Upitana o stepenu demokratije u njenoj rodnoj Turskoj, književnica Elif Šafak (Shafak) nedavno je u jednom intervjuu upozorila kako je nedostatak nezavisnosti u akademskoj zajednici, pored ostalog, jedna od komponenti “oštećene i uništene” demokratije. 

Pogled na ostatak Balkana, kada je riječ o demokratiji i akademskoj zajednici, pokazuje da je situacija slična. U cijelom regionu, univerziteti se suočavaju sa istim problemima i izazovima: zloupotrebom univerziteta od političkih elita, upitnim kvalitetom obrazovanja, oportunizmom akademske zajednice, nedostatkom etike, te takozvanim “odlivom mozgova”. 

Sa željom da istražimo šta se dešava, K2.0 je razgovarao sa nekim od najznačajnijih intelektualaca/ki u regionu. Naši sagovornici/e, univerzitetski profesori i profesorice iz sedam zemalja, složili/e su se oko toga da akademska zajednica na Balkanu nije nezavisna. 

U šestom dijelu našeg serijala “Redefiniramo akademsku zajednicu”, K2.0 razgovara sa Antonijom Petričušić, docenticom na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagreba i članicom Savjetodavnog odbora, tijela stručnjaka koji nadgledaju primjenu Okvirne konvencije Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina.

Fotografija: Tjaša Kalkan / K2.0.

K2.0: Na rang listama najboljih svjetskih sveučilišta Hrvatska se redovito nalazi na samome dnu. Kako je biti članicom akademske zajednice u Hrvatskoj 2019. godine i koji su problemi s kojima se akademska zajednica susreće danas?

Antonija Petričušić: Smatram da je rad u akademskom svijetu iznimna privilegija koje, čini mi se, većina članova/ica akademske zajednice nije ni svjesna. Postoji sloboda izbora tema kojima ćeš se baviti, načina na koji ćeš pristupati svome poslu i prenositi znanje studentima/icama, radno vrijeme koje je fleksibilno, suradnja s kolegama/icama u inozemstvu, sudjelovanja na konferencijama i u istraživačkim projektima, intelektualne rasprave… Radimo, prema mome mišljenju, najljepši posao na svijetu jer prenosimo znanje. 

No dakako, bilo bi sjajno da se možemo više doškolovavati, dodatno učiti, i još više podizati kvalitetu znanstvene djelatnosti sudjelujući na istraživačkim projektima unutar zemlje i međunarodno. 

Smatram da nam nedostaje metodološko-didaktičkog obrazovanja jer mi profesori nismo formirani kao nastavnici samim time što smo završili fakultet, zaposlili se i doktorirali. No kada se zaposliš na fakultetu, pretpostavlja se da je to to, naučio/la si gledajući svoje nastavnike/ice i da nam nikakva unaprjeđenja ne trebaju.

Potom, doprinos hrvatske znanstvene zajednice u svijetu je marginalan. Posljedično, nema puno mogućnosti za sudjelovanje u međunarodnim znanstveno-istraživačkim projektima, a proračunaska ulaganja u znanost su nedostatna. Također, činjenica je da se hrvatska znanstvena zajednica posljednih godina, zbog neadekvatnog sustava uključivanja novog, mlađeg kadra, ne pomlađuje. Posljedice ćemo sigurno vidjeti za kojih deset, petnaest godina. 

Osim toga, čini mi se da se danas najambiciozniji mladi ljudi ni ne odlučuju za doktorate u Hrvatskoj, već da ih upisuju u inozemstvu jer znaju da će tamo dobiti bolje obrazovanje i iskustvo, naučiti raditi po suvremenijim metodama i postati globalno konkurentniji. A to je gubitak naše znanstvene zajednice, ukoliko ne osmislimo kao ih jednom vratiti ili bar povezati s našim sveučilištima i istraživačkim institutima. 

Također, unatoč formalnoj ravnopravnosti, stakleni strop i te kako opstaje u znanosti. Dovoljno je pogledati upravljačke strukture na fakultetima. Premda je znanstvenička profesija već poprilično feminizirana i među sveučilišnim nastavnicima/cama dominiraju žene, posebice u društvenim znanostima, hijerarhijske se strukture teško mijenjaju.

Fotografija: Tjaša Kalkan / K2.0.

Danas u Hrvatskoj radimo na kurikularnoj reformi na nižim razinama obrazovanjima, no nitko ne govori da se trebaju uvesti i promjene u načinu izvođenja visokoškolskog obrazovanja. Doživljavam svoje sveučilište kao zastarjelog mastodonta, kao svijet u kojemu se ništa ne mijenja i koje je vrlo tromo, koje se ne želi osuvremeniti i otvoriti, ne želi biti transparentno ni financijski ni upravljački, nije otvoreno prema javnosti. Bilo bi jako poželjno da dođe do promjene toga i da neki novi ljudi i novi vjetrovi kormilare sveučilištem. 

