Umjesto da ode na odmor, Betim Bregovica je prošlog ljeta pohađao kurs poslovne administracije. Pet puta sedmično je odlazio u prostorije Centra za stručno osposobljavanje u Prištini.
Kurs je bio koncipiran tako da je oživio Betimov davno zaboravljeni san. Želio je postati proizvođač dječijih igračaka.
Međutim, ovaj tridesetdvogodišnjak sumnja da će njegova upornost uroditi plodom. Iako je godinama ulagao trud u obrazovanje i bezbroj puta podnosio prijave na konkurse za posao, nikada nije prisustvovao niti jednom intervjuu.
Zašto je to tako? Betim je osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti. Rođen je slijep, zbog čega se boji da trpi diskriminaciju.
Betim je u posljednjih deset godina upisao četiri različita studija. Prvo je završio dodiplomski studij Psihologije i opće pedagogije na Univerizetu u Prištini (UP), a zatim je svoje obrazovanje nastavio na Katedri za psihologiju i savjetovanje kako bi stekao titulu mastera. Trenutno je upisan na još jedan diplomski studij na UP-u, i to na onaj iz Opće pedagogije.
Betim Bregovica uključen je u visoko obrazovanje već nekoliko godina. Radi na tome da stekne i drugu titulu mastera, no potencijalni poslodavci mu nikada nisu odgovorili na njegove aplikacije za posao. Fotografija: Arbër Murturi.
Iz svog doma u Mazgitu u Općini Obilić Betim obično putuje u Prištinu u pratnji svoje sestre. Usprkos svojoj smetnji, Betim kaže da se ne razlikuje od drugih osoba prema načinu na koji doživljava studiranje, osim što se slušanja predavanja tiče.
„Još od onog dana kada sam postao student, predavanja uvijek bilježim svojim IC snimačem i kasnije ih preslušavam“, objašnjava on. „Kada moram pisati seminarski rad ili predati neku drugu vrstu zadaće, radim s kolegama koji mi pomažu da te obaveze obavim na vrijeme.“
Betim je i dodiplomski i diplomski studij završio s izvanrednim ocjenama te se upravo na temelju tih rezultata nadao da će jednoga dana biti zaposlen na poziciji školskog ili zatvorskog psihologa.
„To su stručni profili koji se, na ovaj ili onaj način, bave obrazovanjem“, dodaje Betim. „Mislim da ispunjavam uslove za rad u ovim oblastima, bilo u školama ili u zatvorima, zato što znam da su ljudi poput mene potrebni u tim ustanovama.“
Betim napominje da prati svaki konkurs za popunu upražnjenih radnih mjesta koja su u skladu s njegovom stručnom spremom. Prijavljivao se na oglase za poslove nastavnika, školskog psihologa, soijalnog radnika i zatvorskog psihologa.
Pokazujući svoje aplikacije, prisjeća se kako je samo na prostoru Općine Priština više puta pokušao pronaći zaposlenje. „Nikada me nisu pozvali na razgovor za posao“, ističe on.
Nažalost, njegovu sudbinu u procesu traženja posla na Kosovu dijele i mnoge druge osobe koje ne vide.
Kako navodi Daut Tishuku, predsjednik Udruženja slijepih osoba Kosova, procjenjuje se da na Kosovu živi 2500 takvih osoba, ali da je samo 30 do 35 njih zaposleno, što je protivno Zakonu o profesionalnom osposobljavanju, prekvalificiranju i zapošljavanju osoba s ograničenim sposobnostima. Ovim se zakonom svaki poslodavac obavezuje da osigura radno mjesto jednoj osobi s invaliditetom za svakih 50 zaposlenika.
„Broj slijepih osoba na Kosovu koje imaju posao može se izbrojati na prste“, kaže Tishuku. „Iako su završili školovanje i iako mnogi od njih akademske titule, stopa zaposlenosti ovih ljudi zaista je alarmantna. Samo četvero ih radi u Školi za slijepe u Peći, a nešto veći broj ima poslove u udruženjima.“
Betim smatra da jedan od najvećih problema za osobe umanjenih sposobnosti na Kosovu predstavljaju predrasude koje prema njima zastupa društvo u cjelini te tvrdi da je manjak mogućnosti zapošljavanja direktna posljedica takvog odnosa većine spram osoba s invaliditetom.
