Arian Mavriqi, fotograf iz Kosovske Kamenice, od 2012. godine dokumentuje divlji svijet flore i faune u svom mjestu i u ostalim dijelovima Kosova. Društvene mreže i svoju emisiju “Divljina sa Arianom Mavriqijem”, koju emituje Radio-televizija Kosova, koristi za promociju biodiverziteta u zemlji te za edukaciju o endemskim vrstama.

Život u velikim gradovima, bez obzira na prilike i ekonomsku perspektivu koje nudi, Mavriqiju nije odgovarao, i to ne samo zbog buke i haosa uopće. Naime, fotograf je još u djetinjstvu pokazao interesovanje za divlji svijet i fotografiju, a ta žeđ se ne može utažiti u gradovima punim divljih zgrada — Arian ne traga za tim tipom divljine. Svijet one surovije, prirodne i živuće divljine koje je ljubitelj nalazi se samo u planinama.

Iako za neke ljude dan počinje u osam ujutro, za Ariana je to već kasno. Njegov dan počinje u šest, “na sabahu”, kako kaže. U rano jutro pohodi razne planinarske staze u različitim dijelovima Kosova — tu naviku je stekao na početku karijere.

Ono što ga je u prvom redu navelo da svoju strast pretoči u zvaničnu profesiju jeste manjak podataka o biljnom i životinjskom svijetu u zemlji.

U razgovoru za K2.0 Arian govori o momentu koji jednu fotografiju čini posebnom kao i o tome koliko je neophodno poznavati gnijezda da bi se ista mogla uhvatiti okom kamere.

K2.0: Kada ste se zainteresovali za fotografiju?

Arian Mavriqi: Tu strast sam počeo gajiti 80-ih godina, još kao dijete. Mjesto u kojem živim, Kosovska Kamenica, okruženo je planinama i kroz njega protječe Kriva reka, a imamo i jezero. Takva konfiguracija stvara povoljne uslove za život flore i faune — a posebno ornitofaune, odn. ptica, ali i ostalih divljih životinja. U djetinjstvu ih stalno viđate, pa tako i želite da prikažete njihov život. Tada to nisam mogao učiniti jer nisam imao odgovarajuću opremu, a ni vremena nisu bila najzahvalnija.

Zašto niste mogli nabaviti odgovarajuću opremu? Kako sam čula u jednom intervjuu, u to vrijeme je bilo izuzetno problematično imati kameru.

Zaista jeste. I danas nailazim na probleme — npr. zbog predrasuda još uvijek ne mogu fotografisati u područjima gdje žive manjinske zajednice. Prije nekog vremena mi je prišao jedan muškarac i pitao zašto slikam. Njemu je to bilo besmisleno. Pokušavao sam da uhvatim ptice na nebu, ali sam bio preblizu njegovom privatnom imanju. Kako i dan-danas nailazimo na probleme, zamislite tek kako je bilo prije 30 godina. Imati kameru je bio izazov jer ste mogli završiti na ispitivanju. Vrlo lako ste mogli biti optuženi za špijunažu ili nešto slično, s obzirom na to da je režim bio takav kakav je bio. Međutim, čak i da ste imali mogućnost da nabavite kameru, to je bio rizik i izazov.

Poslije rata, 1999. godine, zaposlio sam se kao novinar na Radiju Kamenica, koji je živio od novca i donacija američkog KFOR-a i UNMIK-a. Tamo sam radio šest godina, a zatim sam šest godina radio kao koordinator u Multietničkom omladinskom centru Kamenica. Centar za uspostavljanje dobrih međuetničkih odnosa finansirale su dvije zajedničke [međunarodne] organizacije, a u njemu su se održavali različiti programi za pripadnike_ce svih etničkih grupa koje žive ovdje. Organizovali su se razni sportski turniri, kursevi za one koji su željeli naučiti jezik, umjetnička dešavanja i sl.

