nikakve mehanizme za prenatalnu i postnatalnu zaštitu, liječenje depresije, resocijalizaciju, itd. Čak i na globalnom nivou, ova pitanja su zapostavljena. Kada razmišljate o tome, neko nas je rodio i svi mi imamo majku. Zanemarivanje ovog pitanja i smatranje ga nevažnim nam pokazuje do kojeg nivoa se žene tretiraju kao beznačajne.   

Na kraju, željela bih razgovarati više o heštagu #IСегаКажувам i njegovom značaju u društvu kao što je naše. Da li je moguće donijeti promjene kroz heštag?

Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo obrazovanja i nauke, Ministarstvo rada i socijalne politike i premijer su podržali heštag. Međutim, smatram da je heštag trebao biti podstrek institucijama da kreiraju strategije i politike koje se bave ovim pitanjima, a to se nije dogodilo.

Foto: Gorjan Atanasov / K2.0.

Često, inicijativa koja dolazi van institucija lako može propasti iz različitih razloga. Inicijativa mora krenuti iz institucija, što je vrlo teško moguće u Makedoniji. Nadam se da ćemo se opet moći ujediniti i zajednički napraviti korak naprijed u ovom pravcu.

Zaista sam vjerovala u heštag #IСегаКажувам. Mi nikada ne razgovaramo o seksualnom uznemiravanju. Ono se smatra normalno. [Pokret koji je govorio protiv seksualnog uznemiravanja] je nastao u Holivudu (Hollywood), vrlo spornom mjestu, ali recimo da samo uz toliko novca i moći možete uticati na ljude da rade ono što želite. Ali ovdje, to se ne čini moguće. To je generacija sa drugačijim vrijednostima koja je to percipirala normalnim.

Ali, sada se svijet mjenja, pa tako i vrijednosti. Možda će žena ili djevojka kroz heštag saznati da postoji neko u Makedoniji ko će je podržati. Ponekad je to dovoljno, nekada je samo jedna osoba dovoljna da se ne osjećate usamljeni. Sada je tu spoznaja da postoji neko kome se možete obratiti ukoliko vam se nešto desi.

Ministarstvo obrazovanja i nauke je otvorilo telefonsku liniju za žrtve seksualnog uznemiravanja koja je bila inspirisana heštagom. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Mislim da je ovo djelomično i u neku ruku neodgovorno rješenje. Zapravo, to je jedno nepotpuno rješenje i jedino može biti od koristi ukoliko ima status komplementarne aktivnost jedne dobre politike. Međutim, ovdje se opet puna odgovornost za preduzimanje akcije stavlja na žrtvu.

Ne možemo očekivati da se žrtve mobiliziraju. Veoma je glupo i nepravedno očekivati od žrtava da se same brane. Moramo stvoriti uslove u kojima oni neće postati žrtve – raditi sa djecom i preduzimati aktivnosti vezane za obrazovanje a protiv maltretiranja i uznemiravanja.

Ne možemo očekivati da žrtva bude jedina osoba koja pokreće sistem kroz izvještavanje, svjedočenje. To je sve veliki teret za život žrtve i može dovesti do nove viktimizacije. Vrijeme je da se radi na prevenciji, a ne na privremenim rješenjima i mehanizmima.

Kako feminizam funkcioniše u Makedoniji?

Mnogo je pogrešnih skretanja koja bi možda mogla biti i razumljiva u našim uslovima, ali, gledajući veću sliku, mislim da ipak napredujemo. Postoji jedan začarani krug dešavanja, tako da kad god dođe do pozitivnog probijanja po nekom pitanju, postoje i retrogradne sile koje nas vraćaju unazad, postoji otpor.

U 2006. godini, kada je Zakon o jednakim mogućnostima usvojen, sve stranke su radile zajedno, uključujući i VMRO-DPMNE i SDSM. Nakon toga, ženski pokret se iz nekog razloga raspršio i uslijedio je period tišine. To je donijelo niz loših posljedica, i sada je jedan potpuno novi pokret na sceni. Hodamo po valovima, ali napredujemo.

Ovo je šesti intervju Jedan na jedan u našem serijalu ‘Priča o balkanskom feminizmu’ na temu statusa feminizma u regionu. Vratite se sljedeće nedjelje da biste pročitali još jedan intervju sa vodećom feministkinjom na Zapadnom Balkanu.

Ovaj razgovor je uređivan radi dužine i jasnoće. Intervju je urađen na makedonskom jeziku.

Nalovna fotografija: Gorjan Atanasov / K2.0.