„Često možemo čuti to da te osobe nisu sposobne obavljati određeni posao, da su dobre ocjene u školi i na fakultetu dobijale iz sažaljenja, da nisu profesionalci, i slične stvari“, dodaje Betim. „Kada osoba s ograničenim sposobnostima ode u neku ustanovu, često se dešava da je pitaju: ‘Kako si? Jesi li zabrinut ili zabrinuta?’ Zabrinut ili zabrinuta za šta? Tu počinju predrasude.“
Marigona Përvetica, apsolventica prava, složila se s Betimom, rekavši da mjesta za napredak nema niti će ga ikako biti zbog toga što su predrasude spram osoba s invaliditetom duboko ukorijenjene u društvo.
Odrasla u porodici pravnika, Marigona je još od malih nogu zainteresirana za ovu oblast. S tim da je i sama osoba niskog rasta, nepravda koju trpe osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti odredila je njen životni put.
“Na Kosovu se diskriminacija temelji na fizičkom izgledu”, objašnjava ona. “Lične kvalitete se ne uzimaju u obzir. Koliko god znanja imali i koliko god sposobni bili, najvažnije je kako izledate. Osobama s ograničenim sposobnostima stoga trebaju riječi podrške.”
Marigona vjeruje da su građani Kosova izloženi predrasudama na osnovu fizičkog izgleda u mnogim sferama poslovnog života. “Diskriminacija se vrši u privatnom sektoru, mada sam čula i za neke slučajeve u javnom sektoru. Uvijek ti ponavljaju rečenicu: ‘Dođite ponovo sutra’ samo da te otjeraju. Ishod se uvijek zna: posao nećeš dobiti.“
Kao osoba niskog rasta, Marigona Përvetica kaže da diskriminaciju osjeća i na vlastitoj koži. Sada studira pravo kako bi se mogla boriti za ljude s ograničenim sposobnostima. Fotografija: Arbër Murturi.
Ističe da je stručnu praksu završila u nekoliko ustanova, među kojima su Ministarstva pravde i javne uprave. Ipak, ni u jednoj od njih nakon toga nije dobila ponudu za posao.
„Možda mi ništa nisu ponudili zato što još uvijek nisam diplomirala, ali na praksi se nikad nisam zadržala duže od mjesec dana niti su me ikada zaposlili“, napominje ona. „Čak nisam ni pomišljala da će to učiniti jer sam čula da se tamo posao ne može dobiti bez potezanja veza.“
Čekajući da sa zvanjem pravnice krene u borbu za prava osoba s invaliditetom, Marigona u međuvremenu pretvara svoj drugi san u javu. Svoju ljubav prema glumi iskazuje igranjem uloge u filmu „Pod sunčevom sjenom“, koji se trenutno snima u Albaniji.
„Gluma mi na neki način pomaže da se osjećam svojom, što ne mogu postići u svakodnevnom životu“, kaže ona. „Kad sam bila mala, sanjala sam o tome da postanem glumica. Gledam filmove otkad znam za sebe i često se poredim s glumicama, zamišljajući da sam na njihovom mjestu.“
Marigona nije sigurna hoće li umjesto pravničke odabrati glumačku karijeru te nastavlja učestvovati u završnoj etapi snimanja filma. Jedino što u ovom trenutku sa sigurnošću može reći jeste da ovisnost o finansijskoj potpori mnogim osobama s ograničenim sposobnostima otežava ispunjavanje njihovih ciljeva.
„Glavnim problemima u tom pogledu čine mi se premali broj prilika za zaposlenje i nedovoljna socijalna pomoć“, objašnjava ona. „Ti ljudi se trebaju zapošljavati, njima treba podrška.“
Statističke nepravilnosti i preopterećenje
U popisu stanovništva provedenom 2011. stoji da oko 73 000 građana Kosova posjeduje neku vrstu ograničene sposobnosti. Međutim, predsjednik HandiKOS-a Afrim Maliqi vjeruje da te informacije nisu ispravne te da je taj broj u realnosti daleko veći.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da deset do 15 posto svjetskog stanovništva živi s umanjenim tjelesnim sposobnostima, dok predstavnici Europskog foruma osoba s invaliditetom navode da se postotak tih osoba unutar određene populacije može popeti i na 10 posto. Ukoliko se ovaj postotak primijeni na broj stanovnika na Kosovu, dolazi se do broja od 170 000 osoba, za koji Maliqi misli da mnogo bolje odgovara realnom stanju stvari.