Kolektivno smo ostali bez posla 2012. jer je u februaru te godine organizacija ugašena. Imao sam vlastiti stan i tamo sam živio godinu dana. Tada mi se ponovo javila strast prema dokumentovanju lokalne faune. Kada sam bio dijete, jedino što sam mogao bilo je da porazgovaram sa majkom i kažem joj da sam vidio neke ptice, neke određene vrste, ali ništa više od toga. Samo sam mogao opisati boju njihovog perja, to kako lete, ali ne i kako žive u globalu. Nisam imao podatke. Na raspolaganju mi nije bilo ništa vezano za ornitologiju, nauku koja izučava ptice. Nisam imao gotovo nikakve podatke u vezi sa pticama.

Prema tome, 2012. ili 2013. vratio sam se svojoj ljubavi. Na samim počecima svoje fotografske karijere koristio sam mobilni telefon — tad sam imao Galaxy S4 — i fotografisao sam insekte i razne pejzaže. Čak sam osmislio i vlastitu metodu fotografisanja. Ostavio bih telefon u gnijezdo vrapca, a to je bio jedini način da ga uhvatite na nekoliko sekundi, pa bih se vratio nakon nekoliko minuta. Nisam imao druge opcije. Nisam imao profesionalnu kameru.

Ubrzo sam primijetio da ljudi nemaju pojma o divljim životinjama, o vrstama zastupljenim na ovom području. Nikada neću zaboraviti kada sam 2014. godine objavio sliku gaka. Ni tri-četiri mjeseca kasnije niko ga nije prepoznao. Tada sam shvatio da nema dovoljno informacija, pa sam gotovo sav svoj rad posvetio fotografisanju prirode.

Kupio sam kameru sa objektivom adekvatnim za snimanje flore i faune, a fotografije sam postavljao na društvene medije. Ljudi su bili oduševljeni vrstama koje imamo. Čak su i mediji počeli kontaktirati i raditi intervjue sa mnom. Zanimala su ih mjesta gdje fotografišem. Željeli su saznati jesu li stvarna.

Tako sam 2015. godine organizovao prvu samostalnu izložbu, na kojoj su mnogi spekulisali da fotografije nisu moje i da sam ih pronašao na Googleu.

Orao ribar uhvaćen objektivom Ariana Mavriqija.

Čini se da smo u današnjem dobu opsjednuti fotografisanjem. Češće nego ikada ranije susrećemo se sa slikama nastalim na najrazličitijim mjestima, od ličnih fotografija sa društvenih medija i onih koje se objavljuju u medijima do fotografija posebnih trenutaka koje su ulovili profesionalni fotografi_kinje. Ipak, najviše smo opsjednuti vlastitim slikama, bilo nas ili naše okoline. Šta vi mislite — šta se događa sa fotografijom kao umjetnošću danas?

Više je mogućnosti. Ljudi imaju priliku da čak i pomoću mobilnog telefona snime kvalitetne fotografije. Danas svako ima kameru. Često koristim telefon kada slikam pejzaže. Međutim, fotografi_kinje većinom nemaju to oko za umjetnost — bojim se da fotografišu čisto da bi fotografisali, da bi bili prvi, a da pritom zanemaruju kvalitet i umjetnički aspekt fotografije, što nije dobro. Važno je da fotografi_kinje znaju šta žele postići svojim slikama, da obraćaju pažnju na detalje koji čine dobre fotografije, a ne da samo fotografišu, pa kako god. Trenutno ima mnogo fotografa_kinja, ali malo kvaliteta.

Smatram da su današnji uslovi nevjerovatni. Možete otići na YouTube i naći žanr koji vam se dopada — na dohvat ruke su vam hiljade video-predavanja koja se bave time kako postati fotograf/kinja i šta je to što je umjetničko u domenu fotografije. Mogućnosti su mnogo realističnije u odnosu na period kada nije bilo svih ovih alatki. Znate, od svih studenata_ica fotografije i umjetnosti [koji su studirali u prvim godinama nakon rata] samo nekoliko je imalo knjigu, a ostali su posuđivali jedni od drugih i kopirali. Sad ima i mnogo pogodnosti — možete ponovo vidjeti sliku, provjeriti je li dobra ili nije i fotografisati ispočetka. To prije niste mogli. Okinete i gotovo, nema veze je li dobra ili nije!