Koliko danas akademska zajednica sudjeluje i može sudjelovati u oblikovanju javnog mišljenja i raspravi o gorućim društvenim pitanjima?

Postoji određena nespremnost većine članova/ica akademske zajednice na javni angažman i zauzimanje stava o društveno relevatnim pitanjima i prijeporima. Moglo bi se čak reći da se radi o strahu ljudi od toga da se eksponiraju i budu prenositelji/ice određenih ideja i spoznaja. 

Mislim da se dio takvog stanja može pripisati i činjenici da imamo čvrstu hijerarhijsku ustrojenost sveučilišne zajednice, pa će se asistent/ica rijetko kada usuditi istupiti u javnost jer se pretpostavlja da će njegov/njen šef biti taj koji javno istupa u ime određene discipline. No, sveučilišni profesori/ice nisu samo znastvenici/ice koji imaju znanje o svojoj disciplini, već i politički pismeni građani/ke koji mogu imati svoje privatne stavove i načelno ih braniti u nekim situacijama. A mnogi od njih se ne usude. 

Ili se recimo ne žele uključiti u razne inicijative kada branimo integritet sveučilišta i znanstvene zajednice ili osporavamo loše zakonske odredbe koje se tiču naše profesionalne sadašnjosti i budućnosti.

Mi, kao članovi/ice ove privilegirane profesionalne zajednice, imamo odgovornost da naše znanje, pri čemu posebice mislim na naše stručno znanje koje može pomoći u objašnjavanju i rasvjetljavanju određenih društvenih prijepora, moramo moći angažirati kako bismo doprinijeli pacifikaciji društvenih podijela i sukoba. Ili pak kako bismo nedvojbeno osudili neke društvene grupe koje ustaju u uskratu ili s namjerom uskrata prava manjinskih grupa ili koji zagovaraju vrijednosti suprotne demokratskom poretku.

Smatrate li da je apatija posljedica egzistencijalnog straha, to jest straha od gubitka posla ili pozicije u akademskoj zajednici?

Mislim da ne, jer se u znanstvena zvanja napreduje gotovo po automatizmu, ukoliko se zadovolje osnovni uvjeti propisani pravilnikom. Radi se o strahu od konfrontiranja, od “vrijednosnog outanja”.

Meni je nepojmljivo da se netko može baviti društevnom znanošću i reći da o nekoj gorućoj društvenoj temi nema mišljenje. Kako nemaš mišljenje? Imaš mišljenje kao intelektualac/ka. Možeš reći da nemaš dovoljno informacija o nekoj temi, ali stav o tome vjerojatno imaš. 

Čini mi se da je ta apatija odraz šire društvene slike, ali i nedovoljno usađene profesionalne odgovornosti kod sveučilišnog kadra, nesklonosti da se kompromitiraju ili izlože. Jer, dok god se niste izložili, vi ste sebi ostavili mogućnost napredovanja, znajući da vas se ne percipira kao dio nikakvog ideološkog klana ili da vas nitko od kolegica i kolega neće vidjeti kao osporavatelja nekih svojih interesa. Svojom anonimnošću čuvate svoju egzistencijalnu zbrinutost. Ali je po meni to kukavičluk.

Koliko je danas uopće moguće ostati nepolitiziran unutar akademske zajednice, ne pripadati niti jednoj stranci ili interesnoj skupini?

Ne trebate biti član/ica neke stranke da biste imali neki elaboriram osjećaj o društvenoj pravdi i stav o poželjnim vrijednostima. Svi smo mi vrijednosno orijentirani na nekom polu. 

Mislim da je stranačka neopredijeljenost bitna za znanstveni rad, posebice u društvenim znanostima, no ni najmanje ne osuđujem one kolege i kolegice koji se stranački aktiviraju, jer mislim da imaju osjećaj da na taj način i kroz te strukture mogu doprinijeti društvenoj promjeni. 

Možete pisati o politici, ali ako niste dio politike, ne možete mijenjati političke sustav i strukture. Stoga se divim kolegicama i kolegama koji se aktiviraju u političkom polju budući da su očito odlučili upogoniti svoje stručno znanje u realnoj politici. 

U Hrvatskoj se politika često uplete u znanost. Tako je prošle godine dodjeljen počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu bivšem hrvatskom članu Predsjedništva BiH, Draganu Čoviću, a ove godine je predloženo dodjeljivanje počasnog doktorata gradonačelniku Zagreba, Milanu Bandiću. Protiv oba su se događaja pobunili različiti predstavnici/ice akademske zajednice. Kako se gleda na takva istupanja, ima li sankcija?

Mislim da veliki dio akademske zajednice s ponosom čita i procesuira takve istupe rijetkih i odgovornih individualaca/ki i kaže “i ja tako mislim”. Barem tako zaključujem iz rasprava s kolegama/icama. 