„Nažalost, precizan broj osoba s ograničenim sposobnostima na Kosovu još uvijek nije poznat jer nadležnim institucijama to ne predstavlja ozbiljno pitanje“, napominje Maliqi.
Takvi statistički podaci itekako su važni budući da bi mogli biti od pomoći pri izradi nacrta relevantnih zakona. S druge strane, socijalna potpora uskraćena je mnogim osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti na Kosovu, a njihovi njegovatelji se izuzimaju iz raznih vrsta pomoći, uključujući i onu finansijsku. Sav teret, prema tome, snose članovi porodica koji svojim najmilijima pomažu u svakodnevnim aktivnostima kao što su odlazak u školu ili na posao.
Iako su osobama s invaliditetom i njihovim starateljima nekim zakonima zagarantirane novčane naknade, ti iznosi su i dalje minimalni. Tako je naprimjer Zakonom o slijepim osobama za slijepe osobe prve kategorije, odnosno za one osobe koje uopće ne vide, predviđena novčana naknada u visini od najmanje 100 eura. Primanje novčane naknada ovim zakonom je omogućeno i za pratioce ovih osoba. U Betimovom slučaju to je njegova sestra.
Predsjednik Udruženja slijepih osoba Kosova Daut Tishuki kaže da na Kosovu živi otprilike 2500 slijepih osoba, od kojih je samo 30 zaposleno. Fotografija: Arbër Murturi.
Kako tvrdi Tishuku, slijepa osoba i njen pratilac dobijaju ukupno 250 eura, odnosno 125 eura po osobi. „Na Kosovu se nekih 1500 građana Kosova svrstava u prvu kategoriju slijepih osoba koje uživaju pravo na novčanu naknadu“, dodaje Tishuku.
No, prema Zakonu o slijepim osobama, oni koji primaju naknadu po ovom osnovu nemaju pravo biti korisnici penzijskih naknada, za šta Tishuku objašnjava da otežava situaciju osobama preko 65 godina starosti. Oni se moraju odlučiti hoće li primati socijalnu pomoć ili novčana sredstva stečena odlaskom u starosnu penziju.
Navedena socijalna naknada uz druge vrste finansijske pomoći od velikog je značaja ukoliko se uzme u obzir činjenica da većina osoba s invaliditetom ne učestvuje u radnoj snazi. U tom pogledu, aktivisti koji se bave pravima osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti neprestano ukazuju na to da im se onemogućava učešće u društvenoj, političkoj, kulturnoj, ekonomskoj i drugim oblastima života. Složen problem poput tog još uvijek nije riješen.
Osobe s ograničenim sposobnostima prema Maliqijevom mišljenju pripadaju najsiromašnijim i najugroženijim grupama ljudi na Kosovu.
„Siromašni su jer su njihova finansijska sredstva ograničena, pa i zato što im se ne pruža adekvatna pomoć ni na dnevnoj ni na mjesečnoj bazi. Širok je spektar usluga koje im državne vlasti jednostavno ne daju“, kaže on. „Te osobe se nalaze u opasnosti baš zbog ovih manjkavosti.“
Afrim Maliqi, predsjednik HandiKOS-a, ističe da zvanični podaci o broju građana Kosova koji žive s invaliditetom ne odgovaraju stvarnom stanju u državi. Fotografija: Majlinda Hoxha, arhiv K2.0
Maliqi smatra da stalni problem leži i u predrasudama, za koje govori da ih zastupaju svi, od šireg društva do poslodavaca, i to onda kada se osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti prijavljuju na oglase za posao. „Imajući u vidu zakon o zašiti od diskriminacije, možemo vidjeti da se u našoj zemlji osobe s ograničenim sposobnostima redovno diskriminiraju. Ne omogućavaju im se ogovarajuće usluge niti pristup infrastrukturi, javni prostori im nisu prilagođeni, njihova stopa nezaposlenosti je velika i mali broj njih je integriran u društvo“, naglašava Maliqi.
