āStvarno je sramotaā, Nikola je promrljao sebi u bradu. On je frktajuÄi uklonio svoju praÅ”njavu bejzbol kapu sa svoje sveže obrijane glave. Ubrzano je treptao i trljao svoju golu glavu, prenevÅ”i informaciju o tome koliko je bio potresen.
āMoje dete Äe odrasti ne znajuÄi kakva je sreÄa krasti kukuruz iz komÅ”ijinog dvoriÅ”ta i uzbuÄenje koje osetiÅ” kada te uhvate i kada se kuÄi vratiÅ” sa krvavim nosem. Kod kuÄe bi me istukao deda ili bi me istukla baba; on Äe propustiti gorko iskustvo koje Äovek dobije od vuÄe trupaca i kopanja bunara, kao i od kraÄe pajaca iz Unprofora u njihovom motelu. PropustiÄe prljavÅ”tinu i blato, sakupljanje peÄurki i iskopavanje krompira.ā
āNa nogama nismo imali niÅ”ta, a u stomacima je bilo malo Å”taā, kaže Dejana, Nikolina trudna žena, āali nikada ne bih zamenila svoje detinjstvo u Hercegovini za otupljujuÄu turobnost u predgraÄu koja oÄekuje moje dete: programirane i zakazane aktivnosti, Äasovi za ovo i predavanja za ono, verno poÅ”tovanje nametnutih pravila života, biciklizam bez kacige i razgibavanje pre vežbeā¦ naježim se kad pomislim da Äu odgajati bezliÄnu i ozlojeÄenu maÅ”inu.ā
āSeÄam se tih ameriÄkih i francuskih mirotvoraca koji su nas terali da se trkamo za limenku koka koleā, rekao sam, āda bi posle trke prosuli kolu na pod i uniÅ”tili je na Äelu pobednika. SeÄam se kako su nam pravili modrice na koÅ”arkaÅ”kom terenu i udarali nas laktovima kao da smo pogazili Äast njihovih majki. SeÄam se njihovog smisla za humor, kako su u nama izazivali oseÄaj nesigurnosti bez ikakvog uvoda u priÄu. Ako je neko bio nizak po visini, oni bi ga nazivali kepecom. Ako bi neka žena imala bradavicu na nosu, oni bi se smejali veliÄini bradavice i rekli bi da Bog ima Äudan smisao za humor. Ako bi videli muÅ”karca sa izbrazdanim Äelom, nazivali bi ga suvom Å”ljivom. Ako bi neki muÅ”karac nosio pocepane Äizme, oni bi tog Äoveka nazivali siromahom. Kada god bi se moj puniji prijatelj Miljan proÅ”etao pored njih, oni bi zbijali Å”ale na raÄun njegovih āmuÅ”kih sisaā. Ako bi žena ignorisala njihovo lajanje i zviždanje, oni bi pljunuli na nju i pokazivali da su besni…ā
āTakoÄe se seÄam kako sam se oseÄao posramljeno zbog smrada u mojoj kuÄi, klimavog nameÅ”taja, rupa u mojoj odeÄi, žeÄi i gladi, ugleda moje majkeā¦ i bakine navike da prekida reÄenice drugih ljudi svojim neprekidnim Å”tucanjem. Stideo sam se toga Å”to je deda pio dosta i bio sam užasnut njegovim pevanjem. Nisam hteo da bilo ko zna da sam morao da podelim sobu sa petoro ljudi i izmislio sam bogatog italijanskog kuma koji je trebalo da mi poÅ”alje svakojake poklone i Äije je bogatstvo trebalo da nasledim. SeÄam se kako je moj ujak pio kafu sa naÅ”im komÅ”ijama i kako se smejao ozbiljnom sluÄaju hipohondrije moje majke. āNiÅ”ta je ne tiÅ”ti kad naÄe drugara koji Äe je držati za rukuā, govorio je on. Ja sam proklinjao svoj život, oseÄaj bespomoÄnosti kojeg nisam mogao da se otarasim, pa se seÄam kako sam poželeo da budem stariji da bih mogao da pobegnem od svih njihā¦ zauvek.ā
Dok sam govorio, Nikola je svojim oborenim oÄima preÅ”ao preko neke zakrpe cementa ispred sebe i nervozno je sa velikim uživanjem poslednje atome piva u svojim ustima progutao. Dejana je ispod svojih trepavica bacila pogled na njegove dugaÄke pletene obrve. Kada je Nikola pogledao nju, odmah je bacila pogled ka tlu. Nespretno je sela na svoju stolicu, stavila je ruku uz ruku i posmatrala svoje palÄeve dok su se jurili ukrug. Niko od mojih prijatelja nije mogao da pobegne od uranjanja u duboke, veliÄanstvene misli.
Svi su zaÄutali neko vreme; jedini zvuk koji se mogao Äuti je bio zvuk priguÅ”ene radoznalosti neke zatvorene sove sa obližnjeg hrasta.
āSeÄam se sliÄnih iskustavaā, Dejana je kazala, prekidajuÄi sovu. āAli je tada spontanost bila posvuda i barem je postojala neka bleda nada.ā
āBarem je bilo nadeā, promrmljao sam sebi u bradu.