Kao primjer hrabrog istupa želim navesti Đurđicu Čilić, docenticu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i njezina dva govora pred Senatom Sveučilišta u kojima se usprotivila davanju počasnog doktorata Čoviću, te davanju statusa profesora emiritusa ocu premijera Andreja Plenkovića. Ona je imala hrabrosti reći vrlim muževima, nositeljima institucijalne moći zagrebačkog sveučilišta: “car je gol!”.

Fotografija: Tjaša Kalkan / K2.0.

Ona je jedina kazala da to ne treba raditi, da je to čisto politikanstvo na sveučilištu. Za njezin nastup je trebalo imati značajnu hrabrost, jer ona nije govorila u ime nikakve stranke ni interesne skupine. Djelovala je moralno, pobuđena osobnom željom da kaže istinu. 

Nije da takvi događaji nisu popraćeni s divljenjem i podrškom, ali je malo, premalo Đurđica Čilić. Kada se i pokuša djelovati reaktivno te osuditi nešto što se desilo kod pokušaja dodjeljivanja doktorata gradonačelniku Bandiću, onda dobar dio akademske zajednice izignorira poziv na potpisivanje peticije ili ne želi biti dio grupe koja iskazuje otpor rektoratu ili se ne pojavljuju na sjednicama vijeća fakulteta kako ne bi trebali kolektivno osuditi takvu praksu rektorata.

Vi se osobno ne bojite javno istupati, te ste se svojedobno našli na meti konzervativne udruge U Ime obitelji, no ne zbog javnog nastupa, već znanstvenog članka ‘Stjecanje političke moći korištenjem strukture oportuniteta: Analiza konzervativno religijsko-političkog pokreta u Hrvatskoj’. Plaši li Vas njihova reakcija?

U članku smo koautori i ja samo objasnili kako su konzervativni akteri koristili “strukture oportuniteta” — pojave u političkoj i društvenoj zajednici koje su išle na ruku tome da se efikasno i brzo promoviraju kao politički akteri. 

Naravno da se može osporavati svaki znanstveni članak, no ako se odlučiš na to, onda ga pokušavaš dekonstruirati u znanosti prihvaćenim metodama. Oni su nas pokušali diskreditirati na način da su tvrdili da je naš članak pristran te da je koristio lažne vijesti kao izvore. Pisali su novinarima, tražili urednika časopisa da povuče članak, pisali se dekanu i našim kolegama. Radilo se o čistom maltretiranju.

Taj me primjer ne plaši osobno, no mislim da šalje poruku znanstvenoj zajednici — nemojte se nama baviti jer vas možemo na ovaj način maltretirati. Jučer su napali nas, a sutra će možda napasti nekoga tko će pisati članak o pravu na reproduktivno i seksualno zdravlje žena ili pravo na život na način koji nije neznanstven već samo suprotan njihovom uvjerenju. 

Zbog te njihove akcije će neke kolegice i kolege dobro razmisliti prije nego što će se upustiti u istraživanje prijepornih tema. A zadaća je znanosti da se bavi upravo takvim temama. Zadaća znanosti je da analizira ono što je društveno relevantno, da analizira društvene trendove, posebice ako se oni namjere na fundamente demokracije i vrjednote našeg ustavnog poretka poput pluralizma, jednakosti, nediskriminacije. 

Ti fundamenti lako mogu biti metom određenih skupina, a i znanstvena zajednica je tu da ih svojim radom brani.

Završili ste poslijediplomski studij na Srednjeeuropskom sveučilištu koje je u međuvremenu, uslijed političkog pritiska konzervativne vlade Viktora Orbána, napustilo Budimpeštu. Strahujete li od sličnih scenarija i u Hrvatskoj?

Iznimno sam zahvalna što sam imala priliku studirati na tom kvalitetnom i modernom sveučilištu s vrhunskim predavačima. Mađarske vlasti nisu željele rasadnik liberalnih ideja i sloboda na svome tlu i uspjeli su to sveučilište promjenama zakonaodavstva otjerati. 

Mađarski nam primjer više nije tako dalek, ne možemo se pretvarati da je neliberalna demokracija samo Orbánova ideja. Ona je i u srcima i ustima mnogih hrvatskih političara/ki i onih koji se politikom na neki način bave. Vrlo se lako i nama može takvo što dogoditi, tim više što je područje obrazovanja područje u kojem ideološka stremljenja iskazuju različite skupine. 

Zbog neangažiranosti i uspavanosti akademske zajednice, mislim da su određene interesne skupine, konzervativne i klerikalne, polako i nenametljivo uspjele napućiti sektor obrazovanja. Zbog nezainteresiranosti i uspavanosti većine koja onih u znanstvenoj zajednici vjeruje da će se netko drugi izboriti za njihova prava i obraniti im slobode, jesmo gdje jesmo, i čini mi se da ne idemo u dobrom pravcu. K

Naslovna fotografija: Tjaša Kalkan / K2.0.