Kad god me neko pita kakva je moja profesija, fotografija prirode, uvijek rado odgovorim i napomenem da ustvari ne postoji jedan jedini, jedinstveni, ispravan način bavljenja bilo čim. Potrebna je samo volja.

U odnosu na druge pravce u fotografiji, šta je to što je posebno ili jedinstveno kada je riječ o fotografiji prirode?

Tehnika snimanja flore i faune je posebna, a naročito ako fotografišete ptice. Jer, fotografisanje ptice koje leti, recimo, preko 200 kilometara na sat nije isto što i fotografisanje čovjeka prekoputa vas. Fotografija prirode je najteži stil u pogledu izvedbe. Fotografija prirode zahtijeva da se skoncentrišete na životinju, na nijanse njenog perja, na njen let. Ja, npr, također snimam videe jer želim da ljudi čuju glasanje životinje, da se bolje užive. Ponekad sve zavisi od toga šta ustvari želite da uhvatite kamerom, jer u većini slučajeva životinju morate vrlo precizno uhvatiti u kadar.

Kada želite da fotografišete rodu, npr, zanimaju li vas prvenstveno njene navike, odn. vremenski okvir u kojem migrira, ili vas više zanimaju generalni aspekti njenog života o kojem istražujete prije nego što odete da sačekate pravi trenutak za snimanje?

Prvo mi [fotografi_kinje] prikupljamo podatke, jer ponekad možete uznemiriti životinju i tako bude više štete nego koristi. Nikad ne prilazimo preblizu, a pogotovo ne blizu gnijezda — moramo ograničiti prostor koji ćemo zauzeti radi fotografije i konstantno prikupljamo podatke. Sad to više i nije toliko neophodno jer smo naučili [mnogo toga o različitim pticama]. Dakle, veoma je važno učiti i pamtiti. Ipak, na svu sreću imamo ljude koji odgovaraju na naša pitanja i uče nas o razdoblju seobe različitih ptica. Grak, recimo, prolazi kroz Kosovo kada se vraća na sjever. Vremenski okvir je uzak, tako da morate tačno znati kada da ga fotografišete. Sada ne možete — zimi ga nema.

Prema tome, prikupljate informacije o tome gdje borave i gdje se hrane. U neku ruku koegzistiramo sve dok ne uhvatimo pravi trenutak. Dakle, koegzistiramo i upoznajemo se sa različitim lokalitetima, gnijezdima — tako naučite raspoznavati neke rupe. Npr, naučite koja pripada djetliću, koja pupavcu, koja pčelarici. Neke ptice se gnijezde u udubljenjima, ali onda se postavlja pitanje u kojim udubljenjima, odn. u kojim stablima, kojim barama, grmlju. Sve se to razlikuje od vrste do vrste i morate imati uvid u ono što želite da fotografišete.

Šta je prema vašem mišljenju kao nekoga ko se bavi fotografijom razlika između fotografa_kinja koji imaju potencijal da budu jedinstveni od običnih fotografa_kinja? Kojim metodama se služite kako biste uhvatili određeni trenutak i je li to zahtjevan zadatak?

Trenutak. Trenutak je veoma važan. Jer fotografija pravi razliku. Umjetnički fotograf/kinja za razliku od običnog/e lako prepoznaje šta čini izvrsnu fotografiju. Jednostavno rečeno, fotograf/kinja mora pronaći najunikatniji mogući trenutak. To može biti plač djeteta za nečim ili zagrljaj koji starac upućuje svom nećaku/inji. To je umjetnički trenutak i razlikuje se od onog momenta kada se dva predsjednika rukuju. Svi ti detalji su različiti — mislim da je to nešto što bi uvijek trebalo imati na umu.

Pupavac uhvaćen objektivom Ariana Mavriqija.