Vršitelj dužnosti ombudsmana na Kosovu, Hilmi Jashari, tvrdi da je sam sistem problematičniji od pojedinačnih komplikacija. On vjeruje da osobe s invaliditetom trpe diskriminaciju tokom cijelog života.
„U djetinjstvu imaju poteškoća u pristupu školama pa zatim i s načinom na koji se prema njima odnosi u obrazovnim ustanovama“, dodaje Jashari. „Ne primaju podršku od vlasti koje bi im trebale dodijeliti barem pratioce, tako da te osobe čine teret za svoje porodice. Kada konačno odu u penziju, suočavaju se s drugim poteškoćama: ne uživaju pravo na dvije penzije, često se trebaju javljati u ministarstva te nailaze i na druge otežavajuće okolnosti.“
Kako bi se riješio niz cjeloživotnih problema kroz koje osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti prolaze, aktivisti koji se bore za njihova prava potcrtavaju da je važno poboljšati pristup infrastrukturi i povećati broj mogućnosti zapošljavanja, sve u svrhu osiguravanja učešća u javnom životu. Ipak, potrebno je uložiti ogromne napore na nivou društva u cjelini da bi se osobe s invaliditetom mogle dokraja integrirati u javnu sferu.
Osobe s invaliditetom rijetko dobrodošle
Usprkos institucionalnim i pravnim mehanizmima osmišljenim da bi se osobama s invaliditetom olakšao put do zaposlenja, sam pronalazak posla za ove osobe još uvijek predstavlja jedan od ključnih izazova. Prema podacima iz Agencije za zapošljavanje o zaposlenosti osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, situacija je poražavajuća. Od 470 ljudi koliko ih je bilo registrirano u 2017, samo 18 njih je imalo posao.
Bujar Morina je jedan od tih malobrojnih sretnika. Zaposlen je u Skupštini Kosova, najvišoj zakonodavnoj instituciji u zemlji, gdje od 2016. radi na poziciji administrativnog referenta.
Ovaj pedesetogodišnjak vršio je dužnosti inžinjera u raznim poduzećima i organizacijama sve dok prije jedanaest godina nije doživio nesreću zbog koje je završio u kolicima. U to vrijeme je vršio kvalitetu vode na području Uroševca i Gnjilana kao zaposlenik podružnice jedne švicarske privatne kompanije na Kosovu.
Bujar Morina, koji je završio u kolicima doživjevši nesreću prije više od deset godina, sada radi u Skupštini Kosova. Konkurs za poziciju administrativnog referenta bio je namijenjen isključivo osobama s ograničenim tjelesnim sposobnostima, što ga je ohrabrilo da se prijavi. Fotografija: Arbër Murturi.
Bujar je 2007. u teškoj saobraćajnoj nesreći povrijedio dva vratna pršljena. Budući da nije bio u mogućnosti vratiti se na posao, više od devet godina proveo je kao nezaposlen. Njegova supruga, odgajateljica u vrtiću, od tada se morala brinuti i o njemu i njihovo dvoje djece.
„Ne bih volio da iko prođe kroz ono što sam prošao ja, ali želim živjeti i uspio sam sve to prevazići“, kaže Bujar. „Prije tri godine sam vidio da je objavljen oglas za posao. Ustvari, vidjela ga je moja žena. I ona i djeca su insistirale da probam. Iskren da budem, u početku sam oklijevao jer nisam znao jesam li spreman za tu vrstu rada. Naposlijetku sam aplicirao i poslije višemjesečnog čekanja koje je uslijedilo nakon intervjua, javili su mi da sam primljen.“
S obzirom na to da je navedeni konkurs za posao u Skupštini Kosova prvenstveno bio namijenjen osobama s invaliditetom, Bujarova porodica je bila sigurna da se trebao prijaviti na njega.
Bujar Kadriu, predsjednik Foruma osoba s ograničenim sposobnostima, ističe da su ovakve prilagodbe procesa konkuriranja na upražnjena radna mjesta regulirane Zakonom o profesionalnom osposobljavanju, prekvalificiranju i zapošljavanju osoba s ograničenim sposobnostima, koji je Skupština Kosova konačno usvojila krajem 2008. Ovim je zakonom naznačena kvota prema kojoj se osigurava zapošljavanje osoba s invaliditetom u poduzećima s više od pedeset zaposlenika.