U vašem radu fotografija i okoliš koegzistiraju. Međutim, kako fotografska tehnika svakim danom sve više napreduje, tako prirodna sredina propada. Kroz vlastite snimke nas upoznajete sa bićima koja su vjerovatno ugrožena zbog klimatskih promjena. Koliko zapravo nastojite da putem fotografija promovišete ekološke pomake?

Sve što objavljujem na društvenim medijima vezano je za čišćenje okoliša. Upravo jučer sam snimio video o vađenju mrtvog psa iz korita rijeke u Kosovskoj Kamenici. Moja djeca i ja svaki dan idemo da čistimo razna mjesta. Moja misija je ne samo fotografija, već i intervencija — želim da intervenišem gdje god je potrebno. Putem fotografija uvijek pokušavam da prenesem neku poruku — primjer je slika rodinog gnijezda kojeg je gotovo trećina napravljena od otpadaka.

Tako da, uvijek pokušavam da na fotografijama prikažem tu surovost, ali i ljepotu ovog podneblja. Država treba da interveniše, svakako, ali u prvom redu bi trebalo da to učinimo mi, jer mi treba da promijenimo sami sebe pa tek onda da to prenesemo na državni nivo. Ne morate samo snimati. Čistite svoju sredinu i sami pošaljite adekvatnu poruku.

Bude li vam žao kada vidite ptice i ostale životinje koje žive u zaprljanim sredinama?

Duša me zaboli. Međutim, vjerujem da smo na pravom putu da osvijestimo građane_ke. Moramo pokretati inicijative koje su aktualne — prvo moramo vjerovati da možemo promijeniti stanje, a onda ćemo doći i do rezultata. U to sam siguran. Optimist sam i smatram da se okolnosti mijenjaju kroz fotografije i videe koje snimamo. Zadovoljstvo mi je kada me neki lovac pozove i kaže: “Ariane, držao sam na nišanu jednu srnu, ali je nisam htio ubiti jer sam se sjetio tebe, tvojih objava i slika. Bilo me je stid da pucam na nju.” To je važno. Snaga fotografije. Poruka koju fotografije prenose ljudima, bez obzira na to radi li se o zaštiti okoliša, krivolovu ili nečem drugom.

Dok bilježite životinje okom kamere, bilo da je to fotografija ili video, čini se da vaš cilj nije da samo fotografišete, već i da pružite uvid u način života određene životinje, što vas očigledno neizmjerno oduševljava. Šta se kod vas prvo javilo, strast prema prirodi ili strast prema fotografisanju?

Mislim da se oboje javilo istovremeno. Već na samom početku sam shvatio da gradski život nije za mene — sva ta buka, automobili… Za mene je gradić kao Kosovska Kamenica, tih i pun ptica s kojima živite. Kod mene to automatski budi želju za dokumentovanjem. Te dvije stvari su za mene neodvojive i do te mjere idu jedna uz drugu da ih je nemoguće raščlaniti.

Svima nam je poznato da fotografija u našoj zemlji ne uživa gotovo nikakvu podršku od institucija, a oprema za profesionalno bavljenje istom prilično je skupa. Koliko košta nabavka svih aparata koje koristite?

Potrošio sam mnogo novca, a zaradio malo. Nažalost, fotografija i dokumentarni rad još uvijek ne važe za nešto u što se isplati ulagati. Gajimo nadu u to da će se stanje popraviti, ali do sada smo dobijali minimalnu podršku, što je veliki problem. Nažalost.

Mimo Ministarstva kulture, predsjednica, premijer i predsjedavajući Skupštine svi zajedno bi mogli isposlovati neku budžetsku liniju koja bi nam mogla pomoći. Mogli bismo uvrstiti vlastitu faunu u udžbenike biologije, i to zajedno sa našim fotografijama, upravo onim fotografijama što smo ih sami snimili.

Članak je uređen radi preglednosti. Razgovor je vođen na albanskom jeziku.

Naslovna fotografija: Ferdi Limani / K2.0.

Arian Mavriqi: Fotografija je više od pukog fotografisanja

Reita Demi